Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2614/20 (I. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2614/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2614/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ivana Mihaljević, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnijela Ivana Mihaljević.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 140384 16 Gž od 12. svibnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Ivani Mihaljević u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnijela Ivana Mihaljević protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 140384 16 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 140384 13 P od 31. ožujka 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivana Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 27. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 140384 16 Gž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 140384 13 P od 31. ožujka 2016. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 17. veljače 2021. godine od Općinskog suda i Kantonalnog suda, dok je 8. ožujka 2021. godine zatraženo od prvotuženog (Hercegovačko-neretvanski kanton) i drugotuženog (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar), te umješača na strani prvotuženog (HP „Investing“ d.o.o. Mostar) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud, Kantonalni sud, prvotuženi, drugotuženi i umješač na strani prvotuženog su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 25. veljače do 19. ožujka 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 9. listopada 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih tražeći da se obvežu tuženi da apelantici solidarno nadoknade materijalnu štetu na njezinom putničkom vozilu u iznosu 5.001,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Općinski sud je 3. studenog 2015. godine održao pripremno ročište, dok je 16. prosinca 2015. godine održao ročište za glavnu raspravu, a 17. ožujka 2016. godine nastavak ročišta za glavnu raspravu.
7. Apelantica je, usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka strojarske struke, konačno opredijelila tužbeni zahtjev tražeći da se obvežu tuženi da joj solidarno nadoknade štetu u iznosu 7.276,88 KM, te da joj naknade troškove postupka prema specificiranom troškovniku.
8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 140384 13 P od 31. ožujka 2016. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obvežu tuženi da solidarno nadoknade apelantici materijalnu štetu na vozilu u iznosu 7.276.88 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obvezana je apelantica da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 120,00 KM.
9. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da se 15. travnja 2013. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovala apelantica upravljajući putničkim automobilom. Općinski sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke utvrdio da se apelantica kritične prilike (pri ulasku u lijevu krivinu) kretala brzinom od oko 80 km/h, da uslijed neprilagođene brzine kretanja pri ulasku u lijevu krivinu nije bila u mogućnosti pratiti zakrivljenost puta, što je uzrokovalo silazak vozila izvan desne ivice puta na zemljanu bankinu u razini s putem, te da je nakon silaska s puta došlo do kontakta vozila s kamenom, a potom i s telefonskim šahtom koji su se nalazili na bankini, nakon čega se vozilo usmjerilo prema lijevoj ivici puta, sletjelo s puta i prevrnulo se na krov. Također je na temelju istog nalaza i mišljenja utvrdio da se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu, da je iz pravca apelantičinog kretanja prije mjesta nezgode postojao znak ograničenja brzine kretanja 50 km/h, da je brzina kretanja apelantičinog vozila u momentu kontakta s kamenom iznosila 73 km/h, te da iz zapisnika s lica mjesta i fotodokumentacije nisu vidljivi tragovi kočenja prije. Općinski sud je ukazao da je člankom 43. Zakona o javnim putevima, između ostalog, propisano da je zabranjeno poduzimati bilo kakve radove ili radnje na javnom putu i njegovom zemljanom, odnosno zaštitnom pojasu bez suglasnosti Uprave za puteve. U svezi s tim, naveo je da je drugotuženi za postavljanje spornog šahta (koji je na predmetnom lokalitetu postojao još prije 2008. godine) imao potrebno odobrenje Uprave za puteve, a što jasno proizlazi iz pismena Ministarstva građenja i prostornog uređenja od 28. studenog 2008. godine i rješenja o izmještaju telefonskih instalacija od 21. ožujka 2009. godine. Također, Općinski sud je naveo da je sa fotografija koje se nalaze u spisu vidljivo da se šaht nalazi uz sami asfaltni put, te da je s jedne strane povezan s putem asfaltom, dok je s preostale tri strane oko njega nasuta zemlja-pijesak, te nisu primjetna znatna odstupanja u visini u odnosu na zemljani nasip. Općinski sud je naveo da pri silasku vozila na bankinu i nailasku na šaht taj šaht može predstavljati opasnost, to jest može dovesti do destabilizacije vozila, posebno jer se nalazi u krivini. Međutim, Općinski sud je naveo da iako bankina, shodno članku 4. Zakona o javnim putevima, predstavlja sastavni dio puta u širini najmanje jedan metar računajući od linije koje čine krajnje točke poprečnih profila puta (širina trupa puta), bankina po svojoj prirodi ne može biti prilagođena kretanju istom brzinom kao po asfaltnom putu, odnosno da nije predviđena za sigurno kretanje brzinom od oko 80 km/h ili 73/h. U tom smislu, Općinski sud je istaknuo da se apelantica nije pridržavala prometnih propisa iz čl. 38. i 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti prometa), te da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postojanju opasnosti koja bi isključivala obvezu postupanja po članku 38. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Općinski sud je zaključio da je primarni uzrok za silazak apelantičinog vozila izvan desne ivice puta neprilagođena brzina kretanja, a što je i uzrokovalo nailazak vozila na kamen i telefonski šaht, te naglasio da čak i ako je nailazak na betonski šaht pri brzini kretanja od 73 km/h mogao dovesti do destabilizacije vozila i dalje je apelantica ta čijom je isključivom krivicom došlo do silaska sa puta i kretanja zemljanom bankinom tom brzinom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji ili propuštanja tuženih i štete koju je apelantica pretrpjela. U tom smislu je istaknuo da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete, a shodno članku 20. Zakona o putevima Federacije Bosne i Hercegovine, članku 11. Zakona o javnim putevima, te članku 184. i članku 154. st. 1. i 2. Zakona o obligacijskim odnosima. U konačnici, Općinski sud je istaknuo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a koji troškovi se za prvotuženog, koji je u cijelosti uspio u sporu, sastoje od nagrade za zastupanje na nastavku glavne rasprave od 17. ožujka 2016. godine u iznosu 120,00 KM. Općinski sud je naveo da navedeni troškovi pripadaju prvotuženom na temelju članka 395. Zakona o parničnom postupku i shodno Advokatskoj tarifi u visini 50% pripadajuće nagrade.
10. Apelantica i umješač su izjavili žalbe protiv prvostupanjske presude, a predmetni spis je 26. svibnja 2016. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140384 16 Gž od 12. svibnja 2020. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe apelantice i umješača i potvrđena prvostupanjske presuda.
12. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da se prometna nezgoda u kojoj je oštećeno apelantičino vozilo dogodila na mjestu gdje je prometnim znakom brzina kretanja ograničena na 50 km/h, a da je brzina kretanja vozila kojim je upravljala apelantica (pri ulasku u lijevu krivinu) iznosila 80 km/h. Dalje proizlazi da je apelantičino vozilo sišlo izvan puta, da je nakon 22 metra kretanja vozila izvan desne ivice puta (po pješačkoj bankini) došlo do kontakta tog vozila s kamenom, a potom i s telefonskim šahtom koji su se nalazili na bankini, nakon čega se vozilo usmjerilo prema lijevoj ivici puta, te nakon kontakta s kamenom podzidom sletjelo s puta i prevrnulo se na krov. Također proizlazi da je vještak u navedenom nalazu i mišljenju zaključio da se, s obzirom na brzinu kretanja vozila i položaj tragova silaska vozila s puta pred ulazak u predmetni zavoji bez tragova zanošenja, može zaključiti da apelantica nije pratila zakrivljenost zavoja, što je uzrokovalo silazak vozila izvan desne ivice puta. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je upravo u ovoj apelantičinoj radnji nastao uzrok prometne nezgode koju je skrivila, odnosno da apelantica kritične prilike, osim što se kretala brzinom znatno većom od propisane, a koja brzina je uvijek i neprilagođena, nije pratila zakrivljenost zavoja, na što je bila obvezna (držati se desnom stranom pri kretanju) u smislu članka
39. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Kantonalni sud je zaključio da je do silaska vozila izvan puta došlo zbog toga što apelantica nije uspješno savladala lijevi zavoj, te naglasio da razloge zbog kojih apelantica nije uspjela uspješno savladati zavoj i izgubila kontrolu nad vozilom treba tražiti u njezinom upravljanju vozilom suprotno odredbama čl. 38., 39., 43. i 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa. Kantonalni sud je ukazao da sama zemljana bankina, po kojoj se apelantica kretala, iako sastavni dio puta, ne služi za promet nego služi za smještaj prometne signalizacije i sigurnosne opreme. Kantonalni sud je istaknuo da se gubljenje kontrole nad vozilom nikako ne može dovesti u svezu s preprekama na bankini jer udari vozilom u kamen, a zatim i u betonski šaht koji su naknadno nastupili, čak poslije 22 metra kretanja vozila djelomično izvan desne ivice puta, nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa uzorkom nastanka ove prometne nezgode. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala, u smislu članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, da se prometna nezgoda dogodila izvan uzroka za koje apelantica ne snosi odgovornost. Kantonalni sud je istaknuo da sve dok apelantica ne dokaže činjenične navode tužbe tuženi nisu dužni dokazivati da se nezgoda nije desila njihovom krivicom, odnosno propustom obilježavanja puta odgovarajućom prometnom signalizacijom i pravovremenim izmještanjem telefonskog šahta.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je do destabilizacije vozila došlo zbog udarca u kamen, a potom u šaht, da do nesreće ne bi došlo da nije bilo prepreka u zaštitnom dijelu puta jer je vozilo zadržavalo smjer kretanja za nesmetano uključivanje na prometnu traku, te ističe da nije jasno na temelju čega su redovni sudovi izveli zaključak da je brzina apelantičinog vozila bila uzrok prometne nezgode. Dalje navodi da se ovdje ne radi o „bankini“, već o kolovozu. Apelantica navodi da nije istina da je sporni šaht bio na tom mjestu još 2008. godine i da je imao sve potrebne dozvole jer je prvostupanjski sud proveo dokaz rješenja o izmještanju telefonskih instalacija od 21. ožujka 2009. godine u kojem stoji da se prvotuženom hitno nalaže da u roku od pet dana izmjesti sporni šaht, a što do nezgode nije učinjeno, a prvostupanjski sud provodi dokaz kao da se to smatra odobrenjem. Također navodi da je prvostupanjski sud donio i pogrešan zaključak o apelantičinim troškovima postupka u ovoj pravnoj stvari. U konačnici, apelantica je predložila da joj Ustavni sud „odredi pravičnu naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka.“
II.Odgovori na apelaciju
14. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
15. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi da nije došlo do povrede prava na koja se poziva, zbog čega je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci ili da odbije apelaciju kao neutemeljenu.
16. Prvotuženi je naveo da osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili da je odbije kao neutemeljenu.
17. Drugotuženi je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi, zbog čega je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu.
18. Umješač na strani prvotuženog je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva, zbog čega je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 395.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.
20. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 38.
Vozač mora za kretanje vozila koristiti isključivo cestu, odnosno kolnik ili prometni trak, odnosno stazu namijenjenu za promet one vrste vozila kojoj pripada, osim u slučaju opasnosti.
4. Brzina Članak 43. stavak (1) (1) Vozač je dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila svojstvima i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, prometnim znacima i drugim prometnim uvjetima, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od javnog interesa Član 184.
Organizacije koje vrše komunalnu ili drugu sličnu delatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 140384 16 Gž od 12. svibnja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. svibnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
30. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je tijekom postupka utvrđeno da je apelantica u konkretnom slučaju upravljala vozilom, suprotno relevantnim odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa, što je dovelo do silaska njezinog vozila izvan puta, te do udara vozila u kamen i betonski šaht koji su naknadno nastupili, što nije u uzročno-posljedičnoj svezi sa uzrokom nastanka ove prometne nezgode, slijedom čega su zaključili da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete. Također, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u pogledu odluke o troškovima postupka. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda istaknutih tijekom postupka po žalbi na prvostupanjsku presudu (koje navode je Kantonalni sud ispitao u osporenoj odluci i dao jasne razloge zašto ne može utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari) nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju u prilog svojim tvrdnjama.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
35. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo podnošenjem tužbe od 9. listopada 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 12. svibnja 2020. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantno razdoblje razmatrati razdoblje od šest godina i oko sedam mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih radi naknade štete. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud ne nalazi da se radi o naročito složenom predmetu.
38. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko pet mjeseci, a u kojem razdoblju je održano pripremno ročište, ročište za glavnu raspravu i nastavak ročišta za glavnu raspravu, te donesena prvostupanjska presuda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo nešto dulje od dvije godine da nakon podnošenja predmetne tužbe održi pripremno ročište, nakon čega je taj sud ažurno postupao u predmetnom postupku i donio meritornu odluku. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je taj sud odluku o apelantičinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude donio tek nakon četiri godine, računajući od dana dostave spisa predmeta tom sudu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu posebno osvrtali na apelacijske navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, koji je u konkretnom slučaju trajao šest godina i oko sedam mjeseci, Ustavni sud zaključuje da najveću odgovornost za duljinu postupka snosi Kantonalni sud koji je nakon četiri godine od dostave spisa predmeta donio drugostupanjsku odluku, pri čemu za navedeno nije dao nikakve razloge.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja postupka apelantici treba isplatiti iznos od 700,00 KM.
42. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
44. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, utemeljila na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantičinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao šest godina i oko sedam mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud koji je o žalbi protiv prvostupanjske presude odlučivao četiri godine, pri čemu za navedeno nije dao nikakve razloge.
46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje odluke, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne smatra proizvoljnim.
47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić