Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2384/21 (O.G.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Penzija
- Upravni spor
- Opća zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2384/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2384/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela O. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela O. G.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007057 20 Uvp od 21. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O. G. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Sonja Rubež advokat iz Zvornika, podnijela je 2. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007057 20 Uvp od 21. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Bijeljina od 16. avgusta 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Bijeljina 16. avgusta 2018. godine, Fond PIO je rješenjem od 7. septembra 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007057 18 U od 21. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda PIO) od 7. septembra 2018. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantkinje da joj tuženi naknadi troškove predmetnog postupka.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 21. oktobra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 007057 20 Uvp od 21. aprila 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 69. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da pravo na porodičnu penziju imaju članovi porodice umrlog osiguranika koji je na dan smrti ispunjavao uslove za invalidsku penziju i članovi porodice umrlog korisnika starosne ili invalidske penzije. Dalje, da je odredbama člana 70. istog zakona propisano da se članom porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije smatra (između ostalog) bračni supružnik, odnosno udovica ili udovac. Takođe, da je odredbama člana 71. stav (1) Zakona o PIO propisano da udovica ima pravo na porodičnu penziju, ako je (između ostalog) na dan smrti supruga navršila 50 godina života, ako je na dan smrti supruga bila potpuno nesposobna za privređivanje, odnosno ako je takva nesposobnost nastala u roku jedne godine od dana smrti supruga. Nadalje, da je stavom (7) navedenog člana Zakona o PIO propisano da udovica koja do smrti supruga nije navršila 50 godina, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 50 godina života. Konačno, da je stavom (8) navedenog člana Zakona o PIO propisano da udovica koja je do smrti supruga, ili do prestanka prava na porodičnu penziju, navršila 45 godina života ima pravo na porodičnu penziju prije navršenih 50 godina života, ako postane potpuno nesposobna za privređivanje.
7. Vrhovni sud je naveo da, kako je u konkretnom slučaju apelantkinja na dan smrti supruga imala navršenih 29 godina života, a nisu imali zajedničke djece, nesporno je da ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, jer do smrti supruga nije navršila 50 godina života u smislu navedenih zakonskih odredbi, niti je na dan smrti supruga bila potpuno nesposobna za privređivanje, odnosno da je takva neposobnost nastala u roku jedne godine od dana njegove smrti, pa, kako do smrti supruga i nije imala navršenih 45 godina života, niti je sa tim navršenim godinama postala nesposobna za privređivanje, ne pripada joj pravo na porodičnu penziju. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje ističe da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije) i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opšta zabrana diskriminacije). Apelantkinja, između ostalog, navodi da se pravo na penziju ostvaruje na osnovu uplaćenih doprinosa i da je proporcionalno vremenu provedenom u socijalnom osiguranju, a, kako su doprinosi za njenog preminulog supruga redovno uplaćivani za vrijeme dok je radio, to bi ona, imajući u vidu i princip solidarnosti, trebala da ostvari pravo na porodičnu penziju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, dao jasno obrazloženje zbog čega u konkretnom slučaju apelantkinji ne pripada pravo na porodičnu penziju, a Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić