Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2730/21 (S. G.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2730/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2730/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Senada Gasal, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Senada Gasal protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 133910 20 Rev od 16. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Senada Gasal (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, podnijela je 30. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 133910 20 Rev od 16. veljače 2021. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio rušenje objekta na predmetnim nekretninama“.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je prednik apelantice S.G. (apelantica dostavila rješenje o nasljeđivanju od 16. srpnja 2021. godine kojim je utvrđeno da je ona nasljednica iza umrlog S.G.) da tužitelju (H.H.) za razdoblje od 3. siječnja 2017. do 1. veljače 2019. godine, na ime naknade za korištenje tuđe stvari u svoju korist, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza na način propisan člankom 8. i 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostupanjski sud utvrdio da su rješenjem o dosudi od 21. lipnja 2016. godine, u postupku koji je vođen po prijedlogu tužitelja protiv ovršenika (Tvornice namještaja Travnik), tužitelju dosuđene predmetne nekretnine upisane u zemljišnoknjižnom ulošku broj 1329 k.o. Travnik, te je naloženo ovršeniku da u skladu sa Zakonom o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) ove nekretnine odmah preda tužitelju. Dalje je naveo da je na temelju rješenja o dosudi, rješenjem zemljišnoknjižnog ureda od 27. lipnja 2018. godine, uknjiženo pravo vlasništva u korist tužitelja na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1. Međutim, nakon uvođenja u posjed tužitelja (25. siječnja 2017. godine), u objektu koji je sagrađen na predmetnim nekretninama, ostale su pokretne stvari prednika apelantice i nalazile su se u tom prostoru od 3. siječnja 2017. do 1. veljače 2019. godine (navedene činjenice su utvrđene osobnim opažanjem suda na licu mjesta i na osnovu dokaza prednika apelantice). Nadalje, Drugostupanjski sud je istakao da je tužitelj na temelju zemljišnoknjižnog izvatka za zemljišnoknjižni uložak broj 1329 k.o. SP Travnik, dokazao da je uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina. Drugostupanjski sud je istakao da ovu odlučnu činjenicu u suštini nije sporio ni prednik apelantice, ali je smatrao da je nezakonito proveden ovršni postupak u kome je doneseno rješenje o dosudi od 21. lipnja 2016. godine, kao i ispravke ovog rješenja i da je nezakonito proveden zemljišnoknjižni postupak upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužitelja, te je u prizivu tvrdio da je te činjenice prvostupanjski sud bio dužan utvrditi kao prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP. Drugostupanjski sud je ukazao da je člankom 52. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišne knjige i to na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa. Drugostupanjski sud je dalje ukazao da je člankom 93. ZOP propisano da se nakon polaganja kupoprodajne cijene rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu kojim se istovremeno nalaže ranijem vlasniku ili posjedniku predaja nekretnine kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da izvrši upis promjene prava vlasništva i brišu prava trećih lica za koja je određeno rješenjem o dosudi. Nadalje, drugostupanjski sud je ukazao da su člankom 3. Zakona o zemljišnim knjigama propisane pretpostavke za upis prava vlasništva i drugih stvarnih prava u zemljišne knjige (ovom odredbom je propisano da se između ostalog, upis prava vlasništva može izvršiti na osnovu sudske odluke koja predstavlja osnovu za upis stvarnih prava), a člankom 9. istog zakona da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra točnim, a brisano pravo iz zemljišne knjige se smatra da ne postoji. Drugostupanjski sud je, također, ukazao da je člankom 12. stavak 1. ZPP propisano da parnični sud može sam riješiti neko prethodno pitanje koje se odnosi na postojanje nekog prava ili pravnog odnosa o kome još nije donesena odluka suda ili drugog nadležnog organa (prethodno pitanje), ako posebnim propisima nije drugačije određeno, a stavkom 2. iste odredbe da odluka o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Kako je tužitelj zemljišnoknjižnim izvatkom 1329 k.o. Travnik, dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina i da je vlasništvo stekao na temelju rješenja o dosudi sukladno odredbi članka 93. stavak 2. ZOP koje predstavlja sudsku odluku u smislu članka 52. stavak 1. ZSP, drugostupanjski sud je istakao da prvostupanjski sud u takvoj situaciji nije imao zakonskih pretpostavki da činjenicu koja proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, utvrđuje kao prethodno pitanje. Kantonalni sud je nadalje istakao da je visina dosuđenog potraživanja na ime naknade za korištenje tuđe stvari utvrđena na temelju nalaza vještaka financijske struke na koji, u suštini prednik apelantice i nije imao primjedbi niti je predlagao eventualnu dopunu nalaza, jer je dopunu predlagao tužitelj, a na sva postavljena pitanja vještakinja je na dala jasne odgovore na glavnoj raspravi. Samim time što prednik apelantice nije imao dokaznih prijedloga u odnosu na visine dosuđene naknade, drugostupanjski sud je istakao da je neutemeljen i prizivni prigovor istaknut u tom pravcu. Konačno, drugostupanjski sud je ukazao da je člankom 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) reguliran institut upotrebe tuđe stvari u svoju korist, kojim je propisano da imalac stvari može zahtijevati da mu osoba koju njegovu stvar koristi za svoje potrebe isplati naknadu za korištenje. Budući da prednik apelantice nije sporio da je svoje pokretne stvari držao u prostoru tužitelja, drugostupanjski sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je obavezan tužitelju nadoknaditi dosuđeni iznos prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskoga suda, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 52. stavak 1. ZSP, odredbe člana 93. ZOP, član 3. Zakona o zemljišnim knjigama i članka

219. ZOO, kada je odbio priziv prednika apelantice i prvostupanjsku presudu potvrdio u dijelu kojim je obvezan prednik apelantice da naknadi iznos određen prema nalazu vještaka. Vrhovni sud je dalje ukazao da je prema članku 219. ZOO, za osnovanost zahtjeva dovoljno dokazati činjenicu korištenja stvari od strane neke osobe, te nepostojanja pravnog osnova korištenja. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj dokazao činjenicu korištenja predmetne nekretnine od strane prednika apelantice koja činjenica nije ni bila sporna tijekom postupka i da je poslovni prostor koristio bez pravnog osnova. Prema ustaljenoj sudskoj praksi ta se naknada za korištenje nekretnine određuje u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se nekretnina nalazi, pa je prvostupanjski sud pravilno obavezao prednika apelantice za isplatu navedenog iznosa na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora. Vrhovni sud je istakao da je za svoju odluku drugostupanjski sud je dao pravilne i potpune razloge.

Apelacioni navodi

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, ističe da rješenje o dosudi nije isto što i presuda suda o vlasničko-pravnim odnosima, jer rješenje o dosudi u osnovi kupovina nekretnine na dražbi (nekretnine se stječu derivatnim načinom od prednika) te sudska odluka zamjenjuje clausulu intabulandi prethodnog vlasnika koji se u pravilu protivi prodaji. Stoga, budući da rješenje o dosudi nije dokaz vlasništva već je samo pravni osnova za stjecanje prava vlasništva, apelantica smatra da sve od podnošenja tužbe (12. siječnja 2018. godine) do uknjižbe rješenja o dosudi tužitelj nije bio knjižni a ni vanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog objekta, te za to razdoblje nije mogao tražiti ni dobiti naknadu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZSP, ZOP i Zakona o zemljišnim knjigama, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ukazali da je tužitelj dokazao da je uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, koju činjenicu u suštini nije sporio ni prednik apelantice, te da je dokazao činjenicu korištenja predmetne nekretnine od strane prednika apelantice i to bez pravnog osnova, slijedom čega su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u smislu odredaba člana 219. ZOO. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2730/21 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio