Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2237/21 (A. Š. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2237/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2237/21, rješavajući apelaciju Admira Šalake i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Admira Šalake, Jasmina Sipovića, Hasana Dupovca, Muhidina Šišića, Edina Džuhe, Asmedina Osmanovića, Ediba Prašovića, Olge Vukša, Nezira Kalajdžića, Zije Bakije, Aziza Pašića i Avde Ibrice.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 361381 21 Rev od 29.

aprila 2021. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Admiru Šalaki, Jasminu Sipoviću, Hasanu Dupovcu, Muhidinu Šišiću, Edinu Džuhi, Asmedinu Osmanoviću, Edibu Prašoviću, Olgi Vukša, Neziru Kalajdžiću, Ziji Bakiji, Azizu Pašiću i Avdi Ibrici u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Admira Šalake, Jasmina Sipovića, Hasana Dupovca, Muhidina Šišića, Edina Džuhe, Asmedina Osmanovića, Ediba Prašovića, Olge Vukša, Nezira Kalajdžića, Zije Bakije, Aziza Pašića i Avde Ibrice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2237/21 od 8. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Admir Šalaka, Jasmin Sipović, Hasan Dupovac, Muhidin Šišić, Edin Džuho, Asmedin Osmanović, Edib Prašović, Olga Vukša, Nezir Kalajdžić, Zijo Bakija, Aziz Pašić i Avdo Ibrica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 24. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 361381 21 Rev od 29. aprila 2021. godine. Apelanti su zatražili i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4503/20 od 22. decembra 2020. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere, te naložio Općinskom sudu da odloži izvršenje Presude tog suda broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.

3. Tužitelj Salem Kurtović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 25. decembra 2020. godine podnio zahtjev za preispitivanje navedene odluke o privremenoj mjeri koji je odbijen kao neosnovan a o čemu je tužitelj obaviješten 7. aprila 2021. godine.

4. Ustavni sud je donio i Odluku o dopustivosti broj AP 4503/20 od 3. februara 2021. godine (također dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine, jer u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan revizioni postupak pred Vrhovnim sudom.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2237/21 od 8. jula 2021. godine kojom je usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere, te odgodio izvršenje Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.

6. Ustavni sud je, u skladu sa odredbama člana 23. stav 6. Pravila, prema kojem kada se radi o istom ili sličnom pitanju, Ustavni sud neće dostavljati zahtjev/apelaciju radi davanja odgovora, već će uzeti u obzir ranije dostavljene odgovore, koristio odgovore na apelaciju koji su dostavljeni u predmetu broj AP 4503/20, odnosno odgovor Kantonalnog suda od 30. decembra 2020. godine, tužitelja od 4. januara 2021. godine i Općinskog suda od 13. januara 2021. godine. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Općinski sud je, postupajući po tužbi tužitelja koja je 20. juna 2013. godine podnesena tom sudu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Policijskog odbora Vlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi-zajedno tuženi), donio Presudu broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te poništeni akti tuženih precizirani u presudi kojima je provedena procedura unapređenja policijskih službenika u čin inspektor i policijskih službenika koji nisu unaprijeđeni u čin inspektor, uz poništavanje svih pravnih posljedica koje su liste i rješenja proizveli uz nalog prvotuženom da ponovi postupak unapređenja u čin inspektor po internom oglasu od 8. juna 2012. godine, te obavezivanje tuženih da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj u tužbi, između ostalog, naveo da su po oglasu unaprijeđeni policijski službenici koji nisu ispunjavali uvjete stručne spreme s obzirom da imaju diplome po Bolonjskom procesu, a ne klasične diplome, te da se one ne smatraju diplomama visoke spreme, da su učestvovala lica koja nisu imala ocjenu rada shodno Zakonu o policijskim službenicima i Pravilniku o unapređenju policijskih službenika KS (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tuženi a da se tumačenje načina ocjene rada koje je dao prvotuženi ne smatra validnim jer tumačenje zakona može davati samo onaj ko je zakon i donio. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prvotuženi 8. juna 2012. godine objavio interni oglas za unapređenje u čin inspektora na koji su prijave, između ostalih, predali apelanti i tužitelj, da je 23. augusta 2012. godine objavljena lista kandidata koji su unaprijeđeni a na kojoj se nalaze imena apelanata, ali ne i tužitelja. Utvrđeno je i da je tužitelj podnio žalbu drugotuženom koji je rješenjem od 19. septembra 2012. godine žalbu odbio, te je 26. septembra 2012. godine objavljena i konačna lista unaprijeđenih policijskih službenika. Općinski sud je, između ostalog, obrazložio da su tuženi u postupku unapređenja policijskih službenika u čin inspektora povodom navedenog internog oglasa počinili niz nezakonitosti i povreda pravila postupka i odlučivanja na štetu tužitelja. Općinski sud je u vezi s tim naveo da su u navedenom postupku učestvovali kandidati koji nisu ispunjavali uvjete internog oglasa, odnosno oni koji nisu imali godišnju ocjenu rada za posljednje tri godine kako je to propisano Zakonom o policijskim službenicima KS (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), Pravilnikom i internim oglasom za unapređenje u čin inspektor. Općinski sud je, također, utvrdio da su tuženi po internom oglasu unaprijedili policijske službenike a da pojedini od njih nisu dostavili validnu dokumentaciju o ispunjavaju uvjeta, što je protivno Zakonu o policijskim službenicima. Osim toga, Općinski sud je uočio niz propusta tuženih prilikom provođenja procedura unapređenja policijskih službenika u čin inspektor a koji se sastoje od uskraćivanja prava na primjedbe i pritužbe o nezakonitosti postupka u odnosu na kandidate koji nisu ispunjavali zakonske uvjete za unapređenje.

10. Apelanti su 11. novembra 2015. godine podnijeli zahtjev za miješanje u postupak na strani tuženih (nakon donošenja prvostepene presude koja apelantima nije dostavljena shodno odredbama člana 371. stav 1. ZPP) a Općinski sud im je rješenjem od 7. marta 2019. godine to dozvolio, tako da su se apelanti pridružili žalbi tuženih protiv prvostepene presude.

11. Odlučujući o žalbi tuženih Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio prigovor o nenadležnosti suda i neblagovremenosti tužbe dajući za svoj stav argumentirane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i ostali žalbeni prigovori tuženih, te je u svemu prihvatio razloge i obrazloženje koje je dao prvostepeni sud, pa je imajući u vidu navedeno donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 65 0 Rs 361381 21 Rev od 29. aprila 2021. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu jer vrijednost spora nije prelazila propisani imovinski cenzus.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti kršenje navedenih prava vide u vezi sa pravom na obrazloženu odluku, proizvoljnom primjenom prava i grubim kršenjem prava na suđenje u razumnom roku, što čini suštinu nezakonitosti pravosnažne odluke. Apelanti navode da su oni po osnovu internog oglasa iz 2012. godine unaprijeđeni u čin inspektor na osnovu provedenog postupka tuženih. Nakon izbora u viši čin, na osnovu daljnjih zasluga i rada svi apelanti su dalje unaprijeđeni, te sada imaju viši čin u odnosu na 2012. godinu, mnogi od njih su premješteni na novo radno mjesto unutar službe, a tri apelanta su u međuvremenu penzionisana. Za vrijeme od osam godina, koliko je redovnim sudovima bilo potrebno da pravomoćno odluče o provedenom konkursu i to u postupku koji je hitan, jer se radi o radnom sporu, promijenili su se svi zakonski propisi koji su bili na snazi 2012. godine, pa je tako 2018. godine donesen novi zakon o policijskim službenicima, kao i svi provedbeni propisi na osnovu zakona, dok je 2016. godine donesen novi Zakon o unutrašnjim poslovima KS koji organizaciju i status uprave policije uređuje na potpuno drugačiji način. Osim što se radni status i položaj apelanta promijenio, promijenio se i status tužitelja koji je nakon konkursa 2012. godine u narednom periodu promoviran u čin inspektora 2014. godine, a zatim u čin višeg inspektora 2018. godine. Sve to vrijeme trajao je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom koji je konačnom odlukom prihvatio prvostepenu presudu kojom su svi akti tuženih po internom oglasu iz 2012. godine poništeni. Prema ocjeni apelanata, osporene odluke su potpuno odvojene od realnosti i normalnog životnog toka jer su odluke redovnih sudova potpuno neizvršive i u ovom momentu nelogične sa nesagledivim štetnim posljedicama, prije svega za apelante. Apelanti su se pozvali na odredbe Zakona o policijskim službenicima, Zakona o visokom obrazovanju KS, Pravilnika na kojima temelje nezakonitost osporenih presuda. Navode i da se prema stavu redovnih sudova u ovakvim slučajevima ne može dirati u prava iz radnog odnosa koja su stečena do donošenja sudske odluke jer one djeluju od momenta donošenja, a ne retroaktivno. Zbog navedenog, smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu jer su stekli plaće i naknade vezane za unapređenje, te da bi Ustavni sud trebao donijeti odluku o usvajanju privremene mjere kojom bi do okončanja postupka po apelaciji trebalo odgoditi izvršenje sporne odluke Općinskog suda.

b)Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da su nakon uvida u spis utvrdili da je postupak vođen po zakonu i da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

15. Općinski sud je naveo hronologiju predmeta, te istakao da tužitelj nikada nije pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja predmetne presude tog suda.

16. Tužitelj u obimnom odgovoru navodi da apelanti kao umješači nikada nisu koristili niti jedan pravni lijek iz čega je vidljivo da nisu iscrpili pravne lijekove, da su mogli izjaviti reviziju ali da nisu to učinili, te da je drugostepeni postupak trajao pet godina isključivo kako bi se on odugovlačio. Navodi i da bi ukidanjem osporenih odluka samo tužitelju nastupila šteta, a ne apelantima.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Sudjelovanje umješača Član 369. stav 1.

Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti parnici.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

18. U Zakonu o policijskim službenicima Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 25/06 i 4/08) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase: Član 75. st. 1. i 2.

(Kriteriji i uvjeti za unapređenje) (1) Policijski službenik dobija naredni viši čin kada se ispune svi sljedeći uvjeti:

a) da je za čin u koji bi službenik mogao biti unaprijeđen u skladu sa ovim zakonom oglašeno slobodno mjesto i to je slobodno mjesto oglašeno interno;

b) da se policijski službenik prijavio za slobodno mjesto iz tačke 1. ovog stava i

c) da policijski službenik ima preporuku komisije za unapređenje osnovane prema članu 77. stav 3. ovog zakona.

(2) Pri davanju preporuke iz stava 1. tačka 3. ovog člana, komisija za unapređenje vodi računa da policijski službenik ispunjava sve sljedeće kriterije:

a) da je proveo zakonom propisano vrijeme u prethodnom činu;

b) da je bio ocijenjen ocjenom "dobar" ili višom ocjenom za svoj rad u posljednje tri godine;

c) da se protiv njega ne vodi krivični postupak ili disciplinski postupak za tešku povredu službene dužnosti;

d) da je uspješno završio interne ispite iz člana 74. stav 2. ovog zakona;

e) da njegovo unapređenje nije suspendirano u skladu sa članom 112. stav 4. ovog zakona.

Član 76.

(Propisano vrijeme provedeno u prethodnom činu) (1) Najkraće vrijeme provedeno u prethodnom činu koje je potrebno da bi policijski službenik ispunio kriterije za unapređenje iz člana 75. stav 2. tačka 1. ovog zakona jeste:

a) za unaprđđenje iz čina policajca u čin starijeg policajca – tri godine

b) za unapređenje iz čina starijeg policajca do čina starijeg narednika - četiri godine u svakom činu;

c) za unapređenje iz čina mlađeg inspektora do čina višeg inspektora - četiri godine u svakom činu za policijske službenike sa VI stepenom školske spreme i dvije godine u svakom činu za policijske službenike sa VII stepenom školske spreme;

d) za unapređenje iz čina višeg inspektora do čina glavnog inspektora - tri godine u svakom činu.

(2) Pri računanju vremena iz stava 1. ovog člana priznaje se samo stvarno vrijeme provedeno na dužnosti u policijskom organu.

19. U Zakonu o policijskim službenicima Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 38/18, 26/19 i 39/20) relevantne odredbe glase:

Član 132.

(Postupci pokrenuti po ranijem propisu) Zahtjevi koji su podneseni odnosno postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona okončaće se prema propisu koji je važio u trenutku podnošenja zahtjeva, odnosno pokretanja postupka.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetnu apelaciju podnijeli protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 361381 21 Rev od 29. aprila 2021. godine kojim je njihova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, pa će Ustavni sud dopustivost apelacije ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija registrirana pod brojem AP 4503/20. Apelanti su 27. novembra 2020. godine primili navedenu presudu Kantonalnog suda a apelacija broj AP 4503/20 je podnesena 15. decembra 2020. godine iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je činjenica da je postupak predugo trajao utjecala na kršenje njihovih navedenih prava.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem su apelanti kao umješači na strani tuženih učestvovali u parničnom postupku koji se odnosio na prava iz radnog odnosa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, npr. odluke Ustavnog suda broj AP-188/13 od 16. marta 2016. godine, tačka 30. ili AP-4538/17 od 23. juna 2021. godine, tačka 39, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

U odnosu na dužinu trajanja postupka

28. Apelanti smatraju da je nerazumno dugo trajao postupak vezan za prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan, ali koji je trajao čak skoro osam godina.

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 20. juna 2013. godine tužbom tužitelja kojom je traženo poništenje akata donesenih u vezi sa konkursnom procedurom za unapređenje policijskih službenika, a da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 29. aprila 2021. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i deset mjeseci.

31. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, nije radilo o složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se, s obzirom da se radilo o postupku vezanom za prava iz radnog odnosa, radilo o hitnom postupku shodno odredbama člana 420. ZPP.

32. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda donesena nakon dvije godine i tri mjeseca dok je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao pet godina i dva mjeseca a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom pet mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da Općinski sud i Kantonalni sud ne nude nikakve opravdane i objektivne razloge vezane za dužinu trajanja predmetnog postupka, niti se o toj dužini izjašnjavanju bez obzira što je predmetni postupak po zakonu hitne prirode. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da je tužitelj iz konkretnog predmeta podnosio apelaciju Ustavnom sudu zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka, te da je Ustavni sud donio Odluku broj AP-32/18 (vidi Odluku broj AP- 32/18 od 13. marta 2018. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, usvojio i tužiteljevu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i naložio predsjedniku Kantonalnog suda da odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupaka iz ove odluke, uključujući i postupak u predmetu broj 65 0 Rs 361381 17 Rsž 3. Međutim, kako je vidljivo iz konkretne apelacije, Kantonalni sud je nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda konkretni predmet okončao tek za dvije godine i osam mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se dužina trajanja postupka mora sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde redovnih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se navedeno postupanje redovnih sudova, u tako dugome razdoblju, može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je na ukupnu dužinu trajanja predmetnoga postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno i neučinkovito postupanje redovnih sudova. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata vezani za nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka osnovani.

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnome roku" kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

35. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima, a što je rezultiralo kršenjem navedenih prava apelanata, treba isplatiti iznos od po 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke a s obzirom na sjedište redovnih sudova koji su utjecali na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

U odnosu na osporene odluke

36. U odnosu na osporene odluke Ustavni sud zapaža da apelantice osporavaju presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine i Općinskog suda broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine, tvrdeći da je njima proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

38. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je citiranim odredbama člana 132. važećeg Zakona o policijskim službenicima (stupio na snagu 20. septembra 2018. godine) propisano da će se svi postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona okončati prema propisu koji je važio u trenutku pokretanja postupka. Navedeno znači da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima koji je bio na snazi u vrijeme provođenja internog postupka unapređenja policijskih službenika, uključujući i apelante, i podnošenja predmetne tužbe, a koji zakon su redovni sudovi i primijenili.

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je postupak unapređenja apelanata i ostalih policijskih službenika u viši čin iz 2012. godine proveden suprotno odredbama čl. 75. i 76. Zakona o policijskim službenicima zbog čega je Općinski sud svojom presudom poništio, a Kantonalni sud potvrdio navedenu presudu, sve odluke vezane za tu proceduru, kao i sve pravne posljedice koje su tim odlukama nastale i obavezao prvotuženog da ponovno provede taj postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke pri čemu su činjenice predmeta doveli u kontekst sa tada važećim Zakonom o policijskim službenicima, odnosno u prethodnim tačkama ove odluke citiranim odredbama čl. 75. i 76. tog zakona. Ustavni sud smatra da u navedenim obrazloženjima nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno, odnosno Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizlazi da su u navedenom postupku unaprijeđena lica koja ili nisu imala odgovarajuću školsku spremu, ili nisu prethodno provela određeno vrijeme u prethodnom činu, kako je to propisano čl. 75. i 76. Zakona o policijskim službenicima, a što, suprotno navodima apelanata, nedvojbeno čini predmetni postupak nezakonito provedenim kako su to i utvrdili redovni sudovi.

40. Ustavni sud ističe da je svjestan da je dužina trajanja predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke redovnih sudova dovela do određenih posljedica na koje apelanti ukazuju u apelaciji, odnosno da su neki apelanti u međuvremenu unaprijeđeni u viši čin od onog koji su dobili po osnovu spornog konkursa, te da su neki od apelanata otišli u penziju. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, s obzirom na njegovu nadležnost prema kojoj preispituje da li su osporene odluke redovnih sudova u suprotnosti sa relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pitanje posljedica nastalih uslijed proteka vremena u kom su presude donesene ne može biti predmet rješavanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, već je njih obavezan razriješiti prvotuženi kao poslodavac. Navodi apelanata o posljedicama koje su nastale zbog toga što postupak nije pravomoćno okončan u razumnom roku usmjereni su na skretanje pažnje Ustavnog suda na teškoće koje mogu nastati zbog izvršenja predmetnih presuda. Međutim, navedeno u svakom slučaju nije zadatak Ustavnog suda u apelacionom postupku, već je zadatak poslodavca. Ustavni sud ponavlja da je utvrdio da osporene odluke nisu proizvoljne, te da su donesene u skladu sa citiranim zakonskim odredbama. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da se čak ni redovni sudovi nisu mogli baviti posljedicama koje su osporene odluke proizvele uslijed trajanja predmetnog postupka van razumnog roka, jer su (i) redovni sudovi, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, imali samo mogućnost da, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, ispitaju i odluče da li je sporni konkurs proveden na zakonit način ili ne. Zbog svega toga, Ustavni sud smatra navode apelanata vezane za osporene odluke redovnih sudova neosnovanim. Pri tome Ustavni sud ističe da je neosnovano i pozivanje apelanata na praksu redovnih sudova prema kojoj se presudama ne može dirati u stečena prava iz radnog odnosa, odnosno da presude ne mogu djelovati retroaktivno, već samo od dana donošenja. Ovo stoga što su u konkretnom slučaju prava iz radnog odnosa stečena na osnovu nezakonito obavljene procedure činovanja.

41. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava.

Ostali navodi

42. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti kršenje navedenog prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava redovnih sudova, odnosno za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak vezan za prava iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode i u kojem redovni sudovi nisu morali razmotriti složena činjenična i pravna pitanja trajao sedam godina i deset mjeseci, pri čemu redovni sudovi nisu naveli nikakve objektivne okolnosti koje bi bile od utjecaja na ovako dugo trajanje postupka.

44. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke i kada se u apelacionom postupku Ustavni sud ne može baviti otklanjanjem posljedica koje su prouzrokovane dužinom trajanja predmetnog postupka a to nisu u mogućnosti bili ne redovni sudovi s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, već ih može otkloniti samo prvotuženi kao poslodavac apelanata.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno za proizvoljnu primjenu prava a Ustavni sud je utvrdio da nema proizvoljnosti u primjeni prava redovnih sudova.

46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2237/21 od 8. jula 2021. godine

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2237/21 (A. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio