Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/20 (A. P.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-305/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-305/20, rješavajući apelaciju Arifa Porića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arifa Porića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 038054 19 Gž od 7. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 038054 17 P od 17. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arif Porić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 23. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 038054 19 Gž od 7. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 038054 17 P od 17. oktobra 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 038054 17 P od 17. oktobra 2018. godine utvrđeno je da je tužiteljica R. P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini bliže opisana u izreci presude (u daljnjem tekstu: prva nekretnina) i određen je upis prava vlasništva i posjeda u zemljišnim knjigama i katastru na ime tužiteljice sa 1/1 dijela, te je obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Presudom je dalje odbačen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu da se tužiteljica obaveže da apelantu preda u posjed dio svoje nekretnine bliže opisana u izreci presude (u daljnjem tekstu: druga nekretnina), te da tužiteljica izvrši predaju navedenog dijela druge nekretnine u roku bliže određenom u izreci presude. Presudom je odbijen zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka od dosuđenog do traženog iznosa.

3. Općinski sud je naveo da je 1984. godine zaključen usmeni ugovor o prodaji prve nekretnine između M. P. (u daljnjem tekstu: suprug tužiteljice), kao kupca, i apelanta, kao prodavca, te da je kupoprodajna cijena isplaćena u jednom dijelu u novcu, a u drugom dijelu ugovoreno je da na ime cijene apelantu pripadne dio druge nekretnine. Zatim je naveo da je suprug tužiteljice ušao u posjed prve nekretnine tako što je na istu nasuo četiri kamiona zemlje, te je obavijestio apelanta da može nastaviti koristiti prvu nekretninu s obzirom da se on sa suprugom nalazi u Njemačkoj, ali da je ne ore. Dakle isti je bio posredni posjednik, u smislu odredbi člana 315. st. od 1. do 6. Zakona o stvarnim pravima. Također je naveo da je apelant počeo obrađivati dio druge nekretnine, odnosno da je počeo obrađivati svu zemlju supruga tužiteljice tako da proizilazi da je apelant bio u posjedu dijela druge nekretnine. Općinski sud je ukazao na sadržaj čl. 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti, te naveo da kad je usmeno zaključeni ugovor o prometu nepokretnosti izvršen u cjelini ili pretežnom dijelu ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje, pa je stoga predmetni usmeni ugovor u svakom slučaju dovoljan kao osnov utvrđenja zakonitosti posjeda supruga tužiteljice. Dalje je ukazao na sadržaj čl. 324., 325. i 326. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, te naveo da je suprug tužiteljice ušao u posjed osnovom navedenog usmenog ugovora, i nije znao niti mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed, pa je bio savjestan posjednik, a nije utvrđeno da je pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Zatim je ukazao na sadržaj člana 23. st. 1. i 3., te čl. 24., 52. i 58. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o stvarnim pravima. Općinski sud je naveo da je suprug tužiteljice bio u zakonitom, kao i savjesnom posjedu duže od 10 godina, a tužiteljica kao njegova supruga i zakonski nasljednik (što u ovom postupku nije dovedeno u sumnju odnosno nije dokazano drugačije) je ujedno i nastavila posjed, te da je u svakom slučaju, bez obzira na karakteristike ili dužinu njenog posjeda, proteklo 10 godina zakonitog i savjesnog posjeda supruga tužiteljice još za njegova života. Stoga je Općinski sud tužbeni zahtjev usvojio u dijelu utvrđenja prava vlasništva tužiteljice na osnovu dosjelosti. Također je naveo da tužiteljica nema pravni interes da se po njenom tužbenom zahtjevu, presudom njoj naloži da apelantu preda u posjed dio druge nekretnine, te da tužiteljica izvrši predaju navedenog djela druge nekretnine u određenom roku budući da ona tu obavezu očito ne osporava, tj. želi je izvršiti pa to može učiniti dobrovoljno, kako i kada želi. Također je naveo da apelant nema takvog zahtjeva prema tužiteljici, pa je sud takav zahtjev odbacio.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 038054 19 Gž od 7. novembra 2019. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Presudom su dalje odbijeni zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku i takse na žalbu, te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu po punomoćniku u iznosima bliže označenim u izreci presude.

5. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari, odlučujući o tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pravilno postupio kada je tužbenom zahtjevu udovoljio. Također je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud i kada je stvarno-pravni zahtjev iz tužbe odbacio, jer je takav zahtjev nedopušten, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud, već iz drugih razloga. Kantonalni sud je naveo da iz stanja u spisu predmeta proizilazi da je tužiteljica u tužbi, kao pravni osnov tužbenog zahtjeva označila dosjelost. Zatim je ukazao da "sve i kada tužilac u tužbi navede pravni osnov, sud nije vezan za njega (član 53. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)), dakle sud nije vezan za pravni osnov, jer sud poznaje pravo, pa s obzirom na činjenice na kojima je tužiteljica temeljila tužbeni zahtjev, prvostepeni sud je izveo valjan zaključak da je pravni osnov tužbenog zahtjeva dosjelost, zbog čega žalbeni prigovori iznijeti u tom pravcu nisu osnovani". Dalje je naveo da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP-a izvedenim dokazima dokazala i sud utvrdio da je prednik tužiteljice (suprug tužiteljice) bio u posrednom posjedu prve nekretnine od 1984. godine, da njegov posjed nije prekidan, da posjed nije pribavio silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, jer to apelant nije dokazao i da je tužiteljica zakonska nasljednica umrlog supruga, pa proizilazi da je tužiteljica stekla pravo vlasništva dosjelošću jer se u posjedu prve nekretnine, a računajući vrijeme posjedovanje njenog prednika, nalazi preko 20 godina i za njen posjed se pretpostavlja da je savjestan, jer apelant nije suprotno dokazao. Kantonalni sud je naveo da je stoga valjan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljica u smislu odredbe člana 58. stav (2) Zakona o stvarnim pravima dosjelošću stekla pravo vlasništva. Zatim je ukazao da u jednoj tužbi tužitelj može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog (član 55. ZPP), dakle zahtjev se ističe protiv tuženog, što znači da tužiteljica ne može sama protiv sebe isticati zahtjev, niti je sud nadležan da o takvom zahtjevu odlučuje budući da nema spora, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu sa tužbenim zahtjevom koji je tužiteljica usmjerila protiv sebe odbacio, jer je tužba nedopuštena iz navedenih razloga, a ne zbog nedostatka pravnog interesa. Kantonalni sud je naveo da je cijenio i druge žalbene navode, ali da isti nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari, jer ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke suda.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je ukazao na sadržaj čl. 53. i 58. st. (1) i (2) Zakona o stvarnim pravima, te na član 53. stav (2) tačka 1) i stav (3), te član 55. stav (1) ZPP-a. Apelant je naveo da su sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla i sticanje prava vlasništva dosjelošću dva nezavisna i samostalna pravna osnova za sticanje prava vlasništva, te da tužiteljica nije mogla istovremeno dokazivati postojanje oba osnova za sticanje prava vlasništva na istoj nekretnini od istog tuženog (apelanta), što je u konkretnom slučaju činila. Osim toga, apelant je naveo da se drugostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 53. stav (3) i člana 55. stav (1) ZPP-a, ali da u konkretnom slučaju postoje dva nezavisna tužbena zahtjeva koji nisu spojiva, jer isključuju jedan drugog.

Relevantni propisi

7. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH).

8. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58. st. (1), (2), (3) i (4) Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

POSJED

1. Opće odredbe Član 315.

Pojam posjeda (1)Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.

(2)Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.

(3)Posredni posjed stvari ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, koja po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednom posjedu.

Ako je posjednik, prije nego je stvar prepustio neposrednom posjedniku, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposredan posjed od treće osobe, i ta se osoba smatra posrednim posjednikom.

(4)Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koji inače ne bi mogao biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.

(5)S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.

(6)Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed).

9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55. stav (1) (1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova jasno proizilazi da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva pri čemu su redovni sudovi utvrdili da je predmetni usmeni ugovor dovoljan kao osnov utvrđenja zakonitosti posjeda umrlog supruga tužiteljice. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke Kantonalnog suda slijedi da je taj sud jasno ukazao zašto apelantovi žalbeni navodi, a koje ponavlja i u apelaciji, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/20 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio