Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2653/21 (A. P.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2653/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2653/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Adis Paljanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Paljanin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007759 19 U od 9. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adis Paljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 22. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007759 19 U od 9. aprila 2021. godine.

2. Služba društvenih djelatnosti i opće uprave Općine Prozor-Rama je Rješenjem broj 03-43- 813/06 od 4. decembra 2006. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobivene kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu vojnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu, počev od 1. jula 2006. godine pa dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje tih prava.

3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-5493/16 od 3. oktobra 2019. godine ukinulo konačno rješenje od 4. decembra 2006. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobivene vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM i ostala prava propisana zakonom, a koja prava mu pripadaju od 3. oktobra 2019. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 3. oktobra 2019. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 9. aprila 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije, u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, u saglasnim nalazima i mišljenjima od 3. decembra 2018. godine i od 1. februara 2019. godine (koji je donesen po apelantovom prigovoru na nalaz od 3. decembra 2018. godine) uvidom u medicinsku dokumentaciju o liječenju i neposrednim pregledom apelanta utvrdile da vojni invaliditet apelanta iznosi 20% X grupe trajno. Vrhovni sud je naveo da iz navedenih nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tački 149.c - 70% (izražene teške pseudoneurastenične pojave), ali da nema osnova za primjenu te tačke, jer je utvrđeno da nije bilo ozljede lobanje sa prodorom u lubanjskujamu, a dijagnostička obrada, EEG test psihologa i CT kraniuma su rađeni 1999. i 2006. godine, dakle sa velikom vremenskom distancom od ranjavanja (povreda glave 22. oktobra 1994. godine), pa je vojni invaliditet apelanta sada cijenjen po tački 149.a u visini od 20%. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija dala detaljno obrazloženje iz kojih razloga izvorna medicinska dokumentacija ne opravdava primjenu tačke Liste po kojoj je ranije cijenjen, te da je dala potpunu, jasnu i detaljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa članom 8. i članom 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. U tom smislu je ukazao da je članom 13.a. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da ljekarska komisija daje nalaz i mišljenje na osnovu obaveznog neposrednog pregleda korisnika prava i isključivo na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta na osnovu koje je korisniku prava ranije utvrđen procenat vojnog invaliditeta. Dalje je ukazao da je članom 7. stav 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite propisano da Institut donosi nalaz, ocjenu i mišljenje isključivo na osnovu postojeće dokumentacije (na osnovu koje je ranije cijenjen) u spisu predmeta i na osnovu pregleda korisnika prava. Također je istakao da je nalaz i mišljenje od 1. februara 2019. godine dat na osnovu neposrednog pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije na osnovu koje je apelant ranije cijenjen, pri čemu ljekarska komisija, shodno članu 7. stav 5. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, nije ocijenila da je za davanje potpunog nalaza po postojećoj medicinskoj dokumentaciji potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. U tom pogledu je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da prilikom sačinjavanja konačnog nalaza i mišljenja nije cijenjena sva medicinska dokumentacija apelanta. U konačnom, a s obzirom da je nadležna Ljekarska komisija pravilno utvrdila procenat vojnog invaliditeta kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta, Vrhovni sud je istakao da je tuženi, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, te čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca članova njihovih porodica riješio kao u dispozitivu rješenja. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da nalazi i mišljenja nisu zakoniti i da nemaju nikakva obrazloženja, da nisu u skladu sa pravilnicima koji se primjenjuju u ovim postupcima, da su dati suprotno odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o upravnom postupku, te da ono što je u njima navedeno u jednom dijelu nije istinito. Također navodi da ljekarska komisija u drugom stepenu daje nalaz i mišljenje na osnovu kompletne dokumentacije u spisu predmeta lica o čijem se pravu rješava, a ne na osnovu one dokumentacije na osnovu koje je lice ranije cijenjeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da ljekarska komisija daje nalaz i mišljenje na osnovu neposrednog pregleda korisnika prava i isključivo na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije u spisu predmeta na osnovu koje je korisniku prava ranije utvrđen procenat vojnog invaliditeta, kao i to da je konačni nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije dat u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2653/21 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio