Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/21 („Vralaudit“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2509/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2509/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vralaudit“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vralaudit“ d.o.o. Banjaluka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 105699 21 Pžip od 14. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vralaudit“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić advokat iz Banjaluke, podnio je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 105699 21 Pžip od 14. aprila 2021. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 105699 15 Ip od 28. septembra 2015. godine, u izvršnom postupku apelanta protiv izvršenika („Kameni Agregati“ a.d. Banjaluka), određeno je izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika.

3. Okružni privredni sud je ročišta za prodaju pokretnih stvari izvršenika usmenim javnim nadmetanjem, zakazana za 21. decembar 2018. godine i 17. jul 2019. godine, proglasio neuspjelim, budući da se na navedenim ročištima nije pojavio niko od potencijalnih kupaca.

4. Okružni privredni sud je Rješenjem broj 57 0 Mal 105699 15 Iš od 14. avgusta 2019. godine obustavio predmetni izvršni postupak jer se pokretne stvari izvršenika nisu uspjele prodati na drugom javnom nadmetanju.

5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 14. avgusta 2019. godine, Viši privredni sud je Rješenjem broj 57 0 Mals 105699 21 Pžip od 14. aprila 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da je apelant, postupajući u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), predložio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika popisom i prodajom, te namirenjem njegovog potraživanja iz sredstava dobijenih na navedeni način. Viši privredni sud je naveo da je odredbama član 131. ZIP propisao da se mogu provesti dva ročišta za prodaju, te da je tražiocu izvršenja potom dato pravo da, nakon neuspjelog prvog ročišta, može tražiti zakazivanje drugog ročišta ili predlaganje novog predmeta i sredstava izvršenja. Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju apelant, nakon neuspjele prve prodaje, zahtjevom opredijelio na održavanje druge prodaje, te da je navedenim odredbama ZIP propisano da se postupak izvršenja, ukoliko druga prodaja ne uspije, obustavlja. Viši privredni sud je dalje naveo da nisu osnovani navodi žalbe apelanta da mu je uskraćeno pravo na predlaganje novog predmeta ili sredstva izvršenja, kako je to propisano odredbama čl. 63. i 8. ZIP, jer je ovo pravo apelant imao nakon neuspjele prve prodaje ali se tim pravom nije koristio, već je i dalje ostao kod prijedloga da se izvršenje provede samo prodajom pokretnih stvari. Viši privredni sud je takođe naveo da utvrđivanje imovine izvršenika u skladu sa odredbama člana 37. ZIP dolazi u obzir samo u slučaju da takav zahtjev tražilac izvršenja postavi i da dostavi dokaze da ne može pribaviti podatke o imovini izvršenika od strane nadležnih organa, te da apelant u konkretnom slučaju ovakav prijedlog nije stavio, niti je dostavio dokaz da nije u mogućnosti da pribavi navedene podatke. Viši privredni sud je naveo da, kada su u pitanju nepokretnosti, tada se podaci o nepokretnostima pribavljaju kod nadležne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, koje javne evidencije su svima dostupne, te se podaci o nekretninama ne pribavljaju od Poreske uprave. Viši privredni sud je naveo da, dakle, samo stranka koja dokaže da je pokušala pribaviti podatke o imovini izvršenika i da je sa takvim zahtjevom odbijena, može tražiti od suda da se navedeni podaci pribave, a da se apelantu u konkretnom slučaju nije koristio navedenim pravom, niti je dokazao da su ispunjeni svi uslovi za primjenu odredbi člana 37. ZIP. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dalje smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, između ostalog, navodi da je Viši privredi sud pogrešno tumačio relevantne odredbe ZIP kada je zaključio da je apelant, nakon neuspjele prve prodaje pokretnih stvari izvršenika, trebao da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja, kao i kada je zaključio da je predmetni izvršni postupak trebalo obustaviti kada pokretne stvari izvršenika nisu prodate ni na drugom ročištu. Ističe da je Viši privredi sud bio u obavezi da, na osnovu odredbi člana 63. ZIP, prije obustavljanja predmetnog izvršnog postupka pozove apelanta da podnese prijedlog za promjenu sredstava i predmeta izvršenja. Dalje navodi da je zahtjev za utvrđenje imovine izvršenika mogao, suprotno stavu Višeg privrednog suda, da postavi tek nakon što su obje prodaje njegovih pokretnih stvari neuspjele (budući da prije toga nije mogao znati da prodaja neće uspjeti), kao i da pri tome nije bio u obavezi da dostavi dokaz da sam ne može da pribavi podatke o imovini izvršenika.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi u predmetnom postupku primijenili odredbe Zakona o izvršnom postupku (procesno pravo). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Viši privredni sud je ukazao da je odredbama člana 131. ZIP propisano da će se u slučaju da je i u drugom pokušaju pljenidba pokretnih stvari ostala neuspješna izvršni postupak obustaviti, te da, stoga, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 63. ZIP na koju se apelant poziva. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3273/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud ukazao i da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbi člana 37. ZIP, u čemu Ustavni sud takođe ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/21 („Vralaudit“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio