Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-332/20 (N. R.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-332/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 332/20, rješavajući apelaciju Nele Rakonjac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nele Rakonjac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 243794 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nela Rakonjac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 243794 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JZU „Univerzitetski klinički centar Banja Luka“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor 18. juna 2021. godine, a Okružni sud 8. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 243794 16 Rs od 9. novembra 2018. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i poništene kao nezakonite odluke tuženog, i to rješenje o otkazu ugovora o radu od 23. juna 2015. godine i odluka od 21. augusta 2015. godine, slijedom čega je obavezan tuženi da apelanticu vrati na ranije radno mjesto i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te je obavezan tuženi i da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog 1. septembra 2008. godine; da je potom s tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. juna 2010. godine na osnovu kojeg je obavljala poslove radnog mjesta doktora medicine u Klinici za očne bolesti KC Banja Luka i da su 3. oktobra 2002. godine apelantica i tuženi zaključili ugovor o specijalizaciji kojim se apelantica obavezala da će u roku i na način utvrđen Pravilnikom o planu i programu specijalizacije i subspecijalizacije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) obaviti specijalistički staž i položiti specijalistički ispit, a tuženi se obavezao da će apelanticu po završetku specijalizacije i nakon položenog specijalističkog ispita rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, a ukoliko apelantica-specijalizant prekine specijalizaciju ili ukoliko nakon isteka specijalističkog staža u roku od 12 mjeseci ne položi specijalistički ispit, stranke su ugovorile da će apelantici u tom slučaju prestati radni odnos u Kliničkom centru.
6. Osnovni sud je naveo da je nesporno da apelantica nije položila specijalistički ispit iz oftalmologije u propisanom roku, te da joj je tuženi otkazao ugovor o radu na osnovu pobijane odluke od 23. juna 2015. godine. Nesporno je i da je pobijanom odlukom tuženog od 21. augusta 2015. godine odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja o otkazu ugovora o radu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da u skladu s odredbom člana 126. Zakona o radu poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku u sljedećim situacijama: ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona; ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu i ako se radnik u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na rad. Poslodavac, kako je obrazložio taj sud, može otkazati ugovor o radu u situacijama koje predviđaju tačke 2. i 3. ovog člana zakona samo ako s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti ne može radniku osigurati drugi odgovarajući posao.
7. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju mišljenja da je apelantici otkazan ugovor o radu izvan zakonom propisanih razloga. Naime, osnov za otkaz ugovora o radu, prema mišljenju Osnovnog suda, tuženi dovodi u vezu s neizvršavanjem ugovorne obaveze od apelantice definirane ugovorom o specijalizaciji, tačnije u nespornoj činjenici da apelantica u propisanom roku nije položila specijalistički ispit iz oftalmologije. Kako je obrazložio taj sud, tačna je tvrdnja tuženog da lice može biti upućeno na specijalizaciju isključivo ako je u radnom odnosu jer je jedan od uvjeta za dobijanje specijalizacije dostavljanje potvrde od kandidata da je u radnom odnosu s punim radnim vremenom u zdravstvenoj ustanovi ili fakultetu (član 14. stav 1. tačka j) Pravilnika), ali da je taj sud mišljenja da je tuženi pogrešno doveo u vezu apelanticina prava po osnovu rada koja su regulirana zaključenim ugovorom o radu na osnovu kojeg je apelantica primljena u radni odnos i njenih prava i obaveza iz zaključenog ugovora o specijalizaciji, a koji je zaključen po drugom pravnom osnovu radi upućivanja apelantice na specijalizaciju i polaganje specijalističkog ispita. Prema mišljenju Osnovnog suda, iz spomenutog ugovora o specijalizaciji vidljivo je da je članom 7. predviđeno da će specijalizantu koji prekine specijalizaciju ili ukoliko nakon isteka specijalističkog staža u roku od 12 mjeseci ne položi specijalistički ispit prestati radni odnos kod tuženog, a da takva sankcija i osnov za otkaz ugovora o radu nije predviđena ni podzakonskim aktom, u ovom slučaju Pravilnikom o planu i programu specijalizacija i subspecijalizacija, koji regulira pitanja u vezi s vrstom i trajanjem specijalizacije, uvjetima za dobijanje specijalizacije, prestankom i prekidom obavljanja specijalističkog i subspecijalističkog staža, postupak polaganja specijalističkog ispita i sl. Stoga, prema mišljenju tog suda, nesporna činjenica da apelantica nije položila specijalistički ispit u propisanom roku nije mogla biti osnov za otkaz ugovora o radu od poslodavca i dovođenje u vezu s osnovom otkaza ugovora o radu iz člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, već eventualno osnov za obraćanje zdravstvene ustanove Ministarstvu s ciljem prestanka specijalizacije, do čega u ovom slučaju nije došlo. Osnovni sud je istakao da zbog povrede ugovorne obaveze iz zaključenog ugovora o specijalizaciji tuženi u posebnom postupku ima pravni osnov da u skladu s općim odredbama obligacionog prava zahtijeva vraćanje stečenog, ali nezavisno od apelanticinog prava iz radnog odnosa, koja su, prema mišljenju tog suda, u ovom slučaju povrijeđena jer apelantici nije na zakonit način otkazan ugovor o radu, zbog čega se pravna posljedica nezakonitog postupanja tuženog sastoji, između ostalog, i u obavezi tuženog da apelanticu vrati na rad shodno odredbi člana
130. Zakona o radu.
8. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Rs 243794 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proistječe da je odluku o osnovanosti tužbenog zahtjev prvostepeni sud u bitnom zasnovao na zaključku da se u predmetnom slučaju ne mogu dovesti u vezu apelanticina prava po osnovu rada, koja su regulirana ugovorom o radu, i njezina prava i obaveze iz ugovora o specijalizaciji koji je zaključen po drugom pravnom osnovu, te je usvojio tužbeni zahtjev i poništio rješenja o otkazu ugovora o radu. Okružni sud je naveo da zbog pogrešnog pristupa rješavanju predmetne pravne stvari taj sud ne može da se složi sa zaključkom prvostepenog suda. Okružni sud je naveo da suprotno zaključku Osnovnog suda na kojem je zasnovao apelanticin tužbeni zahtjev, taj sud je stava da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. septembra 2008. godine i 1. juna 2010. godine, kojeg su stranke zaključile za radno mjesto liječnika medicine, ne mogu cijeniti odvojeno od ugovora o specijalizaciji od 3. oktobra 2002. godine kojim je apelantica upućena na specijalizaciju iz oftalmologije, dakle oblasti medicine iz osnovne djelatnosti tuženika – Klinike za liječenje bolesti očiju. Okružni sud je naveo da je u skladu s odredbom člana 86. stav 7. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da u zdravstvenoj ustanovi liječnik medicine može zaključiti ugovor o radu do odobrenja specijalizacije. Okružni sud je istakao da je, prema članu 13. stav 1. Pravilnika, propisano da zahtjev za odobrenje specijalizacije podnosi zdravstvena ustanova koja upućuje zdravstvenog radnika na specijalizaciju, a uz zahtjev, pored ostale dokumentacije, mora dostaviti i ugovor o radu za specijalizanta. Okružni sud je naveo da prema činjenicama predmetnog spisa proistječe da je tačna tvrdnja tuženog da je primio apelanticu u radni odnos kako bi apelantica specijalizirala oblast oftalmologije budući da je Klinika za liječenje bolesti očiju, a tuženi (u kojem djeluje ova klinika) zdravstvena ustanova koja obavlja visokospecijalizirane specijalističke konzultantske usluge i bolničko liječenje, shodno članu 60.b. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Okružni sud je istakao da su, dakle, tuženom potrebni liječnici koji su specijalizirali oblast medicine oftalmologija. Okružni sud je istakao da je činjenica, nesporna među strankama, da se apelantica potpisivanjem ugovora o specijalizaciji od 3. oktobra 2002. godine saglasila da će joj u slučaju ukoliko prekine specijalizaciju ili ako nakon isteka specijalističkoga staža u roku od dvanaest mjeseci ne položi specijalistički ispit prestati radni odnos kod tuženog (član 7. ugovora o specijalizaciji). Okružni sud je istakao da je, imajući u vidu sve navedeno, kako apelantica nema specijalizaciju iz oftalmologije kao grane medicine potrebne tuženom, tuženi pravilno apelantici otkazao ugovor o radu, te je Okružni sud donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Okružnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primijeni prava od Okružnog suda. Smatra da je osporena presuda zasnovana na nezakonitom otkaznom razlogu jer takav razlog nije predviđen Zakonom o radu koji je matični zakon, a ni prema ugovoru o radu zaključenom na neodređeno vrijeme, kao ni prema Kolektivnom ugovoru i Pravilniku u radu koji ne mogu i ne smiju biti u suprotnosti sa zakonom, niti mogu sadržavati manji obim prava od prava koja su predviđena zakonom. Navodi i da je ugovor o radu zaključen prije ugovora o specijalizaciji, te kad bi osporena presuda ostala na snazi, to bi značilo da bi svaki poslodavac mogao mimo zakonskih razloga predvidjeti i druge razloge za otkaz ugovora o radu, čime bi se poslodavac izdigao na nivo zakonodavca. Apelantica navodi da ni u jednom od ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji su zaključeni nakon proteka roka u kojem je trebala položiti specijalistički ispit nije bio postavljen uvjet koji bi bio u vezi s obavljanjem specijalističkog staža i polaganjem specijalističkog ispita, te da je zbog navedenih razloga jasno vidljivo da je presuda Okružnog suda nezakonita. II.Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
11. Tuženi je naveo odredbe Zakona o radu i Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim je regulirano pitanje ugovora o radu i specijalizacije u oblasti medicine, te istakao da je samim zakonima data mogućnost da se u ugovor o radu unose i odredbe i uvjeti koji nisu eksplicitno propisani zakonom, te da je ugovore nakon proteka roka za polaganje specijalističkog ispita s apelanticom zaključio iz razloga kako bi joj omogućio da u konačnici završi specijalizaciju, ali da ona to nikada nije učinila, zbog čega je ugovor i raskinut s obzirom na to da nije imala stručno znanje koje je potrebno visokospecijaliziranoj instituciji kakva je Klinika za oftalmologiju i kojoj nisu potrebni doktori medicine koji nemaju specijalizaciju iz njenog djelokruga rada. Zbog navedenog, smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase:
Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav 1. tačka 3.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
(…) 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu.
(…)
13. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik RS“ br. 106/09 i 44/15) relevantne odredbe glase:
Član 60b.
(1) Klinički centar je zdravstvena ustanova koja obavlja:
a) visokospecijalizovane specijalističko-konsultativne usluge i bolničko liječenje,
b) medicinsku rehabilitaciju i zdravstvenu njegu bolesnika,
v) obrazovno-nastavnu djelatnost,
g) naučnoistraživačku djelatnost.
(2) Klinički centar može se osnovati samo u sjedištu univerziteta koji u svom sastavu ima studij medicine, stomatologije, farmacije i zdravstvene njege.
(3) Klinički centar u svom sastavu ima kliniku, zavod, odjeljenje, centar, službu ili drugu organizacionu jedinicu po potrebi.
(4) U kliničkom centru organizuje se snabdijevanje lijekovima i medicinskim sredstvima u skladu sa zakonom koji uređuje oblast apotekarske djelatnosti.
Član 86. stav 7.
(…) 7) U zdravstvenoj ustanovi doktor medicine može zaključiti ugovor o radu do odobrenja specijalizacije.
(…) Član 89. stav 1.
1) Specijalizacija zdravstvenog radnika i zdravstvenog saradnika sa visokim obrazovanjem je poseban vid stručnog usavršavanja koji se organizuje u cilju osposobljavanja za obavljanje specijalističkih poslova u određenoj oblasti zdravstvene zaštite.
14. U Pravilniku o planu i programu specijalizacija i subspecijalizacija („Službeni glasnik RS“ broj 2/14) relevantne odredbe glase:
Član 13.st.1. i 2.
(1) Na osnovu utvrđenog srednjoročnog plana specijalizacija i subspecijalizacija, zdravstvena ustanova ili medicinski fakultet u sastavu univerziteta (u daljem tekstu: fakultet) podnosi Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite (u daljem tekstu:
Ministarstvo) zahtjev za odobravanje specijalizacije ili subspecijalizacije za izabranogkandidata.
(2) Izbor kandidata za specijalizaciju ili subspecijalizaciju zdravstvena ustanova ili fakultet vrši putem javnog konkursa koji se raspisuje u sredstvima javnog informisanja. Član 14. stav 1. tačka j.
(1) Uz zahtjev iz člana 13. stav 1. ovog pravilnika prilaže se, u originalu ili ovjerenim kopijama, slijedeća dokumentacija:
(…)
j) potvrda da je kandidat u radnom odnosu sa punim radnim vremenom u zdravstvenoj ustanovi ili na fakultetu.
(…) VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 243794 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor koji se odnosio na prava iz radnog odnosa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
23. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da je njome proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
25. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica zaključila ugovore o radu s tuženim, te ugovor o specijalizaciji iz oblasti oftalmologije, ali da apelantica nikada nije okončala specijalizaciju iako joj je rok za njeno okončanje više puta produžavan. Ustavni sud zapaža i da je tuženi donio odluku kojom je apelantici, shodno ugovoru o specijalizaciji, ukoliko specijalizaciju ne okonča, otkazan ugovor o radu jer „s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu“. Ustavni sud primjećuje i da je Osnovni sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonit otkaz ugovora o radu jer je zaključio da je ugovor o radu apelantici otkazan iz razloga koji nije predviđen u zakonu, dok je Okružni sud usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je razlog otkaza apelanticinog ugovora o radu sadržan u odredbi člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, te da nije postojala mogućnost rasporeda apelantice na drugo radno mjesto kod tuženog s obzirom na to da je tuženi specijalizirana klinika koja nema potrebe za angažiranjem doktora medicine nespecijalista.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelanticinim navodima, odredbom člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, koji je citiran u prethodnim tačkama ove odluke, propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako radnik s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu. Kako je za poslove koji se obavljaju u okviru djelatnosti tuženog nedvojbeno potrebna specijalizacija, a apelantica nije okončala potrebnu specijalizaciju koja bi joj omogućila nesmetan rad kod tuženog, to, kako je to i obrazložio Okružni sud, nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o radu kada je utvrdio da je razlog davanja otkaza ugovora o radu apelantici sadržan u zakonskim odredbama. Ustavni sud zapaža i da, također suprotno apelanticinim navodima, iz naprijed citiranih odredbi čl. 60b, 86. i 89. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i čl. 13. i 14. Pravilnika proizlazi da se prijava i obavljanje specijalizacije vezuje za postojanje radnog odnosa s punim radnim vremenom u zdravstvenoj ustanovi ili na fakultetu, odnosno da je radni odnos uvjet za upućivanje na specijalizaciju, pa Ustavni sud smatra da u odnosu i na ovo pitanje nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako apelantica ničim nije dovela u pitanje zaključak Okružnog suda, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je utvrdio da odluke o otkazu ugovora o radu apelantici nisu nezakonite s obzirom na to da je razlog za otkaz ugovora o radu apelantici neokončanje specijalizacije zbog čega ona sa svojim stručnim i radnim sposobnostima ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu na Klinici za oftalmologiju kojoj nisu potrebni doktori medicine nespecijalisti.
30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić