Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/21 (Wolfgang Franz Josef Groninger)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2588/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2588/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Wolfgang Franz Josef Groninger, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Wolfgang Franz Josef Groninger protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 183183 20 Rev od 30. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Wolfgang Franz Josef Groninger (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bad Homburga, Republika Njemačka, kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 183183 20 Rev od 30. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 183183 13 P od 9. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi („Triglav osiguranje“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla) da mu, na ime naknade materijalne štete, isplati ukupan iznos od 11.354,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 300,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz zapisnika o saobraćajnoj nezgodi od 11. januara 2013. godine proizlazi da se tog dana na putu Živinice-Kalesija dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali Z.M. koji je upravljao vozilom marke VW Passat i A.M. koji je upravljao vozilom marke Mercedes Benz u vlasništvu apelanta, da je asfalt bio mokar uslijed kiše, te da je bio mrak, kao i da učesnici predmetne saobraćajne nezgode nisu bili pod uticajem alkohola. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke (E.Dž.), kao i njegovog usmenog pojašnjenja na ročištu za glavnu raspravu, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru smatrajući ga stručno i objektivno sačinjenim, zasnovanim na pravilima struke, proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda između navedenih vozila nije mogla dogoditi (na način kako je to navedeno u tužbi), te da oštećenja desne bočne strane vozila marke Mercedes Benz u dijelu prednjih i zadnjih desnih vrata nisu mogla nastati u kontaktu sa metalnom ogradom na način kako je to navedeno u zapisniku o uviđaju, te prikazano na skici i fotodokumentaciji lica mjesta i na način kako su to u svojim izjavama naveli učesnici nezgode. Općinski sud je naveo da na takav zaključak ukazuju brojni indikatori koje je taj vještak naveo i detaljno pojasnio u svom nalazu i mišljenju, a koje je i taj sud u cijelosti prihvatio. Općinski sud je naveo da, imajući u vidu sve dokaze koji su izvedeni tokom postupka, a koje je sud cijenio i pojedinačno i u međusobnoj vezi, a prevashodno izvedeni dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke, apelant nije uspio dokazati osnovanost opredijeljenog tužbenog zahtjeva, odnosno nije dokazao da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na način kako je to opisano u tužbi. Općinski sud je dalje naveo da su iskazi saslušanih svjedoka tužiteljske strane neuvjerljivi i ne daju dovoljno jake argumente koji bi eventualno išli u prilog navodima iz tužbe apelanta, te da je činjenica da je fotodokumentacija koju su sačinili policijski službenici koji su vršili uviđaj po mišljenju tog suda izuzetno lošeg kvaliteta i teško da može biti osnov za bilo kakve zaključke u vezi sa utvrđivanjem načina nastanka predmetne saobraćajne nezgode. Općinski sud je u vezi s tim naveo da, međutim, kada se ima u vidu činjenica da je izvedeni dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke, sa stručne tehničke strane, jasno pokazao da oštećenja na vozilima koja su učestvovala u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi nisu konzistentna sa načinom kako se ista dogodila i da zapravo nisu ni mogla nastati na način kako to tvrdi apelant, nije ni imao drugu mogućnost osim da, primjenom pravila o teretu dokazivanja (shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)) ocijeni odlučne činjenice i okolnosti na kojima se temelji tužbeni zahtjev apelanta nedokazanim.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 9. marta 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 183183 15 Gž od 10. maja 2019. godine predmetnu žalbu odbio o potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama žalbe, prvostepeni sud izvedene dokaze, pa i iskaze saslušanih svjedoka (A.M., Z.M., Z.B. i A.A.) pravilno ocijenio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičkim razlozima, odnosno na jasan način obrazložio zbog čega nije poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka i zašto je primjenom pravila tereta dokazivanja, sadržanim u odredbi člana 126. ZPP u cijelosti odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je naveo da je izneseno rezonovanje apelanta u žalbi neprihvatljivo kada se ima u vidu da je vještak saobraćajne struke kooperativnom analizom našao da se oštećenja na vozilima, oštećenja na ogradi uz saobraćajnicu, u odnosu na oštećenja na vozilu apelanta ne podudaraju ni po visini, ni po nastalim mjestima na vozilu, ni po dubini, ni po morfologiji i karakteru nastajanja, te da određena oštećenja na vozilu apelanta nisu uopšte ni mogla nastati u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada se vještak, kao osoba koja raspolaže posebnim stručnim znanjem i iskustvom, izjasnio da se saobraćajna nesreća na način opisan u tužbi i zapisniku o uviđaju, te prikazan na skici i fotodokumentaciji, kako su to u svojim izjavama naveli i učesnici saobraćajne nesreće, nije mogla dogoditi, proizlazi da apelant nije dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između kontakta dva vozila, te kontakta vozila Mercedes sa ogradom i nastalim oštećenjima na tom vozilu.

6. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 10. maja 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 183183 20 Rev od 30. marta 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da sud može na prijedlog stranke odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, te da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud na prijedlog apelanta odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku saobraćajne struke radi utvrđenja da li se saobraćajna nezgoda desila na način kako su to izjavili učesnici saobraćajne nezgode. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći nalaz i mišljenje navedenog vještaka, prihvatio taj nalaz kao objektivan i stručan i dat po pravilima struke, te da je (suprotno tvrdnji apelanta) prvostepeni sud podvrgao kritičkoj analizi nalaz i mišljenje navedenog vještaka, dovodeći ga u vezu sa iskazima svjedoka i sačinjenom fotodokumentacijom. Vrhovni sud je dalje naveo da je nakon toga prvostepeni sud zaključio da se oštećenje motornog vozila apelanta ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa saobraćajnom nezgodom na način kako je to opisano u zapisniku o uviđaju na licu mjesta. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da kad u saobraćajnoj nezgodi učestvuju dva vozila, pri čemu su materijalni tragovi na cesti i van nje nesrazmjerno mali i slabog intenziteta u odnosu na oštećenja na vozilu visoke klase, kao i kad se opisani materijalni tragovi ne mogu dovesti u vezu sa oštećenjem na vozilu po težini štete i načinu kako je ona nastala (kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu), pravilan je zaključak nižestepenih sudova da sve to upućuje na zaključak da predmetna šteta na vozilu apelanta nije nastala u saobraćajnoj nezgodi od 11. januara 2013. godine, odnosno da šteta nije nastala krivicom osiguranika tuženog. Vrhovi sud je naveo da samim tim nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 154. i 178. Zakona o obligacionim odnosima da tuženi naknadi štetu. Vrhovni sud je naveo da, budući da osnovom izvedenih dokaza apelant nije dokazao svoje navode, taj sud ocjenjuje da su nižestepeni sudovi imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje donijeli pravilnu odluku kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, osporava ocjenu dokaza redovnih sudova smatrajući da isti nisu analizirani na adekvatan način, te u međusobnom odnosu. Ističe da su redovni sudovi poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke (koji nalaz i mišljenje osporava), a da nisu prihvatili iskaze svjedoka i fotodokumentaciju iz spisa predmeta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je osporavao nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke), dali jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/21 (Wolfgang Franz Josef Groninger) | Sudska praksa | Aktio