Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2101/21 (M. Š.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2101/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2101/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Murisa Šubić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Murisa Šubić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 531729 16 Rsž od 15. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 531729 15 Rs od 1. srpnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Murisa Šubić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Visokoga, koju zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokoga, podnijela je 15. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 531729 16 Rsž od 15. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 531729 15 Rs od 1. srpnja 2016. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 22. lipnja 2015. godine, te da se tuženik („Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko) obveže da apelantici uspostavi radno pravni status počevši od 22. lipnja 2015. godine, da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke „šivač“, sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2014. godine ili na druge odgovarajuće poslove.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je apelantici otkazan ugovor o radu uslijed gospodarskih razloga, koji su doveli do tehnoloških promjena (ugašen je proizvodni pogon „Goruša“, u kojemu je apelantica radila), sukladno čl. 87. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka tuženik dokazao gospodarske i tehnološke razloge za otkaz, koji korespondiraju razlozima navedenim u odluci o otkazu apelantici. Kantonalni je sud istakao, glede navoda o tomu da je tuženik tijekom 2014. godine ostvario rekordan izvod i proizvodnju autopresvlaka i da je zaposlio nove djelatnike, da taj dokaz se odnosi na stanje kod tuženika prije otkaza koji je dat apelantici. Kantonalni je sud, također, istakao da kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, da odluku o nastavku rada i isplativosti donosi isključivo poslodavatelj, te da ukoliko je tuženik donio poslovnu odluku o tomu da će se ugasiti određeni proizvodni pogon, sud nije ovlašten ulaziti u ocjenu i ispitivanje razloga koji su rukovodili tuženika u smislu poslovanja kod takve odluke. Kantonalni je sud naveo da apelantica ne može putem suda inzistirati da tuženik nastavi sa radom, ukoliko je on odlučio zatvoriti taj pogon jer ga ne smatra isplativim. Kantonalni je sud istakao da apelantica može tražiti samo ispitivanje odluke o otkazu u smislu da li je nakon zatvaranja toga pogona tuženik otvorio isti taj pogon na istome mjestu, ili drugome mjestu gdje je mogao rasporediti apelanticu, što u konkretnome nije bio slučaj. Kantonalni je sud istakao da navodi apelantice glede toga da je otkaz dat za vrijeme bolovanja na kojemu je bila uslijed profesionalnoga oboljenja, nisu utemeljeni. Kantonalni je sud istakao da prema čl. 64. ZOR povreda na radu ili oboljenje od profesionalne bolesti jesu smetnja za otkaz, ali da apelantica nije dokazala, niti to ni na koji način proistječe iz liječničke dokumentacije, koja je provedena kao dokaz. Kantonalni je sud istakao da sam iskaz apelantice da se radilo o bolovima u kičmi kao posljedica dugotrajnoga rada za mašinom, u svjetlu ostalih dokaza, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio subjektivnim u mjeri u kojoj mu nije poklonio vjeru. Kantonalni je sud istakao da nije točan prizivni navod apelantice o tomu da tuženik nije sačinio obvezatni program zbrinjavanja viška djelatnika. Kantonalni je sud istakao da je tuženik, naime, sačinio elaborate u dva navrata, i to 14. travnja i 23. srpnja 2014. godine, u kojima je jasno naveo razloge smanjenja proizvodnje, predvidio korake na smanjenju i proizvodnje i djelatnika, vršio konzultacije sa vijećem djelatnika, kojemu je dostavljao spiskove imena djelatnika, ponudu za upošljavanje drugome poslodavatelju, uspostavio kriterije za otkazivanje ugovora o radu, dao zaključke u svezi sa prekvalifikacijom djelatnika. Kantonalni je sud istakao da iz svega navedenoga proistječe da je tuženik formalno poduzeo radnje na sačinjavanju programa zbrinjavanja viška djelatnika, u kojemu je navedena i apelantica. Kantonalni je sud naveo da je, dakle, tuženik sa svoje strane dokazao da je otkaz apelantici dat uslijed gospodarskih promjena, zbog kojih je odlučio zatvoriti proizvodni pogon, bez mogućnosti da zadrži apelanticu na drugome radnome mjestu, dok apelantica nije dokazala da je tuženik nastavio sa radom u tomu pogonu, da je bilo tko od šivača zadržan u radnome odnosu, ili da je bilo tko novi nakon njenoga otkaza primljen na rad, čime bi dovela u sumnju pravilnost i zakonitost odluke tuženika.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi kako na strani tuženika nisu postojali nikakvi gospodarski razlozi, jer u je u to vrijeme tuženik zapošljavao nove djelatnike, te ostvario rekordan izvoz. Nadalje, istječe kako je otkaz nezakonit i kada se ima u vidu činjenica da joj je dat tijekom bolovanja, iako je u svojemu iskazu istakla da je bolovanje posljedica rada kod tuženika, jer je bio veliki obujam posla, da je u pitanju rad na mašinama, uslijed čega je došlo do oboljenja kičme. Također, apelantica navodi da tuženik nije sačinio program zbrinjavanja viška djelatnika sukladno odredbama ZOR.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučivanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima (da nisu postojali gospodarski razlozi za davanje otkaza, da joj je otkaz dat tijekom bolovanja, da nije sačinjen program zbrinjavanja viška djelatnika), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge glede neutemeljenosti takvih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić