Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2770/21 (P. B.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2770/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2770/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Petar Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Babić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 065307 21 Kž od 17. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 065307 20 K od 22. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Ignjatić advokat iz Trebinja, podnio je 29. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 065307 21 Kž od 17. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 065307 20 K od 22. januara 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 065307 20 K od 22. januara 2021. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 132. stav (4) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelant ne učini novo krivično djelo u roku od jedne godine, računajući od dana pravosnažnosti presude. Apelant je, na osnovu člana 99. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 220,00 KM i sudskog paušala u iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je iz provedenih dokaza nesporno da je 12. avgusta 2019. godine došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su sa svojim vozilima učestvovali apelant i sin oštećenog S.S., te da je zbog oštećenja na vozilu došlo do rasprave i koškanja između njih dvojice, pa se na licu mjesta ubrzo pojavio i oštećeni (koji je sa suprugom gledao sa terase šta se dešava), kako bi spriječio daljnji sukob. Dalje, da je na lice mjesta dva puta izlazila policijska patrola (u prvoj patroli policajac V.Š., a u drugoj patroli policajci E.P. i B.K.), odnosno da je prvi put postignut načelni dogovor oko isplate štete, koji je poslije opozvan, pa je ponovo upućen poziv policiji i na lice mjesta je izašla druga patrola policije. Takođe, da je tog popodneva oštećeni zadobio prelom kuka, koji je prema njegovoj i izjavama njegovog sina i supruge, nastao tako što ga je aplenat uhvatio za prsa i svom snagom gurnuo na tlo. Osnovni sud je naveo da je prema nalazu i iskazu vještaka medicinske struke D.D. (koji je taj sud prihvatio kao stručan i objektivan) vrlo visok stepen vjerovatnoće da je povreda kod oštećenog nastala guranjem druge osobe, pri čemu je došlo do kontakta oštećenog sa tlom. Osnovni sud je naveo da je, naime, poklonio vjeru iskazima oštećenog R.S., te svjedoka S.S. i D.S. (sin i supruga oštećenog, koji su opisali kako je došlo do povređivanja oštećenog i u njihovim iskazima nema protivrječnosti). Dalje, da je poklonio vjeru iskazu ljekara D.V. i V.K. (koji su objektivno iznijeli činjenice koje se tiču liječenja oštećenog), jer među njima nema kontradiktornosti oko odlučnih činjenica. Osnovni sud je naveo da je ono što je bilo protivrječno u iskazima V.Š., oštećenog i njegovog sina po mišljenju tog suda rezultat nesporazuma prilikom izlaska prve patrole policije koja nije evidentirala, niti konstatovala, da je oštećeni povrijeđen. Osnovni sud je naveo da je prilikom suočavanja svaki od svjedoka bio uvjerljiv u svojim tvrdnjama, a ono što je naročito opredijelilo taj sud u ocjeni njihovih navoda je navod policajca V.Š. da se oštećeni teško kretao i prilikom izlaska prve patrole policije, pa smatra realnim da je sin oštećenog rekao policajcu V.Š. za povrede ali da je moguće da V.Š. nije čuo ili nije dobro razumio šta mu govori, a pogotovo imajući u vidu da je bio fokusiran na utvrđivanje elemenata saobraćajne nezgode zbog koje je i bio pozvan. Osnovni sud je naveo da je time objašnjeno zašto prva patrola nije konstatovala povredu oštećenog, a da je povreda već bila nastala proizlazi iz navedenih izjava. Osnovni sud je naveo da prednje indirektno proizlazi i iz izjava svjedoka S.S. (koji je bio u blizini događaja), D.B. (supruge apelanta), te apelanta koji su izjavili da je do predmetnog sukoba došlo neposredno nakon saobraćajne nezgode, pa je tako do povređivanja moglo doći samo tada. Osnovni sud je naveo da je izjave navedenih svjedoka i apelanta cijenio kao subjektivne i usmjerene da u potpunosti isključe odgovornost apelanta kao optuženog, te da su te izjave u pogledu odlučnih činjenica u suprotnosti sa ostalim dokazima koje je sud prihvatio. Osnovni sud je naveo da, s obzirom da negiraju da je bilo fizičkog napada na oštećenog od strane apelanta, a da je iz ostalih provedenih dokaza nesporno da je oštećeni slomio kuk i da ga je odvezlo vozilo hitne pomoći, nije jasno kako je po ovim svjedocima došlo do povređivanja oštećenog, a oni, iako su bili očevici, odnosno učesnici, nisu vidjeli i iskazali nešto što bi dovelo u sumnju zaključak suda o načinu nastanka povrede kod oštećenog. Osnovni sud je naveo da su na pouzdan način utvrđene sve pravno relevantne i odlučne činjenice koje ne ostavljaju mogućnost za neki drugi zaključak u pogledu krivice apelanta.
4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 22. januara 2021. godine, Okružni sud je Presudom 95 0 K 065307 21 Kž od 17. maja 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori kojima se ukazuje na pogrešan pristup ocjeni provedenih dokaza, čime je, po mišljenju odbrane, postupano u direktnoj suprotnosti sa odredbama člana 295. stav (2) ZKP RS. Okružni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude, sa aspekta iznesenih iskaza oštećenog, svjedoka (uključujući i apelanta) i vještaka medicinske struke, te sadržaja materijalnih dokaza, proizlazi da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio svaki od izvedenih dokaza optužbe i odbrane, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, upravo kako je to propisano navedenim zakonskim odredbama. Okružni sud je naveo da žalba branioca apelanta postupa selektivno, ne povezujući sve dokaze u jednu cjelinu, već u fragmentima potencira samo dokaze koji idu u prilog tezi odbrane, pa u tom smislu taj sud primjećuje da odbrana prenaglašava određene nesaglasnosti u iskazima saslušanih svjedoka. Okružni sud je u vezi s tim naveo da dovodeći u sumnju uvjerljivost, a time i prihvatljivost iskaza svjedoka oštećenog, te svjedoka D.S. i S.S. žalba pokušava da ih kompromituje prikazivanjem razlika u manje značajnim detaljima što predstavlja neosnovano insistiranje odbrane na činjenicama koje nisu odlučne za konačan zaključak pobijane presude da je djelo počinjeno na način i pod okolnostima sadržanim u izreci presude. Okružni sud je naveo da predmetna žalba ne daje argumentovane razloge koji bi mogli kompromitovati vjerodostojnost iskaza svjedoka oštećenog, te da se žalbom neopravdano pridaje značaj iskazima svjedoka S.S. i supruge apelanta. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao prihvatljive razloge zašto je uskratio vjeru njihovim svjedočenjima, te da je pravilno prvostepeni sud iskaze navedenih svjedoka ocijenio neubjedljivim i pristrasnim, te pravilno našao da isti nisu podobni da diskredituju ključni zaključak pobijane presude da je tešku tjelesnu povredu oštećenom nanio upravo apelant, na način opisan u optužnici. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da prvostepeni sud nije vršio ocjenu dokaza na način kako je to prezentovano u sudskom postupku, niti je dao bilo kakvo uporište u provedenim dokazima da je apelant zaista počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (čime je postupao suprotno odredbama člana 295. stav (2) KZP RS). Dalje navodi da je potpuno pogrešan stav prvostepenog suda da poklanja vjeru iskazima oštećenog, njegove porodice, te svjedoka V.Š., E.P., B.K., D.V., i V.K. jer navodno među tim iskazima nije bilo protivriječnosti navodeći da su ti iskazi ipak bili protivriječni, dok je iskaze svjedoka D.B. i S.S. tretirao na način da su usmjereni na isključenje krivične odgovornosti apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje, te primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Okružni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, a koje navode apelanta su redovni sudovi razmotrili i jasno i detaljno objasnili svoje odlučenje u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić