Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2623/21 (B.Š.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2623/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2623/21, rješavajući apelaciju koju je podnio B. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B.Š.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115585 17 Rsž od 3. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 115585 21 Rev od 18. maja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 115585 17 Rsž od 3. februara 2021. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1568/21 od 23. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 115585 17 Rsž od 3. februara 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 115585 21 Rev od 18. maja 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115585 12 Rs od 28. aprila 2017. godine obavezan je tuženi (HNK, MUP) da na ime dijela naknade za ishranu, na ime povećanja plaće za noćni rad i na ime uvećanja plaća za rad u dane praznika za periode navedene u izreci presude, na ime regresa za 2009, 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu, te na ime naknade za prijevoz, za periode navedene u izreci presude, isplati apelantu određene novčane iznose navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Također, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.549,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Presudom Kantonalnog suda od 3. februara 2021. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđene naknade za prijevoz i troškova postupka na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za prijevoz za period od 1. septembra 2009. do 31. decembra 2013.godine, te je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.044,50 KM, umjesto ranije dosuđenih 2.549,60 KM, dok se u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da prema članu 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) apelant ima pravo na troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja, ako nije organizovan prijevoz na posao i sa posla, a mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje 2 km. Zatim da je naveo da je apelantovo mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno više od 2 km (stanuje u mjestu Žitomislići a radi u Konjicu), te da je tuženi u utuženom periodu plaćao apelantu naknadu za prijevoz. Dalje je naveo da je vještak finansijske struke izvršila obračun naknade za prijevoz na način da je utvrdila razliku između naknade koju je isplaćivao tuženi i cijene mjesečne karte prema potvrdi Konjic Trans od 2. oktobra 2015.godne u kojoj su navedene cijene dnevne i mjesečne karte na relaciji Konjic-Žitomislići koja za period od 1. septembra 2009. do 1. aprila 2012.godine iznosi 10,50 KM dnevna i 462,00 KM mjesečna, a od 1. aprila 2012.do 31. oktobra 2014. godine 12,00 KM dnevna i 528,00 mjesečna. Naveo je da vještak finansijske struke pri tom nije navela po kojem osnovu je tuženi isplaćivao naknadu za prijevoz (u cijeni mjesečne ili dnevne karte). Pri tome je ukazao da prema Odluci Vlade HNK od 10. maja 2012. godine (čiji je sastavni dio Informacija Ministarstva saobraćaja i veza HNK o cijeni putničkih mjesečnih autobuskih karata u kojoj su utvrđene visine naknade za prijevoz na svim relacijama) cijena mjesečne karte na relaciji Žitomislići-Konjic iznosi 375,00 KM. S tim u vezi je naveo da apelant nije dokazao da je zaista koristio usluge prijevoza Konjic Transa i platio mjesečnu kartu u većem iznosu od onog utvrđenog u javnoj ispravi da bi ostvario pravo na razliku. Naveo da tuženi javnom ispravom dokazuje visinu troškova prijevoza, a apelant privatnom ispravom, potvrdama prijevozničkih kuća da je ta cijena veća, te naglasio da se u konkurenciji ova dva dokaza ima smatrati da je tačno ono što se u javnoj ispravi određuje. Naveo je da se može dokazivati da su utvrđeni iznosi mjesečne karte iz Odluke Vlade netačno utvrđeni (član 132. stav 3. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), u kom slučaju je teret dokazivanja na apelantu. U odnosu na period potraživanja prije donošenja navedene odluke Vlade HNK, naveo je da je apelantu isplaćivana naknada prijevoza, ali nije dokazao da li po cijeni dnevne ili mjesečne karte, jer se vještak na ove okolnosti nije izjašnjavala. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se u spisu nalaze potvrde (koje je apelant dostavio) više prijevozničkih preduzeća u kojima su navedene cijene mjesečnih karata i dnevne karte na relaciji Čapljina – Konjic i cijena dnevne karte na relaciji Gabela
- Čapljina. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao, u smislu čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a, postojanje razlike u visini cijene mjesečne autobusne karte na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada u utuženom periodu, odnosno da mu je tuženi isplaćivao troškove prijevoza u manjem iznosu od pripadajućeg, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu. S obzirom da je preinačio odluku o glavnoj stvari, preinačio je i odluku o troškovima postupka, na osnovu člana 397. ZPP-a, te naveo da apelantu pripadaju troškovi za sastav tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi po 842,00 KM, ukupno 2.526,00 KM, što srazmjerno uspjehu apelanta od oko 75% iznosi 1.894,50 KM, kao i troškovi vještačenja u iznosu od 150,00 KM, tako da ukupni troškovi apelanta iznose 2.044,50 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da informacija Ministarstva saobraćaja i veza HNK o cijeni mjesečne autobuske karte nema snažniju dokaznu snagu u postupku pred sudom naspram potvrde prijevozničke kuće o iznosu visine mjesečne karte na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada apelanta, te da je potvrda privatnih prijevozničkih kuća o cijenama mjesečne karte jedini vjerodostojan dokaz o realnom iznosu cijena mjesečne karte. Apelant navodi da je tokom postupka dokazao da mu tuženi nije isplaćivao naknadu za prijevoz u skladu sa realnim iznosima mjesečne karte, da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti osnovan, te ističe da je tuženi prouzrokovao vođenje postupka i da je dužan nadoknaditi apelantu troškove postupka u punom iznosu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe čl. 7. i
123. ZPP, dao jasne i precizne razloge kada je zaključio da apelant nije dokazao postojanje razlike u visini cijene mjesečne autobusne karte na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada u utuženom periodu, odnosno da mu je tuženi isplaćivao troškove prijevoza u manjem iznosu od pripadajućeg. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu odluke o troškovima postupka. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić