Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/21 (O. J.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Invalid
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2752/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2752/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Obren Jokanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Obren Jokanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 004274 19 Uvp od 9. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Obren Jokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Zoran Ignjatić advokat iz Trebinja, podnio je 28. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 004274 19 Uvp od 9. juna 2021. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Trebinje od 3. marta 2016. godine utvrđeno je da apelantu prestaje pravo na invalidsku penziju sa danom donošenja predmetnog rješenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Trebinje od 3. marta 2016. godine, Fond PIO je rješenjem od 4. aprila 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 004274 19 U od 8. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda PIO) od 4. aprila 2019. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta da mu tuženi naknadi troškove predmetnog postupka.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 8. jula 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 004274 19 Uvp od 9. juna 2021. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantu rješenjem od 16. marta 2009. godine priznato pravo na invalidsku penziju na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja nadležnog organa vještačenja od 3. februara 2009. godine jer kod apelanta postoji gubitak radne sposobnosti uzrokovan bolešću (koja ocjena je, između ostalog, donesena „na osnovu medicinske dokumentacije sa VMA“). Dalje, da je u postupku vanredne kontrole utvrđeno da apelant nije liječen na Klinici za psihijatriju VMA, što je ta klinika i potvrdila. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 147. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za priznavanje prava. Dalje, da je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da se postupak za prestanak prava u skladu sa stavom (1) tog člana pokreće po službenoj dužnosti, bez obzira na rok koji je protekao od dana donošenja rješenja kojim je priznato pravo. Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud ocijenio da su nadležni organi u predmetnom postupku pravilno utvrdili da u vrijeme ostvarivanja prava apelant nije ispunjavao uslove za priznavanje prava, jer medicinska dokumentacija na osnovu koje je izvršeno vještačenje i utvrđena invalidnost (gubitak radne sposobnosti) nije vjerodostojna (koja dokumentacija se odnosila na dokumentaciju pribavljenu na VMA u Beogradu). Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku, naime, sa sigurnošću utvrđeno da u vrijeme priznavanja prava nije postojao osnov za priznavanje prava i da su se stekli uslovi za primjenu člana 147. stav (1) Zakona o PIO, pa se prvostepenim i drugostepenim rješenjima apelantu jedino mogao utvrditi prestanak prava na invalidsku penziju. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja da je apelantu rješenjem od 16. marta 2009. godine priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu invalidnosti (gubitka radne sposobnosti) na osnovu medicinske dokumentacije za koju je naknadno utvrđeno da nije vjerodostojna i da se apelant nije javljao na preglede kod psihijatra nakon penzionisanja do 2016. godine proizlazi opravdanost činjeničnog zaključka Komisije za vanrednu kontrolu i organa vještačenja tuženog u prvom i drugom stepenu da kod apelanta nije postojala invalidnost na dan 3. februara 2009. godine.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije), u vezi s navedenim pravima. Apelant, između ostalog, navodi da je u predmetnom postupku organ vještačenja neovlašćeno dao ocjenu vjerodostojnosti medicinske dokumentacije navodeći da se radi o „falsifikovanoj medicinskoj dokumentaciji“, te da je, ako je sumnjao u postojeću medicinsku dokumentaciju, mogao tražiti njenu provjeru, ekspertizu ustanove, mišljenje eksperata, odnosno kliničku ekspertizu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2130/21 od 8. septembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/21 (O. J.) | Sudska praksa | Aktio