Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-184/20 (M. P. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-184/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 184/20, rješavajući apelaciju Marka Paradžika i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Paradžika, Mate Paradžika, Mije Paradžika i Mande Pušeljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004475 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Paražik, Mate Paradžik, Mijo Paradžik i Manda Pušeljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijeli su 14. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 004475 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i tuženih Osnovne škole „Vladimir Nazor“ iz Odžaka i Opštine Odžak (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena) zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. juna 2021. godine, Kantonalni sud 24. juna 2021. godine, Opštinski sud 25. juna 2021. godine, prvotužena 28. juna 2021. godine, dok drugotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelanti su 12. decembra 2006. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi isplate prometne vrijednosti zemljišta.

6. Presudom Opštinskog suda broj 25 0 P 004475 16 P 2 od 9. marta 2018. godine (stavom I izreke presude) prvotužena je obavezana da apelantima na ime prometne vrijednosti dijela parcele, pobliže označene kao u izreci presude, isplati iznos od 40.800,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu, dok je stavom III izreke prvotužena obavezana da apelantima na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 16.399,10 KM. Istom presudom apelanti su obavezani da drugotuženoj na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 6.884,00 KM (stav IV izreke presude).

7. Opštinski sud je u toku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem brojne materijalne dokumentacije (pobrojane na str. 3 i 4 presude, između ostalih, uvidom u katastar nepokretnosti Opštine Odžak, u brojne zk. izvatke za precizirane nepokretnosti, uvjerenja nadležne opštinske službe, uvide u kupoprodajne ugovore i precizirane presude tog suda, u nalaze i mišljenja vještaka poljoprivredne i geodetske struke, koji su obrazloženi na glavnoj raspravi, te drugu pobrojanu materijalnu dokumentaciju). Sud je takođe u svojstvu parnične stranke saslušao apelantkinju Mandu, te poimenično navedene svjedoke. Ocjenom provedenih dokaza Opštinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti suvlasnici parcele, pobliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), sa dijelom od po ¼, na kojoj je prvotužena sagradila područnu školu (u daljnjem tekstu: sporni objekat). Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno pitanje da li postoji odgovornost drugotužene za štetu koja je eventualno nastala apelantima izgradnjom spornog objekta, a predmetnoj parceli u svojini apelanata. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su apelanti upisani kao nosioci prava posjeda na predmetnoj parceli, te koja parcela je u zemljišnim knjigama upisana kao susvojina apelanata. Rješenjem Službe za prostorno uređenje i katastar nepokretnosti drugotužene (u daljnjem tekstu: Služba) od 6. juna 2006. godine prvotuženoj kao investitoru odobrena je izgradnja spornog objekta, na osnovu kojeg odobrenja je prvotužena 2006. godine započela njegovu gradnju. Nadalje, Opštinski sud je utvrdio da su apelanti podneskom od 16. oktobra 2006. godine podnijeli prijavu zbog nelegalne gradnje nadležnoj građevinskoj inspekciji drugotužene, koja je pozvana da preduzme sve zakonom potrebne radnje s ciljem zaustavljanja dalje gradnje spornog objekta, koja je rješenjem od 15. novembra 2006. godine naložila prvotuženoj kao investitoru obustavljanje svih daljih radova na izgradnji spornog objekta.

8. Imajući u vidu da su apelanti suvlasnici predmetne parcele na kojoj je prvotužena sagradila sporni objekat, Opštinski sud je istakao da se sporni odnos među parničnim strankama ima odlučiti primjenom instituta sticanja prava svojine na tuđem zemljištu. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredbe člana 28 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio važeći u spornom periodu (2006. godine), a koji se u ovom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 359 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP), kojom odredbom je, između ostalog, propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu ili da graditelj poruši navedeni objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. Takođe je propisano da izuzetno od odredbe st. 1 ovog člana sud može odlučiti da se izgrađeni objekat ne poruši ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnost slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja tokom gradnje i sl.), ne bi bilo opravdano, i da u slučaju iz stava 1 ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete, te da pravo izbora iz stava 1 ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka gradnje objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati samo isplatu prometne vrijednosti zemljišta.

9. Slijedom navedenog, a kod činjenice da su apelanti bili suvlasnici sporne parcele na kojoj je prvotužena kao investitor izgradila sporni objekat (područnu školu), da je ona bila nesavjesna budući da je znala da gradi na tuđem zemljištu, čemu su se apelanti usprotivili podnošenjem prijave nadležnoj inspekciji, a da i sama prvotužena ne osporava pravni osnov postavljenog zahtijeva, to je, prema ocjeni Opštinskog suda, prvotužena dužna da apelantima isplati prometnu cijenu predmetnog zemljišta – parcele u smislu odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi s odredbom člana 28 ZOSPO.

10. Nadalje, Opštinski sud smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu, posmatrajući pravni odnos kroz institut građenja na tuđem zemljištu i sticanje bez osnova, jer drugotužena nije graditelj spornog objekta na spornoj parceli svojina apelanata, da izgradnjom tog objekta drugotužena nije mogla postati vlasnicom sporne parcele da bi kao takva imala obavezu isplate cijene tog zemljišta – parcele. Stoga, Opštinski sud smatra da nema odgovornosti drugotužene zbog gradnje spornog objekta na parceli apelanata u smislu odredbe člana 172 ZOO. U vezi s tim je ukazano da bi se u okolnostima konkretnog slučaja govorilo o odgovornosti drugotužene zbog građenja spornog objekta na zemljištu apelanata u smislu citirane odredbe ZOO za eventualnu štetu, apelanti su kao oštećeni morali dokazati da postoji šteta, štetna radnja, kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete, kao i da je štetu pričinio organ drugotužene nezakonitim i nepravilnim radom. Ovo iz razloga što iz spisa predmeta kao nesporno proizlazi da je nadležni organ drugotužene rješenjem od 6. juna 2006. godine prvotuženoj odobrio gradnju na sasvim drugoj parceli, a ne na parceli apelanata, te što su mjerodavni organi drugotužene svojim radnjama preduzimali adekvatne radnje s ciljem zaustavljanja gradnje (izvršen je inspekcijski nadzor 8. novembra 2006. godine) i doneseno je rješenje 15. novembra 2006. godine kojim je naloženo obustavljanje daljih radova na izgradnji spornog objekta. Stoga, Opštinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu primjenom odredbe člana 172 ZOO.

11. Na okolnost visine prometne vrijednosti predmetne parcele koju prvotužena ima naknaditi apelantima Opštinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, vještačenjem vještaka poljoprivredne i geodetske struke, utvrdio da je za predmetnu parcelu apelantima potrebno dosuditi iznos od 8,00 KM po m , što za površinu od 5100 m iznosi 40.800,00 KM, za koju cijenu ovaj sud smatra da je pravilno određena s aspekta „ponude i potražnje“. U pogledu troškova parničnog postupka Opštinski sud je primjenom odredbe člana 386 stav 1, čl. 395 i 396 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je prvotužena dužna apelantima naknaditi troškove postupka u iznosu od 16.399,10 KM.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 004475 18 Gž 2 od 25. maja 2018. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Opštinskog suda od 9. marta 2018. godine u tački II i IV izreke presude tog suda (kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, te apelantima naloženo da joj naknade troškove postupka). Istom presudom žalba prvotužene je uvažena i prvostepena presuda je ukinuta u tački I i III izreke presude (kojim je udovoljen tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu, te ona obavezana da apelantima naknadi troškove spora), tako što je predmet u tom dijelu vraćen na pripremno ročište prvostepenom sudu na ponovo suđenje. Takođe je odbijen zahtjev apelanata i drugotužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući presudu prvostepenog suda, u smislu odredbe člana 221 ZPP utvrdio da je žalba apelanata neosnovana, dok je žalba prvotužene osnovana. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da pravni odnos između parničnih stranaka treba posmatrati u svjetlu instituta sticanja prava svojine građenjem na tuđem zemljištu u smislu odredbe člana 28 ZOSPO, sada člana 359 ZOSP. Navedeno iz razloga jer je kao nesporno utvrđeno da je prvotužena kao graditelj spornog objekta bila upozorena da gradi na tuđem zemljištu jer su se apelanti odmah usprotivili gradnji tog objekta i jer apelanti predmetnom tužbom traže isplatu prometne vrijednosti predmetne parcele – zemljišta. Dakle, vlasnici predmetne parcele, apelanti imaju pravo od prvotužene kao novog vlasnika da traže naknadu. Kantonalni sud dalje smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu primjenom odredbe člana 172 ZOO jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da se ne može zaključiti da je prvotužena obavila nezakonit i nepravilan rad, odnosno da je prouzrokovala štetu apelantima nekom od svojih štetnih radnji.

14. Dalje, Kantonalni sud smatra da je osnovana žalba prvotužene da prvostepeni sud nije valjano obrazložio sve izvedene dokaze, niti je dao razloge o odlučnim činjenicama. Smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo da je proveo dokaze, vještačenjem od strane vještaka poljoprivredne struke radi utvrđivanja tržišne vrijednosti zemljišta u vrijeme podnošenja tužbe i vještačenje vještaka geodetske struke, radi utvrđivanja lokacije predmetnog zemljišta. Međutim, takođe smatra da ovaj sud na neuvjerljiv način iznosi činjenice koje nisu sa sigurnošću utvrđene od strane vještaka poljoprivredne struke („s ciljem utvrđivanja realne tržišne vrijednosti zemljišta u 2006. godini, vještak je u svom nalazu dao osnovna obilježja zemljišta, kao i njegovu upotrebnu vrijednost...“). Dakle, nema valjanih dokaza o stvarnom stanju parcele prije gradnje spornog objekta na istoj parceli, nakon čega ovaj vještak daje ocjenu karakteristike i sastava zemljišta uz zaključak da je pogodna za zasad svih poljoprivrednih proizvoda, kao i zasad voćnjaka, i mogućnost formiranja od 10 do 12 placeva, pa i mogućnost plastične proizvodnje povrća i jagodičastog voća. Dakle, Kantonalni sud navodi da je vještak poljoprivredne struke pogrešno obrazložio način utvrđivanja realne tržišne vrijednosti predmetne parcele, a da je prvostepeni sud nepravilno svojim zaključkom našao da je navedena cijena „pravilno određena i s aspekta ponude i potražnje“, pa stoga prvostepeni sud nije dao valjane dokaze o stvarnom stanju predmetne parcele prije gradnje spornog objekta. Dakle, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev apelanata (isplatu prometne vrijednosti spornog zemljišta), Kantonalni sud ukazuje da se moraju otkloniti nejasnoće u vezi sa stvarnom prometnom vrijednošću predmetne parcele, susvojina apelanata, i to kao zemljišta poljoprivrednog karaktera, u vezi s njegovom lokacijom i da je prvostepeni sud dužan da u ponovnom postupku izvede i druge dokaze koji su bitni za donošenje odluke. U vezi s tim takođe navodi da je prvostepeni sud dužan da u ponovnom postupku odluči i o parničnim troškovima apelanata i prvotužene, pri tome vodeći računa o označenoj vrijednosti spora po tužbi apelanata. Shodno navedenom, ovaj sud je primjenom odredbe člana 227 stav 1 tačka 2 ZPP odlučio kao u izreci presude.

15. Odlučujući u ponovnom postupku, o dijelu tužbenog zahtjeva koji je vraćen prvostepenom sudu na ponovo suđenje (u odnosu na tužbeni zahtjev usmjeren protiv prvotužene), Opštinski sud je Presudom broj 25 0 P 004475 18 P 3 od 29. marta 2019. godine (stavom I izreke presude), obavezao prvotuženu da na ime prometne vrijednosti predmetne parcele apelantima isplati iznos od 42.144,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, i to na iznos od 39.510,00 KM počev od 12. decembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a na iznos od 2.634,00 KM počev od 19. marta 2019. godine pa do konačne isplate. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu preostalog potraživanog iznosa na ime prometne vrijednosti predmetnih nepokretnosti – parcele od 36.876,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III i IV izreke presude prvotužena je obavezana da apelantima na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.819,39 KM, dok su sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka apelanti i tužena odbijeni sa zahtjevom.

16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je, postupajući u ponovnom postupku, Opštinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je nesporno da su apelanti suvlasnici predmetne parcele s dijelom od po ¼. na kojem je prvotužena kao investitor sagradila sporni objekat, da je ona nesavjesna budući da je znala da gradi na tuđem zemljištu jer su apelanti podnijeli prijavu nadležnoj građevinskoj inspekciji i jer prvotužena ne osporava pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga, prema ocjeni Opštinskog suda, prvotužena je dužna da apelantima isplati prometnu cijenu predmetne parcele u smislu odredbe člana 210 ZOO, a u vezi s odredbom člana 28 ZOSPO. Na okolnost visine prometne vrijednosti predmetnog zemljišta, Opštinski sud je naveo da je ona utvrđena na osnovu izvedenih dokaza, vještačenja vještaka poljoprivredne i ekonomske struke (radi utvrđivanja tržišne vrijednosti u vrijeme podnošenja tužbe i u vrijeme sačinjavanja nalaza), vještačenjem vještaka geodetske struke (radi utvrđivanja lokacije predmetne parcele) i ponovnim saslušanjem parničnih stranaka. U vezi s tim je obrazloženo da prometna vrijednost predmetne parcele zavisi, prije svega, od njene lokacije, odnosno da li se nalazi u naseljenom mjestu ili van njega. U okolnostima konkretnog slučaja je kao nesporno utvrđeno da se navedena parcela nalazi u naseljenom mjestu pogodnom za gradnju, što je potvrđeno vještačenjem vještaka građevinske struke. Opštinski sud je stoga ukazao da se status građevinskog zemljišta utvrđuje u skladu s odredbama Zakona o gradskom građevinskom zemljištu, ali, prema stavu ovog suda, mogućnost izgradnje objekta na zemljištu poljoprivredne namjene svakako ima uticaja na vrijednost takvog zemljišta. U vezi s tim, Opštinski sud je takođe ukazao da je vještak poljoprivredne struke, iznoseći svoj konačan stav o visini prometne vrijednosti predmetnog zemljišta od 15,00 KM/m , nije u dovoljnoj mjeri cijenio ponudu i potražnju, odnosno cijene zemljišta koje su postignute u proteklom periodu za zemljište istih ili sličnih karakteristika. Dakle, smatra da je kriterijum prometne vrijednosti (odnosno ponude i potražnje) kriterijum koji ima daleko veći uticaj na konačan zaključak o vrijednosti zemljišta od onoga koji je našao vještak poljoprivredne struke. Isto tako, za predmetnu pravnu stvar, prema ocjeni Opštinskog suda, nije relevantna okolnost koja se odnosi na stanje predmetne parcele prije izgradnje spornog objekta, a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka iz kojih slijedi da je navedena parcela nakon rata bila devastirana u smislu da je njen veliki dio bio u depresiji, te da je ona prije gradnje nasipana građevinskim otpadom, šljunkom, a zatim zemljom. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je obavezao prvotuženu da apelantima isplati iznos od 42.144,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 39.510,00 KM počev od 12. decembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe, a na preostali iznos od traženog pa do dosuđenog iznosa od 2.634,00 KM počev od 19. marta 2019. godine pa do konačne isplate. O troškovima parničnog postupka ovaj sud je odlučio primjenom odredbe člana 386 stav 2 ZPP i člana 396 st. 1 i 2 istog zakona.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 004475 19 Gž 3 od 3. jula 2019. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana, dok je žalba prvotužene djelimično uvažena i presuda Opštinskog suda od 29. marta 2019. godine preinačena. Dakle stavom I izreke presude ovaj sud je obavezao prvotuženu da apelantima na ime prometne vrijednosti predmetne parcele, pobliže označene kao u izreci presude, isplati iznos od 21.072,00 KM, sve sa zateznom zakonskom kamatom počev od 12. decembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu preostalog potraživanog iznosa u iznosu od 57.948,00 KM, dok su stavom III izreke navedene presude apelanti obavezani da prvotuženoj na ime naknade troškova parničnog postupka solidarno isplate iznos od 4.813,87 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. jula 2019. godine kao dana donošenja presude ovog suda pa do isplate, dok je sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa prvotužena odbijena (stav IV izreke presude).

18. Kantonalni sud je, ispitujući presudu prvostepenog suda, ukazao da je prvostepeni sud izveo nepravilan zaključak prilikom određivanja prometne vrijednosti spornog zemljišta u smislu da u ovoj pravnoj stvari nisu relevantne okolnosti koje se odnose na stanje predmetne parcele prije gradnje spornog objekta. U vezi s tim je ukazano da iz izvedenih dokaza kao nesporno proizlazi da je predmetna parcela prije rata bila devastirana, te da je ona u periodu gradnje nasipana građevinskim otpadom, šljunkom i zemljom od strane Mjesne zajednice kao graditelja spornog objekta, što je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka. Stoga smatra da apelanti imaju pravo na naknadu zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke, ali prema stanju zemljišta u trenutku gradnje spornog objekta na njihovoj parceli, 2006. godine. Naime, smatra da je relevantna okolnost koja se odnosi na stanje predmetne parcele prije početka gradnje spornog objekta počela desetak godina prije 2006. godine, kojem nasipanju se apelanti nisu protivili, već početkom gradnje spornog objekta. Naime iz iskaza svjedoka proizlazi da je nasipanje predmetne parcele započeto još 1996. godine, koje se, prema ocjeni ovog suda, takođe smatra procesom građenja na toj parceli jer je tek nakon završetka navedene radnje predmetna parcela bila pogodna za građenje. Dakle, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na okolnost devastacije sporne parcele apelanata morao utvrđivati prometnu vrijednost te parcele u vrijeme presuđenja iste takve ili slične parcele koja se nalazi u neposrednoj blizini parcele apelanata, zbog čega smatra da je ovaj sud izveo nepravilan zaključak o relevantnoj okolnosti koja se odnosi na stanje sporne parcele prije početka same gradnje objekta. Stoga je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nepravilno zaključio i odredio cijenu predmetne parcele u vrijeme presuđenja od 8,00 KM, kao da je početkom gradnje predmetna parcela bila „ravna“ i podobna za građenje.

19. Prema tome, nakon ponovne ocjene svih izvedenih dokaza, Kantonalni sud smatra da tržišna vrijednost predmetne parcele iznosi 4,00 KM po m , uzimajući njeno stanje prije gradnje spornog objekta, pri tome imajući u vidu cijenu takvog ili sličnog zemljišta iz kupoprodajnih ugovora koji su po roku najbliži vremenu presuđenja 2009. i 2010. godina, iz kojih proizlazi da je ravna parcela vrijednosti oko 4,00 KM (parcela u neposrednoj blizini predmetne parcele). Kantonalni sud je stoga ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojim su tražili da se utvrdi tržišna cijena spornog zemljišta (predmetne parcele) u iznosu od 15,00 KM po m i da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 27 stav 2, čl. 28 i 29 ZOSPO, kao i odredbe člana 210 ZOO kojom je propisana naknada vrijednosti u vezi sa članom 28 ZOSPO (isplata prometne vrijednosti zemljišta od strane graditelja u vrijeme donošenja sudske odluke). Takođe, Kantonalni sud je prihvatio kao ispravan stav prvostepenog suda kada se u vezi s obračunom troškova parničnog postupka pozvao na odredbu člana 386 st. 2 i člana 396 st. 1 i 2 ZPP. Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom odredbe člana 229 tačka 5 ZPP odlučio kao u izreci presude tako što je preinačio presudu prvostepenog suda.

20. Odlučujući o revizijama apelanata izjavljenim protiv presudā Kantonalnog suda broj 25 0 P 004475 18 Gž 2 od 25. maja 2018. godine i broj 25 0 P 004475 19 Gž 3 od 3. jula 2019. godine, Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 004475 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine revizije apelanata su odbijene.

21. Vrhovni sud je naveo da su apelanti izjavili reviziju protiv presude drugostepenog suda od 25. maja 2018. godine, u odnosu na (potvrđujući) odbijajući dio tužbenog zahtjeva, zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i drugostepena presuda ukine ili preinači i tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu opštinu usvoji u cijelosti uz naknadu cjelokupnih troškova postupka. Apelanti su takođe izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 3. jula 2019. godine u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu školu usvoji u cijelosti uz naknadu cjelokupnih troškova postupka. Osim toga, apelanti su zahtijevali troškove za sastavljanje obje revizije. Vrhovni sud je zaključio da revizije nisu osnovane.

22. Razmatrajući reviziju apelanata vezano za odbijajući dio presude od 25. maja 2018. godine, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu (opštinu) na osnovu činjeničnog stanja za koje je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio, pri tome pravilno primjenjujući odredbu člana 231 ZPP. Takođe smatra da obrazloženje pobijane presude od 25. maja 2018. godine sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su tom sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, dakle koji razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni, odnosno koje obrazloženje presude odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen shodno odredbi člana 191 stav 4 ZPP.

23. Nadalje, u vezi s presudom Kantonalnog suda od 3. jula 2019. godine (kojom je odlučivano o tužbenom zahtjevu usmjerenom protiv prvotužene), Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud prvostepenu presudu u odnosu na tuženu školu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtijeva zasnovao na činjeničnom stanju koje je sam obrazovao na osnovu održane rasprave (član 217 stav 2 ZPP). Naveo je da je na toj raspravi, uz izričitu saglasnost parničnih stranaka, Kantonalni sud izvršio uvid i čitanje nalaza i mišljenja vještaka geodetske, poljoprivredne, građevinske i ekonomske struke i svih drugih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom, pa je ocjenom tih dokaza zaključio da je prvostepeni sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnivao svoju odluku. Prema tome, suprotno stanovištu apelanata, Vrhovni sud smatra da obrazloženje presude Kantonalnog suda od 3. jula 2019. godine u pobijanom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke. Takođe je ukazao da pitanje metodologije, odnosno načina naknade tržišne cijene zemljišta predstavlja primjenu materijalnog prava, o kojoj je drugostepeni sud u skladu s odredbom člana 221 ZPP vodio računa po službenoj dužnosti. Prema tome, Vrhovni sud smatra da nije osnovan prigovor apelanata da je u postupku pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredbi postupka u smislu člana 209 ZPP, niti je osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

24. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je aktom nadležnog organa drugotužene izdata građevinska dozvola tuženoj školi radi građenja područne škole na predmetnoj parceli, susvojina apelanata, da je građevinski inspektor utvrdio da se taj objekat gradi na susjednoj parceli za koju nije izdata dozvola, da je u vezi s tim graditelj bio upozoren da su se apelanti kao suvlasnici predmetnog zemljišta odmah usprotivili gradnji prijavom kod nadležne građevinske inspekcije. Suprotno pravnom rezonovanju apelanata, kod utvrđenih činjenica da je nakon rata do gradnje škole predmetno zemljište – parcela u velikom dijelu bilo devastirano zbog rupa dubine od nekoliko metara (staro korito rijeke Bosne, tzv. „Starača“), da je u tom periodu nasipano građevinskim otpadom, šljunkom, a zatim zemljom od strane Mjesne zajednice Prud, koja je to činila radi buduće gradnje škole, Vrhovni sud smatra „to je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, za razliku od prvostepenog suda, zaključio da je stanje zemljišta u svom stvarnom stanju prije početka gradnje (nasipanja) pravno relevantna okolnost za utvrđivanje naknade“. Ovo iz razloga, kako je obrazložio Vrhovni sud, „s obzirom da vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta koja se određuje prema stanju takvog ili sličnog zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda“. Prema shvatanju Vrhovnog suda, pojam tržišne vrijednosti (ovdje egzistira tzv. faktička eksproprijacija) definisan je odredbom stava 2 člana 46 Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07 i 36/10), koja propisuje da je tržišna vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja (odredba se analogno primjenjuje na predmetnu naknadu).

25. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u postupku koji je prethodio reviziji apelanti nisu tvrdili da je na predmetnom zemljištu izvršeno nasipanje rupa, niti su se protivili njihovom nasipanju od strane Mjesne zajednice Prud, zbog čega je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud nepravilno odredio tržišnu cijenu u vrijeme presuđenja kao da je zemljište u cijelosti ravno (bez rupa). Imajući u vidu utvrđene činjenice da je predmetno zemljište u svom određenom dijelu bilo neravno (rupa bivšeg korita rijeke Bosne) i nepogodno za građenje prije nasipanja (oko 2.000 m ), to su relevantne okolnosti za određivanje naknade u vrijeme donošenja sudske odluke takvog ili sličnog zemljišta, pa je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tržišna cijena predmetnog zemljišta tužilaca u prosjeku za čitavu površinu od 5268 m iznosi 4,00 KM po m . Pri tome, između ostalog, ovaj sud je imao u vidu i podatke o cijenama iz kupoprodajnih ugovora koji su po roku najbliži vremenu presuđenja, podatke o naknadama po zapisnicima o usmenim raspravama, podatke o cijeni takvog i sličnog zemljišta po nalazu vještaka ekonomske struke za poljoprivredno zemljište, iskaze saslušanih svjedoka koji su naveli podatak o cijeni, podatke o cijeni iz Sporazuma o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti u KO Prud u 2015. i 2016. godini. Za pravni zaključak o preinačenju prvostepene presude u odnosu na tuženu školu sniženjem naknade sa iznosa od 42.144,00 KM na iznos od 21.072,00 KM i u preostalom dijelu neosnovanosti zahtjeva apelanata, kao i u odnosu na tuženu opštinu neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, drugostepeni sud je u obrazloženju svojih presuda (od 25. maja 2018. i 3. jula 2019. godine) dao jasne, detaljne i potpune razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

26. Vrhovni sud je dalje naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava (član 241 ZPP), ocijenio da su pobijane presude zasnovane „na pravilnoj primjeni navedenih odredbi ZOSPO i ZOO iako, prema stanovištu vladajuće sudske prakse, mjerodavan osnov za ostvarivanje prava na naknadu je sadržan u odredbama Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim je obrazloženo: „Ovo, jer spor u kojem je izgradnjom objekta od javnog interesa (škola) faktički deposjedirana nepokretnost vlasnika (nesporno bez odluke opštinskog organa o oduzimanju zemljišta tužilaca) koji se ne može rješavati primjenom pravila o naknadi štete (ZOO) niti primjenom pravila o građenju na tuđem zemljištu (ZOSPO). Radi se o građenju objekta koji je postao javno dobro u opštoj upotrebi, zbog čega savjesnom vlasniku zemljišta ne bi bilo moguće utvrđivati prava koja predviđaju odredbe koje regulišu sticanje prava svojine građenja na tuđem zemljištu (pravo svojine na građevinski objekat ili rušenje objekta i povrat zemljišta u prvobitno stanje).“ Dalje je navedeno da stvarni motiv, cilj i svrha faktičkog deposjediranja je ostvarenje javnog interesa, odnosno izgradnja objekta od javnog interesa, tako da i naknada prijašnjim vlasnicima zemljišta treba da bude određena u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji (usaglašeno pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti Suda BiH, vrhovnih entitetskih sudova i Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH održanom u Sarajevu 30. januara 2014.godine). Prema stanju spisa predmeta, očito je da se radi o sporu o oduzimanju svojine bez odluke o utvrđivanju javnog interesa i donošenja rješenja o eksproprijaciji, kojeg pravna teorija i sudska praksa podvodi pod pojam tzv. faktičke eksproprijacije. Od formalne eksproprijacije je razlikuje odsustvo nekog od bitnih elemenata zakonom utvrđenog postupka eksproprijacije. Na taj način se, svakako, ugrožavaju i vrijeđaju subjektivna prava vlasnika nepokretnosti, međutim u tom slučaju, pravo prijašnjeg vlasnika se ostvaruje novčanom naknadom u visini tržišne vrijednosti nepokretnosti. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio: „Kako po svim spomenutim pravnim osnovama (ZOSPO, ZOO, Zakona o eksproprijaciji) naknada se određuje isto – u visini tržišne vrijednosti zemljišta prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda, to nema ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prema stanovištu sudske prakse, kad je sud zasnovao svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi i uz primjenu materijalnopravne odredbe koju treba primijeniti valjalo donijeti jednaku odluku.“

27. S obzirom na naprijed navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su bez uticaja na drugačiju odluku prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazivanjem na odredbu 3 ZOSPO kojom je, između ostalog, propisano da se nikome ne može oduzeti svojina osim u javnom interesu pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je zasnovao na odredbi člana 386 stav 2 i člana 396 st. 1 i 2 ZPP s obzirom na postignuti uspjeh u parnici. U skladu s odredbom člana 397 stav 1 u vezi sa članom 386 stav 1 ZPP odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja obje revizije s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248 ZPP Vrhovni sud odlučio kao u stavu I izreke presude ovog suda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Obrazlažući povredu prava na pravično suđenje, apelanti osporavaju dosuđenu im naknadu za predmetnu parcelu, za koju tvrde da im je protivpravno oduzeta, i koji iznos je umanjen sa 42.144,00 KM na 21.072,00 KM. U vezi s tim, apelanti ukazuju da su sudovi izvodili dokaze vještačenjem vještaka poljoprivredne struke, vještaka građevinske struke i vještaka geodetske struke. Međutim, kako navode, prometna vrijednost ovakvog zemljišta koje je po svojoj kulturi poljoprivredno zemljište se utvrđuje na osnovu tri kriterijuma, i to koristi koju zemljište može dati redovnim iskorišćavanjem, koristi koju je raniji vlasnik imao od tog zemljišta i tržišnoj ili prometnoj vrijednosti zemljišta. Dalje navodi da je prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta vještak poljoprivredne struke koristio sva tri kriterijuma, dovodeći ih u međusobnu vezu, međutim ističe da sudovi nisu brižljivo cijenili nalaz ovog vještaka, a koji nije osporen niti jednim materijalnim dokazom. Smatraju da se ovakvo postupanje sudova ne može pravdati principom slobodne ocjene dokaza ili slobodnim sudijskim uvjerenjem. Dakle, smatraju da su neovlašćeno izvlašćeni jer im je sporna parcela oduzeta protivpravno uz njihovo protivljenje i uz zabranu države da se sporni objekat gradi na njihovoj parceli. U takvoj situaciji smatraju da im zasigurno pripada pravo na naknadu štete, a koja je znatno viša od tržišne vrijednosti koju su potraživali u predmetnom postupku. Smatraju da su dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

b) Odgovori na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da, suprotno stanovištu apelanata, presudom ovog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenim presudama tog suda, te da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju.

31. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda od 9. marta 2018. godine. Stoga predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.

32. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da presudom Vrhovnog suda nisu počinjene nikakve povrede prava na pravično suđenje, kao ni povrede prava na imovinu, kako to apelanti pogrešno tvrde, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

33. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH („Službeni glasnik Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 241. stav (1) (1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena "kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti"

34. Zakon o eksproprijaciji FBiH („Službene novine FBiH“ br. 70/07 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46. stav 2.

[...] Tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 25 0 P 004475 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu radi isplate prometne vrijednosti zemljišta – predmetne parcele, dakle o postupku građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

45. U vezi navoda apelanata koji su, u suštini, nezadovoljni iznosom kojim je prvotužena obavezana da im plati na ime prometne vrijednosti predmetne parcele, ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku taj sud za svoje odlučenje, suprotno navodima apelanata, dao jasno i argumentovano obrazloženje za koje Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ovo stoga, kako je i obrazložio Vrhovni sud, jer je u konkretnom slučaju izvršena tzv. faktička eksproprijacija (jer nije doneseno rješenje o eksproprijaciji, ali je rješenjem Službe za prostorno uređenje drugotužene od 6. juna 2006. godine prvotuženoj kao investitoru odobrena izgradnja spornog objekta, područne škole, pa shodno relevantnim zakonskim odredbama apelanti imaju pravo na novčanu naknadu). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji apelanata dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu procesnog i materijalnog prva, koja se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u vezi s načinom utvrđivanja visina naknade za izuzeto zemljište, pozivajući se, pri tome, na odredbu člana 46 stav 2 Zakona o eksproprijaciji kojom je propisano da se visina naknade utvrđuje prema tržišnoj vrijednosti zemljišta, koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom određivanja naknade koja pripada apelantima za faktički eksproprisane nepokretnosti kao osnov isplaćene naknade apelantima uzeo u obzir sve dokaze koji su provedeni u postupku pred nižestepenim sudovima, cijeneći kako stanje predmetne parcela prije gradnje koja je bila devastirana (zbog rupa dubine od nekoliko metara), te koja je tek nakon nasipanja bila pogodna za građenje, cijenu takvog ili sličnog zemljišta koji su po roku najbliži vremenu presuđenja 2009. i 2010. godina, podatke o cijenama iz kupoprodajnih ugovora koji su po roku najbliži vremenu presuđenja, podatke o cijeni takvog ili sličnog zemljišta shodno nalazu vještaka ekonomske struke, pri čemu je imao u vidu i nalaz vještaka poljoprivredne struke i podatke iz Sporazuma o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti u KO Prud u 2015. i 2016. godini. Imajući u vidu navedeno, prvotužena je obavezana da apelantima isplati iznos od 21.072,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe (12. decembra 2006. godine). S obzirom na navedenu zakonsku odredbu kojom je jasno propisan način određivanja naknade, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata usmjerene u tom pravcu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud postupao u skladu sa svojim ovlašćenjem iz člana 248 ZPP, te je dao detaljne razloge zašto okolnost da su nižestepeni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama ZOSPO i ZOO, kojim je takođe propisano da se naknada određuje u visini tržišne vrijednosti zemljišta, ne dovodi u pitanje zaključak nižestepenih sudova da je tužbenom zahtjevu apelanata u odnosu na prvotuženu trebalo udovoljiti samo djelimično, a da je u odnosu na drugotuženu tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti (s obzirom na sadržaj rješenja i radnje koja su donijele nadležne službe tužene).

46. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima proizvoljno primijenio relevantno materijalno, odredbu člana 46 stav 2 Zakona o eksproprijaciji. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

47. Zbog navedenog, Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

Pravo na imovinu

48. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelanti zasnivaju na identičnim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud reviziju apelanata odbio kao neosnovanu s obrazloženjem koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno dao detaljne razloge zašto je djelimično, a ne u cijelosti , osnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu prometne vrijednosti predmetne parcele, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u aspektima na koje su apelanti ukazali.

50. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić