Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/21 (Hetmos Mostar-Hoteli d.d. Mostar)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2570/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2570/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hetmos Mostar-Hoteli d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hetmos Mostar-Hoteli d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 203201 20 Rev od 9. marta 2021.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 203201 19 Rsž od 15. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 203201 18 Rs od 19. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hetmos Mostar-Hoteli d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo Markotić & Partneri d.o.o. Mostar iz Mostara, podnio je 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 203201 20 Rev od 9. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 203201 19 Rsž od 15. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 203201 18 Rs od 19. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništeno je kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu sa ponudom ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima apelanta od 20. jula 2018. godine, pa je naloženo apelantu da tužiteljicu (S.Š.) vrati na radno mjesto šankera na kojem je radila do otkaza ili drugi posao u skladu s njenom stručnom spremom. Obavezan je apelant da na ime plaće isplati tužiteljici određeni novčani iznos (periodi i novčani iznos navedeni u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom, te da isplati tužiteljici doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje putem Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode i u iznosima navedenim u izreci presude.

3. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica kod apelanta radila na poslovima šankerice po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Zatim, da je 23. jula 2018. godine dobila rješenje o otkazu ugovora o radu sa ponudom ugovora o radu sa izmijenjenim okolnostima od 20. jula 2018. godine sa ponudom ugovora o radu na određeno vrijeme do 31. oktobra 2018 godine, a koje rješenje nije bilo ovjereno niti potpisano od strane apelanta kao poslodavca. S tim u vezi, drugostepeni sud je ukazao da se, shodno članu 104. Zakona o radu, odluka o otkazu dostavlja pismeno, što je u konkretnom slučaju zanemareno od strane apelanta, slijedom čega je zaključio da je odluka od 20. jula 2018. godine nezakonita. Naime, naveo je apelant svoju odluku od 20. jula 2018. godine ovjerenu i potpisanu od strane direktora nije dostavio tužiteljici u pismenom obliku. Dalje je naveo da je neosnovan apelantov navod da prvostepeni sud nije ni spomenuo apelantov dokaz -ovjerenu odluku o otkazu, jer je ista u više navrata spomenuta u kontekstu da kao takva nije dostavljena tužiteljici. Također je naveo da je neosnovan apelantov navod da je prvostepeni sud povrijedio član 57. stav l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je dopustio uređenje tužbenog zahtjevu u skladu s nalazom vještaka financijske struke. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud na osnovu člana 106. stav 2. Zakona o radu ispravno usvojio uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice u skladu sa nalazom vještaka, koji se odnosi na sve dospjele iznose plaće koje ima pravo potraživati osnovom istog člana, te zaključio da se u konkretnom ne radi o preinačenom tužbenom zahtjevu, nego konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu u skladu s nalazom vještaka.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica, u skladu sa članom 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP-a, dokazala činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, a to su da joj je apelant dostavio formalno neispravan otkaz ugovora o radu, pa je pravilan i na zakonu zasnovan zaključak nižestepenih sudova da je tužiteljici nezakonito otkazan ugovor o radu. Zatim je naveo da okolnost da je navedeno rješenje poništeno, protivno tvrdnjama apelanta, obavezuje apelanta da tužiteljicu vrati na radno mjesto na koje je bila raspoređena do otkaza i da joj isplati pripadajuće iznose dospjelih plata i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. S tim u vezi je naveo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u dijelu drugostepene odluke o isplati razlike plaća i naknada, a shodno tome i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa su neosnovani apelantovi prigovori isticani u tom pogledu. Vrhovni sud je naveo da je prihvatio razloge nižestepenih sudova date na navedene okolnosti, zbog čega su neprihvatljivi apelantovi prigovori isticani u smislu da je dostavio sudu „potpisano i ovjereno rješenje". Dalje je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Također je naveo da je tužiteljica u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka uredila svoj tužbeni zahtjev, pa je bez osnova i apelantov prigovor istaknut u smislu člana 57. stav 1. ZPP-a. U konačnom, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilnom primjenom čl. 96., 107. i 114. Zakona o radu utvrdio da je tužiteljici otkaz ugovora o radu dat nezakonito, zbog čega ima pravo da se vrati na posao i na novčana potraživanja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da je predložio dokaz - rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. jula 2018. godine uredno snabdjeveno pečatom i potpisom, da se sud pozvao na rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. jula 2018. godine koje ne sadrži ni pečat ni potpis, dok se istovremeno rješenje od 20. jula 2018. godine sa pečatom i potpisom uopće ne spominje. Apelant negira navode tužiteljice da je zaprimila nepotpisan i neovjeren otkaz ugovora o radu, te ističe da takav nedostatak nije i ne može biti razlog nezakonitosti otkaza ugovora o radu. Dalje ističe da članom 104. Zakona o radu nigdje nije propisano da otkaz mora biti potpisan i ovjeren. Također navodi da je Vrhovni sud nezakonito prihvatio preinačenje tužbenog zahtjeva tužiteljice na glavnoj raspravi kojim potražuje naknadu plaće počev od 5. augusta 2018.godine pa do konačne isplate, te ističe da je to nezakonito budući da tužiteljica nije polagala pravo na buduća i nedospjela potraživanja već samo i isključivo na dospjele tražbine.

6. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 26/16 i 89/18), koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi:

Otkaz ugovora o radu Član 96.

(1) Poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Pisana forma otkaza Član 104.

(1) Otkaz se daje u pisanoj formi.

(2) Poslodavac je obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz.

(3) Otkaz se dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o radu, jasno ukazali da je tužiteljica dokazala da joj je apelant dostavio „formalno neispravan“ otkaz ugovora o radu (tj. da rješenje nije bilo ovjereno niti potpisano od strane apelanta kao poslodavca), slijedom čega su zaključili da je tužiteljici nezakonito otkazan ugovor o radu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/21 (Hetmos Mostar-Hoteli d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio