Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/21 (M. D.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2391/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2391/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamed Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Duraković protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 060072 19 Gž od 26. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 30. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 060072 20 Rev od 1. aprila 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 060072 19 Gž od 26. jula 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4437/19 od 9. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 060072 20 Rev od 1. aprila 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 060072 16 P od 22. februara 2019. godine utvrđeno je da je apelant na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine pobliže označene izrekom predmetne presude, te da je tužena (Općina Visoko) dužna trpjeti i dozvoliti da se na osnovu predmetne presude izvrši cijepanje parcele označene kao k.č. 2463/2 i da se formira nova parcela koja će se otpisati iz zemljišnoknjižnog uloška broj 982 k.o. Visoko i uknjižiti u novi uložak iste k.o. u korist apelanta sa dijelom 1/1. Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

4. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 22. februara 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 P 060072 19 Gž od 26. jula 2019. godine predmetnu žalbu uvažio, te preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je članom 58. stav (1) Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnog posjedovanja. Dalje, da je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja, a da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, pri čemu se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno savjesni samostalni posjednici. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 371. stav (1) tačka 11) Zakona o stvarnim pravima propisano da početkom primjene tog zakona (dakle, šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu, a na snagu je stupio osam dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, 28. avgusta 2013. godine) prestaje da važi Zakon o uzurpacijama. Nadalje, da je odredbama člana 1. Zakona o uzurpacijama propisano da će se po odredbama tog zakona raspraviti imovinski odnosi nastali uzurpacijom zemljišta u društvenoj svojini, dok je odredbama člana 3. stav (2) navedenog zakona propisano da na zemljištima koja su uzurpirana poslije (u predmetnoj presudi očiglednom omaškom je napisano „prije“, umjesto „poslije“) 6. aprila 1941. godine ne priznaje se pravo svojine uzurpantu. Konačno, da je odredbama člana 16. Zakona o uzurpacijama propisano da se postupak za raspravljanje imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u smislu tog zakona sprovodi i rješenje donosi nadležni opštinski organ uprave.

6. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelant na osnovu dosjelosti, kao savjesni posjednik, stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama smatrajući da tužena nije dokazala da je apelant nesavjesni posjednik. Kantonalni sud je naveo da je, naime, tužena dokazala (kako to proizlazi i iz ugovora o kupoprodaji od 22. septembra 1969. godine zaključenog između oca apelanta i Š.S., kao i iz nalaza i mišljenja vještaka geometra) da apelant (kao i njegov prednik) nisu savjesni posjednici predmetne parcele, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao državna svojina sa pravom raspolaganja na tuženoj. Kantonalni sud je naveo da je, naime, tužena dokazala da je apelant, odnosno njegov prednik, kupivši od nevlasnika uzurpirano predmetno zemljište, bespravno držao predmetno zemljište u društvenoj svojini. Kantonalni sud je naveo da zbog toga nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima s obzirom da, kako je predmetna nekretnina uzurpirana, to su se, shodno odredbama člana 371. stav (1) tačka 11) Zakona o stvarnim pravima u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe Zakona o uzurpacijama, a od prestanka primjene Zakona o uzurpacijama se imao primjenjivati rok propisan članom 58. Zakona o stvarnim pravima, koji rok nije protekao kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da bi, pored toga, u smislu odredbi člana 16. Zakona o uzurpacijama, za eventualni postupak priznavanja vlasništva nastalog uzurpacijom zemljišta svakako bio nadležan opštinski organ uprave.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je pravni osnov predmetnog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju sadržan u odredbama člana 58. stav (2) Zakona o stvarnim pravima kojima je propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Dalje navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o osnovama vlasničkih odnosa koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995.godine, pa imajući u vidu da je od tog datuma do dana podnošenja tužbe (13. juna 2016. godine) proteklo više od 20 godina, ispunile su se zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti. Takođe navodi da se savjesnost posjednika pretpostavlja po zakonu, a da tužena kroz postupak nije dokazala da je apelant bio nesavjestan posjednik.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o uzurpacijama i Zakona o stvarnim pravima, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/21 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio