Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/21 (S. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2330/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2330/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Seid Hujdur, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Seid Hujdur protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007678 19 U od 25. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Seid Hujdur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 30. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007678 19 U od 25. februara 2021. godine.
2. Služba društvenih djelatnosti i opće uprave Općine Prozor-Rama je Rješenjem broj 03-43- 695/06 od 12. septembra 2006. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta i ortopedski dodatak III stepena po osnovu povrede i oboljenja zadobivenog kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, počev od 1. maja 2006. godine pa dok postoje uslovi za korištenje tih prava.
3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-5546/16 od 2. septembra 2019. godine ukinulo konačno rješenje od 12. septembra 2006. godine i upravnu stvar riješilo tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 2. septembrom 2019. godine.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 2. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 25. februara 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije, u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, u saglasnim nalazima i mišljenjima od 26. marta 2019. godine i 12. juna 2019. godine (koji je donesen po apelantovom prigovoru na nalaz od 26. marta 2019. godine) uvidom u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta utvrdile procenat apelantovog vojnog invaliditeta ispod 20%. Vrhovni sud je naveo da iz navedenih nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tački 141. -30%, koja se odnosi na proširenje vena na nozi većeg stepena, ali da su prema izvodu iz medicinske dokumentacije od 28. marta 2006. godine verikoziteti potkoljenica evidentirani prije povrede od 8. juna 1994. godine (povreda 5. marta 1995. godine), pa nema osnova za primjenu navedene tačke i isti se ne mogu dovesti u vezu sa povredom. Zatim proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tački 201.b-40% (koja se odnosi na herniu IV diska težeg oblika), ali u izvornoj medicinskoj dokumentaciji nema podataka o povredi kralježnice, pa nema osnova ni za primjenu navedene tačke. Dalje proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tač. 128. i 132, ali s obzirom da je EMG nalaz DE učinjen sa izrazito naglašenom vremenskom distancom od povrede od 11. aprila 2006. godine (a kliničkim pregledom nisu nađeni znaci ispada perifernih nerava), to nema osnova za njihovu primjenu. Također proizlazi da je apelant ranije bio cijenjen i po tački 104.a (kontraktura desnog koljena), ali da je kliničkim pregledom nađen uredan funkcionalni nalaz oba koljena, pa nema osnova za njenu primjenu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije, suprotno apelantovim prigovorima, dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja i za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa članom 8. i članom 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Također je naveo da je ocjena apelantovog invaliditeta, suprotno apelantovim prigovorima, data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen, a kako to propisuje član 7. stav 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, a ljekarska komisija pri tome nije našla, shodno članu 13.a stav 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija da je za davanje potpunog nalaza po postojećoj dokumentaciji potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. U konačnom je istakao da je tuženi, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, te čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica riješio kao u dispozitivu rješenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da mu nikako nije moglo biti ukinuto pravo u potpunosti. Također navodi da nalazi i mišljenja nisu zakoniti i da nemaju nikakva obrazloženja, da nisu u skladu sa pravilnicima koji se primjenjuju u ovim postupcima, da su dati suprotno odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o upravnom postupku, koji propisuju formu i sadržinu akata koji se donose u postupku, te da ono što je u njima navedeno u jednom dijelu nije istinito.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je, suprotno apelantovim prigovorima, ocjena apelantovog invaliditeta data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen, te da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija dati u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić