Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-298/20 (D. G. i T. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-298/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 298/20, rješavajući apelaciju Dejana Gavrića i Tamare Gavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dejana Gavrića i Tamare Gavrić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 333027 14 Gž od 21. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dejan Gavrić i Tamara Gavrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijeli su 24. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 333027 14 Gž od 21. novembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelanti su 3. februara 2020. godine dopunili apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su 10., odnosno 30. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 22. jula 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 333027 13 P od 8. jula 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su u cijelosti ispunili sve uslove za kupovinu preciziranog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa presuda u cijelosti zamjenjuje kupoprodajni ugovor, a tužena je dužna da to prizna apelantima i da trpi da se apelanti, nakon uplate kupoprodajne cijene od 9.418,00 KM, u certifikatima, uknjiže u zemljišnim knjigama Općinskog suda KPU kao suvlasnici stana i zajedničkih pripadajućih dijelova zgrade, uređaja i zemljišta koji pripadaju zgradi u kojoj se nalazi stan, od po 1/2 dijela, te da se naloži tuženoj da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka. Presudom je odbijen sljedeći tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je Marko Perčić (u daljnjem tekstu: djed apelanata) zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO), u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA 28. februara 1992. godine, a odnosi se na predmetni stan, pa ova presuda zamjenjuje nalog da se on uknjiži kao vlasnik u zemljišne knjige Općinskog suda KPU, te da se obaveže tužena da apelantima umjesto upisa prava vlasništva na predmetnom stanu isplati novčanu protivvrijednost stana u iznosu od 110.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, u jednakim dijelovima, i da im naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je djed apelanata 28. februara 1992. godine sa državom SFRJ – SSNO – Vojnom ustanovom za upravljanje SF JNA Beograd kao prodavcem zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) za kupoprodajnu cijenu od 797.042,00 dinara, koju se obavezao isplatiti u roku od 40 godina, u 480 mjesečnih rata, koji su potpisale ugovorne strane, ovjeren od vojnog pravobranioca, te prijavljen Poreznoj upravi. Dalje je naveo da je nakon smrti djeda apelanata stan koristila njegova supruga Tereza (u daljnjem tekstu: baka apelanata), koja je umrla u Domu za zaštitu starih lica 1998. godine, te da je nakon njene smrti Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo predala ključeve stana Vojno-stambenom fondu kao vlasniku stana. Istaknuo je da je u ostavinskom postupku, vođenom iza smrti djeda apelanata, utvrđeno da zaostavštinu iza umrlog čine prava i obaveze iz predmetnog ugovora, te da se zakonskim nasljednicima I nasljednog reda iza umrlog proglašavaju apelanti s dijelom 1/2. Također je ukazao da su se apelanti 2012. godine obraćali tuženoj za donošenje naloga o uknjižbi stana i otkupu stana ili isplati novčane protivvrijednosti stana. Općinski sud je naveo i da je utvrđeno da apelanti imaju prijavljeno prebivalište na drugoj adresi, da su prilikom provođenja popisa stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisani na toj adresi, na kojem stanu je nakon smrti majke apelanata stanarsko pravo prešlo na oca apelanata, a koji će stan koristiti i apelanti kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje je naveo da je otac apelanata otkupio navedeni stan i upisao se u odgovarajućoj evidenciji kao njegov vlasnik. Istaknuo je da je zaključkom Službe za stambene poslove Općine Novo Sarajevo prekinut postupak u predmetu povrata predmetnog stana, pokrenut po zahtjevu apelanata, zbog rješavanja prethodnog pitanja i naloženo apelantima da zatraže utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, da je odbijena žalba apelanata pred drugostepenim organom, te da su apelanti pokrenuli upravni spor radi poništenja drugostepenog rješenja. Također je ukazao da je tužena predmetni stan 2005. godine dodijelila na korištenje supruzi poginulog borca i da je ona uvedena u posjed predmetnog stana.
8. Općinski sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da su ispunili uslove za kupovinu predmetnog stana. U vezi s tim, citirao je odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i člana 6. Zakona o stambenim odnosima, te ukazao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su u predmetnom stanu živjeli djed i baka apelanata, na kojoj adresi su primali humanitarnu pomoć u ratu za dvije osobe, do smrti djeda apelanata 1994. godine. Dalje je ukazao da je baka apelanata umrla u staračkom domu 1998. godine, a Služba socijalne zaštite, nakon njene smrti, predala ključeve stana vlasniku – Vojno-stambenom fondu. Istaknuo je da apelanti imaju prijavljeno prebivalište na adresi drugog stana, čiji je vlasnik njihov otac. Stoga je Općinski sud ocijenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 9. Zakona o prodaji stana, a u vezi sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da apelanti mogu otkupiti predmetni stan, pa je ovaj zahtjev odbio.
9. Također, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev apelanata. U vezi s tim, citirao je član 39. Zakona o prodaji stanova, te ukazao da je iz člana 3. predmetnog ugovora utvrđeno da se kupac obavezao da otkupnu cijenu za stan isplati u roku od 40 godina i iznos prve rate koja dospijeva na naplatu u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora 28. februara 1992. godine. Dalje je ukazao da je članom 9. predmetnog ugovora ugovoreno da, ukoliko kupac ne otplati tri uzastopne mjesečne rate ili tri rate tokom jedne godine prodavac može jednostrano raskinuti ugovor. Općinski sud je istaknuo da apelanti u ovom postupku nisu dokazali da je na ime kupoprodajne cijene stana išta uplaćeno, pa je iz tog razloga ocijenio da predmetni ugovor ne ispunjava uslove za punovažnost, koje propisuje član 39. Zakona o prodaji stanova, te da je neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi pravna valjanost predmetnog ugovora. Nadalje, Općinski sud je naveo odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova, te ukazao da su legalno korištenje stana i zaključenje pravno obavezujućeg ugovora prije 6. aprila 1992. godine kumulativni uslovi da bi FMO izdao nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana, a ako to ne ostvari, tek onda stiče mogućnost prema članu 39d. citiranog zakona da pokrene sudski postupak kod nadležnog suda. S obzirom na to da je utvrđeno da djed apelanata nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da djed apelanata nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom stanu. Kako je pravna valjanost ugovora pretpostavka za isplatu naknade, Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim apelanti traže, umjesto upisa prava vlasništva, novčanu protivvrijednost stana od 110.000,00 KM. Istaknuo je da mu nije poznato na koji način su apelanti došli do otkupne cijene stana u osnovnom tužbenom zahtjevu, kao i eventualnom, jer na te okolnosti nisu provođeni dokazi u tom postupku.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 333027 14 Gž od 21. novembra 2019. godine odbijena je žalba apelanata „i prvostepeno rješenje o troškovima postupka potvrđuje“.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je djed apelanata zaključio predmetni ugovor na 40 godina otplate u 480 mjesečnih rata, a apelanti nisu dokazali da je njihov djed uplatio ijednu ratu. Dalje je naveo da nisu od značaja žalbeni navodi apelanata da nisu bili u posjedu predmetnog stana nakon smrti bake, te da je tužena ušla u stan i tako zagospodarila stvarima i dokumentacijom u stanu. U vezi s tim, obrazložio je da su apelanti kao unuci djeda i bake trebali i mogli za njihova života imati pristup predmetnom stanu, stvarima i dokumentaciji i brinuti se o njihovim pravima, otplati stana i sl. Dalje je naveo da su apelanti do relevantne dokumentacije (dokaza o uplati) mogli doći obraćanjem pravnom sljedniku druge ugovorne strane – države SFRJ – SSNO Vojne ustanove za upravljanje SF JNA Beograd, što nisu ni pokušali, a teret tih dokaza je na njihovoj strani. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, čak da su apelanti i dokazali da je bilo određenih uplata od njihova djeda, ne mogu u smislu odredbe članka 39b. Zakona o prodaji stanova tražiti da otkupe stan, da izvrše isplatu cijene ili da nastave plaćanje, odnosno da isplate ostatak cijene (bilo obraćanjem Ministarstvu odbrane radi zaključenja ugovora, bilo putem suda, što je bio prvi tužbeni zahtjev apelanata). U vezi s tim, obrazložio je da apelanti nikada nisu bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, a odredba se odnosi upravo na nosioce stanarskog prava na stanovima kojima je raspolagala bivša JNA. Dalje je obrazložio da apelanti nikada nisu tvrdili da su bili članovi domaćinstva svog djeda, a da bi prenijeli, odnosno utvrdili da su nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da apelanti nemaju osnov (stanarsko pravo stečeno na bilo koji od zakonski predviđenih načina, i to Zakonom o stambenim odnosima) kako za zahtjev za otkup stana tako ni za zahtjev za nastavljanje plaćanja cijene za otkup stana. Istaknuo je da apelanti kao članovi domaćinstva oca i majke, gdje je otac otkupio stan, ne mogu i nisu mogli biti nosioci stanarskog prava. Prema mišljenju Kantonalnog suda, samo nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu su mogli izvršiti otkup stana, odnosno nastaviti plaćati otkupnu cijenu u ratama. Kantonalni sud je posebno istaknuo da se stanarsko pravo ne može naslijediti, pa apelanti nisu mogli rješenjem o nasljeđivanju naslijediti stanarsko pravo, već su naslijedili eventualna prava iz predmetnog ugovora, koja sada nastoje utvrditi upravo u ovoj parnici.
12. Kantonalni sud je zaključio da apelanti nemaju osnov ni za zahtjev za isplatu cijene protivvrijednosti predmetnog stana. U vezi s tim, ukazao je da su apelanti koji su naslijedili prava iz predmetnog ugovora eventualno mogli tražiti vraćanje datog od djeda (isplaćeno na ime cijene), i to da su dokazali koliko je uplaćeno, s napomenom da niti tu cijenu nisu mogli tražiti od tužene. Kako apelanti prema članu 12. Zakona o stambenim odnosima kao članovi domaćinstva svog oca i majke nisu nikako mogli steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, zaključio je da nikako nisu mogli steći ni pravo na otkup stana, što je bio osnov za otkup i tzv. vojnih stanova (svi članovi 39. Zakona o prodaji stanova). Također je zaključio da apelanti nisu mogli ni steći (ni naslijediti) pravo na nastavak plaćanja otkupne cijene, već eventualno tražiti natrag primljeno od drugog ugovarača, a što nije predmet ovog spora. Kantonalni sud je ukazao i da apelanti nisu dokazali da je njihov djed (ili kasnije po smrti djeda baka) isplatio cijenu stana, pa da bi se utvrdilo da je predmetni ugovor valjan. Dalje je ukazao da sama žalba navodi da djed apelanata, s obzirom na visoke godine starosti, nije ni mogao isplatiti ugovorenu cijenu „na 408 rata“. Kako nije isplaćena cijena u cijelosti, tačnije nema dokaza o uplati nijedne rate, Kantonalni sud je zaključio da predmetni ugovor nije pravno valjan (zakonska formulacija: pravno obavezujući) u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, obrazložio je da navedeni član tačno određuje uslove za valjanost: zaključen pisani ugovor do 6. aprila 1992. godine, dostavljen poreznoj službi, vrijednost utvrđena u skladu sa zakonom i cijena isplaćena u cjelini. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan zahtjev apelanata da se utvrdi da je njihov djed zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana. Samim tim ocijenio je neosnovanim i zahtjev za upis djeda apelanata kao vlasnika u zemljišne knjige (s tim što je takav zahtjev i nedopušten jer nije dopušteno tražiti utvrđenje i upis prava na treće, i to umrle osobe koje činjenicom smrti više ne mogu biti nosioci prava i obaveza). Prema mišljenju Kantonalnog suda, nema nikakvog osnova ni zahtjev za isplatu cijene stana apelantima od 110.000,00 KM jer Zakon o prodaji stanova u članu 39e. izmijenjenom 2004. godine ovu mogućnost daje pripadniku JNA koji je u JNA ostao nakon 1995. godine, a stan je u cijelosti isplatio, uz druge gore navedene uslove.
13. Kantonalni sud je naveo da nisu od značaja navodi da je djed apelanata zaključio ugovor o održavanju stana jer ukoliko je djed apelanata i imao stanarsko pravo, to pravo apelanti nisu stekli u smislu Zakona o stambenim odnosima. Također, naveo je da nije od značaja tvrdnja da je ništavna odredba predmetnog ugovora po kojoj se djed apelanata obavezao na isplatu cijene stana u 40 rata, jer je djed apelanata u tom momentu imao 83 godine. U vezi s tim, obrazložio je da ta odredba u apsolutnom smislu nije ništavna (u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima) s obzirom na to da stranke vode računa o tome da li će moći i na koji način ispoštovati ugovoreno i da li je to u njihovom interes. Dalje je obrazložio da je djed apelanata ugovarao otkup za sebe i ugovorio je plaćanje u ratama, a s obzirom na to da je imao poslovnu sposobnost (drugačije se ne tvrdi, niti dokazuje), te u vezi s tim apelanti ne mogu izvlačiti nikakve zaključke u svoju korist. Istaknuo je da utvrđenje ništavnosti te odredbe ugovora stranke nisu tražile. Također je istaknuo da ta ugovorna odredba, sve i da se zanemari, ne bi mogla dovesti do drugačije odluke s obzirom na to da apelanti ne ispunjavaju uslove da stupe na mjesto svog djeda u smislu prava na otkup po pozitivnim pravilima. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelanti kao nasljednici eventualno su mogli imati obligacionopravni zahtjev prema osobi kojoj je njihov djed izvršio uplate na ime cijene stana, do čije konačne kupnje (otkupa) nije došlo, ali to svakako nije predmet ovog spora.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 333027 14 Gž od 8. juna 2021. godine ispravljena je presuda od 21. novembra 2019. godine u izreci na način da se brišu pogrešno upisane riječi „prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka potvrđuje“ i upisuje ispravan tekst izreke presude „prvostupanjska presuda potvrđuje“.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti navode da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije naveo odlučne žalbene razloge, niti je meritorno odlučio o njima, te je proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Ističu i da izreka osporene odluke nije u skladu s odredbama ZPP-a jer ako drugostepeni sud odbije žalbu, onda je u izreci dužan da navede da potvrđuje presudu prvostepenog suda, a ne samo rješenje o troškovima. Apelanti ukazuju da su u žalbi naveli odlučne žalbene razloge – da je sud povrijedio odredbe čl. 8, 123, 125, 126. i 127. ZPP-a i nepravilno primijenio materijalno pravo član 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova, kao i ostale članove kada je odbio tužbene zahtjeve zato što apelanti nisu članovi domaćinstva nosioca stanarskog prava, odnosno što nisu dokazali da je kupoprodajna cijena stana uplaćena. Također su ukazali da sud pogrešno utvrđuje činjenično stanje kad navodi da djed apelanata nije zaključio ugovor o otkupu stana, kao i da nije utvrdio odlučne činjenice da su apelanti zakonski nasljednici prvog nasljednog reda svog djeda koji nije imao članova porodičnog domaćinstva, da je djed apelanata umro 1994. godine u predmetnom stanu, a prije toga je zaključio predmetni ugovor, te da apelanti nisu otkupili stan po Zakonu o prodaji stanova. Smatraju da je zbog toga Kantonalni sud povrijedio pravo na imovinu jer je trebao usvojiti žalbu i preinačiti prvostepenu presudu tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev da presuda zamjenjuje ugovor o kupnji predmetnog stana.
II.Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud navodi da ostaje pri donesenoj presudi i njenom obrazloženju.
17. Općinski sud navodi da u prvostepenom postupku nisu povrijeđena prava apelanata koja navode u apelaciji. Ukazuje da je postupak okončan u razumnom roku, te da su u obrazloženju izneseni razlozi za donesenu odluku.
18. Tužena smatra da Kantonalni sud nije prekršio pravo apelanata na pravično suđenje jer je pravilno primijenio pozitivnopravne propise i detaljno obrazložio osporenu presudu. Smatra da nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran lijek i pravo na imovinu jer su materijalni propisi u konkretnom slučaju pravilno primijenjeni. Posebno ističe da očekivano sticanje imovine mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu, što u predmetu apelanata nije primjenjivo.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09, 5/10, 50/12 i 16/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 9.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
• nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
• istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i
• nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39b.
U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39a. ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Vladi Federacije Bosne i Hercegovine.
Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom.
Odredbe člana 39a. ovog zakona i st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.
Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 333027 14 Gž od 21. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnica apelanata je primila 27. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđenje da su apelanti ispunili uslove za kupovinu predmetnog stana, odnosno utvrđenja da je djed apelanata zaključio pravno obavezujući ugovor za predmetni stan, uknjižbu i obavezivanja tužene da apelantima isplati novčanu protivvrijednost predmetnog stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te nedostatku obrazloženja Kantonalnog suda u pogledu odlučnih žalbenih razloga.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio osnovni (radi utvrđenja da su apelanti ispunili sve uslove za kupovinu predmetnog stana) i eventualni tužbeni zahtjev apelanata (radi utvrđenja da je djed apelanata zaključio pravni obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i isplate novčane protivvrijednosti predmetnog stana), koju odluku je potvrdio Kantonalni sud u žalbenom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da apelanti nemaju osnov (stanarsko pravo stečeno na bilo koji od zakonski predviđenih načina Zakonom o stambenim odnosima) kako za zahtjev za otkup stana tako ni za zahtjev za nastavljanje plaćanja cijene za otkup stana. Također je ukazao da apelanti nemaju osnov ni za zahtjev za isplatu cijene protivvrijednosti predmetnog stana jer apelanti koji su naslijedili prava iz predmetnog ugovora eventualno su mogli tražiti vraćanje datog od djeda (isplaćeno na ime cijene), i to da su dokazali koliko je uplaćeno, s napomenom da niti tu cijenu nisu mogli tražiti od tužene. Kantonalni sud je ocijenio i da apelanti kao članovi domaćinstva svog oca i majke nisu mogli steći ni pravo na otkup stana, niti su mogli steći (naslijediti) pravo na nastavak plaćanja otkupne cijene, već eventualno tražiti natrag primljeno od drugog ugovarača. U pogledu tužbenog zahtjeva apelanata da se utvrdi da je njihov djed zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, Kantonalni sud je ukazao da kako nije isplaćena cijena u cijelosti, tačnije nema dokaza o uplati nijedne rate, predmetni ugovor nije pravno valjan u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Također je ukazao da nema nikakvog osnova ni zahtjev za isplatu cijene stana apelantima jer Zakon o prodaji stanova u članu 39e. ovu mogućnost daje pripadniku JNA koji je u JNA ostao nakon 1995. godine.
33. Ustavni sud zapaža da je u ovom predmetu ključno pitanje da li je predmetni ugovor pravno obavezujući u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je djed apelanata 28. februara 1992. godine zaključio sa državom SFRJ – SSNO – Vojnom ustanovom za upravljanje SF JNA Beograd kao prodavcem predmetni ugovor za kupoprodajnu cijenu od 797.042,00 dinara, koju se obavezao isplatiti u roku od 40 godina, u 480 mjesečnih rata, koji su potpisale ugovorne strane, ovjeren od vojnog pravobranioca, te prijavljen Poreznoj upravi. Nadalje, u postupku je utvrđeno i da je članom 9. predmetnog ugovora ugovoreno da, ukoliko kupac ne otplati tri uzastopne mjesečne, ili tri rate tokom jedne godine, prodavac može jednostrano raskinuti ugovor. Također, utvrđeno je i da je djed apelanata 1994. godine umro, kao i da apelanti nisu dokazali da je njihov djed uplatio ijednu ratu kupoprodajne cijene.
34. Ustavni sud podsjeća da je članom 39. Zakona o prodaji stanova propisano da je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Dovodeći u vezu navedenu odredbu s predmetnim ugovorom, Ustavni sud primjećuju da se u predmetnom ugovoru djed apelanata obavezao kupoprodajnu cijenu isplatiti u roku od 40 godina, u 480 mjesečnih rata. Navedeni rok od 40 godina još uvijek nije istekao, a iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je „prodavac“ zbog neisplaćenih rata jednostrano raskinuo ugovor u smislu člana 9. predmetnog ugovora. Nadalje, ne proizlazi ni da je tužena u predmetnom postupku eventualno isticala protivtužbeni zahtjev kojim bi tražila raskid predmetnog ugovora zbog neisplate kupoprodajne cijene.
35. Analizirajući osporenu odluku, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud prilikom donošenja odluke usredotočio na činjenicu da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svog djeda, nego svog oca koji je i otkupio drugi stan. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, propustio je navedeno, kao i sve ostale okolnosti ovog predmeta, dovesti u vezu sa činjenicom da su apelanti, prema rješenju o nasljeđivanju, nasljednici prava i obaveza iz predmetnog ugovora, uključujući i obaveze isplate kupoprodajne cijene u ugovorenom roku koji još nije istekao. Na navedenoj činjenici su apelanti zasnovali svoj tužbeni zahtjev. Stoga je neophodno prilikom odlučivanja o tužbi, odnosno postavljenom tužbenom zahtjevu/zahtjevima uzeti u obzir okolnosti da je kupoprodajna cijena ugovorena u roku koji još nije istekao, da su apelanti nasljednici kako prava tako i obaveza iz predmetnog ugovora i da su očigledno voljni nastaviti otplatu ugovorene cijene kako bi stekli eventualna prava po osnovu predmetnog ugovora.
36. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi više puta isticao da tumačenje i primjena sporne odredbe u praksi nije zadatak Ustavnog suda, već da je to zadatak redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 11/17 od 15. februara 2018. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova kao uslov propisano da je „cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku“, koji rok u predmetnom slučaju još nije istekao, kao i da nije bilo jednostranog raskida predmetnog ugovora od strane prodavca niti protivtužbenog zahtjeva tužene radi raskida ugovora u skladu sa članom 9. predmetnog ugovora, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije dao tumačenje i primjenu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova koje bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje, u situaciji kada je kupoprodajna cijena iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om ugovorena u roku koji još uvijek nije istekao, a kupac je u međuvremenu umro, kao i u pogledu prava i obaveza nasljednika po osnovu takvog ugovora.
37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud prekršio pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su osporenom odlukom Kantonalnog suda, zbog načina tumačenja i primjene odredbi Zakona o prodaji stanova u posebnim okolnostima predmetnog slučaja, apelantima odbijeni tužbeni zahtjevi.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić