Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2478/21 („VOĆE-TRANZIT“ d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost · čl. 71
- Zakon o postupku indirektnog oporezivanja
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o postupku indirektnog oporezivanja
- Zakon o izmjenama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-2478/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2478/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „VOĆE-TRANZIT“ d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „VOĆE-TRANZIT“ d.o.o. Gradačac protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032723 20 Uvp od 22. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „VOĆE-TRANZIT“ d.o.o. Gradačac protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032723 20 Uvp od 22. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. „VOĆE-TRANZIT“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 10. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032723 20 Uvp od 22. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odsjek) od 8. juna 2018. godine, u postupku kontrole kod obveznika indirektnih poreza (apelanta), odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen na zapisnik o kontroli od 26. aprila 2017. godine, te je utvrđen razrez indirektnih poreza za apelanta pobliže označen predmetnim rješenjem i naloženo mu da izvrši uplatu predmetnih obaveza na način preciziran izrekom tog rješenja.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Odsjeka od 8. juna 2018. godine, Sektor za poreze Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sektor) je rješenjem od 24. jula 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Sektora od 24. jula 2018. godine, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) je rješenjem od 5. aprila 2019. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032723 19 U od 10. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tužene (Uprave) od 5. aprila 2019. godine.
6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 10. septembra 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 032723 20 Uvp od 22. aprila 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da se apelant u kontrolisanom periodu bavio prometom voća i povrća, te da je, između ostalog, prema predočenim ugovorima o prodaji sačinjavao sa kupcima u veleprodaji tipski ugovor na osnovu kojeg je često dnevno sačinjavao različite cijene istog artikla, na koji način je od prve dnevne prodaje po formiranoj veleprodajnoj cijeni vršio nivelaciju cijena samo za onu količinu koju je trebao određeni kupac da kupi (pa mu je takva nivelacija poslužila kao osnov prodaje predmetne robe). Takođe, da apelant po takvim prodajama nije iskazao rabat, pa tako ni polaznu osnovicu za dnevnu veleprodajnu cijenu pojedinog artikla. Osim toga, da je apelant vršio prodaju i iz maloprodaje, te da je sačinjavao prodajne cijene značajno manje u odnosu na cijene iste robe, istog artikla, na isti dan, po kojima je vršio prodaju u objektu veleprodaje i da je vodio više analitičkih kartica, kao i različitih šifri artikla za jednu robu (čime je vršio kvalifikaciju robe po kvalitetu). Konačno, da je, između ostalog, nabavku robe od dobavljača uvijek zaduživao na veleprodaju, a zatim interno zaduživao maloprodaju, kao i da je u slučajevima kada robu sa maloprodaje razdužuje po nižim cijenama, istu robu ponovo vraćao na veleprodaju i prodavao kupcima po značajno većim cijenama. Sud BiH je naveo da su kod takvog stanja stvari pravilno poreski organi, shodno odredbama člana 20. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), u vezi sa članom 71. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, izvršili korekciju osnovice, te na utvrđeni iznos razlike (između cijene po kojoj je apelant prodavao robu i utvrđene tržišne cijene) utvrdili razrez PDV-a u određenom novčanom iznosu, a iz razloga što apelant nije dokazao opravdanost prodaje robe po cijenama nižim od tržišnih. Sud BiH je takođe naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi i da apelant nije vodio knjige u smislu odredbi člana 56. Zakona o PDV jer podaci koje je on evidentirao u svom knjigovodstvu nisu evidentirani na osnovu propisane knjigovodstvene dokumentacije, odnosno iz razloga što u toku postupka predmetne kontrole apelant nije posjedovao dokumentaciju kojom bi dokazao pravilnost postupanja i evidentiranja podataka u skladu sa navedenim propisima.
Apelacioni navodi 8.predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su postupajući organi Uprave imali sve relevantne činjenice na osnovu kojih mogu da utvrde poresku osnovicu, pa zanemarivanje odredbi člana 20. Zakona o PDV predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelant u vezi s tim navodi da nije tačan zaključak Suda BiH da on nije vodio knjige u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o PDV, te da su postupajući organi Uprave poresku osnovicu utvrdili na osnovu metoda koje ne postoje u Zakonu o PDV, kao i da su proizvoljno primijenili navedeni zakon i odredbe člana 71. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Relevantne odredbe
9. Zakon o PDV („Službeni glasnik BiH“, br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga […] Ako je naknada za promet dobara ili usluga manja od tržišne vrijednosti ili ako je promet izvršen bez naknade, osnovica je tržišna vrijednost dobara, odnosno usluga u momentu njihovog prometa, bez PDV-a.
[…] Član 56.
Knjigovodstvo Svaki obveznik obavezan je voditi knjige s dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu PDV-a, uključujući i obračunavanje obaveze PDV-a za svaki period PDV-a i inspekciju od strane UIO.
Navedene knjige vode se u skladu s propisima o računovodstvu.
Dobavljač dobara, odnosno davalac usluga dužan je čuvati kopije svih faktura, knjižnih obavještenja i izvoda o plaćanju.
UIO može donijeti bliže propise o računovodstvu i knjigovodstvu, uključujući i utvrđivanje zahtjeva i uslova za pretvaranje računovodstva i knjigovodstva koje se vodi u stranoj valuti u državnu valutu u svrhu utvrđivanja poreske obaveze i drugih podataka koji se obavezno vode.
10. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“, br. 89/05 i 100/13), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 71.
(1)UIO provjerava i istražuje bilo koju činjenicu, radnju, dokaz, poslovanje, preduzeće, vrijednost i druge okolnosti, uključujući indirektne dokaze na osnovu kojih se mogu utvrditi obaveze indirektnih poreza, uključujući uz sve to i primjenu indirektne procjene poreske obaveze, s ciljem provjere tačnosti obaveze po osnovu indirektnih poreza.
(2) Izvršavanjem zadataka provjere i istraživanja, UIO će cijeniti bilo koju činjenicu, radnju ili djelatnost koju vrši lice koje ima obaveze indirektnih poreza, bez obaveza prema tvrdnjama koje sačini lice koje ima obaveze indirektnih poreza.
(3) UIO vrši daljnje provjere poštivanja propisa o indirektnom oporezivanju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
13. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredbi Zakona o PDV i Zakona o postupku indirektnog oporezivanja u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić