Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2717/21 (B. P.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2717/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2717/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Bajram Pešković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bajram Pešković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 404896 21 Rev od 21. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajram Pešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 29. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404896 21 Rev od 21. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi rješenje prvotuženog (Federacije Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe) od 2. decembra 2013. godine i rješenja drugotuženog (Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, okoliša i turizma) od 30. avgusta 2013. godine, pa da se naloži drugotuženom da apelantu uspostavi radno-pravni status kakav je imao sa danom 30. avgust 2013. godine i da ga vrati na radno mjesto i na obavljanje poslova na kojima je radio prije donošenja pobijanih rješenja. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže drugotuženi da mu, na ime razlike u manje isplaćenim platama za period od 30. avgusta 2013. godine do 30. juna 2014. godine isplati iznos od 1.764,23 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te da u korist apelanta uplati razliku doprinosa za penzijsko osiguranje kod nadležne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 30. avgusta 2013. godine, pa do povratka apelanta na radno mjesto načelnika službe u organizacionoj jedinici Služba za uzgajanje i zaštitu šuma i lovstvo u Federalnoj upravi za šumarstvo. Obavezan je apelant da drugotuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant, nakon donošenja Pravilnika u unutrašnjoj organizaciji drugotuženog iz 2013. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), rješenjem drugotuženog postavljen na radno mjesto stručnog savjetnika za zaštitu šuma u Federalnoj upravi za šumarstvo. Dalje, da radno mjesto na koje je apelant prije toga bio postavljen (načelnik službe za zaštitu šuma i lovstvo) novim Pravilnikom nije predviđeno, budući da je navedena služba ukinuta. Takođe, da radno mjesto na koje je apelant postavljen, prema uslovima za obavljanje poslova, opisu poslova, vrsti djelatnosti i stepenu složenosti poslova, odgovara poslovima koje je apelant obavljao na osnovu ranijeg rješenja o postavljenju, na osnovu kojeg nije stekao status rukovodećeg državnog službenika. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima revizije, presuda drugostepenog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju raspravljali i odlučivali o tome da li je rukovodilac organa drugotuženog (Federalni ministar), prilikom odlučivanja o rasporedu apelanta u okviru nove organizacione strukture drugotuženog, u smislu odredbi člana 72. Pravilnika, postupao u skladu sa odredbama Zakona o državnoj službi, Zakona o Federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave i Pravilnika. Vrhovni sud je naveo da su, suprotno navodima apelanta, pravilno nižestepeni sudovi ocijenili da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi člana 22a. Zakona o državnoj službi (kojom je regulisan interni premještaj državnog službenika sa jednog radnog mjesta na drugo upražnjeno radno mjesto) budući da se u konkretnom slučaju radilo o raspoređivanju državnih službenika na radna mjesta u skladu sa novim Pravilnikom (shodno odredbama člana 72. Pravilnika u vezi sa članom 21. Zakona o državnoj službi), a ne o premještaju na upražnjena radna mjesta. Vrhovni sud je naveo da je razlog za donošenje novog pravilnika bila promjena unutrašnje organizacije ministarstva, zbog koje je došlo do ukidanja nekih službi i formiranja novih sektora, a razlog za donošenje rješenja o postavljenju apelanta na drugo radno mjesto je bio taj što je njegovo radno mjesto ukinuto. Vrhovni sud je naveo da su, shodno tome, pravilno nižestepeni sudovi utvrđivali da li su sporna rješenja donesena u skladu sa novom sistematizacijom radnih mjesta, te da li apelant ispunjava uslove radnog mjesta na koje je postavljen, polazeći od toga da je ministar (kao rukovodilac organa državne službe) shodno odredbama člana 21. Zakona o državnoj službi, ovlašćen da odlučuje o pravima i obavezama državnih službenika, uključujući i njihovo raspoređivanje u smislu člana 72. Pravilnika. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da se niti jednom zakonskom odredbom ne daje diskreciono pravo rukovodiocu organa državne službe da po svojoj želji i nahođenju raspoređuje državne službenike nakon izmjene Pravilnika kako on to želi ili smatra shodnim. Takođe navodi da je rukovodilac organa državne službe obavezan da postupi shodno uslovima propisanim zakonom, u smislu odredbi člana 22a. Zakona o državnoj službi, koje odredbe su se trebale primijeniti u konkretnom slučaju jer se raspoređivanje državnih službenika vrši na način i pod uslovima propisanim navedenim zakonskim odredbama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnoj službi i Pravilnika, dao jasno obrazloženje da se u konkretnom slučaju nije radilo o internom premještaju državnog službenika (pa da nema mjesta primjeni odredbi člana 22a. Zakona o državnoj službi), nego o raspoređivanju državnih službenika na radna mjesta u skladu sa novim Pravilnikom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2717/21 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio