Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-532/20 (V. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-532/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-532/20, rješavajući apelaciju Vasilija Mičića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilija Mičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 086479 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 086479 18 Gž od 25. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 086479 17 P od 28.

septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasilije Mičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 086479 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 086479 18 Gž od 25. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 086479 17 P od 28. septembra 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 086479 17 P od 28. septembra 2018. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obavežu tuženi Z. M., I. S. i P. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu solidarno isplate na ime glavnog duga iznos od 120.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je navedenom presudom obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva naplata potraživanja proistekla iz Ugovora o kupoprodaji osnivačkog uloga-udjela zaključenog 14. septembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Nadalje je istakao, da među strankama nije sporno da je navedeni ugovor zaključen između apelanta i tuženih (odnosno prednika I tužene, te II i III tuženog), niti je sporno da je istog dana zaključen i Ugovor o prenosu osnivačkog uloga (14. septembra 2006. godine). Zatim je istakao, da iz predmetnog ugovora proizlazi da je apelant kao osnivač PGP Graditelj d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: društvo Graditelj) prodao svoj suvlasnički dio od 15% tuženim za kupoprodajnu cijenu od 120.000,00 KM (na način da tuženi apelantu solidarno isplate do 31. decembra 2007. godine 50.000,00 KM, do 31. decembra 2008. godine 35.000,00 KM i do 31. decembra 2009. godine 35.000,00 KM), a apelant se obavezao da će odmah nakon potpisivanja tog ugovora sa tuženim zaključiti Ugovor o prenosu osnivačkog uloga. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je neophodno predmetni ugovor sagledati detaljnije, pa i sa aspekta osnova ili razloga za zaključenje istog, a u kontekstu prigovora tuženih. Naime, tuženi su isticali, prije svega, da je predmetni ugovor apsolutno ništav ugovor, odnosno da je fiktivan ugovor, jer je apelant na ime svog osnivačkog uloga i osnivačkih prava, koje je imao u društvu Graditelj, prethodno već dobio dva stana i jedan poslovni prostor, a predmetni ugovor je imao smisla samo radi zaključenja Ugovora o prenosu osnivačkog uloga.

4. Osnovni sud je ukazao da iz nespornih činjenica proizlazi da je apelant kao osnivač društva Graditelj pristupio tom društvu 13. decembra 2004. godine (na način što je dio osnivačkog uloga u iznosu od 32.732,25 KM ili 15% osnivačkog uloga prenesen na apelanta Ugovorom o prenosu udjela i pristupanju osnivačima), a da je istupio iz društva 14. septembra 2006. godine, odnosno da je bio osnivač ili preciznije suvlasnik društva godinu i devet mjeseci. Zatim je ukazao da iz kupoprodajnog ugovora od 9. decembra 2005. godine proizlazi da su taj ugovor zaključili društvo Graditelj, kao prodavač i apelant kao kupac, a da je predmet tog ugovora prodaja poslovnog prostora (bliže opisanog u obrazloženju presude) u ukupnom iznosu od 31.200,00 KM. Nadalje je ukazao, da među strankama nije sporno da je apelant ovaj poslovni prostor dobio od društva Graditelj besplatno, odnosno da apelant isplatu navedene kupoprodajne cijene nije izvršio. U vezi s tim je istakao, da je apelant naveo da je tačno da je on dobio navedeni poslovni prostor besplatno, pojašnjavajući da su svi suvlasnici u društvu Graditelj dobijali određene nekretnine, te je i on dobio i nije plaćao, obrazlažući to „načinom na koji će se zatvoriti kasnije ta finansijska konstrukcija koja je u početku vođena kao nenaplaćeno potražnje, a kasnije je trebalo biti zatvoreno kao finansijska dobit preduzeća“. Zatim je ukazao, da među strankama nije sporno ni da je Ugovorom o kupoprodaji stambenog prostora od 6. decembra 2005. godine, zaključenim između društva Graditelj kao prodavača i kupaca M. R. i V. R., prodat određeni stan (bliže opisan u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: stan I), a da je novac od prodaje tog stana isplaćen na ruke apelantu. Takođe je ukazao, da je iz Ugovora o kupoprodaji stambenog prostora zaključenog 6. decembra 2005. godine, između društva Graditelj kao prodavača i Z. P. kao kupca, utvrdio da je predmet tog ugovora kupoprodaja stambenog prostora (bliže opisanog u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: stan II) za kupoprodajnu cijenu od 22.792.00 KM.

5. Osnovni sud je naveo da je apelant tvrdio da je ove stanove i poslovni prostor dobio na osnovu dividende i da ovi ugovori nemaju nikakve veze sa predmetnim ugovorom po osnovu koga traži isplatu 120.000,00 KM, dok tuženi navode da upravo ovi ugovori imaju direktne veze jer je po osnovu ovih ugovora apelantu isplaćen njegov suvlasnički dio. U vezi s tim je naveo da apelant ne spori da je od navedenih ugovora o kupoprodaji stanova dobio novac, odnosno da je poslovni prostor kupio bez naknade, s tim što kada je u pitanju cijena stanova tvrdi da je to iznos kako je naveden u ugovoru, dok tuženi navode veću cijenu, a na koju okolnost prilažu Izjavu koja je data od strane V. R. (kupca stana I) pred notarom 20. februara 2018. godine (u kojoj je istakla da su ona i njen muž stan I platili sa porezom oko 51.000,00 KM, a da je porez bio oko 3.000,00 KM). Osnovni sud je nadalje citirao iskaze navedenog kupca kao i njenog supruga, date u svojstvu svjedoka u predmetnom parničnom postupku, u kojim iskazima su istakli, između ostalog, da je prava cijena ona iz ugovora o kupoprodaji stana a ne ova iz izjave (bliže opisano u obrazloženju presude). U vezi s tim je istakao, da je jasno da navedeni svjedoci izbjegavaju da saopšte sudu pravu kupoprodajnu cijenu, a sve iz straha od poreskih obaveza. Zatim je istakao da je svjedok Z. P., kupac stana II, u svom iskazu između ostalog potvrdio da je zaključio Ugovor o kupoprodaji stana za nepunih „33.000 KM“, a da ga je kupio od apelanta, kome je novac dao lično u gotovini i to odjednom.

6. Osnovni sud je istakao da je navedene iskaze sva tri svjedoka u cijelosti prihvatio kao istinite jer se u pretežnom dijelu podudaraju međusobno, te i sa iskazima tuženih i navedenom izjavom sačinjenom kod notara, osim cijene kupoprodaje stana, ali ta činjenica i nije relevantna kod utvrđivanja valjanosti predmetnog ugovora iz kojeg proizlazi potraživanje po konkretnoj tužbi. Zatim je istakao da iz iskaza apelanta proizlazi niz kontradiktornosti i nelogičnosti. Naime, apelant je tvrdio da je dobio poslovni prostor u vlasništvo bez naknade i dva stana (koja su prodata trećim licima a kupoprodajna cijena isplaćena apelantu na ruke) na ime dividende, odnosno svog udjela u preduzeću, a ne zna „ni za koji period se odnosi ta dividenda, ni kolika je bila dividenda za cijelo društvo, ni za koji period treba da otplati tu dividendu, ni da li je do njegovog izlaska iz društva, a to je 14. 09. 2006. g. imovina koju je dobio od dividende iz preduzeća zatvorena kompletna finansijska konstrukcija, a koja je u formi primljene nekretnine“. Nadalje je istakao da je druga nelogičnost to što je apelant tvrdio da je nekretnine, tj. poslovni prostor i dva stana, dobio kao dobit ili dividendu preduzeća, a onda je naveo da te nekretnine predstavljaju nenaplaćeno potraživanje, koje „oni međusobno odluče kako će podijeliti ili gdje će usmjeriti“, pojašnjavajući da je nenaplaćeno potraživanje dobit, koje se u svakom preduzeću raspoređuje na osnovu odluke organa koji upravlja tim preduzećem.

7. Osnovni sud je ukazao da je apelant navedene nekretnine dobio uz saglasnost ostalih članova društva besplatno, što među strankama i nije sporno, ali je sporno šta je osnov tog davanja, jer osnov tog davanja nije vidljiv, a sud nije prihvatio da je dividenda, jer za to ne postoji nikakav dokaz. Zatim je istakao, da osnov zaključenja nekog ugovora i ne mora biti vidljiv, ali mora biti dopušten i ne smije biti suprotan prinudnim propisima. Nadalje je citirao odredbe čl. 51. (dopušten osnov) i 66. (prividan ugovor) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da su pravne posljedice odsustva ili nedopuštenosti osnova da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno pogođen je sankcijom ništavosti (član 52. ZOO). Zatim je istakao, „kako se radi o ugovoru sa fiktivnom kauzom iz odredbe člana 66. stav 1. ZOO, isti je ništav shodno odredbi člana 52. i člana 103. stav 1. ZOO“. Zatim je naveo da je predmetni ugovor zaključen samo kako bi ugovarači, tada osnivači ili suvlasnici društva, mogli zaključiti ugovor o prenosu suvlasničkog dijela koje je apelant imao a za šta je već dobio isplatu, pri čemu vrijednosti ili koristi od te dobiti za stanove i poslovni prostor nisu od uticaja na pravnu valjanost ugovora, jer je to očigledno izraz njihovih volja i saglasnosti a razlozi za takvu saglasnost samo njima poznati, uz naznaku da ovi stanovi nisu prikazivani kao dobit preduzeća. Na osnovu svega izloženog, Osnovni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, pa ga je kao takvog i odbio shodno odredbi člana 66. stav 1., čl. 52. i 103. stav 1. ZOO.

8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 086479 18 Gž od 25. januara 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao, između ostalog, da je prvostepeni sud u skladu sa izvedenim dokazima vršio ocjenu iskaza apelanta i našao da je njegov iskaz suprotan svim izvedenim dokazima pa i nekim njegovim tvrdnjama. Nadalje je istakao, da je apelantov iskaz uopšten, neuvjerljiv i činjenično neusklađen, pri čemu za tvrdnju da je sredstva od prodaje stanova dobio na ime isplate dividende, nije predložio ni jedan dokaz. Naime, takva apelantova tvrdnja morala je biti prije svega zasnovana i dokumentovana na finansijsko-računovodstvenim aktima, jer je dividenda kao oblik dobiti u okviru poslovanja privrednog društva morala biti evidentirana i obračunata u materijalno-finansijskoj i knjigovodstvenoj dokumentaciji privrednog društva, pa je zbog toga ova činjenica morala biti zasnovana isključivo na materijalnom dokazu. Međutim, apelant sudu nije dostavio, a niti predložio bilo kakav dokaz materijalno-finansijskog karaktera ili bilo koji drugi dokaz na osnovu kojeg bi prvostepeni sud, a i drugostepeni sud mogao da zaključi da se radilo o isplati dividende. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao svoju glavnu tvrdnju, da je sredstva od prodaje stanova dobio po osnovu isplaćenih dividendi, što je bio u obavezi u skladu sa načelom iz člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 086479 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, odbijena je apelantova revizija.

11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da se, pod uslovima iz člana 344. Zakona o preduzećima, udio u preduzeću može slobodno prenositi između članova društva sa ograničenom odgovornošću, u skladu sa ugovorom o osnivanju društva. Nadalje je istakao, da je apelantova tvrdnja da je sredstva od prodaje stanova i poslovni prostor dobio na ime isplate dividende suprotna ostalim izvedenim dokazima, pa i izjavi apelanta prema kojoj je društvo Graditelj, u vrijeme kada je u njemu imao udio, poslovalo sa poteškoćama, da on nema dokumentaciju o diobi dividende tog društva, niti se može sjetiti da li postoji odluka o diobi dividende. Nasuprot tome, prema utvrđenom činjeničnom stanju, novčane iznose od prodaje stanova i poslovni prostor apelant je dobio na ime vrijednosti njegovog udjela u društvu Graditelj (koja prema Ugovoru o prenosu osnivačkog uloga iznosi 32.732,25 KM, a prema predmetnom ugovoru zaključenom istoga dana između istih ugovornih strana iznosi 120.000,00 KM), a što proizlazi i iz člana 5. predmetnog ugovora, prema kojem su se ugovorne strane saglasile da se obaveze kupaca prema prodavcu mogu izmiriti i prodajom objekata, stvari, materijala ili izvršenjem poslova prema dogovorenim cijenama kroz poslovanje društva Graditelj, a koje poslove će kupci obezbijediti kroz svoje redovno poslovanje kao neraspoređenu dobit. Imajući u vidu naprijed navedeno apelantu je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, prije zaključenja predmetnog ugovora već bila namirena vrijednost tog udjela, tako da su neosnovani revizioni navodi da je prilikom donošenja pobijane odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

12. Vrhovni sud je takođe istakao, da je pravilan i zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je sredstva od prodaje stanova i poslovni prostor dobio na ime isplate dividende, a da su tuženi dokazali da mu je ova vrijednost pripala na ime njegovog prenesenog udjela u društvu Graditelj. Stoga je istakao, da je neosnovan i revizioni prigovor da je drugostepeni sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja i pogrešno cijenio izvedene dokaze, te tako počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 123. ZPP.

13. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno pravne propise. Apelant je istakao, između ostalog, da su kontradiktorna obrazloženja prvostepene, drugostepene i revizione odluke, jer prvostepeni sud utvrđuje kako je sporno potraživanje neosnovano jer proističe iz apsolutno ništavog, odnosno fiktivnog ugovora, dok se u presudi Vrhovnog suda ne pominje ništavost ugovora, već Vrhovni sud tvrdi isključivo da je apelantu isplaćena kupoprodajna cijena po osnovu prodaje suvlasničkog udjela. Apelant smatra, da takav zaključak Vrhovnog suda nema nikakvo utemeljenje u elementarnoj logici i izvedenim dokazima, jer je apsurdno da su tuženi isplatili apelantu njegov suvlasnički udio, a da tom prilikom nisu sačinili bilo kakav ugovor u kome bi to bilo navedeno, niti je u kasnijem Ugovoru o prenosu udjela bilo gdje konstatovano i navedeno da je kupoprodajna cijena već isplaćena. Pored toga je istakao, da takav zaključak nema ni utemeljenje u izvedenim dokazima i da je donesen uz pogrešnu primjenu procesnih pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim je nadalje naveo svoju ocjenu izvedenih dokaza, ukazujući pored ostalog i na iskaze tuženih (bliže opisano u apelaciji). Takođe je ukazao, da je drugostepeni sud tvrdio da apelant nije dostavio dokaze o dividendi kojima bi potkrijepio svoje navode, čime je potpuno pogrešno postupio, jer nije bio teret na apelantu da on dokaže da mu tuženi nisu platili dug, nego na tuženim da su isplatili dugovani novac, a da oni to nisu dokazali. Apelant je naglasio, da stanovi i poslovni prostor, koje je dobio od društva Graditelj, nisu u nikakvoj vezi sa predmetnim ugovorom, jer da jesu onda bi i ugovorena cijena osnivačkog uloga bila jednaka vrijednosti tih nekretnina. Dakle, redovni sudovi odbijaju apelantov tužbeni zahtjev, obrazlažući da mu je cijena njegovog suvlasničkog udjela već plaćena kroz ranije isplate koje je dobio po osnovu prodaje stanova i kroz poslovni prostor, iako nigdje prilikom tih isplata nije konstatovano da se radi o isplatama na ime kupoprodaje vlasničkog udjela, niti je u predmetnom ugovoru konstatovano da je kupoprodajna cijena ranije isplaćena.

Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Prividan ugovor Član 66. st.av 1.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Zakon o preduzećima (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 24/98, 62/02, 66/02 - ispravka, 38/03, 97/04 i 34/06), u relevantnom djelu glasi:

Član 344.

(1) Udeo se može slobodno prenositi između članova društva s ograničenom odgovornošću, u skladu s ugovorom o osnivanju društva. Saglasnost društva pri prenosu udela potrebna je kad je član društva preuzeo obavezu i na sporednu činidbu.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili da su tuženi dokazali da su apelantu isplatili njegovog udio u društvu Graditelj, prije zaključenja predmetnog ugovora, davanjem apelantu dva stana (odnosno isplatom sredstva od prodaje tih stanova) i poslovnog prostora, dok apelant nije dokazao svoje tvrdnje, u skladu da relevantnim odredbama ZPP, da su mu navedene nekretnini date na ime isplate dividende. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP, ZOO i Zakona o preduzećima sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-532/20 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio