Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1179/20 (R. A.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje - razuman rok
- Otpremnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1179/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-1179/20, rješavajući apelaciju Rasima Alijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Rasim Alijanović Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske kao predmet broj 11 0 U 025869 20 Uvp.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Vrhovnog suda Republike Srpske, da u skladu sa ovom odlukom odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka u predmetu broj 11 0 U 025869 20 Uvp, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Rasimu Alijanoviću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske i predsjedniku Vrhovnog suda Republike Srpske da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Alijanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 025869 19 U od 30. januara 2020. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rasim Alijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 30. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025869 19 U od 30. januara 2020. godine te zbog dužine trajanja postupka ostvarenja prava na otpremninu. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) te Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) zatraženo je u periodu od 1. aprila 2020. godine do 28. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 16. aprila 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je 25. decembra 2020. i 21. juna 2021. godine dostavio odgovore na apelaciju.
5. Ministarstvo rada je 17. aprila 2020. godine i 12. avgusta 2021. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
6. Ustavni sud je 1. septembra 2021. godine od Vrhovnog suda pribavio informaciju o statusu predmetnog postupka.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Apelant je 2001. godine Komisiji podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu.
9. Komisija je 18. oktobra 2019. godine donijela rješenje broj 05/5-1646/MB kojim je zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na otpremninu odbila kao neosnovan.
10. Odlučujući o žalbi apelanta, Ministarstva rada je 20. novembra 2019. godine donijelo rješenje broj 16-126-161/19 kojim je žalbu uloženu protiv rješenja prvostepenog organa odbilo kao neosnovanu.
11. Apelant je pokrenuo upravni spor podnoseći tužbu protiv konačnog rješenja Ministarstva rada, koja je 30. januara 2020. godine presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025869 19 U odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da se apelant 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji RS, kao i da je apelantu radni odnos kod poslodavca prestao 13. juna 1992. godine. Dalje je navedeno da iz spisa proizilazi da je apelant blagovremeno podnio zahtjev Komisiji za isplatu otpremnine po članu 152. Zakona o radu, kao i da iz obavijesti poslodavca (22. marta 2004. godina) proizilazi da je apelant samovoljno napustio predmetno radno mjesto. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 152. Zakona o radu odnosno odredbom člana 182. istog zakona propisano da radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca, čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji RS, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu tog zakona, ima pravo da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U vezi s tim navodi da iz navedene zakonske odredbe proizilazi da pravo na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa ima lice koje ispunjava dva kumulativna uslova, a to su da je to lice bilo u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine kod poslodavca čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske, kao i da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog istog poslodavca u periodu od 31. decembra 1991. do 16. novembra 2000. godine (kada je stupio na snagu pomenuti Zakon o radu). Imajući u vidu navedeno, ističe da je pravilan zaključak drugostepenog organa da razloge koje navodi apelant (da mu je prestanak radnog odnosa nezakonit iz razloga da su bez posla ostajali radnici bošnjačke nacionalnosti, da nije mogao dolaziti na posao usljed ratnih okolnosti i da je sprečavan od strane naoružanih lica da dođe na posao), ne može cijeniti prvostepeni i drugostepeni organ u upravnom postupku, već sud u redovnom postupku, te da je apelant takve prigovore mogao isticati samo u radnom sporu. Ističe da se u smislu odredbe člana 152. Zakona o radu, ispituju samo formalno-pravni uslovi za prestanak radnog odnosa, i to da li postoji zakonski osnov za prestanak radnog odnosa u skladu tadašnjeg Zakona o radu. Stoga, Okružni sud zaključuje da je pravilno odbijana apelantova žalba imajući u vidu činjenicu da apelant do okončanja drugostepenog postupka nije dostavio rješenje o prestanku radnog odnosa, a niti dokaze da je rješenje pokušao ishodovati.
12. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 025869 19 U od 30. januara 2020. godine.
13. Postupak je u toku pred Vrhovnim sudom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
15. Nakon detaljnog hronološkog prikaza toka postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u pogledu dužine trajanja upravnog postupka, koja je, kako navodi, trajala više od 18 godina te da istoj nije doprinio ni na koji način.
16. Apelant, između ostalog, traži da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da mu isplati iznos od 4.000,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku imajući u vidu da o njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu nije meritorno odlučeno ni nakon 18 godina od podnošenja zahtjeva, te da je takva duljina upravnog postupka a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u iznimnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju, kako navodi, organi uprave nisu ponudili.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju, između ostalog, naveo da je 7. jula 2020. godine zaprimio zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda i da je predmet zaveden pod brojem 11 0 U 025869 20 Uvp. Ističe da odluka u ovom predmetu nije donesena. Navodi da sudije na Upravnom odjeljenju rješavaju predmete prema Planu rješavanja starih predmeta za 2021. godinu, kao i da je sačinjen spisak predmeta koji se rješavaju u drugom kvartalu ove godine i da se na tom spisku ne nalazi konkretni predmet. Ukazuje na veliki broj predmeta pred tim sudom. Zaključuje da nema informaciju kada da će konkretni predmet apelanta biti na redu rješavanja.
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje, te da ovaj sud u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u svojoj odluci s prijedlogom da se apelacija odbije ili odbaci.
19. Ministarstvo rada je u odgovorima na apelaciju, između ostalog, navelo da u cijelosti osporava sve navode iz apelacije, te da smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanta. Ukazuje da je apelant podnio apelaciju radi poništenja presude Okružnog suda od 30. januara 2020. godine i zbog nerazumno dugog trajanja postupka za utvrđivanje prava na otpremninu. Ministarstvo ukazuje da se Komisija tokom 2004. godine, iako nije obavezna, obraćala poslodavcu apelanta kako bi pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje. Ističe da su neosnovani i apelacioni navodi u vezi povrede prava na kontradiktornost postupka iz razloga što apelantu, kako navodi, nije bilo uskraćeno pravo na učestvovanje u upravnom postupku, kao i da je imao mogućnost da iznese sve činjenice i dokaze, ali i da je apelant nakon toga pokrenuo i upravni spor gdje je takođe mogao iznijeti sve činjenice i navesti sve dokaze, što je, kako navodi, i učinio. Što se tiče navoda apelanta u vezi povrede prava na pravično suđenje, Ministarstvo ističe da je u periodu od 16. novembra 2000. do 16. februara 2001. godine podneseno preko 60 000 zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu, te da je usljed objektivnih okolnosti bilo potrebno vremena da bi se donijela odluka po svim podnesenim zahtjevima. U vezi s tim navodi da je Komsija morala provesti 60 000 upravnih postupaka, kao i da je, mimo toga, učestvovala u značajnom broju sudskih postupaka. Imajući u vidu navedeno ukazuje da je bilo evidentno da je potreban duži vremenski period da bi se postupci okončali. Dodaje da Komisija predstavlja određeni sui generis organ koji je osnovan posebnim propisom, odnosno Zakonom o radu, kojim je uređen način postupanja, odlučivanja i slično. Imajući u vidu sve navedeno smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Takođe, smatra da je neosnovan zahtjev apelanta za isplatu nematerijalne štete i to kako u pogledu osnova tako i visine. Ministarstvo navodi da je u upravnom, ili sudskom postupku, utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao nezakonit način, u skladu sa članom 153. stav 2. Zakona o radu, apelantu bi bilo isplaćeno cca 1.300,00 KM, obzirom da je imao 8 godina radnog staža kod poslodavca, te da je koeficijent za taj broj godina radnog staža 1,33 te da se koeficijent množi sa prosječnom platom u posljednja tri mjeseca prije isplate. Stoga navodi da apelant na ime nematerijalne štete potražuje tri puta veći iznos od iznosa koji bi dobio da je ispunjavao zakonske uslove za priznavanje prava na otpremninu. Shodno tome smatra da je zahtjev apelanta neosnovan i nepravičan. Osim toga, navodi da se u konkretnom slučaju ne može raditi o povredi prava na imovinu jer je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje prava na otpremninu, te da bi takva povreda eventualno mogla postojati u situaciji da je apelantu priznato pravo, ali da mu sredstva nije isplaćena, što ovdje, kako navodi, nije slučaj. Smatra da nisu opravdani zahtjevi apelanta izneseni u apelaciji, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da postoji kršenje prava apelanta navedenih u apelaciji. Iz naprijed navedenih razloga predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu ili da odbije apelaciju.
20. Ustavni sud je 1. septembra 2021. godine od Vrhovnog suda pribavio informaciju da u predmetnom postupku pred tim sudom još uvijek nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18) Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. I.Dopustivost apelacije u odnosu na osporenu presudu Okružnog suda broj 11 0 U 025869 19 U od 30. januara 2020. godine
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025869 19 U od 30. januara 2020. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
25. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
26. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 025869 19 U od 30. januara 2020. godine, iz čega slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena. II.Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka
27. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Vrhovnim sudom, pa, imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njegovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23.
Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu podnio tokom 2001. godine, te da je predmetni postupak još uvijek u toku pred Vrhovnim sudom. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko 20 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
33. Ustavni sud primjećuje da je upravni postupak i postupak upravnog spora vođen povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu zbog prestanka radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.
34. Zatim, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje oko 20 godina i da je još uvijek u toku, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom koja je o apelantovom zahtjevu odlučila tek 18. oktobra 2019. godine, tj. nakon 18 godina nakon podnošenja zahtjeva. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da su uslijedili postupci pred Ministarstvom i Okružnim sudom, koji su okončani u relativno kratkom roku. U odgovoru na navode iz apelacije Ministarstvo je osporilo apelaciju i apelacioni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a kao opravdanje za predmetnu dužinu, između ostalog, navodi činjenicu da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, što u smislu navedenih principa nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe odnosno tužbe zbog šutnje administracije te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije koristio mogućnost da uloži žalbu zbog šutnje administracije i tako eventualno utiče na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja u kojim je evidentna potpuna neaktivnost Komisije u periodu od oko 18 godina, ovaj propust se ne može smatrati ključnim doprinosom ukupnom trajanju postupka jer je ovu mogućnost apelant mogao, ali i nije morao koristiti da bi njegov zahtjev bio pravovremeno riješen, budući da njegovo nekorištenje nije sprečavalo nadležne organe da u smislu relevantnih odredbi Zakona o općem upravnom postupku blagovremeno odluče o zahtjevu (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka. Najzad, s obzirom na to da je nakon donošenja odluke Komisije o apelantovoj žalbi, odnosno tužbi odlučeno u roku od oko tri mjeseca, ne može se zaključiti da su Ministarstvo i Okružni sud svojim postupanjem doprinijeli prekomjernom trajanju postupka. Ustavni sud zaključuje da je postupak pred Komisijom kojoj je trebalo gotovo 18 godina da donese odluku u odlučujućoj mjeri uticao na ukupnu dužinu konkretnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka pred Komisijom ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak od 7. jula 2020. godine vodi pred Vrhovnim sudom po zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 025869 19 U od 30. januara 2020. godine, koji svoju odluku nije donio u periodu od oko godinu dana, što se u konkretnom slučaju još uvijek ne može smatrati nerazumno dugim periodom odlučivanja.
37. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je svrsishodno naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u apelantovom predmetu. Naime, u postupku je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
41. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak u kojem se rješava pitanje apelantovog prava na otpremninu kao prava iz radnog odnosa traje oko 20 godina. Pri tome odgovornost za dužinu postupka snosi isključivo Komisija koja nije djelotvorno i efikasno kontrolirala i upravljala postupkom, kako je propisano procesnim zakonom.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić