Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/21 (N.G.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2438/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2438/21, rješavajući apelaciju koju je podnio N. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. G.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 008425 20 U od 12. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Gavran“ d.o.o. iz Posušja, podnio je 7. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008425 20 U od 12. maja 2021. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 7. jula 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za branioce iz Domovinskog rata Općine Posušje od 30. juna 2005. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 7. julom 2020. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 7. jula 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 008425 20 U od 12. maja 2021. godine odbio predmetnu tužbu.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 7. novembra 2019. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom predmetnog nalaza i mišljenja) svojim nalazom i mišljenjem od 8. juna 2020. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta ispod 20%, tako i u pogledu datog obrazloženja. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je, naime, iz saglasnih prednjih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije utvrđeno da je prilikom ranije ocjene vojnog invaliditeta apelanta bilo utvrđeno da isti iznosi 70%, te da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem vojni invaliditet po osnovu povređivanja cijenile u visini ispod 20% (budući da je apelant ranije bio cijenjen po tačkama za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Vrhovni sud je takođe naveo da je navedeni nalaz drugostepene ljekarske komisije od 8. juna 2020. godine potpun, jasan, dovoljno obrazložen i da sadrži činjenice i okolnosti od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa odredbama člana 8. stav (2) Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Vrhovni sud je dalje naveo da je ocjena invaliditeta apelanta data na osnovu vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen, a kako je to i propisano odredbama člana
7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) i odredbama člana 13.a Pravilnika. Vrhovni sud je naveo da, pri tome, nadležna ljekarska komisija nije našla da je, shodno navedenim odredbama Pravilnika, za davanje potpunog nalaza po postojećoj dokumentaciji potrebno pribaviti i nove dodatne specijalističke nalaze. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelantu omogućeno učešće u predmetnom postupku, shodno odredbama člana 23a. Pravilnika, na način što je apelant iskoristio pravo na prigovor na nalaz i mišljenje od 7. novembra 2019. godine, kao i pravo na podnošenje tužbe protiv upravnog akta, osporenog rješenja donesenog na osnovu nalaza i mišljenja od 8. juna 2020. godine, pa su neosnovani apelantovi navodi da mu je onemogućeno učešće u postupku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, između ostalog, navodi da je postotak njegovog invaliditeta u predmetnom postupku smanjen bez obrazloženja, te da kod njega i dalje postoje isti oni uslovi koji su postojali kada mu je invalidnost utvrđena u iznosu od 70%, pa nije jasno na koji način je taj postotak smanjen. Apelant osporava nalaze i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija i navodi da isti nisu obrazloženi, pa da stoga tuženi nije ni mogao donijeti pravilno i na zakonu zasnovano rješenje. Takođe ističe da mu nikada nije dana mogućnost da se očituje po pitanju predmetnog upravnog postupka, pa, dakle, nije imao mogućnost da učestvuje u postupku. Apelant se poziva na odluku Vrhovnog suda od 4. marta 2021. godine u kojoj je taj sud naveo da drugostepena ljekarska komisija nije odgovorila na prigovore tužioca izjavljene protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, na koji način je rješenje tuženog doneseno uz povredu pravila postupka (pa je isto navedenom odlukom poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić