Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1317/20 (R. Š.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1317/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1317/20, rješavajući apelaciju Rame Šepića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Rame Šepića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 078270 19 Kž od 24. siječnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 078270 18 K od 15. studenog 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ramo Šepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 7. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 078270 19 Kž od 24. siječnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 078270 18 K od 15. studenog 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 3. svibnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 10. do 26. svibnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 078270 18 K od 15. studenog 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je u razdoblju od 14. do 18. travnja 2017. godine, u mjestu Gračanica, općina Živinice, na državnom zemljištu „Mala Spreča“, mjesto Klanac, vlasništvo JP „Šume TK“ d.d. Kladanj, iako svjestan da protupravno zauzima nekretninu koja je javno dobro i htijući navedenu posljedicu, bez prethodne dozvole nadležnog organa, na parceli pobliže označenoj u izreci presude, uzurpirao javno dobro tako što je na navedenoj parceli, na površini oko tri duluma, sijao razne poljoprivredne kulture i izgradio vikendicu dimenzija „6x8“ u površini od 18 m . Dakle, on je protupravno zauzeo nekretninu koja je proglašena javnim dobrom, čime je počinio kazneno djelo protupravnog zauzimanja nekretnine od općeg značaja iz članka 292. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Osim toga, apelant je obvezan protupravno zauzetu nekretninu vratiti u prvobitno stanje i s navedene parcele ukloniti izgrađenu vikendicu u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude. Nadalje, određeno je da će sud pokrenuti postupak opoziva izrečene uvjetne osude ukoliko apelant u ostavljenom roku predmetnu nekretninu ne vrati u prvobitno stanje i sa navedene parcele ne ukloni izgrađenu vikendicu. Apelant je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka i sudskog paušala zbog lošeg imovnog stanja.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužiteljstvo 13. lipnja 2018. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog kaznenog djela protupravnog zauzimanja nekretnine od općeg značaja iz članka 292. stavak 2. KZFBiH, te da je navedena optužnica potvrđena 2. srpnja 2018. godine. Općinski sud je naveo da na ročištu za izjašnjenje o krivnji od 17. rujna 2018. godine apelant nije priznao krivnju za kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, dok je na ročištu za glavni pretres od 15. studenog 2018. godine apelant u uvodnom izlaganju izjavio da želi promijeniti svoju izjavu o priznanju krivnje, istaknuvši da priznaje da je počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, jer su navodi optužnice točni. Dalje, istaknuto je da je tužitelj na istom ročištu, s obzirom na činjenicu da je apelant u cijelosti priznao izvršenje predmetnog kaznenog djela, predložio izvođenje dokaza koji se odnose na kaznenopravnu sankciju, dok je odustao od izvođenja dokaza neposrednim saslušanjem svjedoka. Općinski sud je istaknuo da je upoznao apelanta s posljedicama priznanja krivnje, odnosno s tim da se priznanjem krivnje odriče prava na suđenje, te da može biti obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka i eventualno postavljeni imovinskopravni zahtjev, nakon čega se apelant ponovno izjasnio da je kriv po predmetnoj optužnici.
7. Općinski sud je naveo da je povodom priznanja krivnje apelanta saslušao u smislu članka 245. stavak 1. točke a) i b) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Dalje, navedeno je da se apelant izjasnio da je izjavu o priznanju krivnje dao dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i da razumije posljedice priznanja krivnje. Osim toga, istakao je da je utvrdio da postoji dovoljno materijalnih dokaza o apelantovoj krivnji za predmetno kazneno djelo, na koje apelant nije prigovarao nakon što su navedeni dokazi prezentirani apelantu. Općinski sud je dalje istaknuo da je zbog navedenog prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivnje, te da je na temelju članka 280. ZKPFBiH odlučio da se u daljnjem tijeku postupka izvode samo dokazi koji se odnose na donošenje odluke o kaznenopravnoj sankciji.
8. Općinski sud je potom ukazao na to koji materijalni dokazi optužbe su izvedeni (detaljno navedeno na str. 2. i 3. presude), te je istaknuo da je na temelju izvedenih dokaza, koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odlučio kao u izreci. Nadalje, istaknuo je da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, što proizlazi ne samo iz njegovog priznanja već i iz svih izvedenih materijalnih dokaza. Pri tome, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka H. S. (uposlenik JP „Šume TK“ d.d. Kladanj – Šumarija Tuzla, lugar), koji je dan u istražnom postupku, slijedi da je prilikom obilaska Odjela broj 41 primijetio da se radi temelj na državnom zemljištu, zvanom Klanac, dužine 6x3 m, te da je otišao do apelantove kuće, a potom zajedno s njim do mjesta izgradnje temelja, gdje mu je apelant rekao da je počeo zidati vikendicu. Nadalje, navedeni svjedok je upozorio apelanta da obustavi radove jer se radi o državnom šumskom zemljištu, da je apelant i nakon dva dana nastavio sa radovima na objektu, nakon čega je svjedok H. S. obavijestio svoju firmu i policiju. Općinski sud je istaknuo da je iskaz navedenog svjedoka identičan sa zapisnikom JP „Šume TK“ d.d. Kladanj, koji je sačinjen na licu mjesta 14. travnja 2017. godine od navedenog svjedoka. Općinski sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o državnom zemljištu kojim gazduje JP „Šume TK“ d.d. Kladanj, što proizlazi iz skice lica mjesta od 21. travnja 2017. godine i zemljišnoknjižnog izvatka Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 17. svibnja 2017. godine. Također, istaknuto je da se na fotodokumentaciji sačinjenoj od Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona od 7. rujna 2017. godine na osam fotografija jasno vidi mjesto gdje je napravljena vikendica i zasijane razne poljoprivredne kulture.
9. Općinski sud je zaključio da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, na nesumnjiv način utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića kaznenog djela protupravnog zauzimanja nekretnine od općeg značaja iz članka 292. stavak 2. KZFBiH, zbog čega je apelanta proglasio krivim i kaznio po zakonu. Također, istaknuo je da je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio uračunljiv jer nije našao nijednu činjenicu ni okolnost koje bi dovele u pitanje apelantovu mogućnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja kaznenog djela. U odnosu na pitanje apelantove vinosti kao subjektivnog odnosa prema izvršenom kaznenom djelu, Općinski sud je naveo da je apelant predmetno kazneno djelo počinio sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan tog djela i htio je njegovo izvršenje.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 078270 19 Kž od 24. siječnja 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena, te je prvostupanjska presuda potvrđena.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je na sjednici vijeća održanoj na temelju članka 319. ZKPFBiH, u svezi sa člankom 4. Zakona o izmjenama ZKPFBiH, ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe članka 321. ZKPFBiH u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a u smislu odredbe članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH i po službenoj dužnosti na okolnosti je li na apelantovu štetu povrijeđen Kazneni zakon.
12. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelant u razlozima žalbe, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije naveo koju je bitnu povredu učinio prvostupanjsku sud, zbog čega se navedena presuda po toj žalbenoj osnovi nije mogla ni ispitati.
13. U odnosu na žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je apelant na glavnom pretresu dao izjavu o priznanju krivnje, da je tom prilikom upozoren na posljedice davanja te izjave, te da je nakon svih pouka izjavio da ih razumije i da priznaje krivnju za kazneno djelo za koje je optužen. Nadalje, navedeno je da je tu izjavu dao dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, te da je prvostupanjski sud prilikom razmatranja navedene izjave utvrdio da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji, koja proizlazi i iz dokaza koji su dostavljeni uz potvrđenu optužnicu. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je sve vrijeme prilikom davanja izjave o priznanju krivnje bio prisutan apelantov branitelj F. H. iz Kantonalnog zavoda za pružanje pravne pomoći, koji je također upozorio apelanta o posljedicama davanja takve izjave, pa da je samim tim neutemeljena žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U konačnici, Kantonalni sud je ispitao i odluku o kaznenopravnoj sankciji (detaljno obrazloženo na stranici 2. presude). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz članka 6. stavak 3. Europske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentirao. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, što ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pristup sudu. Apelant ističe da je Općinski sud prihvatio izjavu duševno bolesne osobe o priznanju krivnje, a da se Kantonalni sud nije upuštao u ocjenu tih tvrdnji. Nadalje, tvrdi da zbog bioloških osnova, a shodno duševnim oboljenjima dijagnosticiranim dugi niz godina prije izvršenja predmetnog kaznenog djela, koja još uvijek egzistiraju, nije mogao shvatiti značaj djela koje mu se stavlja na teret, zbog čega prema odredbi članka 36. KZFBiH nije uračunljiva osoba. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji krivica s obzirom na to da je za nju, shodno odredbi članka 35. KZFBiH, nužna uračunljivost učinitelja u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Apelant navodi da Općinski sud nije sa dužnom pažnjom cijenio postojanje uvjeta iz odredbe članka 245. stavak 1. ZKPFBiH za prihvaćanje izjave o priznanju krivnje, te da u okolnostima konkretnog slučaja ne može biti govora o tome da je izjava dana dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, niti da se davanjem takve izjave odriče prava na suđenje. Osim toga, apelant ističe da se proglašenje određene vrste nekretnine javnim dobrom vrši zakonom ili odlukom nadležnog organa, zbog čega predmetno djelo ima blanketni karakter, te da u takvoj situaciji činjenični opis optužnice mora sadržavati blanketni propis koji predstavlja bitno obilježje kaznenog djela, što je u konkretnom slučaju izostalo, pa takva radnja nema obilježja kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Nadalje, u činjeničnom opisu djela stoji i to da je apelant djelo izvršio „bez prethodne dozvole nadležnog organa“, ali da nigdje nije navedeno koja je to konkretno norma materijalnog prava koja takve postupke zabranjuje. Također, istaknuto je da je apsolutno arbitraran zaključak redovnih sudova da se radi o državnom vlasništvu, te da se pravo vlasništva upisuje u zemljišnim knjigama, ali da u izreci nema zemljišnoknjižnih podataka za predmetnu parcelu, što predstavlja razlog više da činjenični opis nema obilježja predmetnog kaznenog djela jer se uopće ne zna čija je to parcela. Osim toga, apelant je istaknuo da se u činjeničnom opisu navodi da je izgrađen objekt 6x8 i da je to površina od 18 m , što je nelogično. U konačnici, ističe da mu je od Kantonalnog suda uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da se taj sud nije upustio u ispitivanje utemeljenosti žalbenih navoda, dok u preostalom dijelu nije dao valjane i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih je odbio žalbu.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u presudi tog suda od 24. siječnja 2020. godine. Nadalje, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Općinski sud je, pored ostalog, naveo da su navodi apelacije paušalni i neutemeljeni. Dalje, istaknuto je da je apelant tijekom cijelog postupka imao branitelja po službenoj dužnosti, te da je u prisustvu branitelja na glavnom pretresu priznao krivnju, kao i da apelant i njegov branitelj nisu predlagali niti izvodili bilo kakve dokaze, pa ni dokaze o apelantovoj navodnoj bolesti. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da je apelant određenu ljekarsku dokumentaciju (koja datira uglavnom iz 2020. godine, i to nakon što je donesena drugostupanjska presuda) dostavio sudu tek nakon što ga je sud pozvao da dostavi dokaz da je postupio po pravomoćnoj presudi i uklonio spornu vikendicu koja je izgrađena na tuđem zemljištu, a da će u suprotnom pokrenuti postupak opoziva izrečene uvjetne osude. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da jedino vještak neuropsihijatar utvrđuje je li neka osoba neuračunljiva ili duševno bolesna ili duševno zaostala, te je naglasio da se u konkretnom predmetu apelant i njegov branitelj ni u jednom trenutku nisu pozivali na apelantovu bolest, nisu predlagali bilo kakve materijalne dokaze, niti su tražili da se obavi vještačenje apelanta u pogledu njegove uračunljivosti u trenutku izvršenja kaznenog djela. U konačnici, Općinski sud je istaknuo da je u „B“ listu – pregled posjednika KO Gračanica, kao i na skici lica mjesta vidljivo da je parcela na kojoj je sagrađena sporna vikendica u vlasništvu, odnosno posjedu „Šipad Sarajevo“ OUR Šumarstvo Tuzla, a kako se ranije nazivalo JP „Šume TK“ d.d. Kladanj.
17. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da se u apelaciji ponavljaju isti navodi koji su već ranije isticani u žalbi protiv presude koja se apelacijom pobija, a koje navode je Kantonalni sud ocijenio kao neutemeljene. Nadalje, predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
18. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
KRIVNJA
Članak 35.
Sadržaj krivnje (1) Krivnja postoji ako je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv i pri tome postupao s umišljajem.
(2) Krivnja za kazneno djelo postoji i ako je počinitelj postupao iz nehaja, ako to zakon izričito predviđa.
Članak 36.
Ubrojivost (1) Nije ubrojiva osoba koja u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije mogla shvatiti značenje svojeg djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima, zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvitka (neubrojivost).
(2) Počinitelj kaznenog djela čija je sposobnost shvaćanja značenja svojeg djela ili sposobnost upravljanja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stavka 1. ovoga članka, može se blaže kazniti (bitno smanjena ubrojivost).
(3) Kriv je počinitelj kaznenog djela koji se uporabom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kojem nije mogao shvatiti značenje svojeg djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje kazneno djelo bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je glede kaznenog djela kod njega postojao nehaj, a zakon za takvo kazneno djelo propisuje krivnju i za nehaj.
(4) Bitno smanjena ubrojivost u koju se počinitelj doveo na način iz stavka 3.
ovoga članka ne može biti temelj za ublažavanje kazne.
Članak 292.
Protupravno zauzimanje nekretnine od općeg značenja (1) Tko protupravno zauzme nekretninu koja je građevinsko zemljište ili njegov dio, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
(2) Ako se kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka odnosi na nekretninu koja je proglašena javnim dobrom, spomenikom kulture, prirodnom rijetkosti ili drugim prirodnim bogatstvom ili je dio zaštićene šume ili druge šume s posebnom namjenom, nacionalnog parka ili drugog posebno zaštićenog područja prirode ili zemljišta posebne namjene, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
20. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
21. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 245. st. (1) i (2) Razmatranje izjave o priznanju krivnje (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje, sud provjerava:
a) je li do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem,
b) je li optuženik upozoren i je li razumio da se izjavom o priznanju krivnje odriče od prava na suđenje,
c) postoji li dovoljno dokaza o krivnji optuženika,
d) je li optuženik upoznat i je li razumio moguće posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom,
e) je li optuženik upoznat s odlukom o naknadi troškova kaznenog postupka i s pravom da bude oslobođen naknade u slučaju iz članka 202. stavak 4. ovog Zakona.
(2) Ako sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, izjava optuženika će se unijeti u zapisnik i nastaviti s raspravom za izricanje kaznenopravne sankcije.
Članak 280.
Posljedice optuženikova priznanja Ako je optuženikovo priznanje na glavnoj raspravi cjelovito i sukladno prije izvedenim dokazima, u dokaznom će se postupku izvesti samo oni dokazi koji se odnose na odluku o kaznenopravnoj sankciji.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 K 078270 19 Kž od 24. siječnja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. veljače 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. travnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Budući da apelant nije obrazložio niti argumentirao navode o povredi prava iz članka 6. stavak 3. Europske konvencije, Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije.
30. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno utvrđene činjenice. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
31. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi,Europski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. godina) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Europski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Europski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štoviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da kazneni postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali dana ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene.
32. Uzimajući u obzir navedene principe Europskog suda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalno tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo protupravnog zauzimanja nekretnine od općeg značaja iz članka 292. stavak 2. KZFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant na ročištu za izjašnjenje o krivnji nije priznao krivnju za kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, ali da je na ročištu za glavni pretres od 15. studenog 2018. godine izjavio da želi promijeniti izjavu o priznanju krivnje, odnosno da priznaje da je počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret jer su navodi optužnice točni. Ustavni sud, također, zapaža da je sve vrijeme prilikom davanja izjave o priznanju krivnje bio prisutan apelantov branitelj. Nadalje, Općinski sud je upoznao apelanta s posljedicama priznanja krivnje, odnosno da se priznanjem krivnje odriče prava na suđenje, te da može biti obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka i eventualno postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, nakon čega se apelant ponovno izjasnio da je kriv po predmetnoj optužnici. Također, istaknuto je da je povodom priznanja krivnje Općinski sud apelanta saslušao i u smislu odredaba članka 245. stavak 1. točke a) i b) ZKPFBiH, pri čemu je apelant istaknuo da je izjavu o priznanju krivnje dao dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i da razumije posljedice priznanja krivnje. Osim toga, postoji dovoljno materijalnih dokaza o apelantovoj krivnji (detaljno navedeno u točki 8. ove odluke) koji su apelantu prezentirani i na koje nije prigovarao. Ustavni sud dalje zapaža da je, imajući u vidu navedeno, Općinski sud prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivnje, nakon čega je, na temelju članka 280. ZKPFBiH, odlučio da se u daljnjem tijeku postupka izvode samo dokazi koji se odnose na donošenje odluke o kaznenopravnoj sankciji. Ustavni sud, također, nalazi, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, da je Općinski sud utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio uračunljiv jer sud nije našao nijednu činjenicu ni okolnost koje bi dovele u pitanje apelantovu mogućnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv prvostupanjske presude izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud odbio, cijeneći da je neutemeljena.
33. Dakle, iz navedenih činjenica nesporno proizlazi da apelantu pristup prvostupanjskom sudu nije bio niti uvjetovan, niti otežan, nego da isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za apelantovo priznanje krivice, dakle, zbog apelantovog postupanja pred prvostupanjskim sudom, taj sud nije proveo redovni postupak budući da se apelant „izjavom o priznanju krivice odrekao prava na suđenje“. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, proveo redovan drugostupanjski postupak. Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je osoba imala pristup sudu pune jurisdikcije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. rujna 2004. godine, st. 25–28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 54/04). Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
34. U svezi s apelantovim navodima da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Apelant tvrdi da prvostupanjski sud nije s dužnom pažnjom cijenio postojanje uvjeta iz odredbe članka 245. stavak (1) ZKPFBiH za prihvaćanje izjave o priznanju krivnje. Međutim, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja danog u prethodnim točkama ove odluke, u kontekstu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, nesporno slijedi da je apelantova izjava o priznanju krivnje razmotrena u smislu odredbe članka 245. stavak (1) ZKPFBiH. Dakle, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su redovni sudovi svoje odluke donijeli nakon što je apelant u prisutnosti branitelja priznao krivicu da je počinio kazneno djelo za koje je potvrđena optužnica protiv njega, a koje priznanje je ispitano u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, o čemu su u osporenim odlukama dani detaljni, jasni i argumentirani razlozi.
36. U odnosu na apelacijske navode kojima se ukazuje na nelogičnost u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela kada se navodi da je izgrađen objekt „6x8“ i da je to površina od 18 m , Ustavni sud zapaža da iz izreke prvostupanjske presude zaista slijedi da je prvostupanjski sud naveo da je apelant „izgradio vikendicu dimenzija 6x8, u površini od 18 m “. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da iz iskaza svjedoka H. S., pored ostalog, slijedi da je navedeni svjedok primijetio da se radi temelj na državnom zemljištu dimenzija 6x3 m, kao i da mu je apelant rekao da je na navedenom mjestu počeo zidati vikendicu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud u izreci presude načinio očiglednu omašku prilikom pisanja (lapsus calami). Nadalje, u odnosu na apelantove tvrdnje kojima ukazuje na to da kazneno djelo za koje je proglašen krivim ima blanketni karakter, kao i na to da se u konkretnom slučaju ne radi o državnom vlasništvu, odnosno da se ne zna čija je sporna parcela, Ustavni sud ističe da iz prvostupanjske presude, apelantove žalbe i drugostupanjske presude slijedi da ove navode apelant nije isticao tijekom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da se na te okolnosti prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26. i AP 1808/10 od 15. siječnja 2014. godine, točka 29., dostupne na www.ustavnisud.ba). Uostalom, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, navedeni apelantovi prigovori ne mogu utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
38. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije ističući da Kantonalni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostupanjske presude, koji je Kantonalni sud, nasuprot apelacijskim navodima, razmotrio i zaključio da je neutemeljen, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovoh prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelantu pristup prvostupanjskom sudu nije bio uvjetovan, niti otežan, nego isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za apelantovo priznanje krivice taj sud, postupajući u skladu s relevantnim zakonom, nije proveo redovni postupak budući da se apelant „izjavom o priznanju krivice odrekao prava na suđenje“, niti je to pravo bilo onemogućeno u postupku pred Kantonalnim sudom koji je proveo redovan drugostupanjski postupak. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kada su redovni sudovi svoje odluke donijeli nakon što je apelant u prisutnosti branitelja priznao krivicu da je počinio kazneno djelo za koje je potvrđena optužnica protiv njega, koje priznanje je ispitano u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, o čemu su u osporenim odlukama dani detaljni, jasni i argumentirani razlozi.
40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostupanjske presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić