Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1178/20 (N.H.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1178/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1178/20, rješavajući apelaciju N. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija N. H..

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 362940 19 Kž od 28.

novembra 2019. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija N. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 362940 19 Kž od 28. novembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 362940 19 Kž od 28. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 14. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je dao svoj iskaz Kantonalnom tužilaštvu na zapisnik o ispitivanju osumnjičenog od 21. juna 2013. godine.

6. Kantonalno tužilaštvo je podiglo Optužnicu broj T09 0 KT 0011393 03 od 28. juna 2013. godine protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je, na način pobliže opisan u optužnici, nasiljem prema drugom ugrozio građanski mir, uslijed čega je jedno lice lako tjelesno ozlijeđeno, te da je time počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

7. Općinski sud je potvrdio predmetnu optužnicu 3. jula 2013. godine.

8. Nakon održanog glavnog i javnog pretresa 26. februara 2019. godine, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 K 362940 13 K od 6. marta 2019. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog toga što je 21. oktobra 2003. godine, na način pobliže opisan u izreci presude, nasiljem prema drugom ugrozio građanski mir, uslijed čega je jedno lice lako tjelesno ozlijeđeno, čime je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Oštećeni F. Š. (u daljnjem tekstu: oštećeni) je upućen da imovinsko-pravni zahtjev u cjelini može ostvarivati u parničnom postupku. Osim toga, apelant je oslobođen dužnosti da naknadi troškove krivičnog postupka, te je određeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su tokom glavnog pretresa, kao dokazi optužbe, ispitani oštećeni, zatim svjedok F. K, vještak dr. H. Ž., te da je izvršen uvid i čitanje u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na stranici 2 presude). Nadalje, da je taj sud donio rješenje kojim je napravio izuzetak od neposrednog provođenja dokaza, i to čitanjem i korištenjem na glavnom pretresu, kao dokaza optužbe, zapisnika o izjavi svjedoka E. D. iz istrage, budući da je u toku postupka utvrđeno da je navedeni svjedok preminuo. Općinski sud je naveo da je tokom krivičnog postupka poštovao načelo prava na odbranu, te da je apelant imao stručnu pomoć branioca tokom postupka. Nadalje, da je apelant imao mogućnost ispitivanja svjedoka i vještaka, osporavanja materijalnih dokaza, te predlaganja dokaza u svoju korist, a koje pravo je i koristio. Pri tome, Općinski sud je istakao da su tokom glavnog pretresa, kao dokazi odbrane, ispitani svjedoci A. H., R. P., Z. B. i E. K., da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka, te da je izvršen uvid i čitanje materijalnih dokaza (detaljno pobrojanih na stranici 3 presude). U odnosu na prijedlog odbrane da se u spis uvrsti kao dokaz zapisnik o ispitivanju A. H., kao osumnjičenog, Općinski sud je naveo da je navedeni prijedlog odbio budući da se A. H. na glavnom pretresu u predmetnom postupku pojavio u svojstvu svjedoka, da nije ni optužen za predmetno krivično djelo, te da zapisnik o njegovom ispitivanju u svojstvu osumnjičenog ni u kojem slučaju ne može biti korišten kao dokaz u krivičnom postupku. Nadalje, da je prihvaćeno nespornim da je A. H. svojevremeno ispitan u svojstvu osumnjičenog, a koju tvrdnju nije osporavala ni optužba.

10. Općinski sud je istakao da je rukovodeći se principom slobodne ocjene dokaza, zagarantovanim odredbom člana 16. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), cijeli postupak vodio sa ciljem da osigura da niko nevin ne bude osuđen, a da se apelantu, kao učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim KZFBiH i u zakonom propisanom postupku, posebno vodeći računa o ravnopravnosti stranaka u postupku. Nadalje, da je izvedene dokaze cijenio u skladu sa osnovnim načelima ZKPFBiH, nalazeći da nije prihvatljivo odlučivati na štetu optuženog ako nema jasnih činjenica i dokaza protiv njega, što je u duhu pravnih načela pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, te ispunjavanja zahtjeva u odnosu na najviši stepen vjerovatnosti postojanja bitnih činjenica za oglašavanje optuženog krivim. Pri tome, Općinski sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je van svake sumnje dokazano da je apelant nasiljem prema drugom i naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, kojom prilikom je jedna osoba lako tjelesno ozlijeđena (oštećeni), na način opisan u izreci presude, te da su se na taj način u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi stava 1. KZFBiH. Također, istakao je da je apelant inkriminisane prilike, nakon nesporazuma u saobraćaju, zaustavio vozilo kojim je upravljao, izašao iz istog i prišao vratima vozača vozila kojim je upravljao oštećeni, te mu psovao i kroz otvoren prozor ga udario stisnutom pesnicom u glavu, a potom otvorio vozačeva vrata i nastavio ga udarati stisnutim pesnicama u predjelu glave, uslijed čega je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede, čime je ugrozio građanski mir prisutnih, a kako je detaljno opisano u izreci presude. Dalje, da navedeno proizlazi iz izjava svjedoka optužbe i to prevashodno iz iskaza oštećenog, ali i drugih svjedoka, nalaza i mišljenja i iskaza vještaka dr. H. Ž., kao i materijalnih dokaza optužbe.

11. Općinski sud je dalje ukazao na iskaz oštećenog, svjedoka E. D., F. K., zatim na nalaz i mišljenje vještaka dr. H. Ž., kao i na sadržaj medicinske dokumentacije (detaljno navedeno na str. 4-6 presude). Nadalje, naveo je da je sa posebnom pažnjom cijenio svjedočenje oštećenog, njegovo držanje pred sudom i odnos prema inkriminisanom događaju, pri čemu je, između ostalog, istakao da je iskaz oštećenog u relevantnom dijelu potkrijepljen iskazom svjedoka E. D. i. F. K. koji su oštećenog zatekli pretučenog, krvavog i preplašenog, te nalazom i mišljenjem vještaka koji potvrđuje da je oštećeni zadobio povrede na način kako tvrdi, te sadržajem medicinske dokumentacije, a što dodatno potvrđuje zaključak da je ono što je ispričao u potpunosti vjerodostojno i tačno. Općinski sud je dalje naveo da je svjedočenje svjedoka E. D. određeno, nedvosmisleno i konkretno u ključnim detaljima događaja, te dosljedno, kako u odnosu na vlastitu izjavu, tako i u odnosu na iskaz oštećenog i druge dokaze. Također, istakao je da je ocijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka F. K., budući da se radi o policijskom službeniku čije tvrdnje se tiču njegovog neposrednog opažanja, saznanja i postupanja prilikom dolaska na lice mjesta po pozivu građana, zbog čega nema razloga da sumnja u istinitost njegovog iskaza. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka, nalazeći da je dat prema najboljem znanju vještaka, u skladu s pravilima nauke i struke, zasnovan na stručnim medicinskim dokumentima i da je u relevantnom dijelu potvrđen iskazom svjedoka. Dalje, da je i medicinsku dokumentaciju cijenio vjerodostojnom, jer predstavlja objektivnu stručnu dokumentaciju sačinjenu od strane stručnih medicinskih lica, čiji sadržaj je u saglasnosti sa drugim dokazima. Općinski sud je zaključio da je iz interpretiranih i ocijenjenih dokaza, dovedenih u međusobnu vezu, van svake sumnje utvrdio da je apelant bez naročitog povoda psovao i fizički napao oštećenog, te na taj način nasiljem ugrozio njegov građanski mir, kojom prilikom je oštećeni lako tjelesno ozlijeđen, kako je preciznije opisano u optužnici. Općinski sud je istakao da je iz okolnosti događaja van svake sumnje zaključio da se u konkretnom slučaju radi o javnom mjestu, cesti i prostoru kuda se kreću građani, te da se radi o nasilju bez posebnog i ozbiljnog motiva (navodno preprečivanje puta apelantu od strane oštećenog), odnosno nasilju radi nasilja, te su se u navedenim radnjama apelanta stekla sva obilježja bića krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Kako je u činjeničnom opisu navedeno da je apelant oštećenog napao bez ikakvog povoda i razloga, a budući da iz provedenih dokaza slijedi da je napadu prethodio nesporazum u saobraćaju, što se u činjeničnom opisu i navodi, Općinski sud je naveo da je riječ ,,ikakvog“ zamijenio sa riječi „značajnog“. Imajući u vidu da se radi o fizičkom napadu na građana, na javnom mjestu, Općinski sud je zaključio da apelantove radnje nesporno predstavljaju fizički napad, odnosno grubo ugrožavanje građanskog mira oštećenog, kojem se dispozicijom predmetnog krivičnog djela upravo pruža krivično-pravna zaštita. Također, da iz izjava svjedoka E. D. i F. K. proizlazi da su oštećenog zatekli preplašenog, te da je kod istog bio očigledno prisutan strah, a koji zaključak nisu dovele u pitanje tvrdnje odbrane.

12. Općinski sud je ukazao na apelantov iskaz, dat u svojstvu svjedoka, iskaz svjedoka A. H., R. P., Z. K., E. K., kao i na sadržaj službenog izvještaja V PU od 29. oktobra 2003. godine, pri čemu je, pored ostalog, naveo da iskaz apelanta ne nalazi vjerodostojnim, jer je suprotan svim drugim za sud relevantnim dokazima i očigledno usmjeren na izbjegavanje krivice i olakšavanje položaja u predmetnom postupku, kao i da je iz istih razloga nevjerodostojnim ocijenio i iskaz svjedoka A. H.. U odnosu na iskaze svjedoka R. P. i Z. B. (policijski službenici PS Vogošća), Općinski sud je istakao da se nisu mogli sjetiti događaja, dok je u odnosu na iskaz svjedoka E. K. naveo da nije iznio nijednu okolnost koja bi dovela u pitanje zaključke suda (sve detaljno navedeno na str. 8 i 9 presude).

13. Općinski sud je naveo da je, na osnovu svih činjenica i okolnosti, imajući u vidu prirodu radnji kojima su ostvarena obilježja krivičnog djela, ocijenio da je apelant bio svjestan svih zakonskih obilježja predmetnog krivičnog djela, da je htio njegovo izvršenje, odnosno da je, s obzirom na životno iskustvo, znao da će njegove radnje prouzrokovati ugrožavanje građanskog mira oštećenog, što je i htio. S tim u vezi, zaključio je da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, kao oblikom vinosti, dok je nanošenje lakih tjelesnih povreda obuhvaćeno njegovim svjesnim nehatom, s obzirom da je bio svjestan da zadavanjem udarca oštećenom može istom nanijeti laku tjelesnu povredu, ali je olako držao da takva posljedica neće nastupiti. U odnosu na tvrdnje odbrane da činjenični opis ne sadrži opis vinosti apelanta, zbog čega je optužnica manjkava, Općinski sud je istakao da tužilac nije u obavezi da u optužnici opisuje i psihički odnos učinioca prema krivičnom djelu (što ne znači da ne može), ali da to sud ne obavezuje jer se dokazi izvode pred sudom i dokazuje se izvršenje krivičnog djela od strane učinioca u njegovom objektivnom i subjektivnom smislu. U konačnici, Općinski sud je istakao da je cijenio sve provedene dokaze i izveo zaključak u vezi psihičkog odnosa apelanta prema krivičnom djelu i da na taj način nije narušio identitet optužbe.

14. Protiv prvostepene presude apelantov branilac je u zakonskom roku izjavio žalbu.

15. Kantonalni sud je 28. novembra 2019. godine održao sjednicu vijeća. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 362940 19 Kž od 28. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovane povrede na koje ukazuje branilac u svojim žalbenim prigovorima, te da je postupak pred prvostepenim sudom vođen korektno uz poštivanje ZKPFBiH, kao i da pobijana presuda ima svoje razloge koji su detaljno objašnjeni u obrazloženju. Dalje, da je izreka presude razumljiva i da nema nikakvih kontradikcija, dok su razlozi u presudi u skladu sa odlukom suda. Kantonalni sud je, također, naveo da dovođenje u vezu pobijane presude sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda nije ničim potkrijepljeno, odnosno da odbrana citira određene presude, ali da nije jasna njihova povezanost sa pobijanom presudom i u čemu odbrana nalazi njenu nezakonitost. Kantonalni sud je zaključio da je pobijana presuda razumljiva i da nema povreda u smislu člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

17. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni prigovor kojim se ukazuje na povredu člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. S tim u vezi, istakao je da iz iskaza oštećenog proizlazi da je bio u kontaktu sa apelantom prije suđenja, jer je apelant dolazio kod njega kući da mu se izvinjava, što znači da mu je apelant bio poznat prije suđenja, kao i da radnja prepoznavanja apelanta od strane oštećenog u procesno-pravnom smislu nije vršena. Dalje, da je u pobijanoj presudi objašnjen i psihički odnos apelanta prema krivičnom djelu, te da ni u tom pravcu nema nedostataka.

18. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani ni navodi kojima je odbrana, između ostalog, ukazivala na to da nije poštovano načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 16. u vezi sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, da iskazi ispitanih svjedoka nisu cijenjeni na odgovarajući način, da osporena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je takvim postupanjem prvostepenog suda učinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, kao i da su izvedeni pogrešni zaključci u pogledu bitnih činjenica (Kantonalni sud je detaljno ukazao na navode odbrane na str. 4 i 5 presude). S tim u vezi, istakao je da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Nadalje, da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi i da je pravilno zaključio da su dokazi optužbe potkrijepili navode iz optužnice, dok od strane apelanta nije postojala argumentacija koja bi dovela u pitanje zaključak prvostepenog suda. Kantonalni sud je istakao da je neuvjerljiv iskaz svjedoka odbrane A. H., koji je bio u vozilu sa apelantom kritične prilike, jer je navedeni svjedok nastojao apelantove radnje ublažiti na način što je izjavio da je on fizički nasrnuo na oštećenog, a ne apelant, koji iskaz je u suprotnosti sa iskazom oštećenog. Dalje, da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi jasno i sadržajno dao razloge za utvrđene činjenice koje su potkrijepile navode optuženja, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni principa in dubio pro reo. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su iskazi svjedoka cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da su dovedeni u vezu i sa materijalnim dokazima, da je prvostepeni sud sadržajno i jasno objasnio zaključak o utvrđenom činjeničnom stanju u smislu člana 305. stav 7. ZKPFBiH, jer je dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, prije svega, opisuje hronologiju predmetnog postupka, te navodi cjelokupan sadržaj žalbe izjavljene protiv prvostepene presude. Nadalje, smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na nepristrasan sud, pravo na odbranu, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene člana 362. stav 2. u vezi stava 1. KZFBiH, kao i da činjenični opis izreke prvostepene presude ne sadrži zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela. Dalje, da se žalbom ukazivalo na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, koja je nastala kao posljedica nepravilne primjene odredbe člana 305. st. 3. i 4. ZKPFBiH u vezi sa odredbama člana 300. stav 1. tačka a) i člana 242. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a što se ogleda u nerazumljivosti izreke pobijane presude koja ne sadrži i opis subjektivnih elemenata krivičnog djela, ali da sud, umjesto konkretnih razloga o odlučnim činjenicama, iznosi samo stereotipnu i apstraktnu konstrukciju da je izreka pobijane presude razumljiva i da nema nikakvih kontradikcija. S tim u vezi, ističe da je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice, te ističe da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Apelant, također, tvrdi da je Kantonalni sud u pogledu istog procesno-pravnog pitanja u odnosu na apelanta postupio drugačije nego što je u identičnim okolnostima postupio u Rješenju Kantonalnog suda broj 65 0 K 492457 18 Kž 7 od 8. novembra 2018. godine, a kojim je ukinuta Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 492457 15 K od 18. januara 2018. godine, kao i da osporena presuda ne sadrži razloge zbog čega se odstupilo od stajališta iznesenih u navedenom rješenju. S tim u vezi, ističe da je jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti. Dalje, apelant navodi da pobijana presuda ne sadrži ni razloge u vezi sa žalbenim razlozima kojima je ukazano da je sud u dio činjeničnog opisa koji je u optužnici glasio “te bez razloga i povoda”, izvršio intervenciju tako da isti glasi “te bez značajnog razloga i povoda”, čime je učinio bitnu povredu člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH. Apelant smatra da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima pobijane presude. Nadalje, tvrdi da se radnje apelanta, sve i kada bi bile dokazane, a nisu, ne mogu kvalificirati kao nasilničko ponašanje, nego samo kao krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZFBiH. Apelant navodi da je za postojanje krivičnog djela nasilničkog ponašanja bilo neophodno dokazati da je do ugrožavanja građanskog mira zaista i došlo, a na koje okolnosti dokazi nisu izvođeni. Apelant se pozvao i na praksu Ustavnog suda za koju smatra da je primjenjiva u konkretnom slučaju, te na praksu Evropskog suda zauzetu, između ostalih, u predmetima Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, stav 68, Piersack protiv Belgije, De Cubber protiv Belgije, Padovani protiv Italije, Saravia de Carvalhoprotiv Portugala.

20. U konačnici, apelant ističe da posebna povreda prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije proizlazi i iz činjenice da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao od 2003. do 2019. godine, pri čemu je predmet pred Kantonalnim tužilaštvom u istrazi trajao od 2003. godine do 28. juna 2013. godine.

b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelanta neosnovani, te da je taj sud, odlučujući u smislu člana 328. ZKPFBiH u osporenoj presudi odgovorio na sve žalbene navode apelantovog branioca koji su se odnosili na sve žalbene osnove, te da je dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na pojedine dijelove obrazloženja osporene presude. Nadalje, istakao je da je u potpunosti dao odgovore i na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj presudi. Kantonalni sud je istakao da apelant objašnjava svoje viđenje i tumačenje domaćih propisa, a što ne može predstavljati povredu ljudskih prava. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da su u obrazloženju presude tog suda, kod kojeg u cijelosti ostaje, jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je taj sud zasnovao svoju odluku.

23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da predmetna apelacija nije osnovana zbog nepostojanja niti jedne povrede prava navedenih u apelaciji, kao i zbog toga što nije učinjena bilo kakva povreda zakona koja bi uticala na zakonitost osporene odluke. Nadalje, da apelant nije zadovoljan odlukom postupajućih sudova, pa da stoga neosnovano tumači povredu prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a koja ustavna načela su ispoštovana i ničim nisu narušena. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03 i 37/03 - ispravka), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 362.

Nasilničko ponašanje (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lahko tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav (1) tačke i), j), k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

j) ako je optužba prekoračena;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 362940 19 Kž od 28. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Kantonalnog suda dostavljena 30. januara 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom braniocu. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Kantonalnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Kantonalnog suda dostavljena 30. januara 2020. godine, jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 27. marta 2020. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

36. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na osporenu odluku

37. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je prvostepeni sud prekoračio optužnicu, Ustavni sud nalazi da se tim navodima u suštini ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prema krivično-pravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je u činjeničnom opisu navedeno da je apelant oštećenog napao bez ikakvog povoda i razloga, ali da iz provedenih dokaza slijedi da je napadu prethodio nesporazum u saobraćaju, što je, također, navedeno u činjeničnom opisu zbog čega je prvostepeni sud riječ ,,ikakvog“ zamijenio sa riječi „značajnog“. Osim toga, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da su neosnovane povrede na koje ukazuje branilac u svojim žalbenim prigovorima, kao i da je izreka presude razumljiva i da nema nikakvih kontradikcija, dok su razlozi u presudi u skladu sa odlukom suda. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da postupanjem prvostepenog suda nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Dakle, Ustavni sud smatra su neosnovani apelantovi navodi da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do prekoračenja optužbe.

38. Apelant, također, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

40. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

41. Razmatrajući navode apelanta kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazu oštećenog, koji je ocijenio vjerodostojnim, tačnim i potkrijepljenim drugim dokazima, na iskazu svjedoka E. D., cijeneći da je njegovo svjedočenje određeno, nedvosmisleno, konkretno u ključnim detaljima, te dosljedno, zatim na iskazu svjedoka F. D., koji je ocijenio vjerodostojnim, kao i na nalazu i mišljenju vještaka i sadržaju medicinske dokumentacije, nalazeći da je navedeni nalaz dat prema najboljem znanju vještaka, u skladu s pravilima nauke i struke, da je u relevantnom dijelu potvrđen iskazom svjedoka i zasnovan na stručnim medicinskim dokumentima, koji su, također, ocijenjeni vjerodostojnim. Nadalje, slijedi da prvostepeni sud nije prihvatio apelantov iskaz, kao ni iskaz svjedoka A. H., cijeneći da su nevjerodostojni i suprotni svim drugim za sud relevantnim dokazima i da su očigledno usmjereni na olakšavanje apelantovog položaja u predmetnom postupku. U odnosu na iskaz svjedoka R. P. i Z. B., slijedi da se navedeni svjedoci nisu mogli sjetiti događaja, dok svjedok E. K. nije naveo nijednu okolnost koja bi dovela u pitanje zaključke suda. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Nadalje, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan svih zakonskih obilježja predmetnog krivičnog djela i da je htio njegovo izvršenje. Osim toga, u odnosu na apelacione navode da je za postojanje krivičnog djela nasilničkog ponašanje bilo neophodno dokazati da je do ugrožavanja građanskog mira zaista i došlo, a na koje okolnosti dokazi nisu izvođeni, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da se, nasuprot apelantovim navodima, u konkretnom slučaju radilo o fizičkom napadu na građanina, na javnom mjestu, cesti i prostoru kuda se kreću građani, a što je van svake sumnje utvrđeno iz okolnosti događaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

42. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

43. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen prijedlog odbrane da se u spis uvrsti zapisnik o ispitivanju A. H., kao osumnjičenog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.).

44. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 278. stav (2) ZKPFBiH ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza, između ostaloga, kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljeni na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se u spis uvrsti kao dokaz zapisnik o ispitivanju A. H., kao osumnjičenog, zbog toga što se A. H. na glavnom pretresu u predmetnom postupku pojavio u svojstvu svjedoka, kao i zbog toga što navedeno lice nije ni optuženo za predmetno krivično djelo, te se zapisnik o njegovom ispitivanju u svojstvu osumnjičenog ni u kojem slučaju ne može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud ocijenio iskaz svjedoka A. H., pri čemu je istakao da navedeni iskaz nije prihvatio, a što je i obrazložio (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke), tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je taj sud ispoštovao svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može razloge redovnog suda date u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje prava na odbranu u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

45. U pogledu apelacionih navoda da je Kantonalni sud u odnosu na apelanta postupio drugačije nego u drugom predmetu, a u pogledu istog procesno-pravnog pitanja, pri čemu se pozvao Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 492457 18 Kž 7 od 8. novembra 2018. godine (kojim je ukinuta Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 492457 15 K od 18. januara 2018. godine), Ustavni sud primjećuje da apelant navedene odluke nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ni razmatrati te apelantove navode.

46. Ustavni sud, također, podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir apelantovo pozivanje na dosadašnju praksu Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda, ali da u okolnostima konkretnog slučaja, kada Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, navedena praksa nije primjenjiva.

47. Zaključno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

49. Apelant tvrdi da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao od 2003. do 2019. godine, pri čemu je predmet pred Kantonalnim tužilaštvom u istrazi trajao od 2003. godine do 28. juna 2013. godine.

50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno „u razumnom roku“ početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 95/10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

51. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje za apelantovo ispitivanje u svojstvu osumnjičenog 21. juna 2013. godine, kada je apelant saznao da je osumnjičen za krivično djelo. Imajući u vidu da je predmetni krivični postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 28. novembra 2019. godine, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog krivičnog postupka je period od šest godina i nešto manje od pet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

52. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku pokrenutom protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o izuzetno složenom predmetu. Nadalje, ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud iz stanja spisa ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

53. Analizirajući ponašanje Kantonalnog tužilaštva, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu u roku od sedam dana nakon što je apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog.

54. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud potvrdio optužnicu u roku od pet dana od dana zaprimanja predmetne optužnice, ali da je prvostepenu presudu donio tek nakon pet godina i nešto više od osam mjeseci od potvrđivanja optužnice. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 14. stav (2) ZKPFBiH propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Ustavni sud dalje zapaža da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije očitovao na navode o dužini trajanja postupka odnosno nije ponudio nikakvo opravdanje zbog čega je prvostepenu presudu donio tek nakon pet godina i nešto više od osam mjeseci od potvrđivanja optužnice. U odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odluku po žalbi donio u periodu od oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a što se ne može smatrati naročito dugim periodom.

55. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak, koji nije složen, ukupno trajao šest godina i nešto manje od pet mjeseci, te imajući u vidu da je u odlučujućem dijelu dužini trajanja doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje Općinskog suda, koji je prvostepenu presudu donio tek nakon pet godina i nešto više od osam mjeseci od potvrđivanja optužnice, a koji za takvo postupanje nije ponudio bilo kakve razloge, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

56. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

57. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

58. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da je postupak okončan, da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni tražio naknadu nematerijalne štete (vidi npr. Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87) zbog kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta. Ostali navodi

59. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da Kantonalni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio pravni lijek i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u korist apelanta, sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanta neosnovani.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta, koji nije složen, trajao šest godina i nešto manje od pet mjeseci. Tome je u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud pred kojim je postupak trajao pet godina i nešto više od osam mjeseci od potvrđivanja optužnice. Za navedeno u svom odgovoru na apelaciju, Općinski sud nije ponudio bilo kakve razloge.

61. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude. Također, nema kršenja kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, kao i kada apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu.

62. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1178/20 (N.H.) | Sudska praksa | Aktio