Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3067/21 (Z. Č.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3067/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-3067/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zvonko Čupić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonko Čupić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 023621 20 Kvlz 2 od 12. jula 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 023621 20 Kž 2 od 17. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 K 023621 16 K od 27. septembra 2018. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Čupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša, kojeg zastupa Filip Niškanović advokat iz Banjaluke, podnio je 27. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 K 023621 20 Kvlz 2 od 12. jula 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 023621 20 Kž 2 od 17. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 023621 16 K od 27. septembra 2018. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 K 023621 16 K od 27. septembra 2018. godine apelant je (kao prvooptuženi) oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 1.300,00 KM koju je obavezan da plati u roku od četiri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Drugooptuženi (M.R.) je oslobođen od optužbe da je počinio krivičnog djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ RS. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je iz saglasnih izjava svjedoka M.P., I.S., N.G. i D.J. (koji su se nalazili u vozilu „VW Krafter“ kojim je upravljao drugooptuženi) utvrdio činjenicu da su ti svjedoci vidjeli vozilo marke „Renault Megane“ (kojim je upravljao apelant) kako prelazi na svoju lijevu stranu kolovoza, sa dva lijeva bočna točka se penje na trotoar, a potom vozilo usmjerava ka desnoj ivici kolovoza, dok je drugooptuženi (u čijem su se vozilu ti svjedoci nalazili) svoje vozilo usmjeravao ka svojoj lijevoj strani, u kojem momentu je došlo do sudara navedena dva vozila. Osnovni sud je naveo da je prednja izjava navedenih svjedoka u suprotnosti sa izjavom svjedoka G.Č. koja je izjavila da se apelant kretao svojom (desnom) stranom, a da se drugooptuženi kretao sredinom kolovoza, te da je apelant izmicao vozilo u svoju desnu stranu kada je došlo do sudara. Osnovni sud je naveo da, međutim, izjavu ovog svjedoka nije prihvatio jer je ona supruga optuženog apelanta, te jer je njena izjava u suprotnosti sa materijalnim dokazima pronađenim na licu mjesta (trag „0“, odnosno, trag struganja pneumatika po ivičnjaku na lijevoj strani kolovoza), kao i sa izjavama svjedoka M.P., I.S., N.G. i D.J. (pa je taj sud zaključio da je sračunata na pomaganju apelantu). Osnovni sud je dalje naveo da je izjave svjedoka M.P., I.S., N.G. i D.J. prihvatio jer se radi o neposrednim očevicima događaja, jer su njihove izjave date na ubjedljiv i za taj sud uvjerljiv način, te jer su navedene izjave u skladu sa materijalnim dokazima.
3. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda 27. septembra 2018. godine, Okružni sud je Presudom broj 73 0 K 023621 20 Kž 2 od 17. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom osporava činjenično utvrđenje prvostepenog suda te da je taj sud sve provedene dokaze cijenjenio pojedinačno i u međusobnoj vezi na način kako je to propisano odredbama člana 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Okružni sud je u vezi s tim naveo da su u prvostepenom postupku cijenjeni nalazi i mišljenja, kao i iskazi vještaka za saobraćaj M.S., V.S., C.L. i V.G. (koji je nalaz i mišljenje uradio po nalogu apelanta), pri čemu je prvostepeni sud dao obrazloženje iz kojih razloga se ne može prihvatiti nalaz i mišljenje koje je dao vještak V.G. (jer je protivriječno nalazu i mišljenu tri navedena vještaka i dato na osnovu fotodokumentacije koju se sačinio apelant lično, a ne ovlašćena službena lica). Okružni sud je naveo da iskaz supruge apelanta prvostepeni sud nije prihvatio upravo uz obrazloženje da se radi o supruzi apelanta, ali i zbog toga što je taj iskaz ostao usamljen u prikazivanju saobraćajne situacije koja je prethodila saobraćajnoj nezgodi, u vrijeme saobraćajne nezgode, a i nakon nezgode do dolaska uviđajne ekipe. Okružni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio da u dokaze uvrsti fotografije koje je apelant sačinio nakon nastanka saobraćajne nezgode iz razloga što je utvrdio da je apelant te fotografije sačinio lično, pa je taj dokazni prijedlog uz prednje obrazloženje prvostepeni sud odbio na glavnom pretresu 28. marta 2018. godine. Okružni sud je u vezi s tim takođe naveo da su uviđaj obavila ovlašćena službena lica koja su sačinila uviđajnu dokumentaciju (zapisnik o uviđaju, skicu lica mjesta i foto dokumentaciju), pa je ova dokumentacija poslužila vještacima da urade nalaze i mišljenja, tako da je očigledno apelant propustio da i vještaku za saobraćaj V.G., kojeg je angažovao, dostavi te fotografije. Okružni sud je naveo da predmetna žalba insistira na nalazu i mišljenju vještaka V.G. koji u svom nalazu, a i iskazu koji je dao na glavnom pretresu, ne nalazi propuste apelanta, ali da je pravilno prvostepeni sud obrazložio da taj nalaz nema uporište prije svega u dokumentaciji koja je nastala prilikom obavljanja uviđaja, kao ni u iskazima saslušanih svjedoka, izuzev supruge apelanta koja je tvrdila da apelant nije prešao na lijevu stranu kolovoza.
4. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti branioca apelanta podnesenom protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 17. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 73 0 K 023621 20 Kvlz 2 od 12. jula 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prigovor predmetnog zahtjeva o učinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) tačka g) ZKP RS u vidu povrede prava na odbranu zasnovan na tvrdnji da je u postupku donošenja pobijane presude ostalo bez odgovora pitanje zašto i po kojem osnovu prvostepeni sud nije prihvatio da apelant izvede dokaz uvidom u fotografije sa lica mjesta. Vrhovni sud je naveo da, kada je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane apelanta da se izvrši uvid u fotografije mjesta saobraćajne nezgode, te na zapisnik o glavnom pretresu od 28. marta 2018. godine, a potom u razlozima presude obrazložio iz kojih razloga nije uvažio taj dokazni prijedlog odbrane, onda se na samoj činjenici da navedeni prijedlog za izvođenje dokaza nije usvojen, ne može zasnivati tvrdnja da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu apelanta. Vrhovni sud je dalje naveo da su i u drugostepenom postupku svi žalbeni prigovori branioca apelanta, uključujući i prigovor povrede prava na odbranu u prednje navedenom segmentu, interpretirani u obrazloženju drugostepene presude, a potom ocijenjeni, pa se drugostepeni sud, prihvativši kao pravilnu činjeničnu osnovu presude i valjanost datih razloga za sve utvrđene činjenice od odlučnog značaja, saglasio sa razlozima prvostepene presude koje je inkorporisao u vrlo detaljno obrazloženje svoje presude. Vrhovni sud je naveo da prednje predstavlja prihvatljiv metodološki pristup obrazlaganja odluka drugostepenih sudova u smislu pravnih standarda izraženih u odlukama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, (pri čemu se Vrhovni sud pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I i na odluku Ustavnog suda broj AP 2137/14 od 15. aprila 2015. godine).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer su redovni sudovi odbili njegov prijedlog da se u dokaze uvrste fotografije koje je apelant sačinio nakon nastanka saobraćajne nezgode. Apelant ističe da se, naime, navedenim fotografijama direktno pobijaju navodi optužnice jer se na istima jasno vidi da je nakon saobraćajne nezgode predmetnom trasom (na mjestu gdje se nalaze tragovi iz zapisnika o uviđaju) prošlo više vozila, pa da bi na taj način, dakle, bilo utvrđeno da ti tragovi nisu nastali od strane vozila apelanta, već da su mogli poticati i od nekog drugog vozila. Takođe osporava izjave svjedoka M.P., I.S., N.G. i D.J., navodeći da su iste date radi pomaganja drugooptuženom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Ustavni sud najprije ukazuje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi, odlučujući o navodima apelanta u pogledu ocjene dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, te da je na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključke o odlučnim činjenicama, za što je dao valjane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na odbranu (jer je odbijen njegov prijedlog da se u dokaze uvrste fotografije koje je sačinio nakon nastanka saobraćajne nezgode), Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odbio prijedlog za izvođenje nekog dokaza. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud (kako to proizlazi iz odluka višestepenih sudova) u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih je odbio prednji prijedlog apelanta, kao i da su Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge zbog kojih cijene pravilnim odlučenje prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić