Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/20 (S. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-136/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-136/20, rješavajući apelaciju Stefana Kosarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stefana Kosarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020238 17 Uvp od 26. septembra 2019. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 0202 38 17 U od 19. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stefan Kosarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 11. januara 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020238 17 Uvp od 26. septembra 2019. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 0202 38 17 U od 19. juna 2017. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 5080072005 od 9. novembra 2016. godine odbijen je zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju apelant pokrenuo podnošenjem zahtjeva 22. septembra 2016. godine. U provedenom postupku je utvrđeno da apelant ima u bivšoj SR BiH ostvaren staž osiguranja u periodu od 7. oktobra 1982. godine do 3. aprila 1992. godine, što iznosi devet godina pet mjeseci i 28 dana, zatim staž u Republici Srpskoj od 4. aprila 1992. godine do 31. decembra 2010. godine sa prekidima, što iznosi 14 godina, osam mjeseci i 16 dana i poseban staž u dvostrukom trajanju od 20. maja 1992. godine do 31. maja 1996. godine što iznosi osam godina i 24 dana, pa ukupni penzijski staž u Republici Srpskoj iznosi 22 godine devet mjeseci i 10 dana. Pored toga, apelant ima ostvaren staž u Republici Sloveniji u periodu od 4. septembra 1975. godine do 31. marta 1982. godine što iznosi šest godina šest mjeseci i 27 dana. Utvrđeno je da ukupni penzijski staž iznosi 38 godina 10 mjeseci i pet dana. Nadalje je istaknuto da u ukupan penzijski staž apelanta nije uračunat period proveden na radu od 1. januara 2011. godine do 10. marta 2016. godine, što iznosi pet godina dva mjeseca i 10 dana, jer za taj period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Filijala je utvrdila da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju jer nema 40 godina penzijskog staža prema odredbama čl. 41. do 43. u vezi sa odredbama čl. 177. do 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
3. Rješenjem Fonda PIO, Kabinet direktora, broj 5080072005 od 30. decembra 2016. godine odbijena je žalba apelanta protiv rješenja Filijale od 9. novembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja Fond PIO je istakao da je pravilno prvostepeni organ postupio kada navedeni sporni period (od 1. januara 2011. godine do 10. marta 2016. godine) za koji nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, nije uračunao u ukupni penzijski staž apelanta.
4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 0202 38 17 U od 19. juna 2017. godine u postupku upravnog spora odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Fonda PIO od 30. decembra 2016. godine.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant nema 40 godina penzijskog staža da bi u smislu odredbe člana 178. Zakona o PIO ostvario pravo na starosnu penziju, jer za period proveden na radu od 1. januara 2011. godine do 10. marta 2016. godine nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Okružni sud je također, istakao da ostaje mogućnost da se doprinosi naknadno uplate po odredbi člana 156. navedenog zakona i da je rješenjem tuženog Fonda PIO broj 9075/91-1.1-1818.79-5478/16 od 13. aprila 2016. godine odobrena poslodavcu apelanta pojedinačna uplata, ali da tuženi Fond PIO nema ovlašćenja da poslodavcu nametne obavezu uplate doprinosa, niti može uticati na Poresku upravu da vrši prinudnu naplatu doprinosa. Okružni sud je, imajući u vidu navedeno smatrao da, donošenje rješenja od strane tuženog kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju se ne može se smatrati povredom prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih praza i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga je istaknuto da taj sud ne veže stav iznesen u presudi istog suda broj 11 0 U 009191 12 od 7. novembra 2013. godine na koji se apelant pozvao u tužbi, pri čemu se u tom predmetu radilo o primjeni ranije važećeg Zakona o PIO.
6. Apelant je protiv presude Okružnog suda od 19. juna 2017. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020238 17 Uvp od 26. septembra 2019. godine odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova upravnog spora.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje presude apelant osporio njenu zakonitost zbog povrede zakona, propisa iz oblasti PIO, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 6. Evropske konvencije. Apelant je istakao da i pored toga što je poslodavcu odobrena pojedinačna uplata doprinosa za sporni period oni nisu uplaćeni iako Poreska uprava ima efikasne instrumente za prinudnu naplatu doprinosa, te je s toga neopravdano da apelant snosi teret neaktivnosti kontrolnih organa.
8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud je utvrdio da je pravilno prvostepeni organ postupio kada navedeni sporni period, za koji nisu uplaćeni doprinosi za PIO, nije uračunao u ukupni penzijski staž, kao i tuženi Fond PIO kada je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. Također, po ocjeni Vrhovnog suda date razloge je kao pravilne prihvatio i Okružni sud u pobijanoj presudi. Istaknuto je da se na osnovu odredbe člana 22. Zakona o PIO, penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž. Prema odredbi člana 41. tog zakona, pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, a budući da apelant nema 65 godina života jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva imao 57 godina života, ne ispunjava uslove po ovoj odredbi za ostvarivanje prava za starosnu penziju.Takođe, apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju ni po odredbi člana 178. stav 1. tačka d) Zakona o PIO, jer nema 40 godina penzijskog staža, iako ima godine života (57), pa i po tom osnovu ne može ostvariti pravo na starosnu penziju a kako je to utvrdio Okružni sud u pobijanoj presudi. Budući da je od strane tuženog Fonda PIO doneseno rješenje i odobreno poslodavcu apelanta da uplati doprinose za apelanta za sporni period, Vrhovni sud je smatrao da apelantu preostaje da kod poslodavca insistira da mu ovaj uplati doprinose za sporni period ili da apelant sam uplati doprinose za PIO, što je mogućnost predviđena članom 156. citiranog zakona. Također, je navedeno da na osnovu odredbe člana 169. stav 5. Zakona o PIO, nadzor nad poštovanjem tog zakona i propisa donesenih za njegovo sprovođenje u dijelu koji se tiče obaveze uplate doprinosa vrši Poreska uprava, tako da je ukazivanje apelanta na kontrolnu ulogu Poreske uprave opravdano, ali ni tuženi Fond PIO kao ni sud ne mogu uticati na rad drugih organa, pa tako i na (ne) rad Poreske uprave. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje apelanta na stav iznesen u presudi Okružnog suda broj 11 0 U 009191 12 U od 7. novembra 2013. godine, jer stav iznesen u jednoj presudi nije obavezan za odlučivanje povodom podnijete tužbe u drugom predmetu, budući da se ocjena zakonitosti u upravnom sporu vrši u odnosu na svaki pojedinačno doneseni upravni akt koji se pobija tužbom. Iz navedenih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, pobijanom presudom nije ostvaren nijedan razlog njene nezakonitosti iz odredbe člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je s toga, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. istog zakona, zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se pozvao na zauzetu praksu Ustavnog suda u predmetima broj AP-1989/06, AP-2255/07 i druge slične odluke. Istakao je da su sudovi u konačnici pogrešno primijenili odredbe Zakona o PIO kada su utvrdili da apelant nije ispunio uslove za starosnu penziju. Apelant smatra da ima pravo na penziju bez obzira što nisu uplaćeni doprinosi od strane poslodavca. Istakao je da bi stavljanje na teret apelantu plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i dokazivanje da je doprinos plaćen bio preveliki teret za njega. Dalje je istakao da nije nadležnost Fonda PIO da kontroliše naplatu doprinosa, već je to nadležnost Poreske uprave RS (koja po službenoj dužnosti uvijek može da pokrene postupak prinudne naplate doprinosa kao i zakonskih kamata zbog neblagovremenog plaćanja doprinosa), da je obaveza uplate doprinosa regulisana normama imperativne prirode tj. odredbama Zakona o doprinosima, te da je to obaveza poslodavca koji je obveznik uplate doprinosa a ne radnika.
Relevantni propisi
10. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.
134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS i 103/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 22.
Penzijski staž Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvaća staž osiguranja i poseban staž.
Član 24.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
Starosna penzija Član 41.
Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Član 42. stav 1.
(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
Član 106. stav 1.
(1)Fond vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
Član 156.
(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.
(2 )Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju.
(3) Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.
(4) U slučaju iz stava 2. ovog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.
Član 169. stav 5.
(5) Nadzor nad poštovanjem ovog zakona i propisa donesenih za njegovo sprovođenje u dijelu koji se tiče obaveze uplate doprinosa vrši Poreska uprava.
Član 178. stav 1. točka d) (1) Izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:
d) 2016. godini 57 godina života
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Apelant smatra da je Vrhovni sud u konačnici, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi i organi uprave u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, utvrđujući ispunjenost uslova za starosnu penziju apelanta utvrdili da za sporni period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o PIO. S obzirom na to Ustavni sud u datim okolnostima apelantovog slučaja ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3188/17 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
15. Vezano za pozivanje apelanta na praksu Ustavnog suda u predmetima broj AP-1989/06 i AP- 2255/07, Ustavni sud ističe da je u navedenim predmetima utvrdio povrede prava apelanata na pravično suđenje ili prava na imovinu u situacijama kada je kao datum priznavanja prava i početak isplate penzije bio određen dan kada je poslodavac izvršio retroaktivnu uplatu doprinosa fondu PIO umjesto dana kada je apelant predao zahtjev za ostvarivanje prava na penziju (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-2019/06 od 3. aprila 2008. godine, AP-1330/06 od 6. jula 2007. godine, AP-1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP-2255/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koji razmatra Ustavni sud i činjenice u navedenim predmetima, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o istim pitanjima, te da je stoga pozivanje apelanta na navedene predmete neosnovano. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» pa su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić