Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/21 (A.R.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Izvršni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2626/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2626/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A.R.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 028888 21 Rsži 2 od 25. maja 2021. godine i rješenjâ Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 9. decembra 2020. godine i 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 6. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A.R.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 028888 21 Rsži 2 od 25. maja 2021. godine i rješenjâ Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 9. decembra 2020. godine i 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 6. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. R. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 028888 21 Rsži 2 od 25. maja 2021. godine i rješenjâ Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 9. decembra 2020. godine i 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 6. jula 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 6. jula 2020. godine usvojen je prijedlog tražioca protivizvršenja (Javna ustanova Kantonalna bolnica ,,Dr Safet Mujić“ Mostar), te je naloženo apelantkinji (kao protivizvršeniku) da vrati tražiocu protivizvršenja ukupan neosnovano isplaćen iznos od 23.943,12 KM, kako je to pobliže naznačeno izrekom predmetnog rješenja i obavezana je apelantkinja da tražiocu protivizvršenja nadoknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da su odredbama člana 54. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisani uslovi za podnošenje prijedloga za protivizvršenje na način da se prijedlog za protivizvršenje može podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je prijedlog za protivizvršenje osnovan pa je taj sud, na osnovu odredbi člana 54. stav (l) tač. 1. i 2. i člana 55. ZIP odlučio kao u dispozitivu predmetnog rješenja.

4. Odlučujući o prigovoru apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 6. jula 2020. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 Rs 028888 17 I 2 od 9. decembra 2020. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje održao na snazi.

5. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 9. decembra 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 Rs 028888 21 Rsži 2 od 25. maja 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je po prijedlogu apelantkinje provedeno izvršenje na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 25. maja 2011. godine kojom je RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar, čiji pravni sljednik je tražilac protivizvršenja (podjelom RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar nastali su tražilac protivizvršenja i Javna ustanova „Dom zdravlja Stari Grad“ Mostar) obavezan da apelantkinji isplati određeni novčani iznos, koja je djelomično preinačena presudom Kantonalnog suda od 4. februara 2013. godine. Dalje, da je nakon što je provedeno prednje izvršenje Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio presudu kojom je reviziju tuženog (izvršenika u prednjem postupku) djelomično usvojio i obje nižestepene presude (na osnovu kojim je određeno prednje izvršenje) preinačio u dijelu razlike plate za period od 1. jula 2004. godine do 1. januara 2009. godine i naknade regresa za 2004. godinu, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelantkinje odbio kao neosnovan. Takođe, da je tražilac protivizvršenja (koji je prednju odluku Vrhovnog suda zaprimio 21. oktobra 2014. godine) 23. oktobra 2014. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za protivizvršenje kojim je tražio da taj sud donese rješenje o protivizvršenju iznosa isplaćenog za plate i regres za naznačeni period. Nadalje, da je tražilac protivizvršenja podnio Vrhovnom sudu prijedlog za donošenje dopunske presude za troškove postupka, o kojem prijedlogu je Vrhovni sud odlučio dopunskom presudom od 13. marta 2015. godine (na način da je odbio zahtjev apelantkinje za naknadu troškova), pa je, vezano za neosnovano naplaćene troškove postupka, tražilac protivizvršenja pokrenuo parnični postupak protiv apelantkinje pred Općinskim sudom u kojem je donesena „presuda broj P190028/17“.

7. Kantonalni sud je naveo da aktivna legitimacija tražioca protivizvršenja proizlazi iz tačke 4.8., a naročito podtačke 4.8.1. Ugovora o imovinskim i drugim pravima i obavezama zaključenog između tražioca protivizvršenja i Javne ustanove „Dom zdravlja Stari Grad“ Mostar (nastalih podjelom RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar) kojom je regulisano da tražilac protivizvršenja preuzima postupke za vraćanje iznosa isplaćenih radnicima njihovog pravnog prednika po osnovu presuda iz radnog odnosa prije registracije ugovornih stranaka, putem protivizvršenja ili tužbe, gdje je pod tačkom 25. navedeno ime apelantkinje. Kantonalni sud je dalje naveo da je predmetni postupak protivizvršenja pokrenut je 23. oktobra 2014. godine, odnosno prije registracije ugovornih stranaka prema rješenju o registraciji od 13. maja 2015. godine, a apelantkinja ničim nije dokazala da bi postojao još neki postupak protivizvršenja, pa da bi bilo sporno o kojem postupku se radi, te je stoga neosnovan prigovor da nije naveden broj predmeta u ugovoru. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i prigovor litispendencije, jer je predmetni postupak protivizvršenja postupak u odnosu na iznos isplaćen za plate za period od 1. jula 2004. godine do 1. januara 2009. godine i regres za 2004. godinu, dok je tužba (na koju se apelantkinja u predmetnom prigovoru poziva) podnesena i parnični postupak između istih stranaka pokrenut, nakon donošenja dopunske presude, za neosnovano naplaćeno potraživanje troškova parničnog, te izvršnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je, takođe, neosnovan i prigovor na nalaz vještaka budući iz njegovog nalaza proizlazi da je za izradu istog koristio izvršnu ispravu, presudu Općinskog suda od 25. maja 2011. godine na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak (u kojoj su navedeni iznosi plate po mjesecima za naznačeni period, te iznos regres za 2004. godine) pa za predmetni nalaz nije trebala nikakva dokumentacija tražioca protivizvršenja koju apelantkinja u žalbenom prigovoru na nalaz vještaka neosnovano nabraja i osporava.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je potpunosti osnovan njen prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tražioca protivizvršenja, te da nije obrazloženo (odnosno da je pogrešno obrazloženo) zašto je odbijen njen prigovor litispendencije. Takođe ističe da dokumentacija koja je dostavljena (i korišćena od strane vještaka finansijske struke za sačinjavanje njegovog nalaza i mišljenja) nije vjerodostojna.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) točka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) točka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost ratione materiae

10. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantkinja, dakle, ima svojstvo protivizvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenog rješenja Općinskog suda od 6. jula 2020. godine (kojim je usvojen predmetni prijedlog tražioca protivizvršenja), kao i iz ostalih odluka koje su u predmetnom izvršnom postupku redovni sudovi donijeli nakon toga, predmetno protivizvršenje određeno je na osnovu presude Vrhovnog suda od 23. septembra 2014. godine (kojom su preinačene presude na osnovu kojih je određeno izvršenje na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena navedenom presudom Vrhovnog suda od 23. septembra 2014. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija, u tom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu da su navodi apelantkinje o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i povredi zabrane diskriminacije odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, odlukama redovnih sudova (kojima je određeno protivizvršenje) utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZIP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/21 (A.R.) | Sudska praksa | Aktio