Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-382/20 (H. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-382/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 382/20, rješavajući apelaciju Hajrudina Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Hasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 195832 19 Rev od 1. augusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 195832 18 Gž od 18. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 195832 17 P3 od 17. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švicarske, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 195832 19 Rev od 1. augusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 195832 18 Gž od 18. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni suda) broj 71 0 P 195832 17 P3 od 17. maja 2018. godine. Apelant je podneskom od 3. februara 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. juna do 8. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 195832 17 P 3 od 17. maja 2018. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tužene „radi naknade štete“, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete po osnovu neisplaćenog potraživanja po presudi Osnovnog suda države Lucern, Kanton Lucern, Švicarska Konfederacija od 2. septembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: strana presuda), koja je postala pravomoćna 27. septembra 2002. godine i priznata rješenjem Okružnog suda od 16. februara 2007. godine, isplati višemilionske iznose u KM sa kamatama, detaljnije navedeni u izreci presude, kao i naknadi troškove postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu kao u izreci presude.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je preduzeće „Compex Systems AD“ (u daljnjem tekstu: strano preduzeće) sa preduzećem DI „Vrbas“ d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: dužnik) zaključilo ugovor o saradnji 27. septembra 1991. godine i Aneks ugovora prema kojem je navedenom preduzeću dalo pozajmice u ukupnom iznosu od 4.668.063,16 USD. Strano preduzeće je 25. juna 1996. godine svoja potraživanja iz navedenog ugovornog odnosa ustupilo apelantu. Stranom presudom, koja je postala pravomoćna 27. septembra 2002. godine, dužnik je obavezan da apelantu vrati novčana sredstva u određenom iznosu. Navedena presuda je priznata rješenjem Okružnog suda od 16. februara 2007. godine. Dužnik je u međuvremenu mijenjao statusne oblike i nazive, pri čemu iz rješenja Osnovnog suda o upisu promjene vlasništva od 26. novembra 2002. godine proizlazi da je izvršena promjena vlasništva dijela državnog kapitala kod ranijeg Matičnog državnog preduzeća drvne industrije „Vrbas“ Banja Luka p.o., da je upisano akcionarsko društvo drvna industrija „Vrbas“ Banja Luka – skraćeno DI „Vrbas“ a.d. Banja Luka, te je bilo navedeno da društvo istupa u pravnom prometu u svoje ime i za svoj račun, da društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom imovinom, da dioničari ne odgovaraju za obaveze društva i snose rizik u poslovanju do visine dioničkog kapitala. Rješenjem Osnovnog suda od 26. aprila 2006. godine otvoren je stečajni postupak nad dužnikom, koji je zaključen rješenjem od 25. februara 2010. godine. Apelant je svoja potraživanja prijavio u stečajnom postupku u iznosu od 14.457.213,10 KM, stečajni upravnik je priznao potraživanja u iznosu od 11.457,211,0 KM, a tokom stečajnog postupka apelant se iz stečajne mase naplatio za iznos od 2.889.412,00 KM, a ostali dio koji je priznao stečajni upravnik nije isplaćen zbog nedostatka novčanih sredstava. Dužnik je prestao postojati s obzirom na to da je okončanjem stečajnog postupka brisan iz registra pravnih lica te je formirano novo pravno lice.
7. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da prema Zakonu o stečaju Republike Srpske koji je bio na snazi u vrijeme provođenja stečaja priznata potraživanja povjeritelja koja nisu naplaćena zbog nedostatka novčanih sredstava ne prenose se na tuženu, niti na bilo kojeg drugog pravnog subjekta. Također, u konkretnom slučaju prestala je pravna veza po osnovu privatizacije državnog kapitala i zaključenog ugovora o prodaji državnog kapitala između dužnika, čiji je kapital kupljen od strane trećeg lica, nakon čega je registriran pravni subjekt u registru pravnih subjekata DI ,,Vrbas“ a.d. Banja Luka. Registrirana preduzeća kao pravni subjekti odgovaraju za svoje obaveze za sve poslovne odnose sa privrednim subjektima do visine svoje imovine, gdje su uključena osnovna sredstva, potraživanja i dugovi, o čemu je raspravljeno tokom stečajnog postupka. Prilikom prodaje državnog kapitala tužena je samo prodala svoj udio u kapitalu koji je imala, a ta činjenica je utvrđena iz izvedenog dokaza, rješenje o upisu promjene vlasništva za dužnika od 26. novembra 2002. godine, ali pri tome u postupku privatizacije nije preuzela obaveze subjekta u kojem je vršena privatizacija državnog kapitala prema trećim licima. Prema tome, Osnovni sud je naveo da stranom presudom nije stvorena obaveza prema tuženoj jer je za takvu obavezu tužena morala biti jamac za vraćanje duga koji bi bio zaključen između ino-preduzeća ili apelanta. S obzirom na to da se radi o ugovorima u privredi, da su pozajmice bile date ne preko banaka, već od stranog preduzeća, nema zakonskog osnova, a ni pasivne legitimacije tužene za plaćanje preostalog glavnog duga i kamata koji nije plaćen apelantu.
8. Dalje, Osnovni sud je naveo da prema Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) sva preduzeća, pa i dužnik, gdje je izvršena prodaja kapitala su preregistrirana na način da je brisana tužena kao osnivač, pa je kao osnivač upisan kupac državnog kapitala. Osim toga, i u slučaju da je dio državnog kapitala ostao neprodat, ni u tom slučaju nema odgovornosti tužene zato što preduzećem upravlja vlasnik većinskog kapitala, a vlasnici manjinskog kapitala uglavnom ne učestvuju u upravljanju preduzećem, a njihova prava se svode na pravo u raspodjeli dividende. Registracijom novog privrednog subjekta, gdje je izvršen upis privatnog kapitala, prestala je veza između države kao vlasnika dijela državnog kapitala koji je prodat i novog pravnog subjekta. Bilo je uobičajeno da se pri prodaji državnog kapitala zaključi ugovor s kupcem državnog kapitala, u kojem ugovoru je isključena obaveza države za sve obaveze bez obzira na to jesu li one upisane ili neupisane u početni bilans stanja za privatizaciju državnog kapitala. Ovo zato što su objavljeni podaci o imovini i što država nije garantirala da će u slučaju obaveze koja nije bila utvrđena u bilansu stanja za privatizaciju državnog kapitala odgovarati tužena. Osim toga, na apelantu je bio teret dokazivanja da je pri prodaji državnog kapitala zaključen ugovor s drugačijim obavezama države od uobičajenih. Dalje, apelant također nije dokazao da su ispunjeni uvjeti i iz člana 446. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer nema promjene dužnika u navedenoj obligaciji. Tuženi o ovoj pravnoj stvari nije pristupio dugu koji je nastao između ugovornih strana stranog preduzeća koji je s dužnikom bio u ugovornom odnosu (član 451. ZOO). Stoga, u provedenim dokazima nije bilo moguće utvrditi da je tužena preuzela obavezu vraćanja pozajmica – kredita ili da je nosila rizik poslovanja zajedno sa registriranim preduzećem.
9. U vezi s apelantovim pozivanjem na odredbu člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: ZPB), Osnovni sud je istakao da je tom odredbom propisano da nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine, u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište, odnosno sjedište van teritorije tužene, prenose se na tuženu na osnovu akta Vlade. Dakle, za primjenu ove odredbe morao je postojati poseban akt Vlade tužene, prema kojem je Vlada preuzela obavezu da plati određena potraživanja, a donošenju takvog akta je trebao prethoditi zahtjev dužnika nakon registracije, sa dostavljenim dokazima da mu se priznaju potraživanja po osnovu tog člana. Međutim, apelant izvedenim dokazima, dopisima – korespondencijom kojom se obraćao Vladi tužene, također nije dokazao da je tužena u ovom postupku prenijela i priznala potraživanja prema dužniku, niti da je donijela akt u smislu citiranog člana 13. ZPB. Nadalje, saslušani svjedok M. V. se također izjasnio na navedene okolnosti: „Sjeća se da je došao zahtjev od strane tužioca u vezi predmetnog potraživanja na Vladu Republike Srpske, pa je po prirodi posla Sekretarijat uputio na Ministarstvo finansija. Ministarstvo finansija je taj zahtjev uputilo na sjednicu Vlade Republike Srpske i vođena je rasprava u vezi zahtjeva.“ Prema tome, i iz tog iskaza proizlazi da nije donesen akt od strane Vlade, kako to propisuje odredba člana 13. ZPB. Dakle, apelant nije dostavio, odnosno izveo dokaze čitanjem bilansa stanja dužnika za privatizaciju, niti je tokom postupka ili postupka pred stranim sudom izveo bilo kakav dokaz da je poslije 31. decembra 1992. godine bilo dodatnog ulaganja kapitala i da je bio zahtjev da se uspostavljeni vlasnički odnos korigira prema članu 16. stav 2. navedenog zakona. Iz navedenih razloga, a na osnovu provedenih dokaza, sud nije mogao utvrditi da je nakon registracije po izvršenoj privatizaciji dužnika bilo zahtjeva za izmjenu početnog bilansa i po tom osnovu plaćanja, zbog čega tužena nije pasivno legitimirana, niti odgovorna za razliku nenaplaćenog potraživanja, ni po osnovu ugovora o jamstvu, ni po osnovu ugovora o prodaji državnog kapitala, niti po osnovu zakona.
10. U vezi s prigovorom zastare potraživanja koji je istakla tužena, Osnovni sud je istakao da je državni kapital kod dužnika prema rješenju o upisu promjene vlasništva prodat 26. novembra 2002. godine, strana presuda je postala pravomoćna 27. septembra 2002. godine, a priznata je rješenjem Okružnog suda od 16. februara 2007. godine, a tužba je podnesena 21. jula 2014. godine. Iz strane presude proizlazi da je ukupan dug dospio za isplatu po presudi najkasnije sa 30. septembrom 1994. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da sve i da je osnovano potraživanje u odnosu na tuženu, i po tom osnovu je nastupila zastara potraživanja u općem roku od 10 godina koji se u smislu člana 371. ZOO primjenjuje uvijek kada u ZOO ili drugim posebnim propisima nije predviđen poseban rok zastarjelosti. Također, Osnovni sud je naveo da se u ovoj pravnoj stvari u odnosu na tuženu ne može primijeniti odredba člana 379. stav 1. ZOO zato što stranom odlukom nije stvorena obaveza za tuženu, pa samim time nije ni stvorena nova obaveza, a taj rok iz člana 379. stav 1. ZOO se odnosi samo na stranke iz te presude radi eventualne prinudne naplate potraživanja od tužene.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 195832 18 Gž od 18. januara 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da je tužena po osnovu člana 13. ZPB, i zbog činjenice da je izvršena privatizacija dužnika, u obavezi isplatiti razliku koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, a koja nije isplaćena u stečajnom postupku. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je utvrđena obaveza privatiziranog preduzeća samostalna obaveza u odnosu na apelanta i odgovornost za nenaplaćenu razliku snosi isključivo navedeno preduzeće, čije su obaveze prestale zaključenjem stečajnog postupka na osnovu rješenja Osnovnog suda od 25. februara 2010. godine i brisanjem iz registra privrednih subjekata. Apelant u postupku koji je vodio pred stranim sudom nije tužio tuženu, tako da su neosnovane tvrdnje da postoji njena odgovornost za obaveze preduzeća koje je brisano iz sudskog registra. U tom smislu, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je za primjenu odredbe člana 13. ZPB morao postojati poseban akt Vlade tužene kojom bi ona preuzela određena potraživanja, pa apelant neosnovano tvrdi da su donošenjem navedenog zakona ex lege na Republiku Srpsku prenesena nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine. Neformalni razgovori koje je apelant vodio u određenom periodu sa članovima Vlade tužene i tvrdnje da su postojala obećanja da će predmetno potraživanje biti isplaćeno, i kada se prihvate kao tačne, kao i pismeno obraćanje tadašnjem predsjedniku Vlade 25. marta 2003. godine ne mogu dovesti do drugačije odluke suda jer tužena nije bilo kakvim zvaničnim i pismenim aktom priznala sporno potraživanje, niti je Vlada donijela odluku kojom je preuzela obavezu isplate duga u postupku privatizacije dužnika (u spisu nema dokaza za drugačiji zaključak).
13. U vezi s prigovorom zastarjelosti potraživanja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio i taj materijalno-pravni prigovor. Naime, državni kapital kod dužnika je prema rješenju o upisu promjene vlasništva prodat 26. novembra 2002. godine, a od tog datuma apelant ima saznanja da je izvršena privatizacija dijela državnog kapitala. Zakon na kojem apelant zasniva svoju tužbu je donesen 1998. godine, a apelant je tužbu za isplatu razlike duga podnio 21. jula 2014. godine. Strana presuda je postala pravomoćna 27. septembra 2002. godine, pa kod činjenice da je od privatizacije preduzeća do podnošenja tužbe proteklo skoro 12 godina, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je protekao opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO. Računanje roka zastarjelosti od dana priznanja strane sudske odluke je od značaja samo u postupku izvršenja i podnošenja prijedloga za prinudnu naplatu kada bi rok zastarjelosti od 10 godina tekao od dana donošenja rješenja Okružnog suda kojim je priznata strana sudska odluka. Taj datum se ne može prihvatiti kao rok od kada bi se računala zastara potraživanja u odnosu na tuženu, jer navedena presuda nije donesena u odnosu na tuženu i tužena po toj presudi nije u obavezi isplatiti bilo kakva potraživanja.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 195832 19 Rev od 1. augusta 2019. godine odbijena je apelantova revizija.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju citirao odredbe čl. 1, 2. i 13. ZPB, te je ukazao da se prema članu 24. Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Uredba) nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine, u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske, zatvaraju po knjigovodstvenoj vrijednosti, odobravanjem odnosno zaduženja odgovarajućih konta klase 1, odnosno klase 2, na teret odnosno u korist državnog kapitala na grupi konta 90. Zatim je Vrhovni sud istakao da iz navedenog proizlazi da se odredbe ZPB i Uredbe i postupanje po njima odnose na proces pripreme privatizacije (član 29. tačka 4. Zakona o privatizaciji) i da se njima uređuje način i postupak izrade početnog bilansa stanja na osnovu kojeg je vršena privatizacija. Citirana odredba člana 13. ZPB ima se razumjeti samo kao uspostavljanje novog, vanugovornog odnosa između preduzeća koja imaju dugovanja ili potraživanja nastala prije 31. marta 1992. godine prema fizičkim ili pravnim licima sa prebivalištem ili sjedištem van teritorije tužene, na osnovu kojeg se ovakva potraživanja odnosno dugovanja prenose na tuženu, na osnovu akta Vlade. Dakle, ne radi se o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi tužena preuzela predmetnu obavezu na osnovu odredbe člana od 446. do 450. ZOO kako je pravilno zaključio prvostepeni sud.
16. Prema tome, u postupku privatizacije preduzeća vršeno je evidentiranje neizmirenih obaveza (koje predviđa odredba člana 24. Uredbe i člana 13. ZPB) kod Direkcije za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Direkcija), što nije slučaj s predmetnim apelantovim potraživanjem jer on evidentiranje spornog potraživanja kod Direkcije nije dokazao, nije ni tvrdio da je ono prijavljeno Direkciji, niti da je nakon registracije o izvršenoj privatizaciji zahtijevao izmjenu početnog bilansa i po tom osnovu plaćanje spornog potraživanja. I sva apelantova obraćanja u vezi s predmetnim potraživanjem koja se nalaze u spisima predmeta, i to: pismeno od 1. oktobra 2002. godine i urgencija od 1. decembra 2002. godine, naslovljena tadašnjem predsjedniku Vlade, urgencija od 29. januara 2003. godine, i rekapitulacija od 25. marta 2003. godine, naslovljene predsjedniku Vlade, jesu obraćanja u vezi s razgovorima vezanim za rješavanje pitanja spornog duga koji su vođeni u vezi sa sudskim postupkom pokrenutim kod inostranog suda i nemaju karakter evidentiranja predmetnog potraživanja kod Direkcije u postupku privatizacije navedenog preduzeća, predviđene naprijed navedenim odredbama ZPB i Uredbe, što je preduvjet za primjenu tih odredbi.
17. Iz ovih razloga, uvjeti nabrojani u reviziji za primjenu navedenih odredbi ZPB i Uredbe, sami po sebi, bez akta Vlade koji predviđa odredba člana 13. ZPB, nisu pravno relevantni za odluku u ovom sporu. Slijedom navedenog, ovdje se ne radi „o već stečenom pravu po osnovu zakona“, ni o obavezi Vlade za donošenje akta za izvršenje navedene zakonske odredbe koji bi se odnosio „na sve učesnike u postupku“, kako apelant neosnovano tvrdi u reviziji, jer apelant, kako je već rečeno, nije ni učestvovao u postupku evidentiranja predmetnog potraživanja kod Direkcije. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, sporno potraživanje nema karakter potraživanja koja imaju u vidu citirane odredbe ZPB i Uredbe, pa nema mjesta ni primjeni odredbe člana 13. ZPB, a kada bi i imalo karakter tog potraživanja, nema akta Vlade koji predviđa navedena zakonska odredba, pa time, suprotno revizionim navodima, nema ni osnova za primjenu te odredbe. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije.
18. Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da je apelant tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 21. jula 2014. godine, nakon što u stečajnom postupku koji je zaključen 25. februara 2010. godine nije u cjelini namirio svoje potraživanje naknade štete. Međutim, te okolnosti ne mogu se dovesti u vezu s povredom člana 172. ZOO u vezi sa članom 13. ZPB od strane tužene, u vidu činjenja, a ni u vidu propuštanja s obzirom na to da sporno potraživanje nije bilo ni prijavljeno Direkciji. Iz ovih razloga nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke iz čl. 154. i 172. ZOO za naknadu predmetne štete apelantu.
19. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili o prigovoru zastarjelosti potraživanja, na koji se pozvala tužena. Naime, s obzirom na pravnu prirodu tužbenog zahtjeva (naknada štete) predmetno potraživanje zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i učinioca u smislu člana 376. stav 1. ZOO, a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta učinjena (član 376. stav 2. ZOO). Računajući zastarni rok od dana izvršene privatizacije državnog kapitala dužnika (26. novembra 2002. godine), istekla su oba zakonom propisana roka zastarjelosti potraživanja, a petogodišnji zastarni rok je istekao 26. novembra 2007. godine. I kada bi se zastarni rok, u krajnjem slučaju, računao od 9. oktobra 2008. godine, kada je stečajni upravnik obavijestio apelanta o djelimičnim isplatama tokom 2008. godine i da stečajni dužnik nema mogućnosti za isplatu bilo kakvog drugog iznosa i po bilo kojem osnovu (na koju informaciju se apelant poziva u tužbi), to jeste, nakon izvršenih isplata kojima je prekinut zastarni rok i od kada je počeo teći novi rok zastarjelosti, i u tom slučaju su istekla oba roka, petogodišnji rok je istekao 9. oktobra 2013. godine, što znači znatno prije podnošenja tužbe, zbog čega apelantov prigovor o prekidu zastarnog roka nije od značaja za odluku o ovom prigovoru.
20. Vrhovni sud je također istakao da je za računanje zastarnog roka bez značaja presuda stranog suda i rješenje Okružnog suda o njenom priznanju jer se te sudske odluke ne odnose na tuženu, a iz istog razloga se, suprotno revizionim navodima, ovdje ne primjenjuje zastarni rok iz člana 379. ZOO, kako su pravilno sudili i nižestepeni sudovi. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti prouzrokovanoj neizvršavanjem sudske odluke, nema mjesta pozivanju apelanta na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), vezan za taj oblik štete, u čemu se revizija dobrim dijelom iscrpljuje. Nema osnova ni ukazivanje na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja, kao ni Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske, ne isključuje primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira, u ovom slučaju rokova za realizaciju naknade štete, opravdana su „zbog pravne situacije“ i funkcioniranja pravnog sistema. Zbog toga ne može biti govora o povredi apelantovog prava na imovinu jer je apelant, propuštanjem podnošenja tužbe u zakonom propisanom roku, izgubio pravo na sudsku zaštitu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Naime, apelant smatra da je njegovo potraživanje vezano uz njegovu imovinu jer se radi o potraživanju koje je nesporno utvrđeno stranom presudom, te da mu je zbog nemogućnosti provođenja te presude u periodu dužem od 18 godina povrijeđeno pravo na imovinu. Dalje, apelant ističe da je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da tužena nije pasivno legitimirana za tužbu u ovoj pravnoj stvari jer član 13. ZPB ne propisuje kakav je to akt koji Vlada u izvršenju navedene zakonske odredbe treba donijeti, niti propisuje sankcije u slučaju da se takav akt ne donese, niti mjere zaštite pojedinca ako vlada to ne učini. Apelant smatra da sadržaj člana 13. ZPB ne može i ne smije utjecati na to da Vlada ne postupi u skladu s tom odredbom, u situaciji kada su ispunjeni uvjeti koje taj član propisuje jer apelant nije mogao prilagoditi svoje ponašanje tako formuliranom zakonu. Prema apelantovom mišljenju, stav Vrhovnog suda upućuje na to da apelant mora snositi posljedice što Vlada nije postupila u skladu sa zakonom. Apelant se dalje poziva na odluku Evropskog suda u predmetu Solovyev protiv Ukrajine (stav 21) i Ustavnog suda u predmetu broj AP 351/16, te smatra da je država neposredno odgovorna za dugove preduzeća pod državnom upravom, čak i nakon njihove privatizacije, pod uvjetom da je sudska odluka postala pravomoćna kada je preduzeće radilo kao lice pod upravom države (Marinković protiv Srbije, stav 39). S obzirom na to da je strana presuda postala pravomoćna 27. septembra 2002. godine, a da je dužnik privatiziran 26. novembra 2002. godine, to bi tužena trebala biti odgovorna za navedeni dug jer nije uskladila svoje ponašanje sa stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda iz navedenih odluka, te preduzela nužne mjere kako bi se izvršila pravomoćna presuda. Apelant, također, smatra da iako je za primjenu člana
13. ZPB nebitno je li apelant prijavio svoja potraživanja Direkciji, da je paušalan stav Vrhovnog suda da on to nije učinio, s obzirom na to da to proizlazi iz preporučene pošiljke i dopisa koji je uz nju dostavljen 6. juna 2002. godine, a koja je kao dokaz u dokumentaciji koja se odnosila na prepisku sa Vladom dostavljena sudu.
23. Apelant, također, smatra da u konkretnom slučaju pravomoćna odluka nije bila strana presuda već odluka Okružnog suda o priznanju te presude kojom je ona postala izvršna, pa smatra da su redovni sudovi očigledno pogrešno primijenili pravo kada su presudili da radnje koje je apelant morao preduzeti s ciljem izvršenja ne predstavljaju radnje koje prekidaju rok zastare, te se poziva na presudu Evropskog suda u predmetu Vrbica protiv Hrvatske. U vezi s tim, apelant smatra da je prekid zastarnog roka iz člana 379. ZOO prvi put nastupio donošenjem rješenja Okružnog suda od 16. februara 2007. godine o priznanju strane presude, a zatim i 25. februara 2010. godine kada je u smislu člana 392. ZOO okončan stečajni postupak protiv dužnika. S obzirom na to, apelant smatra da je tužba podnesena blagovremeno. Također, apelant ukazuje da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom zaključivanja da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz člana 379. ZOO jer se stečajni postupak odnosio direktno na tuženu koja je apelantu u tom postupku priznala potraživanja i isplatila dio iznosa. Apelant tvrdi da materijalna šteta predstavlja dio neizmirenog duga, te smatra da je najprikladniji oblik naknade štete osiguranje da se potpuno izvrše odluke domaćih sudova.
b)Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su isticani tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke, o kojim pitanjima reviziona odluka sadrži dovoljne i valjane razloge, zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu apelant u apelaciji ne navodi niti jednu činjenicu koja bi bila od značaja za zakonitost osporene presude, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u drugostepenoj odluci i da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao.
26. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u prvostepenoj presudi koja je potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, te smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
27. Tužena je navela da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, te da u osporenim odlukama nije došlo do povrede materijalnog prava, niti do povrede odredbi parničnog postupka, niti su donošenjem navedenih odluka povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08
– odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase: Član 2. st. (1) i (3) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.
(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarelosti.
(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospevaju ubuduće, zastarevaju u roku predviđenom za zastarelost povremenih potraživanja.
Ugovor o preuzimanju duga Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao poverilac.
(2) O zaključenom ugovoru može poverioca izvestiti svaki od njih, i svakome od njih može poverilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Pretpostavlja se da je poverilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
(4) Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati poverioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se poverilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.
(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vreme dok poverilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.
Ugovor o pristupanju dugu Član 451.
Ugovorom između poverioca i trećeg, kojim se ovaj obavezuje poveriocu da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika.
30. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Preduzeće priprema program privatizacije koji sadrži:
1.osnovne podatke o preduzeću i njegovom poslovanju;
2.predlog metoda privatizacije;
3.predlog načina plaćanja;
4.početni bilans stanja;
5.obim i strukturu zaposlenosti nakon privatizacije.
31. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: početni bilans stanja) u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji).
Član 2.
U početnom bilansu stanja utvrđuje se vrednost državnog kapitala preduzeća.
Početni bilans stanja se sastavlja sa stanjem na dan 30. juna 1998. godine.
Iskazane pozicije i vrednosti imovine i potraživanja, obaveza i kapitala preduzeća u početnom bilansu stanja, dobijaju se primenom postupaka utvrđenih ovim zakonom na postojeći bilans stanja od 30. juna 1998. godine, iskazanog na knjigovodstvenoj vrednosti.
Pod knjigovodstvenom vrednošću iz stava 2. ovog člana, podrazumeva se vrednost utvrđena na osnovu računovodstvenih propisa koji važe na dan njegovog sastavljanja.
Član 3.
Početni bilans stanja podleže kontroli organa kojeg ovlasti Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada).
Član 13.
Nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća, nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku na osnovu akta Vlade.
32. Uredba o utvrđivanju metodologije za pripremu programa za privatizaciju državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 28/98 i 37/99) U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o utvrđivanju metodologije za pripremu programa za privatizaciju državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 28/98) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom uredbom uređuje se postupak pripreme, sadržaj i način odobravanja programa privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu:
Program).
Program privatizacije pripremaju preduzeća iz člana 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon).
Preduzeća iz člana 7. Zakona pripremaju program kao osnovu za izradu posebnog privatizacionog programa Vlade.
Član 24.
Direkcija će posebnim uputstvom propisati oblik i sadržaj obrasca P-1 Program privatizacije državnog kapitala u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 195832 19 Rev od 1. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 5. decembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 29. januara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
42. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete po osnovu neisplaćenog potraživanja po stranoj pravomoćnoj presudi, saglasno zaključili da ne postoji odgovornost tužene za dug u odnosu na dužnika koji je utvrđen pravomoćnom presudom. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da se radi o samostalnoj obavezi dužnika, te da tužena za taj dug ne odgovara u smislu odredbe člana 13. ZPB i odredbi ZOO kojima je propisano ustupanje duga ili jamstvo za dug, te da ne postoji odgovornost tužene za štetu u smislu čl. 154. i 172. ZOO. Također, redovni sudovi su zaključili da je sporno potraživanje zastarjelo, pri čemu su prvostepeni i drugostepeni sud smatrali da je prošao desetogodišnji opći rok zastarjelosti u smislu člana 371. ZOO koji je započeo teći od trenutka privatizacije dužnika. Vrhovni sud je, za razliku od prvostepenog i drugostepenog suda, istakao da se u konkretnom slučaju treba primijeniti rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO s obzirom na to da je apelant tražio naknadu štete, pri čemu je za početak toka roka odredio datum privatizacije državnog kapitala dužnika (26. novembar 2002. godine), te je naveo da čak i kada bi se uzeo trenutak kada je stečajni upravnik obavijestio apelanta da dužnik nema više sredstava (tokom 2008. godine), tužba bi također bila podnesena van zakonskog roka.
45. Dovodeći navedena obrazloženja u vezu s apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda kojima je na saglasan način odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje na osnovu čega su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U tom pogledu, Ustavni sud ponavlja da nije zadatak Ustavnog suda da zauzme mjesto redovnih sudova u tumačenju pravnih propisa, već da je prvenstveno zadatak tih sudova da rješavaju pitanja tumačenja domaćih zakona u okolnostima svakog konkretnog slučaja, što su redovni sudovi u konkretnom slučaju i učinili. Naime, Ustavni sud na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, nije mogao zaključiti da je proizvoljna primjena i tumačenje relevantnih odredbi na koje su se pozvali redovni sudovi zaključujući da tužena nije pasivno legitimirana i da je, osim toga, u konkretnom slučaju nastupila i zastara za sporno potraživanje. Uslijed toga, Ustavni sud, kod detaljnih razloga koje su naveli redovni sudovi, nije mogao zaključiti da su u konkretnom slučaju postojale bilo kakve proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka na koje je apelant ukazivao, koje bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje spornih odredbi, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
46. Također, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu i praksu Evropskog suda u predmetima Solovyev protiv Ukrajine (vidi Evropski sud, zahtjev broj 32547/03 od 13. decembra 2005. godine), Marinković protiv Srbije (vidi Evropski sud, zahtjev broj 5353/11, odluka od 22. oktobra 2013. godine) i Vrbica protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, zahtjev broj 32540/05 od 1. aprila 2010. godine), te stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 351/16 od 11. maja 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se stavovi Evropskog i Ustavnog suda koji su navedeni u tim odlukama, zbog specifičnih okolnosti tih predmeta i različitosti vođenih postupaka, mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Pravo na imovinu
48. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka dali jasno i argumentirano obrazloženje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, pri čemu su dali obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazao.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić