Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2043/21 (Udruženje karate klub "Ilidža" i R. P.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2043/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2043/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Udruženje karate klub "Ilidža" i Ramiz Potur, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka

58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Udruženje karate klub "Ilidža" i Ramiz Potur protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 17 0 P 099379 21 Rev od 18.

veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 099379 20 Gž od 17. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 P 099379 19 P od 7. kolovoza 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje karate klub "Ilidža" (u daljnjemu tekstu: prvoapelant) i Ramiz Potur (u daljnjemu tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, koje zastupa Emina Habota, odvjetnica iz Sarajeva, podnijeli su 11. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 099379 21 Rev od 18. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 099379 20 Gž od 17. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 099379 19 P od 7. kolovoza 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan i da ne proizvodi pravne posljedice ugovor o prijenosu nekretnina od 15. listopada 2018. godine, zaključen između tuženika (S.Ć. kao prvotuženik i M.Ć. kao drugotuženik), što su tuženici dužni trpjeti, te da se naloži zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda da na nekretninama izvrši brisanje drugotuženika kao suvlasnika odnosno vlasnika, te da upiše prvotuženika kao vlasnika u istim dijelovima, sve bliže označeno u izreci predmetne odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao kako je nepravomoćnom presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 19. siječnja 2018. godine u toj pravnoj stvari apelanata kao tužitelja protiv prvotuženika utvrđeno da je donošenjem nestatutarne odluke Upravnoga odbora Karate saveza BiH od 22. siječnja 2014. godine, kojim su apelanti suspendirani iz Karate saveza BiH, čiji je predsjednik bio prvotuženik, izvršena diskriminacija i nejednako postupanje prema apelantima. Nadalje, da je tom nepravomoćnom presudom naloženo prvotuženiku da prvoapelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos, kao i da drugoapelantu, na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određeni iznos. Vrhovni je sud istakao da je protiv te nepravomoćne presude prvotuženik podnio priziv o kojoj Kantonalni sud u Sarajevu još uvijek nije odlučio. Vrhovni je sud istakao da su 15. listopada 2018. godine prvotuženik kao prenositelj i drugotuženik (sin prvotuženika) kao primatelj, zaključili ugovor o prijenosu nekretnina, kojim je prvotuženik svoje nekretnine prenio kao poklon drugotuženiku, zadržavajući za sebe doživotno pravo stanovanja i plodouživanja na predmetnim nekretninama. Vrhovni je sud istakao da su na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja, tvrdeći da je sporni ugovor o prijenosu nekretnina zaključen na njihovu štetu kao povjeritelja, sa ciljem onemogućavanja ili otežavanja njihovih potraživanja iz naknade štete (utvrđene navedenom nepravomoćnom presudom) apelanti sukladno odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), postavili zahtjev za utvrđenje ništavnosti navedenoga ugovora. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 103. st. 1. ZOO propisano da je ništavan ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenoga uređenja, prinudnim propisima ili ćudoređu, ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenome slučaju ne propisuje što drugo. Vrhovni je sud istakao da je prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO propisano da svaki povjeritelj čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svojega dužnika koja je poduzeta na štetu povjeritelja, te da shodno čl. 280. st. 2. ZOO smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu povjeritelja ako uslijed njezinoga izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriteljeva potraživanja. Vrhovni je sud istakao da su u konkretnome slučaju apelanti odabrali pogrešan put pravne zaštite, jer isti ne mogu uspjeti u parnici sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništavnosti ugovora, ukoliko su taj zahtjev utemeljili na činjenicama koje po materijalnome pravu odgovaraju institutu pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Vrhovni je sud istakao da predmetni ugovor jeste zaključen na štetu apelanta kao povjeritelja jer ovaj sud cijeni, nasuprot zaključku nižestupanjskih sudova, da su apelanti dokazali insolventnost prvotuženika, ali ugovor nije ništavan u smislu odredbe čl. 103. ZOO, jer zaključenje pravnoga posla da bi se izbjegla prinudna naplata dugovanja prema svojim povjeriteljima nije razlog za ništavnost ugovora. Vrhovni je sud istakao da kako predmetni tužbeni zahtjev, imajući u vidu činjenični supstrat tužbe, ima svoje utemeljenje u odredbama čl. 280. do 285. ZOO (odredbe koje se odnose na institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji), on ne može glasiti na utvrđenje ništavnosti ugovora odnosno pravnoga poslova, već pobijanje može ići samo za tim da se ograniči djelovanje pravnoga posla, i time otklone njegovi štetni učinci u odnosu na apelanta kao povjeritelje. Vrhovni je sud istakao da je pravno neutemeljen stav apelanata da sadržaj odredbe čl. 4. spornoga ugovora taj ugovor čini ništavnim u smislu odredbe čl. 103. ZOO. Vrhovni je sud istakao da činjenica da su čl. 4. spornoga ugovora tuženici u korist prvotuženika ugovorili pravo doživotnoga stanovanja i plodouživanja, kao i određena ograničenja raspolaganja tim nekretninama od strane stjecatelja nekretnina tj. drugotuženika, bez prethodne suglasnosti prvotuženika, nije razlog ništavnosti ugovora, jer ugovorena ograničenja prava vlasništva nisu protivna prinudnim propisima. Vrhovni je sud naveo da sud odlučuje u granicama postavljenih zahtjeva, u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnoga prava, ali da u konkretnome slučaju ovaj sud nije imao zakonskih mogućnosti da preinači nižestupanjske presude prilagođavanjem postavljenoga tužbenoga zahtjeva odredbi čl. 284. ZOO (kojom je propisano da ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja), jer bi time prekoračio granice dozvoljene intervencije u postavljeni tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, jer su apelanti dokazali da je apsolutno nesporno predmetni ugovor ništavan sukladno odredbi čl. 103. ZOO, a posebno jer je i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke zauzeo stav da je predmetni ugovor zaključen na štetu apelanata. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih utemeljili na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za izvođenje zaključka da predmetni ugovor nije ništavan u smislu odredbi čl. 103. ZOO, te jasno ukazao da u konkretnome slučaju nije imao zakonskih mogućnosti da preinači nižestupanjske presude prilagođavanjem postavljenoga tužbenoga zahtjeva odredbi čl. 284. ZOO, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2043/21 (Udruženje karate klub "Ilidža" i… | Sudska praksa | Aktio