Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-447/20 (R. Č.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Nadležnost suda
- Naknada
- Građanski postupak
- Legitimno očekivanje
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-447/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 447/20, rješavajući apelaciju Ratka Čomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ratka Čomića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 179418 19 Gž 2 od 15. novembra 2019.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ratku Čomiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Čomića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 179418 19 Gž 2 od 15. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 179418 17 P 2 od 16. januara 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ratko Čomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 4. februara 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 179418 19 Gž 2 od 15. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 179418 17 P 2 od 16. januara 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Instituta zaštite, ekologije i informatike Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor 5. jula 2021. godine, a Okružni sud i Osnovni sud 8. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant kao ovlašteno lice Akademskog udruženja za zaštitu zdravlja ljudi, imovine i prirodnih dobara „Eco Logic“ iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: AU „Eco Logic“) 5. februara 2008. godine podnio je Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog tražeći da mu tuženi osigura korištenje poslovnih prostorija kako je ugovoreno, te da isplati naknadu za režije.
6. Osnovni sud se Rješenjem broj 71 0 Ps 013131 08 Ps od 5. februara 2008. godine proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio na rješavanje Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud).
7. Nakon toga, 15. marta 2013. godine sva prava vezana za navedenu tužbu AU „Eco Logic“ je prenijelo na apelanta koji je precizirao tužbeni zahtjev u kojem je naveo da je 27. septembra 2004. godine zaključio ugovor o poslovno-tehničkoj i kadrovskoj saradnji sa AU „Eco Logic“ kojim je, između ostalog, dogovoreno učešće apelanta preko navedenog udruženja na izradi studije uticaja na životnu sredinu kamenoloma Vučjak iz Gradiške pod nazivom preciziranim u presudi, za šta mu nisu plaćene naknade, pa je apelant potraživao od tuženog kao sljednika navedenog udruženja da mu isplati ukupan iznos od 13.814,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime rada u Upravnom odboru tuženog, 7.000,00 KM za učešće u izradi navedene studije, te iznos od 5.500,00 KM na ime projekta preciziranog u presudi, kao i da mu naknadi troškove postupka.
8. Nakon toga, Okružni privredni sud se Rješenjem broj 57 0 Ps 013131 08 Ps od 5. juna 2013. godine proglasio stvarno i mjesno nenadležnim i predmet vratio na postupak Osnovnom sudu uz obrazloženje da stranke u postupku više nisu bila niti dva privredna pravna lica niti se spor više vodio oko pitanja vezanih za obavljanje privrednih djelatnosti zbog čega ne postoji nadležnost tog suda za rješavanje konkretnog spora.
9. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 179418 13 P od 17. februara 2017. godine kojom je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 13.814,98 KM na ime naknade za rad u Upravnom odboru tuženog sa zakonskom zateznom kamatom u istom iznosu od 13.814,98 KM, iznos od 2.800,00 KM na ime naknade za rad na projektu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom u istovjetnom iznosu, dok je apelantov zahtjev za isplatu naknade preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 5.500,00 KM na ime izrade studije precizirane u presudi. Presudom je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, te obavezan apelant da mu isplati iznos od 2.475,00 KM na ime sticanja bez osnova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. aprila 2008. godine pa do isplate, dok je zahtjev tuženog za isplatu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.216,32 KM, a apelant da tuženom naknadi iznos od 1.130,22 KM. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant odlukom Vlade RS preciziranoj u presudi imenovan za člana Upravnog odbora tuženog za koji rad mu je utvrđena naknada počev od 4. septembra 2003. godine u visini od 50% od najviše neto plate zaposlenika tuženog sa VSS koji nije na rukovodnom radnom mjestu. Obrazloženo je da tuženi nije dokazao tvrdnju da apelant nije prisustvovao većini sjednica zbog čega mu ne bi pripadala navedena naknada, kao i da nije obavijestio Vladu RS o takvom apelantovom postupanju, niti je preduzeo bilo kakve druge mjere zbog čega je taj sud utvrdio da je ovaj apelantov zahtjev osnovan, te je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke dosudio apelantu navedenu naknadu u iznosu preciziranom u dispozitivu presude.
10. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da je u cilju realizacije projekta preciziranog u presudi apelant sačinio plan rada koji obuhvata osnove planske aktivnosti i posebne sadržaje rada sa izvršiocima koje će angažirati na predviđenim zaduženjima na ovom projektu te finansijski plan kojim se definira raspodjela odobrenih sredstava z iznosu od 20.000,00 KM, da od tih sredstava ugovorena naknada apelantu iznosi 4.500,00 KM. U vezi s tim je navedeno da tuženi nije tokom postupka dokazao da je apelantu isplatio po ovom osnovu 2.100,00 KM, kako je to konstatirao u izvještaju o finansijskoj realizaciji tog projekta koji je sačinio tuženi, a isto nije mogao utvrditi ni vještak ekonomske struke. Osnovni sud je naveo da je projektom utvrđena apelantova obaveza da nadležnom ministarstvu podnese izvještaj o realizaciji i završetku ovog projekta, te da je nesporno da je apelant podnio dva izvještaja iz kojih proizlazi da je apelant izvršio prvu i drugu fazu predmetnog projekta, dok u izvještaju za treću fazu sam apelant konstatira da nije izvršena jer nisu isplaćeni autorski honorari za prvu i drugu fazu projekta. Osnovni sud je istakao da apelant nesporno nije ispunio svoju ukupnu obavezu pa time nema pravo ni zahtijevati od druge ugovorne strane ispunjenje ugovora u cijelosti jer bi se to protivilo osnovnim načelima obligacionog prava, načelima savjesnosti i poštenja iz člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a budući i da pravilo istovremenog ispunjenja obaveze iz ugovora proizlazi iz odredbe člana
122. ZOO-a. Osnovni sud je istakao da je imajući u vidu navedeno zaključio da je djelimično osnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade za izvršenje prove dvije faze projekta te je donio odluku kao u dispozitivu. Osnovni sud je, osim toga, obrazložio da je neosnovan i apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime izvršenih poslova na izradi studije preciziranoj u presudi a u vezi koje je zaključen ugovor od 10. januara 2005. godine između tuženog kao izvršioca i „Integral Inžinjering“ Laktaši kao naručioca, te nakon toga i aneks ovog ugovora o zajedničkom učešću u izradi navedene studije od 31. decembra 2014. godine kojim je ugovoreno da tuženi ustupa dio poslova organizaciji AU „Eko-logic“ čija stručna lica će i obaviti posao iz člana 1. ugovora, odnosno sačiniti navedenu studiju, a da se apelant imenuje za odgovornog istraživača kao naučni savjetnik, dok će se visina naknade za taj posao apelantu utvrditi na apelantov prijedlog. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz svega navedenog proizlazi da apelant nije bio ugovorna strana, već je isti potpisao u svojstvu predsjednika skupštine udruženja što je, kako je obrazložio taj sud, i sam apelant priznao zbog čega u konkretnom slučaju apelant kao fizičko lice nije legitimiran da zahtijeva ispunjenje navedenog ugovora i aneksa ugovora. Na navedeno, prema obrazloženju tog suda, ne utiče ni odredba člana 3. aneksa ugovora o zajedničkom učešću u izradi studije kojom je ugovoreno da visinu naknade i način plaćanja za izvršene poslove utvrđuje odgovorno lice nosioca zadatka na prijedlog odgovornog istraživača studije jer iz iste proizlazi da visinu i način plaćanja za izvršeni posao utvrđuje odgovorno lice nosioca zadatka na osnovu prijedloga istraživača, odnosno apelanta, ali u korist AU „Eco Logic“ iz čega proizlazi, kako je naveo taj sud, da faktički apelantov rad ne može ishoditi njegovu aktivnu legitimaciju jer on nije ugovorna strana pa je u odnosu i na taj dio tužbenog zahtjeva Osnovni sud odlučio kao u dispozitivu.
11. Osnovni sud je istakao i da je protivtužbeni zahtjev tuženog djelimično osnovan. Obrazloženo je da tuženi svoj protivtužbeni zahtjev temelji na činjenici da se tužilac neosnovano obogatio na račun tuženog jer je tuženi na ime kotizacije za učešće tužioca na seminarima Centra za razvoj i kvalitetu „Ros-kar“ d.o.o. Sarajevo platio ukupno 3.575,00 KM. Prema navodima tuženog, tužilac se obratio tuženom zahtjevom za pomoć u edukaciji za menadžera kvaliteta i u prilogu zahtjeva je dostavio račun broj 1/102/2005 na iznos od 1.100,00 KM. Uz drugi zahtjev za uplatu sredstava tužilac je dostavio račun broj 1-115/05 od 8. juna 2005. godine na iznos od 2.475,00 KM. Prema izvještaju o stanju duga za tužioca broj 4-0507/08 od 27. marta 2008. godine proizlazi da tužilac duguje tuženom ukupno 3.575,00 KM. Prema zahtjevu tužioca za uplatu sredstava u iznosu od 2.475,00 KM, proizlazi da se tužilac obraća molbom za uplatu ovih sredstava i ovlašćuje tuženog da izvrši kompenzaciju iz ugovorenih sredstava iz studije ,,Vučjak“ ili drugih izvora. Imajući u vidu da tužilac nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženim u pogledu studije ,,Vučjak“, ali jeste po drugim osnovima, osnovan je protivtužbeni zahjev tuženog za isplatu iznosa od 2.475,00 KM jer je uplata izvršena uz ovlašćenje tužioca da se izvrši | kompenzacija te uplate, odnosno vraćanje iz njihovim međusobnih potraživanja. I sam tužilac je izjavio da je postignut dogovor oko finansiranja učešća tužioca na seminarima u omjeru od 60% prema 40% između AU „Eco Logic“ i tuženog, ali tužilac u tom pravcu nije ponudio dokaze, pa se ti navodi ne mogu prihvatiti.
12. Odredbom člana 210. ZOO-a je propisano, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignutih koristi. Stavom 2. propisano je da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Za ovaj izvor obligacije bitno je da se umanjila imovina jednog lica da se uvećala imovina drugog lica, da postoji međusobna veza između umanjenja i povećanja imovine, odnosno da je došlo do uvećanja imovine jednog lica na račun imovine drugog lica i da ne postoji pravni osnov koji bi pravno opravdavao. Dio protivtužbenog zahjeva za isplatu iznosa od 1.100,00 KM nije osnovan jer se radio isplati na ime pomoći, bez utvrđene obaveze na vraćanje uplaćenih sredstava, pa se u odnosu na ovaj dio ne radi o sticanju bez osnova.
13. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 179418 17 Gž od 13. decembra 2017. godine žalbe uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je Osnovni sud počinio niz pogrešaka prilikom donošenja navedene presude uključujući i nerazmatranje pitanja apelantove aktivne legitimacije s obzirom na to da iz tužbe proizlazi da ju je podnijelo AU „Eco Logic“, a da je apelant potpisan „za tužioca“ tvrdeći da je ovlašteno lice, ali ne precizirajući u kojem smislu, zatim ne razmatranja pitanja isplate naknade apelantu za njegov rad u Upravnom odboru tuženog s obzirom na to da ovakav zahtjev nije postavljen u prvobitnoj tužbi, već je unesen u tužbeni zahtjev nakon što je apelant ušao u ovu parnicu na tužilačkoj strani 15. marta 2013. godine pri čemu, prema obrazloženju tog suda izostaju i valjani razlozi vezani za ocjenu nalaza i mišljenja vještaka.
14. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 179418 17 P 2 od 16. januara 2019. godine kojom je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 4.000,00 KM na ime naknade za rad na projektu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od 4.000,00 KM, dok su zahtjev za isplatu naknade i zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za isplatu naknade za rad u upravnom odboru tuženog odbijeni kao neosnovani. Presudom je obavezan apelant da tuženom isplati iznos od 2.475,00 KM na ime sticanja bez osnova, a zakonskom zateznom kamatom počev od 14. aprila 2008. godine do isplate, dok je zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant svoje zahtjev na ime naknade za projekat preciziran u presudi temelji na rješenju Ministarstva nauke i tehnologije od 15. novembra 2006. godine kojim su tuženom odobrena sredstva u iznosu od 20.000,00 KM na ime sufinansiranja navedenog naučno-istraživačkog projekta u kojem je apelant imenovan za koordinatora projekta. Osnovni sud je obrazložio da apelant svoje potraživanje po ovom osnovu ne može crpiti iz navedenog rješenja, već iz ugovora o autorskom radu koji je zaključio s tuženim kao naručiocem posla i kojim je regulirana visina honorara za tri faze projekta. Osnovni sud je istakao da se ovdje radi o ugovoru o djelu iz člana 60. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a za koji nije propisana obavezna pismena forma. Kako je nesporno da je apelant okončao dvije faze projekta, o čemu, prema obrazloženju tog suda, svjedoče izvještaji o te dvije faze, a sam apelant ne spori da treća faza nije izvršena, to apelantu pripada pravo na ugovoreni honorar za te dvije faze, pa je u odnosu na taj dio zahtjeva Osnovni sud donio presudu kao u dispozitivu.
15. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je nesporno da je apelant Rješenjem Vlade RS od 4. februara 2003. godine imenovan za člana Upravnog odbora tuženog, te da mu je rješenjem od 2. decembra 2003. godine utvrđena naknada u visini od 50% najviše neto plate radnika sa VSS zaposlenog kod tuženog koji nije na rukovodnom radnom mjestu, te da obračun navedene naknade teče od 4. septembra 2003. godine. Osnovni sud je obrazložio da tuženi tokom postupka nije sporio apelantovo pravo na navedenu naknadu, ali da je istakao prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da je nesporno da je prvobitnu tužbu od 5. februara 2008. godine podnio AU „Eco Logic“ i da u tužbenim zahtjevom nije bilo obuhvaćeno pitanje isplate navedene naknade zbog čega u odnosu na prvobitnu tužbu apelant nema aktivnu legitimaciju da zahtijeva naknadu tog potraživanja. Apelant je takav zahtjev postavio tek 15. marta 2013. godine kada je apelant pristupio parnici i istakao navedeni zahtjev za isplatu naknade za period od 4. septembra 2003. godine do 31. augusta 2006. godine. Osnovni sud je obrazložio da navedena naknada predstavlja povremeno potraživanje koje dospijeva na mjesečnom nivou i za koje je odredbama člana 372. ZOO-a propisan zastani rok od tri godine. Kako se isplata naknade traži za period od 4. septembra 2003. godine do 31. augusta 2006. godine, a zahtjev za naknadu je postavljen 15. marta 2013. godine, to je, prema obrazloženju tog suda, nesporno da je nastupila zastara potraživanja zbog čega je apelant izgubio pravo da zahtijeva isplatu navedene naknade.
16. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da tuženi svoj protivtužbeni zahtjev temelji na činjenici da se apelant neosnovano obogatio na njegov račun jer je tuženi na ime kotizacije za učešće apelanta na seminarima preciziranim u presudi platio ukupno iznos od 3.575,00 KM, i to za jedan iznos od 1.100,00 KM, a za drugi 2.475,00 KM, pri čemu je apelant ovlastio tuženog da kompenzira uplaćeni iznos sa potraživanjem koje apelant ima po osnovu članstva u upravnom odboru tuženog i o osnovu ugovora o autorskom radu, ali da tuženi nikada nije mogao da se naplati. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 210. ZOO-a propisano da kad neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignutih koristi, odnosno da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Kako je nesporno da ne postoji osnov po kojem bi opravdao ovo plaćanje kao bespovratno, prema mišljenju Osnovnog suda, tuženom pripada pravo na naknadu iznosa od 2.475,00 KM. Osnovni sud je istakao da se, međutim, ovakav zaključak ne može izvesti za potraživanje iznosa od 1.100,00 KM jer je utvrđeno da se u tom slučaju radilo o isplati na ime pomoći bez utvrđene obaveze vraćanja.
17. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 179418 19 Gž 2 od 15. novembra 2019. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, za sudske takse, kao i za sastavljanje odgovora na žalbu tuženog, te zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje žalbe i sudske takse na žalbu. Okružni sud je obrazložio da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na visinu naknade za izvršenje projekta preciziranog u presudi jer je, prema mišljenju tog suda, nesporno da apelant nije izvršio sve tri faze projekta, već samo dvije za koje mu je naknada i dosuđena. U odnosu na ovo potraživanje, obrazloženo je i da je neosnovana žalba tuženog u kojoj je naveo da apelantu ne pripada ova naknada s obzirom na to da je ugovoreno da je uvjet za isplatu naknade usvajanje izvještaja o izvršenim projektima jer u postupku takva činjenica nije utvrđena. Navedeno je da je neosnovana apelantova žalba i u odnosu na zaključak prvostepenog suda da je apelantovo potraživanje za naknadu za rad u upravnom odboru tuženog zastarjelo. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru od djelu na koje bi se mogao primijeniti opći zastarni rok od 10 godina, kako to apelant pogrešno shvata, već o imenovanju po osnovu odluke Vlade RS i povremenim davanjima na koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine, kako je to i utvrdio prvostepeni sud. Prema obrazloženju tog suda, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi vezani i za njegovu obavezu naknade iznosa od 2.475,00 KM tuženom s obzirom na to da je nesporno da apelant nije, u smislu člana 211. ZOO-a, vratio navedeni novčani iznos tuženom iako se sa tim saglasio kada mu je tuženi uplati navedeni novčani iznos, čime je na apelantovoj strani došlo do sticanja bez osnova. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
18. Apelant u opširnoj apelaciji navodi da smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da njegovo angažiranje kao člana Upravnog odbora tuženog predstavlja ugovor o djelu koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 10 godina, a da se ne radi o povremenom potraživanju koje zastarijeva za tri godine, kako su to proizvoljno zaključili redovni sudovi, te da je takva odluka donesena samo da bi se apelant ponizio. Smatra da su mu zbog tog zaključka osim navedenih prava prekršena i prava iz čl. II/3.a), b) i f) i prava iz čl. 2, 3. i 8. Evropske konvencije jer je navedenim postupanjem redovnih sudova njegova porodica ponižavana, te da je to uticalo na biološko-materijalne i privatne uvjete života i da su podložni torturi. Navodi i da se Osnovni sud bez ikakvog osnova i znanja proglasio nenadležnim, a nakon njega i Okružni sud, pa predmet vratio tom istom Osnovnom sudu, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja također torturu apelanta i njegove porodice zbog čega nije imao ni pravo na podnošenje djelotvornog pravnog lijeka i što je prouzročilo neopravdano dugo trajanje postupka pa apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete. Također smatra da ne postoji nikakav osnov za njegovo obavezivanje da tuženom naknadi iznos od 2.475,00 KM jer je u tom slučaju ispoštovan ugovoreni materijalnopravni odnos između apelanta i tuženog, a koji se odnosi na apelantovo prisustvovanje seminaru koje je bilo obostrano potrebno.
II.Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Osnovni sud je naveo da je njegova presuda potvrđena presudom Okružnog suda te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
21. Tuženi je naveo da prilikom rješavanja konkretnog spora nije bilo propusta redovnih sudova zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Povremena potraživanja Član 372. stav 1.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
23. U Zakonu o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 37/12, 14/14 – odluka Ustavnog suda RS, 44/15, 39/16 – odluka Ustavnog suda i 100/17) relevantne odredbe glase: Član 33. stav 1. tačka a) Okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju:
a) u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira, u kojima su obje stranke u postupku pravno ili fizičko lice, koje u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavlja privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja;
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 179418 19 Gž 2 od 15. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.a), b), e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i čl. 2., 3., 8, 13., 14. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra i da je postupak predugo trajao.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor vezan za apelantovo radno angažiranje kod tuženog i prava koja iz tog angažmana proističu. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
33. Apelant navodi da je predmetni postupak, iako je po zakonu hitan, trajao skoro 12 godina.
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, nije radilo o složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 5. februara 2008. godine tužbom koju je u ime AU „Eco Logic“ protiv tuženog podnio apelant, a da je okončan presudom Okružnog suda od 15. novembra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je ukupno trajao 11 godina i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se Osnovni sud, s obzirom na to da se radilo o sporu između privrednih subjekata vezanim za njihovo poslovanje, proglasio stvarno i mjesno nenadležnim odmah nakon podnošenja tužbe i da je predmet ustupio Okružnom privrednom sudu kod kojeg se postupak vodio sve do 5. juna 2013. godine kada se taj sud proglasio nenadležnim jer je umjesto dotadašnjeg prvobitnog tužioca AU „Eco Logic“ tužbu preuzeo apelant (koji je do tada zastupao prvobitnog tužioca) i 15. marta 2013. godine precizirao sadržaj tužbenog zahtjeva koji je u potpunosti različit od prvobitnog (prvobitni zahtjev se, kako je rečeno u prethodnim tačkama ove odluke, odnosio na pitanja obezbjeđenja korištenja kancelarijskog prostora i plaćanja režija dok se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na naknade vezane za radni angažman kod tuženog).
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, ustvari, predmetni postupak u odnosu na apelanta i njegov tužbeni zahtjev trajao ukupno šest godina i osam mjeseci jer je započeo tek postavljanjem tužbenog zahtjeva od apelanta 15. marta 2013. godine pred Okružnim privrednim sudom i da je okončan presudom Okružnog suda od 15. novembra 2019. godine. Ustavni sud ukazuje da je nakon toga prvostepena presuda donesena nakon tri godine i osam mjeseci (17. februara 2017. godine), ali da je ta presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda od 13. decembra 2017. godine zbog propusta Osnovnog suda načinjenih pri rješavanju predmeta i predmet je vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu. Nakon toga, Osnovni sud je donio novu presudu u roku od jedne godine i mjesec dana (16. januara 2019. godine), a koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 15. novembra 2019. godine kojom je predmetni postupak po apelantovoj tužbi i okončan. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se dužina trajanja postupka mora sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od redovnih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na potraživanja koja su proistekla iz njegovog radnog angažmana kod tuženog zbog čega je predmetni postupak bio hitan, Ustavni sud smatra da se trajanje tog postupak od šest godina i osam mjeseci u situaciji kada nije bilo potrebno razmatrati složena činjenična i pravna pitanja može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri uticalo neažurno i neučinkovito postupanje redovnih sudova, prije svega Osnovnog suda. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi vezani za nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka osnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, a što je rezultiralo kršenjem naprijed navedenih prava, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke s obzirom na sjedište redovnih sudova koji su uticali na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
U odnosu na osporene odluke
41. U odnosu na osporene odluke, Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Osnovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da je njima proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
43. Ustavni sud u vezi s apelantovim navodima zapaža da su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu potraživanja vezanih za rad u upravnom odboru tuženog zbog proteka zastarnog roka od tri godine, ali da apelant tvrdi da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti opći zastarni rok od 10 godina s obzirom na to da se radilo o ugovoru o djelu koji ne mora biti sačinjen pismeno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o radu po ugovoru o djelu s obzirom na to da je apelant za člana Upravnog odbora tuženog imenovan odlukom Vlade RS, što su zaključili i redovni sudovi na osnovu činjenica predmeta. Ustavni sud zapaža i da potraživanje za isplatu naknade za rad u tom odboru predstavlja povremena potraživanja koja dospijevaju godišnje, odnosno mjesečno, zbog čega se, kako su to i obrazložili redovni sudovi, na takvo potraživanje primjenjuje trogodišni zastarni rok iz člana 372. ZOO-a. Kako je apelant tužbeni zahtjev za isplatu naknade za navedeni rad u periodu od 4. septembra 2003. godine do 31. augusta 2006. godine postavio tek 15. marta 2013. godine, to je nesporno da je to potraživanje zastarjelo, pa Ustavni sud apelantove navode o ovom pitanju smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža i da je odredbama člana 210. ZOO-a, kako su to, također, obrazložili redovni sudovi, propisano da kada dio nečije imovine pređe u imovinu drugog lica i u slučaju ako je za taj prijelaz, između ostalog, postojao osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao, sticalac je dužan da takvu vrijednost vrati. Kako su redovni sudovi utvrdili da je nesporno između tuženog i apelanta postojao dogovor da tuženi uplati troškove seminara u korist apelanta, a da se kasnije kompenzira iz apelantovog duga prema njemu, ali da to tuženi nije učinio jer nije bilo sredstava za kompenzaciju, to Ustavni sud i apelantove navode da je njegovo učešće na spornom seminaru bilo od koristi i tuženom i apelantu zbog čega ne postoji osnov za vraćanje potraživanog iznosa od tuženog smatra neosnovanim. Pored navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno dosudili honorar za samo dvije faze preciziranog projekta jer mu je tuženi trebao isplatiti naknadu i za njegovu treću fazu, iako ona nije okončana jer isplata honorara nije ugovorena u zavisnosti od okončanja projekta. Ovo stoga jer, kako su to i obrazložili redovni sudovi, ne postoji nikakav zakonski osnov za isplatu honorara za nešto što nije urađeno, odnosno okončano. Također, suprotno apelantovom shvatanju, nakon što je apelant ostao tužilac u predmetnom postupku i postavio tužbeni zahtjev koji se više nije odnosio na pitanja iz oblasti rada privrednih subjekata, što je vidljivo iz prethodnih tačaka ove odluke, to je nesporno da više nije postojala nadležnost Okružnog privrednog suda iz člana 33. stav 1. tačka a) Zakona o sudovima RS zbog čega se Okružni privredni sud i morao proglasiti nenadležnim u ovom postupku i predmet dostaviti na postupanje Osnovnom sudu kao mjesno i stvarno nadležnom sudu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova po ovim pitanjima jasna i argumentirana i da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Navedena obrazloženja su, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana zloupotrebe prava i da je diskriminiran. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava veže za proizvoljnu primjenu prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava, kako je nesporno da zbog svega navedenog u prethodnim tačkama ove odluke apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će mu potraživanja biti u cijelosti isplaćena, kako je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu shodno zakonu bili na raspolaganju, kako nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na apelantovu štetu, te kako nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na lica koja su u istoj ili sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud zapaža da apelant navodi i da su mu zbog proizvoljne primjene prava prekršena i prava iz člana II/3.a) pravo na život, II/3.b) pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2., 3. i 8. Evropske konvencije. S obzirom na to da se u suštini kršenje navedenih prava ne može povezati s predmetom konkretnog spora, to se Ustavni sud u ovoj odluci neće baviti apelantovim navedenim tvrdnjama.
VIII.Zaključak
47. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak koji se odnosio na pitanja naknade apelantovog potraživanja po osnovu radnog angažmana kod tuženog, koji je po zakonu hitan, trajao šest godina i osam mjeseci, pri čemu redovni sudovi nisu trebali razmotriti složena pravna i činjenična pitanja.
48. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto je apelantovo potraživanje za naknadu za rad u Upravnom odboru tuženog za traženi period kao povremeno potraživanje zastarjelo u roku od tri godine, zašto apelantu nije bilo moguće isplatiti honorar i za treću fazu ugovorenog projekta, koju apelant nije završio, i kada je apelant obavezan da tuženom naknadi novčani iznos za troškove stručnog seminara koje je tuženi trebao kompenzirati iz apelantovog duga prema tuženom, ali nije bilo sredstava da se to učini.
49. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da taj aspekt prava na pravično suđenje nije prekršen, kada apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će mu potraživanja u cijelosti biti isplaćena, kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu shodno zakonu bili na raspolaganju, kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na apelantovu štetu, te kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na lica koja su u istoj ili sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić