Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2367/21 (E. Đ.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Djelotvoran pravni lijek
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nenadležnost za odlučivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2367/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2367/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Edin Djedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Djedović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291989 20 Rev od 18. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291989 17 Rsž od 2. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291989 16 Rs od 4.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Djedović zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Djedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, advokat Gordan Isabegović, podnio je 2. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291989 20 Rev od 18. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291989 17 Rsž od 2. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291989 16 Rs od 4. septembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu, na ime manje isplaćenih plata u određenom vremenskom periodu (pobliže označenom izrekom prvostepene presude), isplati ukupan novčani iznos od 35.518,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i eventualni tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da mu, za isti period na ime manje isplaćenih plata, isplati ukupan novčani iznos od 18.564,71 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su predmet konkretnog spora primarni i eventualni tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu za sporni period isplati razlike manje obračunate i isplaćene plate, koje zahtjeve apelant zasniva na odredbama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant rješenjem tuženog od 30. aprila 2010. godine postavljen na radno mjesto kantonalnog inspektora socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove i da se nalazi u VIII platnom razredu sa utvrđenim koeficijentom za obračun plate od 2,63. Dalje, da je rješenjem o izmjeni rješenja o plati od 1. septembra 2016. godine određeno da se plata apelantu uvećava za 20% po osnovu posebnih uslova rada i da se ovo rješenje primjenjuje od 20. avgusta 2016. godine. Takođe, da je osnovica za obračun plate apelanta po navedenom rješenju utvrđena odlukama Vlade kantona u iznosu od po 380,25 KM. Konačno, da tuženi nije donio Kantonalni zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Kantonu nakon 2010. godine.
4. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanta za isplatu razlika plata jer u utuženom periodu nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 5., 6. i 20. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Vrhovni sud je naveo da prednje iz razloga što u spornom periodu nije donesen Zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, pa stoga koeficijent složenosti koji je utvrdio vještak prilikom obračuna i osnovnog i eventualnog tužbenog zahtjeva nema uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora. Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelanta da je, u smislu odredbi člana 63. Zakona, tuženi bio dužan da donese svoje propise usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada u roku od 90 dana od dana primjene Zakona. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredbi Zakona, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (pri čemu se pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine). Vrhovni sud je naveo da, dakle, sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti Tuzlanskog kantona, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika (kakav status ima apelant), za obračun plate apelantu nema mjesta primjeni odredbi Zakona.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona. Nadalje, apelant se pozvao i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
7. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Federacije BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer ista, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). II.Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine i AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić