Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1762/20 (S. V. i D. V.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1762/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1762/20, rješavajući apelaciju Srede Vučanovića i Duška Vučanovića, na osnovu člana VI/b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Srede Vučanovića i Duška Vučanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sredo Vučanović i Duško Vučanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, zajedno: apelanti) iz Kotor Varoša, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 15. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Z. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 3. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. juna 2021. godine.

4. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 235035 18 P 2 od 27. decembra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da sud utvrdi da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice po osnovu svojih doprinosa stekli zajedničku nekretninu u Kotor Varošu, precizno navedenu u izreci presude, od po 1/6 dijela, što su apelanti dužni priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za uknjižbu tužiteljičinog prava svojine sa 1/6 dijela, da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor o poklonu nekretnina od 27. novembra 2009. godine u dijelu kojim je prvoapelant, kao poklonodavac, darovao drugoapelantu, kao poklonoprimcu, udio od 1/6 dijela na predmetnoj nekretnini, da sud obaveže prvoapelanta da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime ¼ dijelova njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u predmetnoj nekretnini za određeni period isplati iznos od 64.946,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom, da sud obaveže apelante da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime ¼ dijelova od prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup predmetnih poslovnih prostora za određeni period solidarno isplate iznos od 61.846,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je tužiteljica obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da su tužiteljica i prvoapelant zaključili brak 20. februara 1974. godine, da je faktička bračna zajednica prestala tokom 1996. godine, te da je brak razveden presudom Osnovnog suda od 23. novembra 2010. godine. Zatim, naveo je da je prvoapelant na osnovu Ugovora o finansiranju rekonstrukcije i opremanju poslovnog objekta i sticanja prava suvlasništva od 15. aprila 1991. godine (u daljnjem tekstu: ugovor od 15. aprila 1991. godine) faktički stekao 1/3 predmetne nekretnine. Takođe, naveo je da je prvoapelant nakon faktičkog prestanka bračne zajednice a prije razvoda braka, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. marta 2006. godine, koji je u svojstvu kupca zaključio sa „Trgoprom“ a.d. Kotor Varoš, stekao pravo suvlasništva od 1/3 na predmetnoj nekretnini, te da se prvoapelant 19. februara 2008. godine, na osnovu ugovora od 15. aprila 1991. godine i ugovora od 21. marta 2006. godine, uknjižio kao suvlasnik predmetne nekretnine sa 2/3 dijela (1/3 dijela po ugovoru od 15. aprila 1991. godine i 1/3 dijela po ugovoru o kupoprodaji od 21. marta 2006. godine). Istakao je da je među parničnim strankama bilo sporno da li je predmetna nekretnina bračna stečevina tužiteljice i prvoapelanta sa po 1/6 dijela, odnosne da li je tužiteljica po osnovu sticanja u bračnoj zajednici stekla pravo suvlasništva od 1/6 dijela (pola od 1/3 dijela) predmetne nekretnine. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu (član 270 stav 5), te da se na zajedničku imovinu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije određeno (član 271 stav 6). Takođe je ukazao da činjenica da su tužiteljica i prvoapelant 1991. godine bili u braku, odnosno da je trajala njihova faktička bračna zajednica, ne dovodi sama po sebi do utvrđenja da je predmetna nekretnina njihova bračna stečevina, te da je tužiteljica bila dužna da dokaže da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. S tim u vezi je istakao da je tužiteljica kao dokaz osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva izvela samo jedan dokaz - rješenje Osnovnog suda u Kotor Varošu od 25. aprila 1991. godine, te da nijedna parnična stranka nije kao dokaz izvela ugovor od 15. aprila 1991. godine, koji su zaključili R. B. i prvoapelant, sa jedne strane, sa privrednim društvom „Trgoprom“ a.d Kotor Varoš, s druge strane, tako da je ostalo nejasno koje tačno pravo je za sebe prvoapelant tim ugovorom ugovorio. Naveo je da iz rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu od 25. aprila 1991. godine proizilazi da je prvoapelantu i R. B. dozvoljeno polaganje isprava radi predbilježbe prava svojine na predmetnoj nekretnini koja je u posjedu „Trgoprom“ Kotor Varoš, te da će se predbilježba opravdati i izvršiti bezuslovan upis prava svojine polaganjem primjerka upotrebne dozvole kod suda. Slijedom navedenog je zaključio da je prvoapelant 25. aprila 1991. godine zajedno sa R. B, na osnovu ugovora od 15. aprila 1991. godine, imao preduslove za sticanje prava suvlasništva na predmetnom objektu, koji je već bio izgrađen i pripadao pravnom subjektu „Trgoprom“ Kotor Varoš, ali da će tek kada završe rekonstrukciju i opremanje predmetne nekretnine steći pravo uknjižbe prava suvlasništva, odnosno da će tek tada predbilježba biti opravdana i da će se izvršiti upis prava suvlasništva. Stoga je Osnovni sud zauzeo stanovište da prvoapelant 25. aprila 1991. godine nije stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini od 1/3 dijelova, jer da jeste, bio bi uknjižen u evidenciju svojine, tj. u zemljišnu knjigu. S tim u vezi je istakao da je predmetna nekretnina u to vrijeme bila upisana kao posjed, a ne svojina „Trgoproma“ Kotor Varoš, te da je prvoapelant tek 19. februara 2008. godine uknjižen kao suvlasnik predmetne nekretnine sa 2/3 dijelova, jer je tek tada prvi put formiran zemljišnoknjižni uložak u koji je uknjižena predmetna nekretnina. Osnovni sud je nadalje ukazao da je odredbama člana 21 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme kada tužiteljica tvrdi da je prvoapelant stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, propisano da se po samom zakonu pravo svojine stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom. S tim u vezi je istakao da prvoapelant ni na jedan od zakonom propisanih načina nije stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini sa 1/3 dijelova u periodu od 1991. do 1996. godine, budući da pravo nije stekao ni stvaranjem nove stvari (objekat na predmetnoj nekretnini je već bio izgrađen), spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom, niti je kao nosilac tog prava bio uknjižen u važeće zemljišnoknjižne evidencije. Pri tome je istakao da iz sadržaja dokaza izvedenih od prvoapelanta proizilazi da je predmetna nekretnina bila u svojini Opštine Kotor Varoš. Takođe je naveo da iz navedenih dokaza proizilazi da je Opština Kotor Varoš ugovorom o prenosu prava raspolaganja od 26. aprila 1988. godine predmetnu nekretninu ustupila preduzeću „Trgoprom“ Kotor Varoš na tri godine (od 13. aprila 1988. do 13. aprila 1991. godine) radi rekonstrukcije objekta, da je Opština Kotor Varoš 25. oktobra 1996. godine donijela Odluku o stavljanju van snage Odluke o prenosu prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini, kojom je ranije prenijela pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini na „Trgoprom“ zbog toga što navedeno privredno društvo nije ispunilo svoju obavezu da izvrši rekonstrukciju predmetne nekretnine u roku od tri godine od dana donošenja odluke, te da je Opština Kotor Varoš vodila parnični postupak protiv privrednog društva „Trgoprom“ radi raskida navedenog ugovora i da je taj postupak okončan rješenjem o povlačenju tužbe od 21. aprila 2005. godine. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je na dan zaključenja ugovora od 15. aprila 1991. godine vlasnik predmetne nekretnine bila Opština Kotor Varoš i da privredno društvo „Trgoprom“ nije imalo valjanog pravnog osnova da sa R.B. i prvoapelantom zaključi ugovor od 15. aprila 1991. godine, te da je prvoapelant suvlasnički dio od 1/3 predmetne nekretnine faktički stekao od nevlasnika. Stoga je zauzeo stanovište da prvoapelant 15. aprila 1991. godine nije stekao suvlasnički dio od 1/3 predmetne nekretnine ni kao vanknjižnu, niti knjižnu svojinu iz kog razloga suvlasnički dio od 1/3 predmetne nekretnine ne predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta, zbog čega su neosnovani i svi ostali tužbeni zahtjevi jer su zavisili od osnovanosti utvrđenja da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta.

8. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 235035 19 Gž 2 od 24. juna 2019. godine odbijena je tužiteljičina žalba i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i prvostepena presuda je potvrđena.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužiteljica nije, shodno odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, jer iz izvedenih dokaza nije moguće izvesti pouzdan zaključak da je u vrijeme trajanja bračne zajednice sa prvoapelantom svojim radom i doprinosom stekla pravo suvlasništva od 1/6 dijela na predmetnoj nekretnini s obzirom na to da nije dokazala da je prvoapelant stekao pravo suvlasništva na toj nekretnini za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, a po osnovu zaključenog ugovora od 15. aprila 1991. godine. S tim u vezi je istakao da tužiteljica u toku prvostepenog postupka nije, shodno odredbi člana 134 stav 1 ZPP, izvodila dokaz čitanjem ugovora od 15. aprila 1991. godine, niti se koristila pravom iz člana 134 stav 3, odnosno člana 135 stav 1 ZPP radi izvođenja tog dokaza iz kojeg bi se moglo utvrditi koje pravo je prvoapelant stekao na osnovu tog ugovora na predmetnim nekretninama, a samim tim i da li predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta. Nadalje je naveo da je rješenjem Osnovnog suda Kotor Varoši od 25. aprila 1991. godine dozvoljeno polaganje isprava (ugovora od 15. aprila 1991. godine) radi sticanja predbilježbe na predmetnoj nekretnini u korist prvoapelanta i R. B., koja će se opravdati i izvršiti bezuslovni upis prava svojine polaganjem primjerka upotrebne dozvole. S tim u vezi je istakao da predbilježba nema stvarnopravne posljedice za sticanje prava svojine, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je stoga neosnovano tužiteljičino pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke prema kojim je prvoapelant upisan kao posjednik predmetne nekretnine na osnovu rješenja od 25. aprila 1991. godine. Pored toga je naglasio da je predbilježba uslovni i privremeni upis prava na nekretninama, te da iz izvedenih dokaza proizilazi da se prvoapelant upisao kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini 19. februara 2008. godine, nakon faktičkog prestanka bračne zajednice sa tužiteljicom. Okružni sud je nadalje naveo da je tužiteljica u iskazu tvrdila da su ona i prvoapealnt kupili 1/3 dijela predmetne nekretnine 1998. godine i da su odmah počeli renoviranje zgrade, te je istakao da tužiteljica navedenu tvrdnju nije potvrdila predlaganjem i izvođenjem drugih dokaza, u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP, dok iz pročitanih izjava svjedoka predloženih od apelanata proizilazi da su radovi na rekonstrukciji predmetne nekretnine izvođeni nakon prestanka bračne zajednice tužiteljice i prvoapelanta i da ih je finansirao prvoapelant. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je predmetna nekretnina na kojoj traži da se utvrdi njeno pravo suvlasništva od 1/6 dijela stečena njenim doprinosom i radom za vrijeme trajanja bračne zajednice sa prvoapelantom u periodu od 1974. godine do 1996. godine, kada je bračna zajednica prestala, te da stoga predmetna nekretnina nema karakter bračne stečevine tužiteljice i prvoapelanta u smislu odredbe člana 270 stav 5 Porodičnog zakona.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine usvojena je tužiteljičina revizija i drugostepena presuda je preinačena na način da je uvažena tužiteljičina žalba i prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice stekli predmetnu nekretninu, što su apelanti dužni priznati i izdati tužiteljici valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava svojine sa 1/6 dijela, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, te je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o poklonu nekretnina od 27. novembra 2009. godine u dijelu kojim je prvoapelant darovao drugoapelantu udio od 1/6 dijela na predmetnoj nekretnini. U preostalom dijelu, kojim je odlučeno o tužiteljičinom zahtjevu da se obaveže prvoapelant da joj na ime doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime ¼ dijela njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u predmetnoj nekretnini za određeni perio isplati iznos od 64.946,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom, o zahtjevu da sud obaveže apelante da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime ¼ dijelova od prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup predmetnih poslovnih prostora za određeni period solidarno isplate iznos od 61.846,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te u dijelu odluke o troškovima postupka, drugostepena presuda je ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Ukazao je da je tužiteljica svoj zahtjev zasnivala na tvrdnji da je predmetna nekretnina stečena 1991. godine u toku braka i da predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prvoapelanta sa udjelom svakog supružnika od 1/6 dijela, uslijed čega smatra da prvoapelant nije mogao ugovorom o poklonu raspolagati i njenim udjelom od 1/6 i da joj zbog tog razloga pripada dio koristi koje su stečene izdavanjem u zakup zajedničke imovine. Takođe je ukazao da, shodno odredbi člana 270 stav 5 Porodičnog zakona, karakter zajedničke imovine supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja braka i koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa, koji uslovi moraju biti istovremeno ispunjeni, i da se radi o sticanju imovine na originaran način, po sili zakona, te da zajednička imovina može postojati na nepokretnim stvarima i kada one predstavljaju vanknjižnu svojinu. Vrhovni sud je naveo da su imaoci bračne stečevine supružnici sa zakonskom pretpostavkom da svakom od njih pripada po ½ zajedničke imovine (član 272 stav 1 Porodičnog zakona), da takva pravna priroda zajedničke imovine uslovljava pravne posljedice da supružnici sporazumno upravljaju i raspolažu zajedničkom imovinom i da jedan supružnik ne može otuđiti ili opteretiti svoj udio u zajedničkoj imovini pravnim poslom među živima (član 271 Porodičnog zakona), te da je ugovor kojim jedan supružnik otuđi stvar bez saglasnosti drugog supružnika protivan prinudnim propisima i da je kao takav ništav. Nadalje je naveo da su tužiteljica i prvoapelant zaključili brak 1974. godine i da je faktička bračna zajednica trajala do 1996. godine, da su za ostalu imovinu stečenu u braku supružnici vodili postupak utvrđenja i podjele bračne stečevine u drugoj parnici u kojoj nije obuhvaćena predmetna imovina (1/3 dijela te imovine), te da je rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varošu od 25. aprila 1991. godine prvoapelantu dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja predbilježbe prava svojine na 1/3 predmetne nekretnine na osnovu ugovora od 15. aprila 1991. godine. S obzirom na to da prvoapelant nije osporavao da je tužiteljica do prestanka bračne zajednice učestvovala u sticanju imovine, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani revizioni navodi da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da predmetna nekretnina ne predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prvoapelanta. S tim u vezi je istakao da je pogrešan stav nižestepenih sudova da tužiteljica nije na pouzdan način dokazala da je u toku trajanja bračne zajednice radom i doprinosom učestvovala u sticanju zajedničke imovine, jer je teret dokazivanja te činjenice bio na prvoapelantu koji te činjenice nije osporavao, već je tvrdio da je predmetna nekretnina u dijelu od 1/3 stečena nakon prestanka bračne zajednice 1996. godine, da je 2007. godine izvršio ulaganja u rekonstrukciju predmetne nekretnine, te da je pravo svojine stekao na 2/3 dijela predmetne nekretnine 2008. godine. Naveo je da je tužiteljica dokazala da je na osnovu ugovora od 15. aprila 1991. godine rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varošu od 25. aprila 1991. godine prvoapelantu dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja predbilježbe prava svojine na 1/3 dijela predmetne nekretnine. Stoga je zauzeo stanovište da nije bilo nužno da tužiteljica navedeni ugovor izvede kao dokaz u predmetnoj parnici, jer niko nije osporio postojanje ili validnost tog ugovora, a navedeni ugovor je predstavljao osnov za upis predbilježbe, a naknadno i prvoapelantovog suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Pri tome je istakao da činjenica da je prvoapelant upisan 2008. godine kao suvlasnik predmetne nekretnine nije od značaja za sticanje zajedničke svojine supružnika, niti na tužiteljičin udio u njihovom sticanju. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su tužiteljica i prvoapelant u toku trajanja bračne zajednice (1991. godine) stekli zajedničku imovinu, u smislu odredaba čl. 270 stav 5 i 272 stav 1 Porodičnog zakona, koju predstavlja 1/3 predmetne nekretnine i da je udio u sticanju svakog od supružnika 1/6 dijela. S obzirom na to da je prvoapelant ugovorom o poklonu od 27. oktobra 2009. godine raspolagao i dijelom zajedničke imovine koji pripada tužiteljici, protivno odredbi člana 271 Porodičnog zakona, zaključio je da je navedeni ugovor djelimično ništav u 1/6 dijela raspolaganja predmetnom nekretninom. Kako drugostepeni sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije ispitao tužiteljičine žalbene navode kojim je osporavala prvostepenu presudu u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovu prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup predmetnih poslovnih prostora i propustio utvrditi činjenice koje su odlučne za rješavanje tog dijela tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je ukinuo drugostepenu presudu u tom dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio odlučne činjenice utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima i proizvoljno tumačio odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Porodičnog zakona, slijedom čega je izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužiteljičinog tužbenog zahtjeva. Navode da su slučajevi sticanja prava svojine na osnovu zakona propisani odredbama člana 21 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, od kojih načina nijedan u konkretnom slučaju nije bio ostvaren do prestanka faktičke zajednice života između tužiteljice i prvoapelanta (1996. godine). Takođe, navode da prije rekonstrukcije, dogradnje i ulaganja izvršenih tokom 2006/2007. godine, polazeći od svrhe i smisla odredaba člana 21 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, nije moglo doći do sticanja svojine u korist prvoapelanta, pa samim tim ni do nastanka zajedničke svojine u korist supružnika, nezavisno od formalne uknjižbe 2008. godine. Apelanti nadalje navode da Vrhovni sud predbilježbi daje pravni i faktički značaj kakav predbilježba nema, te da sama činjenica da su tužiteljica i prvoapelant bili u braku 1991. godine ne dovodi po sili zakona do utvrđenja da je predmetna nekretnina njihova zajednička imovina. Navode da je do ulaganja u predmetnu nekretninu došlo nakon faktičkog prestanka braka 2006/2007. godine i da je tada predbilježba opravdana, te da se, stoga, ne može tvrditi da je riječ o zajedničkoj imovini bez obzira na datiranost ugovora i predbilježbe, jer prvoapelant u periodu od 1991. do 1996. godine nije mogao opravdati predbilježbu jer nije bio u mogućnosti vršiti ulaganje u predmetnu nekretninu, pa samim tim ni steći pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini. U konačnici apelanti navode da prvoapelant nije mogao ni faktički doći u posjed predmetne nekretnine u spornom periodu budući da je između Opštine Kotor Varoš i privrednog društva „Trgoprom“ vođen spor radi raskida ugovora o prenosu prava raspolaganja predmetnim nekretninama na navedeno privredno društvo i da je taj spor bio prepreka za ulaganje u predmetnu nekretninu, a time i prepreka za sticanje prvoapelantovog prava svojine, te da je spor okončan povlačenjem tužbe 2005. godine, devet godina po faktičkom prestanku bračne zajednice.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na koja se u apelaciji pozivaju. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08, 63/14 i

56/19 – OUSRS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270.

(1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2)Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene.

(3)Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina.

(4)Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, ostvarena u toku trajanja braka zajednička je imovina.

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

(7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

(3)Ženik i nevjesta, odnosno bračni supružnici mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose u pogledu zajedničke imovine.

(4)Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.

(5) Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.

(6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

(7) Bračni supružnici ne mogu ugovarati primjenu prava strane države na svoje imovinsko-pravne odnose.

2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.

(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

(2)Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.

15. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

16. Zakon o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/1984, 12/1987, 26/1990 i 36/1990) u relevantnom dijelu glasi:

2. Vrste upisa Član 115.

Upis u katastar nekretnina su uknjižba, predbilježba (uslovni upis) i zabilježba.

Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama.

Predbilježba je uslovni, privremeni upis prava na nekretninama kojom se sticanje, prenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem.

Zabilježba je upis određenih okolnosti i činjenica koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama (lični odnosi: maloljetnost, stavljanje pod starateljstvo, produženja roditeljskog prava, kao i otvaranje stečaja, postojanje spora, postupak eksproprijacije, prvenstveni red, prinudna uprava i dr.).

b. Predbilježba Član 120.

Ako podnesena isprava ne odgovara svim propisanim uslovima za uknjižbu, može se dozvoliti predbilježba.

Član 122.

Predbilježba će se izvršiti:

a)na osnovu odluke suda ili organa uprave, koja još nije postala pravnosnažna, a kojom se pravo na nekretninama utvrđuje, stiče, odbija ili prestaje;

b)na osnovu privatne isprave kojom se stiču, prenose ili prestaju prava na nekretninama, a koja još nije podobna za uknjižbu;

c)u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 128.

Predbilježba u svrhu brisanja ili prenosa hipotekarnog potraživanja na treća lica izvršiće se na osnovu dokaza da je treće lice kod suda položilo iznos hipotekarnog potraživanja.

Član 124.

Opravdanje predbilježbe vrši se:

a)na osnovu pravosnažne odluke suda ili organa uprave;

b)nakon otklanjanja nedostataka u privatnoj spravi.

Član 128.

Ako se u određenom roku predbilježba opravda, izvršiće se uknjižba prava na nekretninama.

Član 129.

Ako je predbilježba nekog prava upisana protiv nosioca uknjiženog prava na nekretninama, dozvoliće se dalji upisi kako protiv uknjiženog tako i protiv predbilježenog nosioca tog prava, a pravno postojanje tih upisa zavisiće od toga da li će se predbilježba opravdati.

Ako se predbilježba opravda, po službenoj dužnosti istovremeno brisaće se i svi upisi koji su protiv uknjiženog nosioca prava bili izvršeni.

Ako predbilježba nekog prava bude brisana, po službenoj dužnosti brisaće se istovremeno i svi upisi koji su izvršeni povodom ove predbilježbe.

Brisanje hipoteke na kojoj postoji podzaložno pravo može se dozvoliti s tim da pravno dejstvo brisanja podzaložnog prava nastupa tek kada hipoteka bude brisana.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 235035 19 Rev od 19. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 15. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje bračne stečevine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

27. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argumenat koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili sprovesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

28. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni i Okružni sud zaključili da suvlasnički dio od 1/3 predmetne nekretnine ne predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta iz razloga što tužiteljica u toku predmetnog parničnog postupka nije dokazala da je apelant do prestanka faktičke bračne zajednice (1996. godine) stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, jer nije kao dokaz sprovela ugovor od 15. aprila 1991. godine radi utvrđivanja koje pravo na predmetnoj nekretnini je tim ugovorom prvoapelant za sebe ugovorio. Pri tome su ukazali da predbilježba prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, izvršena u korist prvoapelanta 25. aprila 1991. godine, nema stvarnopravne posljedice za sticanje prava svojine, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini, jer je predbilježba uslovni i privremeni upis prava na nekretninama, te da iz izvedenih dokaza proizilazi da se prvoapelant upisao kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini 19. februara 2008. godine, nakon faktičkog prestanka bračne zajednice sa tužiteljicom. Vrhovni sud je, sa druge strane, zaključio da je tužiteljica dokazala da suvlasnički dio od 1/3 predmetne nekretnine, shodno odredbama čl. 270 stav 5 i 272 stav 1 Porodičnog zakona, predstavlja njenu bračnu stečevinu i prvoapelanta, te ukazao da bračna stečevina predstavlja originarni način sticanja svojine ex lege i da se odnosi i na vanknjižnu svojinu na nekretninama. Naime, Vrhovni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 270 stav 5 Porodičnog zakona, karakter zajedničke imovine supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja braka i koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa, koji uslovi moraju biti istovremeno ispunjeni, i da se radi o sticanju imovine na originaran način, po sili zakona, te da zajednička imovina može postojati na nepokretnim stvarima i kada one predstavljaju vanknjižnu svojinu. Slijedom navedenog je zaključio da je tužiteljica dokazala da je na osnovu ugovora od 15. aprila 1991. godine, rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varošu od 25. aprila 1991. godine, prvoapelantu dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja predbilježbe prava svojine na 1/3 dijela predmetne nekretnine i da nije bilo nužno da tužiteljica navedeni ugovor izvede kao dokaz u predmetnoj parnici, jer niko nije osporio postojanje ili validnost tog ugovora, a navedeni ugovor je predstavljao osnov za upis predbilježbe, a naknadno i prvoapelantovog suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Pri tome je istakao da činjenica da je prvoapelant upisan 2008. godine kao suvlasnik predmetne nekretnine nije od značaja za sticanje zajedničke svojine supružnika, niti na tužiteljičin udio u njihovom sticanju. Iz navedenog obrazloženja proizilazi da je Vrhovni sud smatrao da je tužiteljica nesporno dokazala ispunjenost prvog uslova propisanog odredbom člana 270 stav 5 Porodičnog zakona, odnosno da je predmetna nekretnina stečena (za vrijeme trajanja braka) usljed činjenice da je prvoapelantu rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varošu od 25. aprila 1991. godine dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja predbilježbe prava svojine na 1/3 dijela predmetne nekretnine. Dakle, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju zaključio da je prvoapelant zaključivanjem ugovora od 15. aprila 1991. godine i upisom predbilježbe sticanja prava svojine na 1/3 dijela predmetne nekretnine stekao vanknjižnu svojinu na predmetnoj nekretnini, te je, s obzirom na to da apelant nije osporavao da je tužiteljica u toku trajanja bračne zajednice radom i doprinosom učestvovala u sticanju zajedničke imovine, a što predstavlja drugi kumulativni uslov propisan odredbom člana 270 stav 5 Porodičnog zakona, zaključio da suvlasnički dio od 1/3 na predmetnoj nekretnini predstavlja bračnu stečevinu.

29. Ustavni sud, međutim, primjećuje da Vrhovni sud kod zaključka o postojanju vanknjižne svojine za vrijeme trajanja bračne zajednice, osim pozivanja na činjenicu zaključenja ugovora od 15. aprila 1991. godine i upisa predbilježbe, nije razmotrio normativni pravni okvir koji reguliše pravna dejstva upisa predbilježbe sticanja prava svojine, kao uslovnog i privremenog upisa prava na nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina, koji je bio na snazi u vrijeme kada je predmetna predbilježba izvršena (1991. godine), propisano da je predbilježba uslovni, privremeni upis prava na nekretninama kojom se sticanje, prenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem (član 115), da ako podnesena isprava ne odgovora svim propisanim uslovima za uknjižbu, može se dozvoliti predbilježba (član 120), te da će se predbilježba izvršiti, inter alia, na osnovu privatne isprave kojom se stiču, prenose ili prestaju prava na nekretninama, a koja još nije podobna za uknjižbu (član 122 tačka b). Takođe je propisano da se opravdavanje predbilježbe vrši na osnovu pravosnažne odluke suda ili organa uprave, odnosno nakon otklanjanja nedostataka u privatnoj spravi (član 124), da ako se u određenom roku predbilježba opravda, izvršiće se uknjižba prava na nekretninama (član 128), te da ako je predbilježba nekog prava upisana protiv nosioca uknjiženog prava na nekretninama, dozvoliće se dalji upisi kako protiv uknjiženog, tako i protiv predbilježenog nosioca tog prava, a pravno postojanje tih upisa zavisiće od toga da li će se predbilježba opravdati (član 129 stav 1).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je prvoapelant zaključivanjem ugovora od 15. aprila 1991. godine i upisom predbilježbe sticanja prava suvlasništva stekao vanknjižno suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, a na osnovu kojeg zaključka je zauzeo stanovište da suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini predstavlja bračnu stečevinu i usvojio tužbeni zahtjev. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora, ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, kako to tvrde apelanti. Pri tome, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da „Ustavni sud neće supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava“, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3211/19 od 16. marta 2021. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na imovinu

31. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključak u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom došlo do povrede prava apelanata na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije s obzirom na to da obrazloženje osporene odluke ne sadrži analizu normativnog pravnog okvira koji reguliše pravno dejstvo predbilježbe, a što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relevantan aspekt koji je od uticaja na konačnu odluku u konkretnom sporu.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1762/20 (S. V. i D. V.) | Sudska praksa | Aktio