Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/21 (M. S.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2128/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2128/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Savković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Savković protiv Presude Okružnoga suda u Doboju broj 87 0 P 024008 21 Gž od 16. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Tesliću broj 87 0 P 024008 20 P 2 od 11. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Savković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Teslića, kojega zastupa Rade Savić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 024008 21 Gž od 16. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Tesliću (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024008 20 P 2 od 11. prosinca 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, utvrđeno je da tužitelju (V.S.) pripada pravo na suvlasnički dio od ½ dijela nekretnina, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, te da će se u vanparničnome postupku, koji se vodi kod Osnovnoga suda u predmetu određenoga broja, provesti dioba ovih nekretnina, tako što će se fizičkom diobom tužitelju izdvojiti ½ dijela, te apelantu ½ dijela predmetnih nekretnina.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je u postupku pred prvostupanjskim sudom nespornim utvrđeno da je u ostavinskome postupku vođenome iza pokojnoga R.S. (otac tužitelja i apelanta) utvrđeno da njegovu imovinu čine predmetne nekretnine sa udjelom 1/1, da su zakonski nasljednici ostavitelja njegovi sinovi (tj. tužitelj i apelant), kao i V.S. (supruga ostavitelja), da su isti kao zakonski nasljednici dali nasljedničke izjave kojima se prihvaćaju pripadajućih nasljednih dijelova, i da između nasljednika nije bilo osporavanja prava na nasljeđivanje. Nadalje, da je nakon smrti V.S. vođen ostavinski postupak i doneseno rješenje kojim je utvrđeno da ostavštinu iza ostaviteljice čini 1/3 predmetne nekretnine, da je taj postupak prekinut rješenjem od 8. svibnja 2018. godine i da je apelant upućen da pokrene parnični postupak protiv nasljednika (u ovom postupku tužitelja), radi utvrđenja da li imovina ostaviteljice ulazi u njenu zaostavštinu. Nadalje, da je taj postupak okončan presudom od 28. svibnja 2019. godine, kojom je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neutemeljen. Okružni je sud istakao da je među parničnim strankama sporno da li je ostavitelj R.S. za života raspolagao predmetnim nekretninama, odnosno da li je vršio diobu ovih nekretnina i iste rasporedio svojim sinovima. Okružni je sud istakao da je cijeneći sve navedene dokaze prvostupanjski sud našao da tijekom postupka nije dokazano da je otac parničnih stranaka izvršio diobu predmetnih nekretnina i iste rasporedio svojim sinovima, jer iz ugovora o poklonu od 26. veljače 1998. godine, proistječe da je ostavitelj za vrijeme svojega života imao namjeru da sinovima pokloni predmetne nekretnine, ali da ova njegov namjera nije realizirana, obzirom da ugovor nije sačinjen u propisanoj formi, niti potpisan od ugovornih strana, niti ovjeren sukladno zakonu, tako da i ne proizvodi pravno djelovanje. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kao u odluci pobijane presude, pravilno cijeneći odredbi čl.

123. Zakona o parničnome postupku (kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku), kada je našao da tužitelj ima pravni interes, ali i pravno utemeljenje zahtijevati da se utvrdi njegov suvlasnički udio od ½ dijela na predmetnim nekretninama, te da se u vanparničnome postupku provede dioba nekretnina upisanih suvlasnika u posjedovnome listu. Okružni je sud istakao da apelant nije dostavio niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je njegov udio u predmetnim nekretninama eventualno veći od udjela tužitelja, kao niti da su neke od nekretnina izuzete iz postupka diobe.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, navodi kako su sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo i odlučili o tužbenome zahtjevu tužitelja, tj. nisu primijenili niti jednu odredbu materijalnoga prava prilikom odlučivanja o tužbenome zahtjevu, te da je stoga povrijeđeno pravo na obrazloženu sudbenu odluku kao dio prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno istakao da je prvostupanjski sud, cijeneći odredbu čl. 123. Zakona o parničnome postupku, pravilno zaključio da tužitelj ima pravno utemeljenje tražiti utvrđivanje suvlasničkoga dijela, te potom diobu predmetne nekretnine prema pravilima vanparničnoga postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/21 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio