Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-603/20 (Z. S.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-603/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 603/20, rješavajući apelaciju Zorana Svorcana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Svorcana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 003676 19 Kž od 26. decembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 K 003571 17 Kzs od 22.

avgusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Svorcan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Milenko Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 003676 19 Kž od 26. decembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 003571 1 7 Kzs od 22. avgusta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Trebinje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 K 003571 1 7 Kzs od 22. avgusta 2017. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u presudi, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, lišio života jedno civilno lice, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

5. Istom presudom, na osnovu člana 298 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), M. G. je oslobođen optužnice da je na način opisan u presudi, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, zajedno s apelantom lišio jedno lice života, čime bi kao saizvršilac zajedno sa apelantom učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1

KZSFRJ.

6. U obrazloženju presude, na stranici 9, Okružni sud je naveo da je nakon svestrane analize svih izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti vijeće Okružnog suda pouzdano, isključujući svaku razumnu sumnju, izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, lišenjem života civilnog lica bošnjačke nacionalnosti N. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Po ocjeni suda, oskudna dokazna građa ponuđena od Tužilaštva nije bila podobna da se na osnovu nje utvrdi potrebni stepen izvjesnosti da je i optuženi M. G. kao saizvršilac počinio isto krivično djelo na štetu oštećenog. Iz sadržaja dokazne građe Okružni sud je prihvatio kao nespornu činjenicu da je navedenog dana i na navedenom mjestu u Gacku oštećeni lišen života. Sporna pitanja vezana za predmetni događaj odnose se na pitanje izvršioca pomenutog ubistva, kao i na pitanje načina i okolnosti pod kojima je počinjeno lišenje života oštećenog, načina i mehanizma povređivanja, kao i uzrok smrti oštećenog. Okružni sud je naveo da Tužilaštvo u tom pravcu nije ponudilo nijedan dokaz objektivnog karaktera, već je osnovanost optužnog akta zasnovalo isključivo na verbalnim dokazima, odnosno iskazima svjedoka. Okružni sud je naveo kakva se teza zastupala predmetnom optužnicom (optuženi zajedno počinili ubistvo kao saizvršioci), pitanja koja je takva optužnica postavila, na čemu je ona bazirana (sadržaj svjedočenja C252) i drugo što navodi u presudi.

7. Dalje, Okružni sud ukazuje da je tokom dokaznog postupka saslušano ukupno 15 svjedoka na prijedlog optužbe, te vještak iz oblasti psihologije i psihoterapije. Sva navedena svjedočenja, po pitanju lica koje je usmrtilo oštećenog, mogu se svrstati u ,,svjedoke-očevice“ kritičnog događaja koji su opisali svoja neposredna zapažanja i „svjedoke po čuvenju“ koji su pred sudom svjedočili o predmetnom događaju na osnovu saznanja drugih lica koja su im o tome pričala. Okružni sud je naveo da je posebno interesantna činjenica da jedino zaštićeni svjedok C252 svojim svjedočenjem dovodi u vezu istovremeno učešće obojice optuženih, dok ostali svjedoci ubistvo oštećenog pripisuju djelovanju ili apelanta ili M. G.

8. Nakon svestrane analize svih izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, standardom van svake razumne sumnje, vijeće Okružnog suda je utvrdilo da su dokazani navodi optuženice u pogledu radnji koje je preduzeo apelant (zadao oštećenom udarce nožem u predio vrata i leđa), što potvrđuju iskazi većeg broja svjedoka očevidaca događaja, a što su pored svjedoka C 252 iznijeli i drugi svjedoci.

9. Dalje, Okružni sud ukazuje na izjavu svjedoka C 252 datu na zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka iz koje proizlazi da je apelant udario nožem oštećenog iza vrata, ne zna koliko puta, da je oštećeni nastavio da se kreće, a zatim je optuženi M. G. zapucao u njegovom pravcu i on je pao. Okružni sud je naveo da je svjedočenje navedenog lica zasnovano na neposrednom opažanju, koje ne daje nikakvog razloga za sumnju u njegovu objektivnost. Iako saslušanje zaštićenog svjedoka nije obavljeno na neposredan način, već u formi čitanja iskaza na glavnom pretresu, kako to propisuje odredba člana 21 Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, Okružni sud je naveo da odbrani nije uskraćena mogućnost da zaštićenom svjedoku postavi dodatna pitanja kako bi se pojasnio dati iskaz ili pitanja vezana za podatke koji nisu bili obuhvaćeni ranije datim iskazom, a koji su od značaja za predmet. Stoga, Okružni sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da je sud odlukom da svjedok ispunjava uslove zaštićenog svjedoka povrijedio apelantovo pravo na odbranu. Navedeno svjedočenje zaštićenog svjedoka svoju potvrdu u pogledu apelantovog djelovanja nalazi u iskazima još dvojice očevidaca događaja koji takođe iznose kategorične tvrdnje da je apelant lice koje je nasrnulo na oštećenog po silasku s kamiona i zadalo mu udarce nožem. Takvo zapažanje iznijeli su i svjedoci Aziz Čustović i Zlatko Dolovac, čije iskaze u nastavku navodi (citira) u bitnim dijelovima. Takođe, Okružni sud iznosi da svjedočenje Aziza Čustovića karakteriše detaljan i slikovit opis predmetnog događaja, iskazan na zaista uvjerljiv i nedvojben način, te navodi da je odluka ovog svjedočenja njegova opširnost i uvjerljivost, te njegova dosljednost u odnosu na iskaz koji je dao tokom istražnog postupka pred tužiocem, što će, kako je navedeno u presudi, opredijeliti vijeće da ga ocijeni vjerodostojnim i prihvatljivim.

10. Dalje, Okružni sud citira izjavu svjedoka Zlatka Dolovca, koju je dao pred tužiocem, a s obzirom na to da je svjedok preminuo njegov iskaz je pročitan i korišćen kao dokaz u skladu sa članom 288 stav 2 ZKP-a. Dalje, Okružni sud ukazuje na potkrepljujući dokaz –kazivanje svjedoka Hamida Zametice koje citira (stranica 12), te Okružni sud navodi da, iako svjedok nije vidio nož u apelantovim rukama, iz konteksta njegovog svjedočenja proizlazi apelantova nedvojbena aktivnost u činu ubistva s obzirom na to da se radnja „grljenja“ oštećenog i trenutni pad logično i iskustveno mogu dovesti u uzročnu vezu (svjedok je kazivao da je vidio da je apelant zagrlio oštećenog i vidio kako oštećeni pada, kasnije čuo da ga je ubo četiri puta). Dalje, kako je naveo Okružni sud, sva navedena svjedočenja, koja argumentuju tezu optužbe o apelantovim izvršilačkim radnjama u ubistvu oštećenog, nalaze svoju potvrdu i u iskazima svjedoka Refika Džubura i Samira Šahovića. Pomenuti svjedoci nisu očevici predmetnog događaja, ali su u svojim svjedočenjima iznijeli saznanja kako su i od koga čuli da je upravo apelant izvršilac predmetnog djela, te Okružni sud citira i njihove izjave. Okružni sud je naveo da su ti svjedoci bili na mjestu događaja, ali nisu vidjeli sam čin ubistva, ali su u pitanju neposredni svjedoci. Takođe, određena saznanja za događaj su imali i svjedoci Sead Memić i Enver Grebović, čiji iskazi iz istražnog postupka su citirani, a koji su pominjali i apelanta i optuženog M. G. u vezi sa događajem. Okružni sud je na stranici 13 naveo izjavu o saslušanju svjedoka Envera Grebovića (koju kasnije u nastavku presude analizira, kojom je negirao izjavu iz istražnog postupka).

11. Okružni sud na stranici 13 navodi da je s posebnom pažnjom cijenio sadržaj iskaza svjedoka Radmila Sudžuma, Blagote Milovića i Žarka Vukovića, te ukazuje na drugačiji opis događaja (svjedok Sudžum), da se apelant uopšte u njihovim izjavama ne dovodi u vezu s ubistvom (Sudžum, Milović), da je fokus na postupcima optuženog M. G., ali da su iskazi različiti i u pogledu preduzetih radnji optuženog M. G., iskazu svjedoka Zlatka Zvizdića kojeg takođe pominju i drugo, zbog čega su ovakvi iskazi izazvali sumnju, kako je naveo Okružni sud, u vjerodostojnost iskaza.

12. Prema mišljenju Okružnog suda, kredibilitet saslušanog svjedoka Zlatka Zvizdića ozbiljno je narušen nespornom činjenicom da je kritične prilike prozvan da zajedno sa oštećenim siđe sa kamiona, te je njegov život, za razliku od oštećenog, spašen reakcijom Radmila Sudžuma. Navedena okolnost, prema mišljenju suda, uticala je na to da svjedok Zlatko Zvizdić prilikom svog svjedočenja ispolji pristrasnost u postupku utvrđivanja identiteta lica koje je lišilo života oštećenog. Njegovo svjedočenje je očigledno usklađeno sa iskazima svjedoka Sudžuma i Milovića, koji negiraju apelantovo učešće u likvidaciji oštećenog, odnosno iskazom Žarka Vukovića koji je ubistvo oštećenog prebacio na teret optuženog M. G.

13. Okružni sud navodi da je interesantno da je sličnu verziju događaja iskazao i svjedok Miralem Pašić, te sud navodi kako je svjedok opisao predmetni događaj, te dalje Okružni sud navodi da je i ovaj svjedok kao Zlatko Zvizdić negirao apelantovo učešće u ubistvu, kao i da je ovaj svjedok naveo da mu je Zlatko Zvizdić rod, te je sud naveo da je usklađenost iskaza ova dva svjedoka očigledna. Takođe, Okružni sud je naveo da je i svjedok Enver Grebović, koji živi u Čikagu, koji je putem linka svjedočio neposredno prije Zlatka Zvizdića, negirao da je u izjavi iz istražnog postupka doveo u vezu imena apelanta i M. G. s ubistvom oštećenog. Okružni sud je naveo da je i ovom svjedoku pomogao Sudžum, te je cijenio njegov iskaz u službi olakšavanja apelantovog procesnog položaja, a svjedok nije mogao objasniti „kako su u zapisnik iz istrage ušle već citirane riječi koje je svojeručno potpisao“.

14. Takođe, Okružni sud je naveo da je i svjedok Žarko Vuković za ubistvo oštećenog teretio optuženog M. G., te je i njegov iskaz naveo u presudi i cijenio ga izrazito konfuznim i neuvjerljivim, što vjerodostojnost njegovog kazivanja čini krajnje upitnim. Okružni sud je istakao da je sve navedeno uticalo da Okružni sud, prilikom ocjene izvedenih dokaza, uskrati vjeru sadržaju svjedočenja Zlatka Zvizdića, Žarka Vukovića i Miralema Pašića, koji su u očiglednoj namjeri da olakšaju apelantovu procesnu poziciju iznijeli tvrdnju da je radnje lišenja života oštećenog izvršio optuženi M. G. Međutim, Okružni sud je našao da su takve tvrdnje u dubokoj konfrontaciji sa sadržajem ostale dokazne građe i cijenio ih je neprihvatljivim.

15. Prema stavu Okružnog suda, nametnulo se ozbiljno pitanje zašto navedeni svjedoci, suprotno iskazima većeg broja očevidaca koji su vidjeli apelantove postupke, te iste radnje stavljaju na optuženog M. G., te je Okružni sud kao jedini logičan i smislen odgovor našao u činjenici da je M. G. pravosnažnom presudom istog suda već osuđen za isto krivično djelo povodom događaja koji se desio istog dana na istom lokalitetu (tom prilikom iz automatske puške lišio života A. H.). Kako je naveo Okružni sud, navedena činjenica, prema aktuelnom stajalištu sudova, onemogućava da se takva pravna situacija cijeni kao izvršenje dva različita krivična djela jer bi time bio narušen princip non bis in idem, a što je po uvjerenju Okružnog suda uslovilo da se događaj iskonstruiše tako da je ubistvo počinio optuženi M. G.

16. Dalje, Okružni sud navodi da kada se iskazi zaštićenog svjedoka C 252, te svjedoka Aziza Čustovića, Zlatka Dolovca, Hamida Zametice, Refika Džubura i Samira Šahovića ocjene pojedinačno, te u međusobnoj vezi i saglasnosti, može se izvan razumne sumnje izvesti zaključak kojim se apelant bezrezervno dovodi u vezu s ubistvom oštećenog. Radi se o civilnim licima bošnjačke nacionalnosti koja su tokom juna 1992. godine bila žrtve kampanje protivpravnog zatvaranja u opštini Gacko i čiji je nesumnjivi interes otkrivanje i procesuiranje lica koja su učestvovala u kršenju normi međunarodnog prava. Stoga navedena lica, prema mišljenju ovog suda, nemaju razloga ni motiva da inkriminišu lice koje nije počinilac predmetnog krivičnog djela. Na osnovu iskaza svih navedenih svjedoka, čija svjedočenja su kredibilna, saglasna i dosljedna, vijeće Okružnog suda je isključilo svaku razumnu sumnju da se predmetni događaj desio na neki drugi način, te pouzdano zaključilo da je smrt oštećenog nesumnjivo posljedica radnji koje je preduzeo apelant, odnosno da su potpuno dokazani navodi Tužilaštva koji se odnose na apelantove radnje, a sastoje se u nanošenju najmanje dvije ubodne rane oštećenom u predjelu vrata i leđa upotrebom noža – bajoneta.

17. Uslijed nedostataka dokaza objektivnog karaktera vezanih za smrt oštećenog, prema stavu Okružnog suda, otvorilo se i pitanje da li je apelantova radnja, izvršena na opisani način, prouzrokovala smrt oštećenog. Krivično djelo ubistva svršeno je kad nastupi smrt. Izražene razlike u opisu događaja otvaraju spornim pitanje da li je smrt oštećenog posljedica apelantovog djelovanja na način da je nožem ubo oštećenog u predio vrata i leđa ili eventualnog dejstva projektila ispaljenih iz vatrenog oružja u nastavku događaja. U vezi s tim, Okružni sud ukazuje da su skoro svi saslušani svjedoci istakli svoje zapažanje da je nakon okončanja radnje ubadanja oštećenog on krenuo nekoliko koraka, te da su se tada začuli pucnjevi iz vatrenog oružja. Na osnovu cjelokupne analize takvih zapažanja svjedoka, nije moguće izvesti održiv zaključak da je smrt oštećenog nastupila uslijed povreda zadobijenih iz vatrenog oružja. Kako je naveo Okružni sud, pri opisu povreda na tijelu oštećenog niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio prisustvo prostrijelnih ili ustrijelnih rana. Naprotiv, sadržaji iskaza pomenutih svjedoka upućuje na zaključak da je smrt oštećenog ipak u direktnoj uzročnoj vezi s apelantovom preduzetom radnjom, odnosno rezultat apelantovog postupanja „jer su zadani udarci nožem bitan uzrok smrti žrtve, uz jasno izraženu namjeru da se žrtva liši života“.

18. Dalje, Okružni sud navodi da apelantovi postupci tvore elemente inkriminisane radnje ubistva kao jednog od oblika krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, te se u apelantovim radnjama stiču svi nužni zakonski elementi navedenog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je apelant postupao s umišljajem, a nedvosmislen i jasan umišljaj proizlazi iz apelantovog cjelokupnog postupanja koji zna da je oštećeni zarobljeno lice i kao takvo u položaju bespomoćnosti. Takođe, Okružni sud je istakao da svijest o bitnim elementima djela ne obuhvata i svijest da izvršenjem djela optuženi zna da krši pravila međunarodnog prava. Kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov kažnjivosti, ali Okružni sud je nedvosmisleno utvrdio da radnje preduzete od apelanta objektivno predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava. Ocjenjujući postojanje opštih elemenata predmetnog krivičnog djela, Okružni sud je našao dokazanim da je apelantovim djelom prekršeno međunarodno pravo, da je djelo počinjeno u toku oružanog sukoba, da je postojala uzročnost između djela i oružanog sukoba. Okružni sud, takođe, navodi da je nedvojbeno utvrđeno da je oštećeni imao status civila kao zaštićenog lica, ukazujući na zajednički član 3 za sve četiri ženevske konvencije.

19. Na stranici 19 Okružni sud navodi da je postojanje oružanog sukoba u vrijeme kritičnog događaja kao bitnog elementa predmetnog krivičnog djela utvrdio na osnovu nedvojbene činjenice da je u kritično vrijeme na teritoriji Bosne i Hercegovine već postojalo ratno stanje i oružani sukob između oružanih snaga Vojske Republike Srpske, s jedne strane, i Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane s druge strane. U datom vremenskom periodu, koji se odnosi na juni 1992. godine, postojao je oružani sukob između raznih grupa unutar bivše Jugoslavije. Oružani sukob postoji svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa ili pak između takvih grupa unutar jedne države. Bez obzira na to što na teritoriji opštine Gacko u kritično vrijeme nije bilo većih sukoba, međunarodno pravo se primjenjuje. Dovoljno je da je predmetno inkriminisano djelo usko povezano sa neprijateljstvima koja su se dešavala na drugim dijelovima teritorija pod kontrolom sukobljenih strana. Predmetni zločin, prema ocjeni Okružnog suda, počinjen je u kontekstu oružanog sukoba koji je već bio zahvatio veći dio Bosne i Hercegovine. Upravo je kampanja privođenja i protivpravnog zatvaranja lica bošnjačke nacionalnosti s područja opštine Gacko vršena u vezi s etničkim oružanim sukobom. Prilikom ocjene da li su predmetne radnje u dovoljnoj mjeri povezane s oružanim sukobima, vijeće je utvrdilo uzročnost (neksus) između oružanog sukoba i inkriminisanih radnji koje je počinio apelant. Tom prilikom sud je cijenio činjenicu da je apelant djelo učinio kao pripadnik paravojne formacije „Beli orlovi“, a da je žrtva civilno lice i pripadnik „suprotne“ strane (o čemu se u nastavku presude detaljnije izjasnio). Selekcija lica koja su u kritično vrijeme protivpravno lišena slobode, među kojima je i oštećeni, vršena je isključivo po nacionalnoj pripadnosti, iz čega, kako je naveo Okružni sud, proizlazi zaključak o uzročnosti oružanog sukoba međuetničkog karaktera s izvršenim djelom. Okružni sud je ukazao na odluku Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine od 15. aprila 1992. godine, kojom je proglašena neposredna ratna opasnost i naređena mobilizacija TO na cjelokupnoj teritoriji, prema kojoj su svi vojni obveznici dužni da se stave na raspolaganje opštinskim štabovima TO.

20. U pogledu statusa oštećenog lica, odbrana je tokom pretresa i u završnoj riječi osporavala oštećenom status civila zastupajući tezu da je oštećeni u kritično vrijeme bio pripadnik Oružanih snaga BiH. U vezi s tim, Okružni sud je cijenio podatak iz evidencije za oblast vojne obaveze od Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (DT-9). Na osnovu podatka kojim raspolaže navedeno ministarstvo nadležno za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze, potvrđena je pripadnost oštećenog u OSBiH – TO Gacko za period od 6. aprila1992. do 29. juna1992. godine, ali ta sama činjenica ne znači, kako je utvrdio Okružni sud, da oštećeni nije imao status civila. Okružni sud navodi da je oštećeni zarobljen kao civil i nije u tom momentu bio pripadnik bilo kakve formacije, nije učestvovao u ratnom dešavanju, nosio oružje i drugo.

21. Na stranici 20 Okružni sud navodi da je prilikom odmjeravanja kazne u obzir uzeo sve okolnosti koje idu u prilog apelantu i koje idu na njegovu štetu, što je detaljnije naveo i izrekao mu kaznu od šest godina.

22. Vrhovni sud je donio Presudu broj 15 0 K 003676 19 Kž od 26. decembra 2019. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva i apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

23. U obrazloženju presude su navedeni razlozi iz kojih je apelant izjavio žalbu (stranica 2). Vrhovni sud je ispitujući presudu u dijelu u kojem je pobijana žalbama odlučio kako je navedeno, za šta je dao sljedeće razloge.

24. Vrhovni sud je cijenio da nisu osnovani navodi iz žalbe da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna razlozima u obrazloženju, te da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je naveo da činjenični opis djela iz izreke pobijane presude sadrži jasan opis apelantove realne djelatnosti koji obuhvata vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, opis načina kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava, sadržanih u članu 3 stav 1 tačka 1 a) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine i članu 13 stav 2 u vezi sa članom 4 st. 1 i 2 tačka a) Dopunskog protokola uz Konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine – Protokol II, zatim opis apelantove pripadnosti paravojnim formacijama „Beli orlovi“ kao izvršioca djela (s jedne strane) i oštećenog kao civilnog lica (s druge strane), što manifestuje povezanost djela s oružanim sukobom. Takav činjenični opis iz izreke, suprotno argumentima iz žalbe, jasno i potpuno određuje svjesnu i voljnu komponentu apelantovog umišljajnog postupanja prema djelu u cjelini, dakle i prema posljedici („svjesno i voljno lišio života civilno lice“). Tako koncipirana izreka presude, sa svim navedenim bitnim elementima predmetnog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, u svemu je usklađena s razlozima datim u obrazloženju presude, za sve činjenice od odlučnog značaja za postojanje tog krivičnog djela i odgovornosti apelanta kao izvršioca. Dati su razlozi u pobijanoj presudi o postojanju oružanog sukoba, pozivajući se na relevantne odluke zakonodavnih i izvršnih organa vlasti sukobljenih strana (stranica 19, pasus 1), karakteru tog sukoba kao nemeđunarodnog i time preduslova za primjenu navedene konvencije, te uzročnoj vezi između djela i oružanog sukoba (stranica 18, pasus 5). Dati su razlozi i u pogledu identiteta apelanta kao izvršioca djela ocjenom iskaza svjedoka koje je prvostepeni sud ocijenio kao vjerodostojne, o čemu su dati razlozi u smislu odredbe člana 304 stav 7 ZKP-a, ali i drugih svjedoka koji imaju posredna i neposredna saznanja u vezi s predmetnim djelom.

25. Dalje, Vrhovni sud je našao da nisu osnovani argumenti iz apelantove žalbe u prilog tvrdnji da je pri donošenju pobijane presude povrijeđen objektivni identitet optužbe sadržan u potvrđenoj optužnici, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKP-a ukazujući na potpunu podudarnost opisa djela u optužnici i presudi, a činjenica da su u odnosu na optuženog M. G. (koji je oslobođen optužbe) izostavljene radnje M. G. ne ukazuju na povredu koju apelant ističe.

26. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani navodi u prilog tvrdnji o povredi apelantovog prava na odbranu. Vrhovni sud je uputio na odredbu člana 21 Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnim postupcima, te je ukazao da je iskaz zaštićenog svjedoka pročitan, a dodatnih pitanja odbrana nije imala (u smislu odredaba člana 22 Zakona o zaštiti svjedoka). Dakle, odbrani nije uskraćeno pravo da zaštićenom svjedoku postavi dodatna pitanja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno ni pravo iz člana 14 ZKP-a, koje je doveo u vezu sa članom 295 stav 2 ZKP-a i stavom 304 stav 7 ZKP-a, što je objasnio na stranici 4.

27. Dalje, na stranici 5 Vrhovni sud je dao obrazloženje zašto se argumentima iz žalbe ne može osporavati zaključak pobijane presude da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, opet ukazujući na postojanje oružanog sukoba da je apelant bio pripadnik paravojne formacije, oštećeni civil nesrpske nacionalnosti, apelantovo svjesno i voljno postupanje i drugo što je sud detaljno naveo. Zaključak prvostepenog suda je, prema mišljenju Vrhovnog suda, rezultat pravilne ocjene dokaza (optužbe i odbrane, pojedinačno svakog dokaza i u njihovoj međusobnoj povezanosti) u smislu člana 295 stav 2 ZKP-a, koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud. U nastavku presude (str. 5 i 6) Vrhovni sud je istakao da su u obrazloženju presude u bitnom iznijeti sadržaji iskaza zaštićenog svjedoka i ostalih svjedoka čija imena navodi, koje je prvostepeni sud cijenio s jednakom pažnjom, te da su svjedoci očevici (zaštićeni svjedok, svjedoci Čustović i Dolovac) saglasni u izjavama da je apelant izvršilac djela i da je oštećenog lišio života. U toj ocjeni izveden je pravilan zaključak da su njihovi iskazi u odlučnim činjenicama, i to u pogledu okolnosti i načina povređivanja oštećenog, sredstva povređivanja i identiteta izvršioca djela (osim u potpunosti iskaz zaštićenog svjedoka S 252), uvjerljivi i dosljedni. Potpuna uvjerljivost iskaza ovih svjedoka, te dosljednost u pogledu iznesenih tvrdnji za činjenice od odlučnog značaja potvrđena je i iskazom ostalih svjedoka čija imena navodi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud s istom pažnjom cijenio i iskaze svjedoka koji određuju optuženog M. G. kao izvršioca krivičnog djela, te ih je doveo u vezu s iskazima prethodno navedenih svjedoka, te je zaključio da su njihovi iskazi saglasni u pogledu sredstava izvršenja, ali ti svjedoci (Zvizdić, Pašić) navode da nisu vidjeli ko je ubio oštećenog.

28. U takvoj ocjeni navedenih iskaza svjedoka pravilno se u pobijanoj presudi obrazlaže mogućnost zamjene identiteta izvršioca djela (svjesne ili nesvjesne), nastojanjem da se iskazi svjedoka Zvizdića i Pašića međusobno usklade, ali i usklade i s iskazom svjedoka Envera Grabovca, a posebno svjedoka Radmila Sudžuma koji je kritične prilike Zvizdiću spasio život, a iskaz svjedoka Žarka Vukovića ocijenjen kao potpuno konfuzan i neuvjerljiv. Nasuprot tome, iskazi zaštićenog svjedoka S 252 (u dijelu obrazloženom pobijanom presudom), zatim svjedoka Aziza Ćustovića, Zlatka Dolovca, Hamiza Zametice, Refika Džubura, Samira Šahovića, Seada Memića i Envera Grebovića međusobno su saglasni u odlučnim činjenicama, što daje poseban kvalitet i time potvrdu vjerodostojnosti tih iskaza, kako se to pravilno obrazlaže u pobijanoj presudi. Nadalje, u navedenoj analizi iskaza svjedoka dati su valjani razlozi u pobijanoj presudi (stranica 18 pasus 3) u ocjeni iskaza zaštićenog svjedoka u dijelu tvrdnji da je, nakon što je oštećeni „zboden udarcem nožem“ od apelanta optuženi M. G. ispalio više hitaca u pravcu oštećenog. Navedeni slijed kritičnog događaja, kojim se identifikuju dva lica kao saizvršioci djela, i to apelant i optuženi M. G., upotrebom različitog sredstava povređivanja oštećenog nije potvrdio nijedan od svjedoka, bilo neposrednih očevidaca ili svjedoka s posrednim saznanjima o djelu. Naprotiv, svi su saglasni u pogledu sredstva izvršenja djela, posljedica povreda oštećenog, na čemu prvostepeni sud pravilno zasniva zaključak da je smrt oštećenog uzrokovana zadavanjem udaraca nožem u tijelo oštećenog.

29. Kako se činjenične tvrdnje optužbe u pogledu ispaljenja više hitaca iz automatske puške u tijelo oštećenog od optuženog M. G., a nakon što je apelant oštricom noža zadao najmanje dvije ubodne rane oštećenom u predjelu vrata i leđa, zasnivaju isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka, a niko od saslušanih svjedoka optužbe takve odlučne činjenice nije potvrdio (niti su čuli pucanj), te svi saglasno potvrdili povrede oštećenog od hladnog oružja (noža ili bajoneta), to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak pobijane presude da nema dokaza da je optuženi M. G. kao saizvršilac počinio radnje za koje se tereti optužnicom i time krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Slijedom navedenog, bez osnova su žalbeni prigovori apelantovog branioca kojima se osporava pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude i time pravilnost zaključka da je on počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ na način kako je to opisano u izreci te presude. Kako se prigovori iz apelantove žalbe iz osnova povrede Krivičnog zakona zasnivaju na činjeničnim nedostacima pobijane presude, koji, po iznesenim razlozima, nisu osnovani, Vrhovni sud je zaključio da ni ovom žalbenom osnovu pobijanja prvostepene presude nema mjesta.

30. Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u odluci o krivičnoj sankciji, nalazeći da su prigovori i u odnosu na ovaj dio nisu osnovani, za šta je dao razloge (str. 7 i 8). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

31. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na povredu prava na odbranu jer nije imao mogućnost da ispita zaštićenog svjedoka, odnosno jer se njegov iskaz čitao. Takođe, apelant navodi da sud nije utvrdio koji je optuženi ( apelant ili M. G.) prijetio svjedoku. Dalje apelant navodi da nije dobio redigovanu izjavu svjedoka i da odbrani nije data mogućnost da se suoči sa dokazom koji tereti apelanta. Apelant navodi da mu nije objelodanjen identitet zaštićenog svjedoka. Apelant navodi i da je došlo do prekoračenja optužnice mijenjanjem činjeničnog opisa izvršenja krivičnog djela (što se ogleda u činjenici da je sud izostavio učešće optuženog M. G.), a što u nastavku apelant dovodi u vezu s krivičnim djelom koje mu je stavljeno na teret, zaključkom suda kako je nastupila smrt oštećenog, što je suprotno provedenim dokazima na koje apelant ukazuje. S obzirom na to da smrt oštećenog nije utvrđena od suda na pouzdan način, to sudovi nisu mogli osuditi apelanta, te nema ni bitnih obilježja bića krivičnog djela za koje je osuđen. Dalje apelant ukazuje da osporene odluke nisu obrazložene, te da presuda ne sadrži razloge koji se odnose na karakter oružanog sukoba, te dalje problematizuje status oštećenog (kao civila). Apelant u apelaciji veoma detaljno navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ukazujući u suštini na iskaze svjedoke, te način na koji je sud izvršio njihovu ocjenu, odnosno ukazuje da nije jasno zašto sud određenim svjedocima poklanja vjeru, a drugima ne, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su argumenti koje apelant iznosi u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu je Vrhovni sud dao obrazložene razloge, te se na iznijetim argumentima ne može argumentovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava koja navodi i da ocjena dokaza nije bila proizvoljna ili diskriminaciona, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

34. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je osporenim presudama pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u konkretnom predmetu glasi:

Zaštićeni svjedok Član 156.

Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom primjenjuju se odredbe posebnog zakona.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. st. 1. i 2.

Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

36. Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 48/03) u relevantnom dijelu glasi:

Korišćenje zapisanog iskaza Član 21.

(1) Na glavnom pretresu sudija, odnosno vijeće će narediti da se iskaz zaštićenog svjedoka pročita naglas iz zapisnika o saslušanju zaštićenog svjedoka.

(2) Sudiji, odnosno vijeću nije potrebna saglasnost stranaka da naredi da se iskaz pročita naglas.

(3) Odstupanje od stava 1. ovog člana dozvoljeno je uz saglasnost tužioca, optuženog i njegovog branioca.

(4) Svjedok se ne može pozvati na davanje iskaza na bilo kojem saslušanju, sem na saslušanju zaštićenog svjedoka.

Dodatna pitanja Član 22.

(1) Sud može, po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužioca ili optuženog ili njegovog branioca, odlučiti da se zaštićenom svjedoku postave dodatna pitanja kako bi se pojasnio ranije dat iskaz ili pitanja vezana za podatke koji nisu bili obuhvaćeni ranije datim iskazom, a koji su od značaja za predmet.

(2) Vijeće će održati dodatno saslušanje zaštićenog svjedoka na kojem će svjedoku biti postavljena dodatna pitanja, a odgovori će se zabilježiti i pročitati naglas - na način iz člana 21. ovog zakona.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom:

43. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

44. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

45. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporene presude zasnivaju na dokazu koji apelant nije mogao osporavati (ispitati svjedoka), da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze i dati razloge zašto određene iskaze prihvataju, a druge ne, da je prekoračena optužnica, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama u vezi s krivičnim djelom, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile obezbijeđene garancije pravičnog postupka.

46. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

47. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

48. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant najprije problematizovao da nije mogao ispitati zaštićenog svjedoka, čiji je iskaz u skladu sa odredbama člana 21 Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku pročitan na glavnom pretresu, a radi se o jedinom svjedoku koji je potvrdio navode iz optužnice. U vezi s navedenim, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi, između ostalog, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3709/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud je ukazivao na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da je Evropski sud dosljedno ocjenjivao uticaj koji je nemogućnost optuženog da ispita svjedoka imala na ukupnu pravičnost njegova suđenja. Evropski sud je uvijek smatrao potrebnim ispitati značaj neispitanih dokaza kako bi utvrdio da li su prava optuženog bila neprihvatljivo ograničena. Tako je u predmetu Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 26766/05 i 22228/06, Evropski sud utvrdio tri koraka testa kojim se ispituje usklađenost sa članom 6 onih postupaka u kojima su izjave date od odsutnih svjedoka korišćene kao dokazi. Sud mora ispitati: (i) da li postoji dobar razlog za nedolazak svjedoka, te time i za prihvatanje neispitanih izjava odsutnih svjedoka kao dokaza, (ii) da li je dokaz odsutnog svjedoka bio jedini ili odlučujući osnov za osuđivanje optuženog, te (iii) da li postoje dovoljni faktori protivteže, uključujući jake procesnopravne zaštitne mehanizme kojima se nadoknađuje otežavanje odbrane time što su prihvaćeni neispitani dokazi i kojima se obezbjeđuje da samo suđenje, u cjelini, bude pravično.

49. Imajući u vidu sve navedeno i primjenjujući na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža (a to je potkrijepljeno i dokumentacijom koju je dostavio apelant i navodima iz apelacije) da je po prijedlogu Tužilaštva Okružni sud donio rješenje da je opravdano saslušanje zaštićenog svjedoka kojem je dodijeljen pseudonim C252, te je Tužilaštvo ukazivalo da je očigledna opasnost za ličnu bezbjednost svjedoka (uz navedene razloge). Apelant ne osporava „prijetnje svjedoku“, ali navodi da sud nije utvrdio ko je svjedoku prijetio (jer su bila dva optužena, apelant i M. G.). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti svjedoka, član 21, pročitan iskaz svjedoka na glavnom pretresu. Ipak, Ustavni sud primjećuje da odbrana nije koristila sve mogućnosti koje je mogla da bi ispitala svjedoka, odnosno dovela u pitanje njegovo svjedočenje, te tako nije koristila mogućnost da svjedoku postavljala dodatna pitanja (član 22 istog zakona). Takođe, suprotno apelantovim navodima, ovaj svjedok nije jedini svjedok koji je događaj opisao na način kako je to navedeno u optužnici. Isto proizlazi i iz samih navoda apelanta koji citira presudu iz koje proizlazi da je iskaz ovog svjedoka (zaštićenog svjedoka) doveden u vezu s iskazima svjedoka Čustovića i Dolovca, ali daje svoju ocjenu tih dokaza, koja je očigledno drugačija od one koju je dao sud. Međutim, navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne utiče na pravičnost suđenja u postupku koji se vodio protiv apelanta, niti ostali razlozi koje je apelant naveo u ovom dijelu utiču na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

50. Nadalje, apelant problematizuje način na koji je sud izvršio ocjenu dokaza te svoje lične tvrdnje i zaključke suprotstavlja zaključcima suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao prikaz bitnih dijelova iskaza svjedoka, te je jasno naveo zbog čega je i kojim svjedocima poklonio vjeru, a kojima nije, a što je potvrdio i drugostepeni sud koji je odbio apelantovu žalbu (i u ovom dijelu). Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant pokušava dovesti u pitanje zakonitost određenih dokaza (npr. da je iskaz svjedoka Čustovića iz istrage potkrepljujući dokaz iskazu datom na glavnom pretresu, ali da je sud postupao u suprotno članu 288 st. 1 i 2) ili vjerodostojnost iskaza (svjedok Zametica koji je prema apelantovim navodima u izjavama kontradiktoran). Međutim, Ustavni sud primjećuje da je sud bazirao presudu na iskazu svjedoka Čustovića (koji je i citirao u presudi) s glavnog pretresa, dakle apelant je imao mogućnost ispitati svjedoka. Isto se odnosi i na izjavu svjedoka Zametice koji je „na neposrednom saslušanju pred vijećem ovog suda reprodukovao svoju percepciju predmetnog događaja“, a sud je njegovo svjedočenje cijenio kao ozbiljan „potkrepljujući dokaz“.

51. Dakle, postupajući u skladu s odredbom člana 295 sudovi su sa jednakom pažnjom, kritički i savjesno, analizirali sve iskaze svjedoka. Apelant ne dovodi u pitanje sam sadržaj izjava svjedoka, već daje ocjenu, različitu od ocjene suda, te pokušava dokazati da nije izvršio krivično djelo na način kako je to navedeno u presudi. Osim toga, suprotno navodima iz apelacije, iz obrazloženja osporenih presuda upravo proizlazi da je sud s posebnom pažnjom analizirao iskaze svjedoka koji su opisivali događaj drugačije u odnosu na svjedoke na čijim izjavama je zasnivao presudu, odnosno koji apelanta uopšte nisu dovodili u vezu s predmetnim događajem, ili su radnju ubistva pripisivali optuženom M. G., te je i naveo zašto tim svjedocima nije poklonio vjeru, a što apelant nije uspio dovesti u sumnju ni pred redovnim sudom, niti navodima iz apelacije.

52. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apsolutno ništa iz osporenih presuda ne ukazuje da je došlo do prekoračenja optužbe, i to iz razloga koji apelant navodi jer je u presudi (suprotno od optužnice) izostavljena radnja optuženog M. G., o čemu se izjasnio i drugostepeni sud, te Ustavni sud može samo da se u potpunosti složi sa datim obrazloženjem, koje je u skladu sa zakonom, a nije suprotno garancijama pravičnog suđenja.

53. Konačno, u odnosu na ostali dio navoda iz apelacije (da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu karaktera oružanog sukoba, nije utvrđen uzrok smrti oštećenog, njegov status i drugo kako apelant navodi), Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da su Okružni sud, a zatim Vrhovni sud odgovorili na sve apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe KZSFRJ, kao i na relevantne odredbe procesnog prava, te su na osnovu dokaza (koje, kako je navedeno, apelant ne osporava u smislu sadržaja) izveli svoj zaključak u pogledu apelantove odgovornosti. Dakle, apelant, u suštini, samo izražava svoje, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što je sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelant je izjavio žalbu koju je Vrhovni sud ispitao. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena izrečena kazna u trajanju od šest godina, odnosno dovoljno razloga zbog kojih je podržan stav i zaključak prvostepenog suda. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, kada apelantu nije prekršeno pravo na odbranu i kada je odluka redovnog suda donijeta pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, na osnovu činjenica koje je utvrdio redovni sud, te utvrdio apelantovu odgovornost i krivicu, a i ništa ne ukazuje na povredu načela in dubio pro reo.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-603/20 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio