Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2728/21 (S. D. i drugi)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2728/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2728/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sead Dajdžić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sead Dajdžić, Osman Imamović, Dragan Ivanović, Nisvet Imširović, Esed Hajdarević, Blaško Mitrović, Dževad Fazlić, Ahmed Imamović, Nihad Okić, Senad Mustafić, Nedim Okić i Sulejman Bajrić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 293082 18 Rsž od 14. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 293082 16 Rs od 3. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Dajdžić iz Lukavca, Osman Imamović iz Tuzle, Dragan Ivanović iz Tuzle, Nisvet Imširović iz Donjih Dubrava, Esed Hajdarević iz Tuzle, Blaško Mitrović iz Tuzle, Dževad Fazlić iz Tuzle, Ahmed Imamović iz Tinje, Nihad Okić iz Tuzle, Senad Mustafić iz Tuzle, Nedim Okić iz Tuzle i Sulejman Bajrić iz Srebrenika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnijeli su 29. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 293082 18 Rsž od 14. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 293082 16 Rs od 3. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da im na ime manje isplaćene plate, naknade i dodataka (za period pobliže naznačen izrekom prvostepene presude) isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to precizirano izrekom prvostepene presude), te su obavezani apelanti da tuženom solidarno naknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tuženi, u skladu sa odredbama čl. 45., 85. i 86. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, plate obračunavao primjenom osnovice utvrđene odlukom Vlade Tuzlanskog kantona i koeficijenata utvrđenih rješenjima policijskog komesara za svakog apelanta ponaosob. Kantonalni sud je naveo je pravilno prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta direktnoj primjeni odredbi čl. 6. do 11. Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH (kojim su uređene plate, platni razredi i koeficijenti za platne razrede policijskim službenicima Federacije BiH, naknade, kao i druga primanja policijskih službenika). Dalje, da time nema mjesta ni primjeni koeficijenata, kako su pobliže naznačeni tužbenim zahtjevom, budući da je odredbama člana 31. stav (1) tog zakona propisano, između ostalog, da će se visina i način ostvarivanja plata, naknada, dodataka na platu, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova utvrditi kantonalnim propisima. Kantonalni sud je naveo da se, stoga, u situaciji kada u utuženom periodu nije donesen Zakon o platama i naknadama policijskih službenika Tuzlanskog kantona, kojim bi bili utvrđeni koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti Tuzlanskog kantona, ne može prihvatiti osnovanim žalbeno istrajavanje na navodima da je zbog neusklađivanja kantonalnih propisa sa propisima na federalnom nivou, obračun plate apelantima za utuženi period trebalo izvršiti na način kako su to apelanti tražili svojim tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je dalje naveo da na drugačije odlučivanje o postavljenim zahtjevima apelanata ne može biti od uticaja ni to što je tuženi bio dužan donijeti svoje usaglašene propise iz oblasti plata i naknada sa Zakonom o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH u roku od 90 dana od dana primjene tog zakona i što je bio dužan da osnovicu za platu dogovori sa sindikatom Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, jer neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredbi Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, kako se to žalbom apelanata nastoji prikazati. Kantonalni sud je ukazao da navedeno iz razloga jer je tim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja plata policijskih službenika kantona (shodno odredbama člana 31. navedenog zakona). Kantonalni sud je naveo da takav zaključak proizlazi i iz stava Ustavnog suda Federacije BiH iznesenog u Presudi tog suda broj U-36/11 od 17. aprila 2012. godine. Kantonalni sud je takođe naveo da apelanti tokom postupka nisu tvrdili ni da im je u utuženom periodu, a nakon stupanja na snagu Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, osnovna plata isplaćivana ispod 70% prosječne neto plate u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim statističkim podacima, u smislu minimuma zagarantovanog članom 6. stav (3) navedenog zakona. Kantonalni sud je naveo da je, imajući sve navedeno u vidu, pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanata.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su redovni sudovi prije svega bili u obavezi da utvrde da li se Vlada Tuzlanskog kantona, prilikom donošenja svojih propisa, pridržavala načela propisanih Zakonom o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH. Dalje ističu da je tuženi neosnovano primijenio propise Tuzlanskog kantona, jer su isti u suprotnosti sa navedenim zakonom, te da je apelantima utvrdio koeficijente koji su takođe u suprotnosti sa federalnim propisima. Apelanti navode da je obaveza tuženog bila da svoje akte uskladi sa Zakonom o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na jasan i nedvosmislen način ukazao na razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, u čemu Ustavni sud, nasuprot neosnovanim navodima apelanata, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ́ rješavao identično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1840/21 od 7. jula 2021. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić