Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3510/20 (J. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-3510/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3510/20, rješavajući apelaciju Jasmina Malkića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Jasmin Malkić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457627 15 Rsž od 11. lipnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Jasminu Malkiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Jasmin Malkić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457627 15 Rsž od 11. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457627 14 Rs od 24. lipnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Malkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 29. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457627 15 Rsž od 11. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457627 14 Rs od 24. lipnja 2015. godine, te zbog duljine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju zatražen je 27. siječnja 2021. godine od Općinskog i Kantonalnog suda, a 9. srpnja 2021. godine od Vrhovnog suda.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 4. veljače 2021., Vrhovni sud 15. srpnja 2021. godine, dok Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 11. srpnja 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene FBiH, Sudske policije FBiH radi isplate neisplaćenih plaća i drugih potraživanja iz radnog odnosa.
6. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 457627 14 Rs od 24. lipnja 2015. godine obvezao tuženu da apelantu isplati ukupan iznos od 1.701,53 KM na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada (topli obrok) za period od 1. siječnja do 30. studenog 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, a sve u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Tuženi je obvezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 885,92 KM je odbijen kao neutemeljen.
7. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, navedeno je da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 383., 386 i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a oni se sastoje od nagrade odvjetniku za sastav tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosima od po 240,00 KM, 17% PDV-a, na zbir ovih iznosa je 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa), dok je odbijen višak zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 885,92 KM, koji se odnose na troškove korištenja osobnog automobila (relacija Ljubuški -Sarajevo- Ljubuški) u iznosu od 277, 20 KM, odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja (8 sati x 60,00 KM) u iznosu od 480,00 KM i 17% PDV-a na zbir ovih iznosa od 128,72 KM, shodno sudskoj praksi u kojoj se navodi da punomoćniku tužitelja - odvjetniku koji ima sjedište izvan sjedišta suda pripada naknada troškova kao i odvjetniku iz sjedišta suda.
8. Apelant je 18. srpnja 2015. godine izjavio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u Presudi Općinskog suda od 13. siječnja 2015. godine, te je predmet dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stupnju.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457348 15 Rsž od 23. travnja 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka.
10. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da se suština žalbenih navoda ogleda u tome da apelant smatra da mu pripadaju troškovi korištenja vlastitog automobila na relaciji Ljubuški- Sarajevo-Ljubuški i odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja u smislu odredbi Odvjetničke tarife, a koje troškove prema opredijeljenom apelantovom troškovniku prvostupanjski sud nije priznao. S tim u svezi, ukazano je da je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi članka 386. st. (1) i (2) i članka 387. ZPP, odmjerenih u skladu sa čl. 12.,13. i 31. stavak (4) Odvjetničke tarife uzimajući u obzir stanje spisa, vrstu i složenost spora vodeći računa o nužnim i neophodnim troškovima, cijeneći brižljivo sve okolnosti konkretnog slučaja, te je troškove odsustva iz ureda punomoćnika apelanta odbio kao neutemeljene iz razloga kako je to detaljno navedeno u prvostupanjskom rješenju (strana 3. prvostupanjske odluke). Navedeno je da se putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda. Izuzetno, ti troškovi se mogu dosuditi ukoliko su bili opravdani sa stanovišta odredbe članka 387. stavak (1) ZPP. Ovo iz razloga što je izbor odvjetnika u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom osobni izbor stranke, pa stranka u slučaju kada za zastupanje ovlasti odvjetnika čiji je ured van sjedišta suda, u pravilu, ima obvezu sama snositi troškove koji su njenom punomoćniku zbog toga prouzrokovani. Dakle, te troškove u parnici, koji u principu nisu nužni (neophodni), stranka koja parnicu izgubi nije dužna snositi, uz izuzetak kada na području sjedišta suda u danom momentu stranka nije mogla angažirati kvalificiranog punomoćnika za zastupanje (odvjetnika), a što se cijeni uzimajući u obzir kako objektivne, tako i subjektivne okolnosti (npr. na području suda nema odvjetnika koji vrše ovu samostalnu profesionalnu djelatnost ili su svi angažirani u postupku na suprotnoj strani ili su odbili da pružaju pravnu pomoć stranci itd... (pravno shvaćanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su sudjelovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH, održanom u Sarajevu 30. siječnja 2014. godine). Navedeno stanovište izraženo je i u više odluka Ustavnog suda BiH (npr. Odluka o dopustivosti od 15. rujna 2016. godine u predmetu broj AP 4407/13 i Odluka broj AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine). Nadalje je navedeno da, imajući u vidu vrstu i složenost predmetnog spora, te visinu vrijednosti spora, angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda se ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice.
11. Apelant je rješenje Kantonalnog suda zaprimio 4. rujna 2020. godine, te je protiv njega 7. rujna 2020. godine izjavio reviziju.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457627 20 Rev od 23.prosinca 2020. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 11. lipnja 2020. godine.
13. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da revizija u konkretnom slučaju nije dopuštena. U skladu sa tim, navedeno je da, prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine, revizija protiv odluke o troškovima postupka je dopuštena pod uvjetom iz članka 237. stavak (2) ZPP uz ispunjenje dva kumulativna uvjeta i to prvog: da bi revizija po navedenoj zakonskoj odredbi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i drugog, da pobijani dio pravomoćne odluke o naknadi troškova postupka prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ukazao je da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od uvjeta za izjavljivanje revizije protiv odluke o troškovima postupka jer označena vrijednost spora iznosi 1.701.53 KM, a pobijana vrijednost pravosmoćnog dijela o troškovima postupka (odbijajućem na ime odsustva iz ureda) iznosi 885,92 KM, te ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom članka 237. stavak (2) ZPP, pa samim tim ni revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. Nadalje je navedeno da odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te nema mjesta dopustivosti revizije ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak (3) ZPP. Navedeno je da je pobijana odluka donesena u skladu sa pravnim stavom izraženim u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 5719/15 od 27. veljače 2018. godine prema kojem se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku i da oni zaista predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenja parnice. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da navedeno korespondira i sa stavom Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 30. siječnja 2014. godine, na koji stav se pravilno pozvao i drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju shodno čl. 26. i
31. Odvjetničke tarife. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nerazumno dugo trajao, tj. šest godina, iako se odluka u konkretnom slučaju mogla i morala donijeti hitno, a najdulje do godinu dana. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da tijekom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije. Kantonalni sud je ukazao da u odnosu na odluku o troškovima za prijevoz punomoćnika i odsustvo iz ureda ostaje kod razloga iznesenih u presudi, te ističe da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali iscrpno obrazloženje zbog čega ove troškove nije dužan u konačnici da snosi tuženi. U odnosu na duljinu trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da su apelant i njegov punomoćnik svjesno podnijeli tužbu sudu koji je najopterećeniji brojem predmeta, a imali su mogućnost da u skladu s odredbom članka 40. ZPP izaberu sud prema mjestu gdje je apelant obavljao rad i da time znatno brže ishodi odluku suda. Ali i pored toga, Kantonalni sud smatra da je predmet riješio u skladu s dinamikom rješavanja te vrste predmeta, iako punomoćnik apelanta nije iskoristio mogućnost da podnese jednu tužbu iz istog pravnog osnova za sve tužitelje koje zastupa protiv istog tuženog.
16. Vrhovni sud je ukazao da je u postupku donio revizionu odluku, koju je u prilogu dostavio, te da tijekom postupka nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva. V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 217. st. (1), (4) i (5) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.
(4) Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po žalbi.
(5) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
18. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1., 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem dučinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju podnio protiv odluka Kantonalnog i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 23. prosinca 2020. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 11. lipnja 2020. godine. Dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda koju je apelant zaprimio 4. rujna 2020. godine. Nadalje, predmetna apelacija je podnesena 29. rujna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
22. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457627 15 Rsž od 11. lipnja 2020. godine i Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 457627 14 Rs od 24. lipnja 2015. godine
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojima je odlučivano o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.
28. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, sukladno praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da sud, shodno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP, prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te su obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva punomoćnika iz ureda i troškove korištenja osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelanta, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, tako i primjenom relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP- 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP-2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje redovnih sudova nije proizvoljno.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
33. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne prirode (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 11. srpnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 11. lipnja 2020. godine. Dakle, period koji je trajao približno šest godina. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po zakonu žurne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
36. Ocjenjujući ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka koji je za njega od većeg značaja, jer je putem suda pokušavao da ostvari potraživanja iz radnog odnosa.
37. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku odluku donio približno jednu godinu nakon podnošenja tužbe (tužba je podnesena 11. srpnja 2014. godine, a prvostupanjska presuda je donesena 24. lipnja 2015. godine). Obzirom da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke, postupanje Općinskog suda u konkretnom slučaju je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
38. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude donio približno pet godina nakon njenog podnošenja (apelant je žalbu protiv prvostupanjske presude podnio 18. srpnja 2015. godine, a drugostupanjska odluka je donesena 11. lipnja 2020. godine). Dakle, Kantonalnom sudu je bio potreban period od približno pet godina da donese drugostupanjsku odluku, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja period koji je u značajnoj mjeri doprinio duljini trajanja postupaka, naročito imajući u vidu da je postupak po zakonu žurne prirode. Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao višestruko dulje nego što je trajao prvostupanjski, iako je prvostupanjski sud u dokaznom postupku proveo dokaze kako bi utvrdio činjenično stanje, te je prvostupanjsku odluku donio u roku od približno jedne godine, dok se u drugostupanjskom postupku, u pravilu, odlučuje na temelju stanja u spisu.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kao opravdanje za duljinu žalbenog postupka ukazao da je apelant svjesno podnio tužbu sudu koji je najopterećeniji brojem predmeta, te da je u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a mogao izabrati sud prema mjestu gdje je obavljao rad i na taj način znatno brže ishoditi odluku suda. Kantonalni sud je ukazao da je, i pored velikog broja predmeta, predmet riješio u skladu sa dinamikom rješavanja te vrste predmeta. Takvo opravdanje Kantonalnog suda Ustavni sud ne može ocijeniti objektivno prihvatljivim, jer su prema zahtjevima prava na pravično suđenje u razumnom roku sudovi dužni da postupaju sa primjerenom ažurnošću, naročito u postupcima koji su po zakonu žurni, a u konkretnom slučaju se odlučivalo o žalbi i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, u predmetu u kojem postoji usuglašena praksa o tom pravnom pitanju, te se donošenje drugostupanjske odluke u periodu od pet godina ne može smatrati primjereno ažurnim postupanjem. Nadalje, iz odgovora na apelacije koje je Općinski sud dostavljao i u drugim predmetima, Ustavni sud zapaža da je i Općinski sud opterećen velikim brojem predmeta, ali da je prvostupanjski postupak u konkretnom slučaju trajao približno jednu godinu. Dakle, i pored dokaznog postupka koji je proveo, Općinski sud je prvostupanjsku presudu donio približno jednu godinu nakon podnošenja inicijalnog akta.
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Naime, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenljiva u konkretnom slučaju, jer se ovakva pasivnost u žalbenom postupku mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definirati kao posljedica uopćenih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Duljina trajanja predmetnog postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od Kantonalnog suda. Pri tome Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svojom pasivnošću u predmetnom postupku u odlučujućoj mjeri doprinio njegovoj duljini trajanja, te opravdanja koja je u konkretnom slučaju ponudio Ustavni sud ne može ocijeniti opravdano prihvatljivim, jer trajanje žalbenog postupka približno pet godina u predmetu koji je po zakonu žurne prirode predstavlja nerazumno dug period koji je u značajnijoj mjeri doprinio ukupnoj duljini trajanja postupaka.
41. Obzirom da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao približno šest godina, pri čemu se pred Kantonalnim sudom vodio približno pet godina, a po zakonu je žurne prirode, to u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja neadekvatno administriranje pravde zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članakka 6. stav 1. Europske konvencije Pitanje naknade nematerijalne štete
42. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
43. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja postupka apelantu Jasminu Malkiću treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
44. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
45. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u suštini, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je predmetni postupak, koji je po zakonu žurne prirode, trajao približno šest godina, pri čemu pred Kantonalnim sudom približno pet godina, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale elemente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
49. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić