Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-465/20 (E.V.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratni zločin
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 465/20, rješavajući apelaciju E. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. V. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020147 19 Krž 16 od 28. oktobra 2019. godine i S1 1 K 020147 17 K Kri od 8. maja 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica E. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju advokatice Vasvija Vidović i Mirna Delalić iz Sarajeva, podnijela je 5. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020147 19 Krž 16 od 28. oktobra 2019. godine i S1 1 K 020147 17 K Kri od 8. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 17. i 29. juna 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH S1 1 K 020147 17 K Kri od 8. maja 2019. godine (stav I izreke) apelantica je proglašena krivom da je kao pripadnik označenog diverzantskog voda, neutvrđenog datuma u drugoj polovini jula ili prvoj polovini augusta 1992. godine, ubila dvanaestogodišnjeg 1 Navedena presuda je dostavljena u prilogu apelacije. Međutim, nakon uvida u nju, konstatirano je da nedostaju str. 25. i 26. presude kojima su obuhvaćene tačke 99–106. Ustavni sud je za potrebe ove odluke izvršio uvid u navedenu presudu koja je u cijelosti objavljena na zvaničnoj stranici Suda Bosne i Hercegovine, dostupna na http://www.sudbih.gov.ba/predmet/3663/show.

dječaka srpske nacionalnosti S. S. (u daljnjem tekstu: dijete-oštećeni) tako što je u njegovu glavu ispalila projektil iz neposredne blizine, što je sve za posljedicu imalo njegovu smrt, čime je počinila krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina u koju joj se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u (ekstradicionom) pritvoru. Istom presudom (stav II izreke) optuženi Sakib Halilović oslobođen je optužbe da je u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav (1) tačka c) u vezi sa članom 180. stav (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Također su presudom (stav III izreke) optuženi Sakib Halilović i apelantica oslobođeni obaveze naknade troškova krivičnog postupka i paušala koji u cjelini padaju na teret budžetskih sredstava Suda BiH, dok su oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.

6. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na tok predmetnog krivičnog postupka, uključujući optužnicu i glavni pretres, izvedene dokaze i završne riječi (vidi tačke 1–67. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je optužnicom Tužilaštva BiH od 18. maja 2017. godine (potvrđena 29. maja 2017. godine) apelantici i Sakibu Haliloviću (kao optuženima) stavljeno na teret da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav (1) KZBiH, a u odnosu na optuženog Sakiba Halilovića u vezi sa članom 180. stav (2) istog zakona. Dalje je navedeno da su se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivnji od 29. juna 2017. godine izjasnili da nisu krivi, te da je glavni pretres u ovom predmetu počeo 21. augusta 2017. godine. Zatim je istaknuto da je Tužilaštvo BiH 10. augusta 2018. godine činjenično preciziralo optužnicu i Sudu BiH podnijelo izmijenjenu optužnicu (zaprimljena u sud 20. augusta 2018. godine), što je pobliže opisano u tački 4. presude. Isto tako je navedeno i da je glavni pretres okončan 29. marta 2019. godine.

7. Zatim je u nastavku obrazloženja presude elaborirano pitanje procesnih odluka, koje se odnose na isključenje javnosti s dijela glavnog pretresa, objava presude, odluka o ponovnom početku glavnog pretresa, mjere zaštite za označene svjedoke, odstupanje od neposrednog izvođenja dokaza, izmjena redoslijeda izvođenja dokaza odbrane, te odbijanje dokaznih prijedloga (vidi tačke 68–98. presude). U svjetlu potonjeg, ukazano je da je apelanticina odbrana zatražila dodatno vrijeme kako bi ostvarila kontakte te pronašla eventualne svjedoke koji bi mogli biti odgovor na dokaze replike Tužilaštva BiH. U vezi s tim je navedeno da je vijeće ostavilo rok apelanticinoj braniteljici, koji je bio i dodatno produžen, te kako odbrana nije imala konkretnijih dokaznih prijedloga (ni na drugom ročištu za nastavak glavnog pretresa zakazanog tim povodom) vijeće je zaključilo dokazni postupak, te zakazalo iznošenje završnih riječi. Pritom je navedeno da je Sud BiH imao u vidu pravo apelantice kao optužene na odbranu, ali i zadatak vijeća da se bilo kojoj strani u postupku onemogući zloupotreba procesnih ovlaštenja, te bespotrebno odugovlačenje suđenja. Također je navedeno i da je Sud BiH posebno imao u vidu činjenicu da se apelantica nalazi u pritvoru i da je i njena odbrana morala imati u vidu tu činjenicu, te intenzivirati svoje aktivnosti na prikupljanju dokaza. Isto tako je Sud BiH ponovo naglasio da odbrana ni nakon dodatno produženog roka nije imala niti jedan konkretan dokazni prijedlog (pobliže opisano u tački 102. presude).

8. Dalje je, između ostalog, obrazloženo pitanje prihvatanja izmijenjene optužnice (pobliže opisano u tačkama 107–117. presude), uključujući i intervencije suda u odnosu na činjenični opis iz optužnice. U vezi s tim je prvenstveno navedeno da je Tužilaštvo BiH 20. augusta 2018. godine, uređujući činjenični opis i ne mijenjajući pravnu kvalifikaciju djela u odnosu na optužene Sakiba Halilovića i apelanticu, u skladu s odredbama člana 35. i člana 226. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), dostavilo izmijenjenu optužnicu označeni broj od 10. augusta 2018. godine. U tom smislu je ukazano da je Sud BiH razmotrio izmjene optužnice, te da je tužilac postupao u okviru ovlaštenja s odredbama člana 275. ZKPBiH jer je shodno rezultatima dokaznog postupka izvršio izmjene u granicama osnovne optužnice, odnosno konkretizirao je činjenični opis, krećući se u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta, odnosno onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva i proizlazi zakonsko obilježje krivičnog djela. Osim toga, Sud BiH je ukazao i da je, nakon što je optužnica izmijenjena, odbrani omogućeno da u daljnjem toku postupka provodi svoje dokaze u tom pravcu. Prigovor apelanticine braniteljice kojim ukazuje da apelantica u istrazi nije ispitana na okolnosti načina djela (iz činjeničnog supstrata izmijenjene optužnice) Sud BiH je ocijenio kao neosnovan. U vezi s tim je navedeno da, iako apelanticina braniteljica pravilno navodi da je članom 225. stav (1) ZKPBiH propisano da se optužnica ne može podići ukoliko osumnjičeni nije ispitan, ona zanemaruje činjenicu da su izmjene u optužnici rezultat izmijenjenog činjeničnog stanja nastalog na glavnom pretresu, kao i da vijeće ponovo naglašava da je odbrani omogućeno da u daljnjem toku postupka kroz svoje dokaze osporava navode izmijenjene optužnice. Isto tako je navedeno i da je pretresno vijeće posebno vodilo računa o principu akuzatornosti i neophodnosti da presudom ne dira u identitet optužbe, te da se presudom nije izašlo van granica opisa događaja kako ga je dala optužba, a sve u okviru dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Izvršene korekcije, kako je to istakao Sud BiH, nisu utjecale na identitet optužnice i presude kako u obimu tako i u sadržaju budući da je činjeničnom intervencijom doveden u pitanje sam inkriminirani događaj, niti se radi o odlučnoj činjenici kojom bi bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela (pobliže opisano u tačkama 114–117. presude).

9. Zatim je Sud BiH u poglavlju VI elaborirao standarde dokazivanja (vidi tačke 118–137. presude), a u poglavlju VII zakon koji se primjenjuje (vidi tačke 138–157. presude). U poglavlju pod nazivom „Osuđujući dio izreke“ Sud BiH je ukazao na bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ (vidi tačke 158–161. presude), kršenje pravila međunarodnog prava (pobliže opisano u tačkama 162–168. presude), civilni status žrtve (status zaštićene kategorije stanovništva; vidi tačke 169–172. presude) i postojanje oružanog sukoba u konkretnom slučaju (vidi tačke 173–188. presude). U kontekstu općeg elementa postojanja predmetnog krivičnog djela, elaborirano na vrlo opširan način i postojanje nexusa radnji apelantice s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom u svjetlu označenih izvedenih dokaza i utvrđenja suda o postojanju označenog diverzantskog voda (čiji je komandir bio optuženi Sakib Halilović) i apelanticine pripadnosti vodu u inkriminirano vrijeme (pobliže opisano u tačkama 189–211. presude). Također je Sud BiH naveo i da je ispunjen i opći element postojanja predmetnog krivičnog djela koji se odnosi da je počinilac naredio ili počinio djelo (vidi tačke 212–214. presude).

10. Nakon što je Sud BiH zaključio da su opći uvjeti predmetnog krivičnog djela iz prethodnog stava dokazani van razumne sumnje, u nastavku obrazloženja je na opširan način elaborirano pitanje pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina u odnosu na apelanticu (pobliže opisano u tačkama 215– 276. presude). U tom smislu je, na okolnost prisustva stradalog djeteta-oštećenog na označenom području, ukazano na iskaze kao najrelevantnijih svjedoka S. C. (sestre poginulog djeteta-oštećenog; tačka 230. presude), I. S. (oca poginulog djeteta-oštećenog; tačka 231. presude) i Z. M. (kum svjedoka I. S; tačka 232. presude), uz navođenje da su i brojni svjedoci potvrdili njegovo prisustvo na tom području, kao i da su čuli da ga je ubila apelantica (pobliže opisano u tačkama 233–240. presude). Dalje je navedeno da je tijelo djeteta-oštećenog ekshumirano, o čemu je uložen zapisnik, kao i obdukcioni nalaz patologa dr. Zorana Stankovića. U vezi s tim je ukazano šta je navedeni vještak sudske medicine izjavio u vezi s pregledom navedenog tijela i nanesenih povreda na tijelu (pobliže opisano u tački 242. presude). U tom smislu je istaknuto da je u toku postupka van razumne sumnje utvrđeno da je dijete ubijeno, i to pucnjem iz vatrenog oružja u glavu, te da je činjenica da je na tijelu djeteta-oštećenog bilo i drugih tragova fizičkog zlostavljanja. Zatim je navedeno da su odbrane optuženih prigovorile saslušanju patologa dr. Zorana Stankovića kao vještaka, te ulaganju obdukcionog zapisnika iz razloga što on nije predložen u optužnici i odbranama je dostavljen na dan suđenja. Također je navedeno i da je odbrana prigovorila i autentičnosti obdukcionog zapisnika, što je vijeće odbilo budući da je navedeni vještak na ročištu pred Sudom BiH potvrdio da je riječ o njegovom obdukcionom zapisniku i nalazu, te ga je vlastoručno potpisao. Dalje je istaknuto da je vijeće odbilo prigovore odbrane, prije svega, jer je saslušanje vještaka patologa dr. Zorana Stankovića bilo dokazni prijedlog optužnice, te iz zapisnika Osnovnog suda u Zvorniku proizlazi da je obdukciji prisustvovao, a po naredbi istražnog sudije, dr. Zoran Stanković, koji je izvršio pregled leša i konstatirao povrede koje su podudarne povredama navedenim u obdukcionom zapisniku. To što obdukcioni zapisnik nije predložen u optužnici, prema navodima Suda, nije predstavljalo prepreku za njegovo ulaganje u sudski spis iz razloga što je saslušanje vještaka predloženo u optužnici, a navodi obdukcionog zapisnika sastavni su dio vještakovog iskaza, te zapisnika o identifikaciji i vanjskom pregledu leša, koji je kao i svi dokazi dostavljeni uz optužnicu odbranama. Zatim je navedeno i da je vijeće pristupilo saslušanju navedenog vještaka, a zahtjev odbrane da im se da dodatno vrijeme za ispitivanje vještaka smatralo preuranjenim budući da vijeće do tog trenutka nije moglo znati o čemu će vještak (koji je blagovremeno najavljen i u optužnici predložen) govoriti, te je donijelo odluku da se vještak sasluša, a nakon direktnog ispitivanja eventualno ukoliko odbrane ne budu spremne dati im dodatno vrijeme za pripremu. Međutim, Sud BiH je naveo da, kada je završeno direktno ispitivanje vještaka, odbrane nisu tražile dodatno vrijeme za pripremu za ispitivanje, te se pristupilo unakrsnom ispitivanju (pobliže opisano u tačkama 244–246. presude). Potom je obrazložena i neosnovanost prigovora autentičnosti i zakonitosti zapisnika o ispitivanju i vanjskom pregledu (pobliže opisano u tačkama 246–248. presude).

11. Kada je u pitanju izvršilac ubistva djeteta, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH izvelo dokaze saslušanjem brojnih svjedoka koji su o tome imala posredna saznanja i zaštićenog svjedoka S1, koji je jedini na suđenju izjavio da je očevidac ubistva djeteta (vidi tačku 250. presude). U vezi s tim je na opširan način Sud BiH elaborirao iskaze navedenog zaštićenog svjedoka u pogledu brojnih kontradiktornosti i nelogičnih navoda u njegovim iskazima koje se odnose na odlučne činjenice, ali i na druge okolnosti samog djela koje su u potpunoj suprotnosti sa svim drugim provedenim dokazima (pobliže opisano u tačkama 253–257. presude). Međutim, bez obzira na to što vijeće nije poklonilo vjeru svjedoku koji je od optužbe izveden kao jedini očevidac događaja, Sud BiH je istakao da se na osnovu ostalih provedenih dokaza izvodi zaključak van razumne sumnje da je apelantica počinila krivično djelo ubistva djeteta-oštećenog. U vezi s tim je navedeno da su brojni svjedoci potvrdili da su čuli da je dijete ubila apelantica (pobliže opisano u tačkama 259–262. presude). U tom smislu je ukazano da je za sud bilo veoma značajno svjedočenje M. T., za kojeg je navedeno da nema ni motiv, niti razlog da apelanticu lažno sumnjiči (pobliže opisano u tačkama 263–266. presude). Potom je Sud BiH istakao i da je određene relevantne činjenice u konkretnom predmetu utvrdio na osnovu posrednih dokaza – indicija, te da u ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti, koje uzete zajedno ukazuju na postojanje konkretnih činjenica (pobliže opisano u tačkama 267–276. presude).

12. Nakon što je Sud BiH utvrdio da je apelantica ubila dijete-oštećenog, navedeno je da je ona to učinila s direktnim umišljajem, a da je prilikom odmjeravanja kazne u smislu člana 41. KZSFRJ Sud BiH imao u vidu sve okolnosti (pobliže opisano u tačkama 277–280. presude).

13. Presudom Suda BiH u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj 1 K 020147 19 Krž 16 od 28. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva BiH u odnosu na optuženog Sakiba Halilovića, te se prvostepena presuda od 8. maja 2019. godine u tom dijelu potvrđuje (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude je odbijena kao neosnovana žalba braniteljice optužene apelantice, dok se žalba Tužilaštva BiH uvažava u odnosu na apelanticu, pa se prvostepena presuda od 8. maja 2019. godine u odnosu na apelanticu preinačava u dijelu odluke koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju na način da se apelantica za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) KZSFRJ, za koje je prvostepenom presudom proglašena krivom, i uz primjenu čl. 38. i 41. navedenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena (stav III izreke presude).

14. U obrazloženju presude je, između ostalog, u dijelu obrazloženja koji se odnosi na žalbu apelanticine odbrane, ukazano, prije svega, na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav (1) tačka k) ZKPBiH („ako je izreka presude nerazumljiva“; pobliže obrazloženo u tačkama 33–38). U vezi s tim je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, činjenični opis djela izreke prvostepene presude u potpunosti jasan i određen, te da sadrži sve odlučne činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je optužena proglašena krivom. Dalje je u odnosu na pitanje vremena izvršenja krivičnog djela kao bitnog elementa predmetnog krivičnog djela navedeno da u izreci prvostepene presude nije neodređeno postavljeno na način da dovodi u pitanje razumljivost izreke presude (tačka 35. presude). Kada je u pitanju način izvršenja predmetnog krivičnog djela, istaknuto je da je izrekom prvostepene presude jasno opisano na koji način je apelantica djelovala, odnosno na koji način je proizvela zabranjenu posljedicu (ispalila projektil iz neposredne blizine). Dakle, apelaciono vijeće je navelo da je izrekom prvostepene presude opisana aktivna radnja apelanticinog činjenja i da je očigledno u pitanju vatreno oružje, pri čemu je zbog proteka vremena od izvršenja djela teško očekivati utvrđenje koje konkretno vatreno oružje je korišteno pri izvršenju djela, te i u tom pravcu po uvjerenju apelacionog vijeća ne postoje bilo kakve nejasnoće koje bi dovele u pitanje razumljivost izreke prvostepene presude (tačka 36. presude). Cijeneći kao neosnovan žalbeni prigovor koji se odnosi na nexus kao element krivičnog djela, apelaciono vijeće je istaklo da je u izreci prvostepene presude jasno navedeno da je apelantica bila pripadnica vojne jedinice jedne od strana u sukobu. Dalje je, između ostalog, apelaciono vijeće obrazložilo i bitne povrede krivičnog postupka iz člana 297. stav (1) tačka k) ZKPBiH („ako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“; vidi tačke 41–60. presude), ukazujući da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu s odredbom člana 290. stav (7) ZKPBiH.

15. Potom je obrazložen žalbeni prigovor koji se odnosio na to da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, a, prije svega, u vezi sa zakonitošću provedenog vještačenja od dr. Zorana Stankovića, kao i zakonitošću i autentičnošću pojedinačno označenih zapisnika o obavljenoj obdukciji i vanjskom pregledu (pobliže opisano u tačkama 61–73. presude). Kada je u pitanju prigovor odbrane da je navedeni vještak prvobitno u istrazi saslušan kao svjedok, da bi potom na glavnom pretresu bio saslušan u svojstvu vještaka, apelaciono vijeće je navelo da u dokaznu građu u toku postupka nije uložen zapisnik o saslušanju dr. Zorana Stankovića kao svjedoka, iz kojeg razloga to vijeće nije bilo u mogućnosti provjeriti istaknute navode odbrane, zbog čega je ovaj prigovor odbijen kao neosnovan. Zatim je apelaciono vijeće, kada su u pitanju navodi žalbe u pogledu pisane naredbe za vještačenje, navelo da u dokaznu građu ista naredba nije uložena, ali da ta činjenica automatski ne znači da je vještačenje, odnosno obdukcioni zapisnik (dokaz T-24) sačinjen bez sudske naredbe budući da drugi označeni dokazi nedvojbeno ukazuju na njeno postojanje i postupanje vještaka u skladu s njom (pobliže argumentirano u tački 68. presude).

16. U odnosu na žalbeni navod koji se tiče kontradiktornosti između obdukcionog zapisnika (dokaz T-24), te zapisnika o obavljenoj identifikaciji i vanjskom pregledu (dokaz T-22), apelaciono vijeće je istaklo da (kao što je to konstatiralo i prvostepeno vijeće) nije sporno da postoje određene nesaglasnosti u navedenim zapisnicima, koje se, prije svega, odnose na vrijeme njihovog sačinjavanja, ali i u pogledu drugih detalja. Međutim, kada se suštinski analiziraju oba zapisnika, apelaciono vijeće je navelo da nedvosmisleno proizlazi da je predmet oba zapisnika identifikacija, odnosno obdukcija istog tijela, a na što ukazuje i karakter konstatiranih povreda u oba zapisnika (vidi tačku 69. presude). Dakle, kada se uporede navedeni zapisnici, očito je, kako je to navelo apelaciono vijeće, da nema suštinskih razlika u pogledu karaktera povreda koje su konstatirane na tijelu stradalog djeteta-oštećenog, a što zapravo ukazuje da je isto tijelo bilo predmet sačinjavanja oba navedena zapisnika. Stoga je navedeno da se razlike na koje odbrana ukazuje ne odnose na suštinu zapisnika, niti dovode u pitanje njihovu zakonitost jer su spomenute razlike, prema ocjeni apelacionog vijeća, sporednog karaktera, nastale uslijed tehničkih grešaka prilikom sastavljanja, te one ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Nadalje, navedeno je i da neosnovano odbrana dovodi u pitanje autentičnost navedenih zapisnika s obzirom na to da je u toku glavnog pretresa nesporno utvrđeno porijeklo ovih dokumenata i način njihovog sastavljanja, pa je nedvosmisleno utvrđeno da se radi o vjerodostojnim i pouzdanim dokumentima (pobliže opisano u tačkama 70. i 71. presude). Kada su u pitanju navodi žalbe odbrane o nezakonitosti dokaza T-18 i T-19, apelaciono vijeće je ukazalo da je, saglasno obrazloženju prvostepene presude, evidentno kako se radi o dokazima koji u konkretnom slučaju nisu imali posebnog značaja za donošenje konačne odluke o apelanticinoj krivnji, odnosno isti dokazi nesumnjivo nisu imali posebnu dokaznu vrijednost za prvostepeno vijeće prilikom donošenja zaključka o odlučnim činjenicama (pobliže opisano u tački 73. presude).

17. U nastavku obrazloženja presude je obrazložen i prigovor odbrane iz člana 297. stav (1) tačka d) ZKPBiH („ako je povrijeđeno pravo na odbranu“; pobliže opisano u tačkama 74–85. presude). U svjetlu navedenog prigovora, prije svega, navedeno je da je pitanje izmjene optužnice pred prvostepenim sudom, koji je o tome dao pravilno i zadovoljavajuće obrazloženje, te da izmijenjena optužnica nije izlazila iz okvira prvobitne, potvrđene optužnice budući da se obje odnose na isti događaj iz prošlosti koji je predmet ovog postupka, i to u njegovim bitnim dijelovima, kao i o nastaloj identičnoj posljedici. Isto tako je navedeno da je važno napomenuti da je prvostepeni sud, a što se žalbom i ne osporava, ostavio odbrani dovoljno vremena za pripremu odbrane po izmijenjenoj optužnici, te je odbrana imala mogućnost provesti svoje dokaze na osnovu izvršenih izmjena, što ukazuje da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovao odredbe člana 275. ZKPBiH. Također je istaknuto i da je neosnovan navod odbrane da je apelantica proglašena krivom za drugačiji činjenični opis u odnosu na onaj koji je bio predmet potvrđene optužnice i po kojem je ranije saslušana (sve prethodno pobliže obrazloženo u tačkama 79–81. presude). Pritom je neosnovanost žalbenog prigovora apelanticine odbrane, u odnosu na pitanje intervencije prvostepenog suda u činjenični opis izreke, apelaciono vijeće raspravilo kroz žalbeni prigovor odbrane tzv. relativno bitnih povreda postupka u smislu člana 297. stav (2) ZKPBiH i povrede Krivičnog zakona u smislu člana 298. tačka c) ZKPBiH (vidi tačke 86, 93. i 96. presude), te je u vezi s tim, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju nije radilo o izmjenama na način da se na postojeći opis dodaju bilo kakvi otežavajući elementi kojim se izlazi iz okvira izmijenjene optužnice, što bi u konačnici zasigurno dovelo apelanticu u teži položaj.

18. Nadalje je istaknuto da je apelaciono vijeće pažljivo razmotrilo navode žalbe apelanticine odbrane u pogledu blagovremenosti prezentiranja obdukcionog zapisnika (dokaz T-24). U vezi s tim je navedeno da, iako je ovaj dokaz dostavljen odbrani istog dana kada je i održano ročište na kojem je saslušan vještak dr. Zoran Stanković, apelaciono vijeće smatra da nije povrijeđeno pravo na odbranu jer iz transkripta s održanog ročišta (od 31. augusta 2017. godine) proizlazi da se odbrana adekvatno pripremila za ispitivanje ovog vještaka, pri tome postavljajući pitanja koja su se odnosila na određene pojedinosti vezane za sačinjavanje obdukcionog zapisnika. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem žalbe odbrane u kontekstu izjavljenih prigovora, apelaciono vijeće je ukazalo da jasno proizlazi da se u žalbi pokreću identična pitanja na koja je odbrana ukazivala na održanom ročištu, a što ukazuje da je odbrana, bez obzira na momenat dobijanja navedenog zapisnika i kratkog vremena za analizu, ipak uspjela pripremiti se i adekvatno iznijeti svoju odbranu. Pri tome je navedeno da je važno napomenuti da je i na navedenom ročištu ostavljena mogućnost da se unakrsno ispitivanje vještaka od odbrane odloži ukoliko odbrane ne bi bile spremna za ovu vrstu ispitivanja, ali s obzirom na to da ni same odbrane optuženih nisu insistirale za dodatnim vremenom za unakrsnim ispitivanjem, apelaciono vijeće je istaklo da i prema ocjeni tog vijeća nije bilo ni potrebe odložiti navedeno ročište radi navodne pripreme odbrane za unakrsno ispitivanje (vidi tačke 82. i 83. presude).

19. Dalje je navedeno i da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud nije uskratio odbrani pravo na provođenje dokaza replike (u odnosu na saslušanje svjedoka M. T.), već je vodeći računa o načelu efikasnosti vođenja krivičnog postupka odredio rok za dostavljanje prijedloga dokaza replike pri čemu je isti rok i dodatno produžen, te su, prema ocjeni tog vijeća, navedeni rokovi (uključujući i produženi) bili sasvim dovoljni za predlaganje dokaza replike i adekvatnu pripremu odbranu. U tom smislu je navedeno da odbrana nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na Tužilaštvo s obzirom na to da su sve strane u postupku imale jednake procesne mogućnosti s ciljem dokazivanja teza koje zastupaju (pobliže opisano u tački 84. presude). Isto tako je navedeno i da saslušanjem navedenog svjedoka nije povrijeđeno pravo na apelanticinu odbranu, a svjedok je interpretirao iskaz apelantice koja se brani šutnjom i taj svjedok je svjedočio na okolnost saznanja o ubistvu djeteta-oštećenog do kojeg je došao tokom slučajnog susreta i neformalnog razgovora sa apelanticom. S obzirom na to da navedeni svjedok nije ovlašteno službeno lice koje je obavljalo određene istražne radnje, apelaciono vijeće je istaklo da se ne može govoriti o bilo kakvoj povredi prava na odbranu jer bi samo u navedenoj situaciji, da je apelantica saslušavana pred ovlaštenim službenim licem koje učestvuje u provođenju istrage, bilo neophodno upozoriti apelanticu o pravu na odbranu šutnjom i zaštitu od samoinkriminiranja (vidi tačku 85. presude).

20. U nastavku obrazloženja presude je na opširan način elaboriran žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (vidi tačke 97–133. presude). Naime, prvenstveno je navedeno da su neosnovani prigovori kojima se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda u odnosu na identitet djeteta-oštećenog s obzirom na to da su ista utvrđenja rezultat pravilne i svestrane ocjene dokaza, izvršene u skladu sa odredbom člana 281. stav (2) ZKPBiH. U vezi s tim je istaknuto da su pored provedenog vještačenja (dr. Zorana Stankovića) u svjetlu obdukcionog zapisnika (dokaz T-24) i zapisnika o identifikaciji i vanjskom pregledu (dokaz T-22) na okolnost identifikacije tijela djeteta-oštećenog provedeni i drugi dokazi, i to saslušanjem svjedokinje S. C. (sestra djeteta-oštećenog), kao i ulaganjem u spis iskaza oca djeteta-oštećenog I. S., datih u toku istrage (pobliže opisano u tačkama 113–118. presude). Dalje je argumentirana neosnovanost žalbenog navoda koji se odnosi na radnju izvršenja predmetnog krivičnog djela (vidi tačku 119. presude), gdje je navedeno da je prvostepena presuda svoj zaključak u tom pogledu bazirala na nalazu vještaka dr. Zorana Stankovića, a koji je pojasnio karakter povreda uočenih na tijelu djeteta-oštećenog, pojašnjavajući da su nastale djelovanjem iz projektila koji je ispaljen, a što je u konačnici dovelo do njegove smrti. Istaknuto je i da je provedenim vještačenjem mogao biti utvrđen ne samo karakter povreda već i način njihovog nastanka, te uzrok smrti, iz kojeg razloga nema sumnje da su povrede, koje su dovele do smrti djeteta-oštećenog, nastale djelovanjem iz vatrenog oružja. Također je kao neosnovan ocijenjen i žalbeni prigovor o posrednim saznanjima svjedoka o počiniocu ubistva djeteta-oštećenog. U tom smislu je ukazano da je presuda u pogledu utvrđivanja identiteta počinioca (predmetnog krivičnog djela) u najvećoj mjeri bazirana na iskazu svjedoka M. T. koji je poznavao apelanticu i koji nije imao bilo kakav interes za lažno svjedočenje. Pritom je ukazano da, kada se iskaz navedenog svjedoka dovede u vezu s provedenim vještačenjem, dolazi se do zaključka da je apelantica ubistvo izvršila iz vatrenog oružja (vidi tačku 120. presude). Stoga je ocijenjen kao neosnovan i žalbeni prigovor da se prvostepena presuda zasniva na iskazima „čula-kazala“ svjedoka (vidi tačku 121. presude) jer je prvostepeni sud provedene posredne dokaze (iskazi svjedoka) doveo u vezu s dokazom – iskazom svjedoka M. T. (koji ima konkretnija saznanja o predmetnom ubistvu), iz čega je izveden jedini mogući zaključak o apelantici kao neposrednom izvršiocu predmetnog krivičnog djela (vidi tačke 122. i 123. presude). U svjetlu navedenog zaključka je apelaciono vijeće obrazložilo i pitanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. T., kao i njegov kredibilitet (vidi tačke 124–127. presude), prilikom čega je, između ostalog, navedeno i da su ga stranke na glavnom pretresu imale mogućnost ispitati, a da odbrana u toku postupka nije predlagala uvođenje u dokaznu građu izjavu ovog svjedoka iz istrage (niti je to učinio tužilac), iz kojeg razloga i nije bilo moguće ispitati sve navode odbrane koji se odnose na način uzimanja izjave od ovog svjedoka u toku provođenja istrage. Konačno je navedeno i da je, suprotno žalbenim navodima, nesporno utvrđen nexus, odnosno povezanost apelanticinih radnji s oružanim sukobom, što je prvostepeni sud detaljno obrazložio u prvostepenoj presudi (vidi tačke 130–133. presude).

21. Na kraju je obrazložena odluka apelacionog vijeća u odnosu na krivičnopravnu sankciju iz člana 300. ZKPBiH (pobliže opisano u tačkama „4–16“ presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina apelantici nije adekvatno odmjerena, te da kao takva nije primjerena ni težini ni posljedicama predmetnog krivičnog djela, niti kao takva može ostvariti svrhu kažnjavanja. U tom smislu je ukazano da prvostepena presuda nije imala u vidu u dovoljnoj mjeri kao otežavajuću okolnost činjenicu da je predmetno krivično djelo izvršeno prema maloljetnom i nezaštićenom djetetu, i to na posebno svirep način, te je u tom smislu i preinačena prvostepena presuda tako što je apelantici izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, koja je srazmjera počinjenom krivičnom djelu, a kojom će se ostvariti ciljevi generalne i specijalne prevencije. Pritom je navedeno i da nema osnova za blaže kažnjavanje apelantice, a s obzirom i na značaj olakšavajućih okolnosti koje je prvostepeno vijeće utvrdilo kod apelantice. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

23. U vrlo opširno koncipiranoj apelaciji ukazuje se na mnogobrojne aspekte prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. Prije svega, ukazuje da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, istovremeno navodeći i povredu prava na suđenje pred nepristrasnim sudom. U vezi s tim se ističe da se osporena prvostepena presuda zasniva u najvećem dijelu na iskazu dr. Zorana Stankovića koji je saslušan kao vještak na glavnom pretresu, a u istrazi kao svjedok. Navedeno je, prema apelanticinoj ocjeni, u suprotnosti sa „imperativnom normom“ iz člana 98. stav (3) ZKPBiH. Dalje se navodi i da navedeno lice nije moglo biti saslušano kao vještak jer ne postoji naredba za vještačenje i nisu ispunjeni svi drugi uvjeti propisani ZKPBiH da bi on bio saslušan kao vještak. Pored navedenog se, u svjetlu navoda o nezakonitosti dokaza, osporavaju i obdukcioni zapisnici (T-22 i T-24), uz tvrdnje da su oba redovna suda proizvoljno primijenila odredbe člana 96. stav (1), te čl. 97, 99. i 100. ZKPBiH. Pritom se navodi i da žalbene navode, u odnosu navedeno, apelaciono vijeće nije ni cijenilo uslijed čega je došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim se navodi da je apelaciono vijeće izrazilo pristran stav kada u odnosu na zapisnik o saslušanju dr. Zorana Stankovića kao svjedoka navodi da on nije uložen u dokaze i da zbog toga ne može provjeriti navode odbrane. Također se u kontekstu (ne)zakonitosti obdukcionog zapisnika iz 1993. godine (T-24) osporava i njegova autentičnost. U odnosu na zapisnike br. T-17, T-18 i TD-21 ističe se da su pribavljeni povredom osnovnih ljudskih prava i zabranom mučenja budući da su uzeti od ratnih zarobljenika nakon strahovitih tortura koje su prošli. Dakle, apelantica smatra da su obje osporene presude zasnovane na dokazima proisteklim iz nezakonitih dokaza dobijenih mučenjem (nezakonito pribavljenih saznanja).

24. Dalje se ukazuje i na kršenje načela presumpcije nevinosti u apelanticinom slučaju iz dva razloga. Prvi, jer kako to apelantica smatra, ne postoji apsolutno nijedan čvrst dokaz u pogledu bilo kojeg navoda iznesenog u činjeničnom opisu izreke osporene prvostepene presude, te da je ona osuđena isključivo na osnovu „rekla-kazala“ dokaza, prepričavanja bez ikakva uporišta u konkretnim dokazima, pri čemu su zanemareni dokazi koji ukazuju na mogućnosti drugačijeg zaključka u odnosu na činjenice. Pritom je, kako to apelantica ističe, prekršeno i načelo in dubio pro reo u odnosu na utvrđenje suda vezano za radnje izvršenja djela, te da sudovi nisu cijenili iskaze označenih svjedoka u pogledu izvršioca predmetnog krivičnog djela, niti je u predmetnom krivičnom postupku saslušan ijedan „vjerodostojan svjedok“ Tužilaštva BiH koji bi bio očevidac događaja kako bi se utvrdilo stradanje djeteta-oštećenog. Zbog navedenog apelantica smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, koje se, između ostalog, odnosi i na to da je apelantica bila pripadnica bilo koje vojne formacije jedne od strana u sukobu jer nije dokazano ni postojanje te vojne formacije.

25. Kao drugi razlog kršenja presumpcije nevinosti se navodi medijsko izvještavanje i izjave najviših zvaničnika Republike Srpske. U tom smislu se ukazuje na izjavu Milorada Dodika prije izricanja osporene prvostepene presude koju je 14. augusta 2018. godine dao u svojstvu predsjednika Republike Srpske, a koju izjavu je prenijela „Alternativna tv“ (izvor Srna), uz navođenje da je Milorad Dodik, između ostalog, izjavio slijedeće: „[...] Žali li iko dječaka S. S. od 12 godina kojeg je mučila, zaklala i masakrirala E. V. [...]“. Također je apelantica ukazala i na izjavu Željke Cvijanović od 8. maja 2019. godine (koja je u to vrijeme obnašala dužnost premijerke Republike Srpske) nakon izricanja osporene prvostepene presude u odnosu na izrečenu kaznu zatvora apelantici (10 godina), navodeći da je Željka Cvijanović izjavila da je „apelantici izrečena sramna presuda od 10 godina“. Apelantica je kao dokaz u prilog navedenim tvrdnjama u apelaciji navela dvije internetske adrese od Alternativne televizije Banja Luka , kao i isprintane verzije sadržaja izjava navedena dva zvaničnika u to vrijeme. Također je dostavljen CD sa naznakom „video isječci: - NTV Arena i TV K3“. Očito je, kako to apelantica navodi, da su svi ti natpisi imali utjecaja i na donošenje osporene drugostepene odluke apelacionog vijeća, koje je bez adekvatno 2 https://www.atvbl.com/vijesti/republika-srpska/dodik-predsjednik-ima-obavezu-po-ustavu-da-stane-u-odbranu-svakog i https://www.atvbl.com/vijesti/republika-srpska/sramna-presuda-za-ubistvo-djecaka-8-5-2019. obrazložene žalbe Tužilaštva BiH povećalo apelantici kaznu zatvora na 13 godina pod obrazloženjem da je ubistvo učinjeno ,,na posebno svirep način“. Za takvu tvrdnju se navodi da nije izveden nijedan jedini dokaz jer nije dokazano da je apelantica na bilo koji način maltretirala dijete-oštećenog, niti je utvrđen redoslijed nastanka povreda na njegovom tijelu, kao i da je on ikada bio u apelanticinoj vlasti.

26. Zatim se ukazuje i na kršenje prava na odbranu iz više razloga. Prvenstveno se ističe da nije razumljiv činjenični i pravni opis djela koje se apelantici stavlja na teret, odnosno da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva. Dalje se navodi i da osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te da se osporene presude zasnivaju na iskazu svjedoka M. T. koji na posredan način uvodi navodno kazivanje apelantice koja se brani šutnjom, te da nije mogao biti na okolnosti prepričavanja navodnog razgovora i iskaza optužene apelantice u vezi s djelom koje joj se stavlja na teret. Kršenje navedenog prava se, prema apelanticinoj ocjeni, ogleda i u tome što je proglašena krivom za djelo i po dokazima koji nisu bili predmet potvrđene optužnice (način i sredstvo izvršenja krivičnog djela). Pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3.b) i pravo na jednakost strana u postupku su, prema apelanticinom shvatanju, prekršeni i uslijed neblagovremenog objelodanjivanja dokaza odbrani – obdukcionog zapisnika (T-24) i svjedočenja M.T., uz isticanje da ostavljeni dodatni rok od tri dana nije omogućio odbrani da objektivno provede „dodatne istražne radnje odbrane“. Pritom se navodi i proizvoljna primjena odredbi člana 280. stav (1) ZKPBiH, uz argumentaciju da je došlo do „povrede subjektivnog, ali i objektivnog identiteta optužnice presude“.

27. Konačno, apelantica osporava i odluku o krivičnoj sankciji navodeći potpuno proizvoljno činjenično stanje utvrđeno kada su redovni sudovi našli da se radi o „svirepom“ ubistvu i sl. jer dokazi na te okolnosti nisu izvedeni. S obzirom na sve navedeno, apelantica predlaže usvajanje predmetne apelacije, ukidanje osporenih odluka, te da joj se dodijeli „odšteta u pravičnom iznosu“, kao i „troškovi nastali zbog utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na djelotvoran pravni lijek“.

b)Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je naveo da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u osporenoj drugostepenoj presudi, kao i da se predmetnom apelacijom pokreću ista pitanja na koja su već dati detaljni odgovori u navedenoj presudi, zbog čega smatra da nema potrebe na njih opet odgovarati. Isto tako je navedeno da osporenom drugostepenom presudom ni u kojem slučaju nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom.

29. Tužilaštvo BiH je navelo da je predmetna apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno nijedno apelanticino pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije budući da su redovni sudovi obrazložili svaki dokaz pojedinačno i doveli ih u međusobnu vezu. U ovom slučaju, kako je to istaklo Tužilaštvo BiH, ocjena dokaza ne samo da nije proizvoljna nego predstavlja primjer kako se vrši ocjena dokaza, a naročito iz razloga što je sud posebno cijenio činjenicu da je apelantica osuđena za jedan od najsvirepijih zločina u toku ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, te iz tih razloga sud je posebno cijenio sve dokaze.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18 i 22/21 – odluka Ustavnog suda). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 98. stav (3) Ko ne može biti vještak (3) Za vještaka se neće uzeti osoba koja je saslušana kao svjedok.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.

Član 297. stav (1) tač. d), i) i j) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

j) ako je optužba prekoračena, (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 300. stav (1) Odluke o krivičnopravnoj sankciji, [...] (1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je Sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda apelacionog vijeća broj S1 1 K 020147 19 Krž 16 od 28. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantica je primila 9. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija u odnosu na ove navode svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.

37. Apelantica, također, smatra da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije (presumpcija nevinosti) zbog medijskog izvještavanja i izjava najviših zvaničnika Republike Srpske u relevantno vrijeme, a u vezi s predmetnim krivičnim postupkom.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane; [...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

40. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu apelanticine krivičnopravne odgovornosti, tako i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Također, apelantica ukazuje i da joj je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo in dubio pro, te pravo na odbranu, kao i da je došlo do prekoračenja optužbe, te kršenja principa jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku, u kojem su donesene osporene odluke, postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

41. Kada je u pitanju navod koji se tiče zakonitosti dokaza u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelantica ovo pravno pitanje dovodi u vezu s tvrdnjama da je dr. Zoran Stanković u fazi istrage saslušan u svojstvu svjedoka, a da je naknadno u postupku nakon podizanja i potvrđivanja optužnice na glavnom pretresu imao svojstvo vještaka patologa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Sud BiH ukazao da se apelanticina odbrana protivila saslušanju navedenog lica kao vještaka na glavnom pretresu, ali da je sud taj prigovor odbio kao neosnovan zajedno s prigovorom ulaganja obdukcionog zapisnika (koji je sačinilo navedeno lice) u dokazni materijal. Premda je Sud BiH dao obrazloženje da je navedeno lice kao vještak predloženo u optužnici, iz navedenog obrazloženja ostaje nejasno da li je to lice imalo status svjedoka u fazi istrage. S druge strane, apelanticina odbrana je u žalbi ponovno problematizirala u vidu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka pitanje saslušanja dr. Zorana Stankovića kao vještaka u ovom predmetu na glavnom pretresu. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da apelaciono vijeće jest imalo u vidu taj prigovor, ali da ga (iako ga je odbilo kao neosnovan) nije meritorno raspravilo uz argumentaciju da u dokaznu građu u toku postupka nije uložen zapisnik o saslušanju dr. Zorana Stankovića kao svjedoka, iz kojeg razloga to vijeće nije bilo u mogućnosti provjeriti istaknute navode odbrane. Imajući u vidu navode apelacije u ovom dijelu u kontekstu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na relevantne principe iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koje primjenjuje i Ustavni sud u svojoj praksi. Naime, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zatim, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, presuda od 10. marta 2009. godine, stav 89. i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, presuda od 28. jula 2009. godine, stav 41). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, broj aplikacije 72967/01, presuda od 1. marta 2007. godine, stav 117).

42. Dovodeći u vezu navedene principe iz prethodnog stava u kontekst apelacionih navoda u ovom dijelu i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, konstatira da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može sa sigurnošću utvrditi status dr. Zorana Stankovića u fazi istrage. S druge strane, nesporan je status navedenog lica kao vještaka patologa na glavnom pretresu. U tom smislu, ne čini se proizvoljnim ni stav redovnih sudova u pogledu načina njegovog angažmana kao sudskog vještaka na glavnom pretresu, kao ni stav o (ne)postojanju naredbe za vještačenje nezavisno od činjenice da ona nije uložena u dokaznu građu budući da su redovni sudovi na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdili izvan razumne sumnje činjenicu postojanja navedene sudske naredbe za vještačenje. Kada je u pitanju status navedenog vještaka u istrazi i njegovo saslušanje u toj fazi, Ustavni sud ima u vidu da je zakonskom odredbom na koju se apelantica poziva, tj. članom 98. ZKPBiH propisano ko ne može biti vještak, te da je, između ostalog, u stavu (3) tog člana navedeno da se za vještaka neće uzeti lice koje je saslušano kao svjedok. Dakle, iako apelantica navedenu odredbu kvalificira kao „imperativnu normu“, Ustavni sud zapaža da ZKPBiH nije eksplicitno propisao kao direktnu posljedicu kršenja te norme nemogućnost zasnivanja sudske odluke u smislu člana 10. stav (3) u vezi sa stavom (2) ZKPBiH i člana 297. stav (1) tačka i) ZKPBiH (uslijed postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka u slučaju da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu). Međutim, zakonodavac je u stavu (2) člana 297. ZKPBiH ostavio mogućnost da se pod bitnom povredom odredaba krivičnog postupka može smatrati i neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje bilo koje odredbe ZKPBiH, a da je to moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Stoga, sve i da je u okolnostima konkretnog slučaja dr. Zoran Stanković bio saslušan u svojstvu svjedoka u fazi istrage, a potom na glavnom pretresu kao vještak, Ustavni sud je mišljenja da se u okolnostima konkretnog slučaja navedena situacija u konvencijskom smislu ima sagledati u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih pravom na odbranu isticanjem prigovora (zakonitosti) korištenja navedenog dokaza i osiguranja kako prava na unakrsno ispitivanje navedenog lica u svojstvu vještaka na glavnom pretresu i pobijanja njegovih izjava iz faze istrage i s glavnog pretresa tako i pobijanja sadržaja (autentičnosti) zapisnika koje je to lice sačinilo u vezi s identitetom i vrstom povreda djeteta-oštećenog. U tom smislu, iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da apelanticina odbrana (a što se ne dovodi u pitanje ni apelacijom) nije bila onemogućena koristiti zakonsku mogućnost isticanja navedenog prigovora/žalbenih navoda u vezi s ovim pravnim pitanjem na dvije sudske instance. Isto tako, prema mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da je apelanticina odbrana imala i efektivnu mogućnost unakrsno ispitati navedenog vještaka i pred sudom iznijeti suprotstavljene stavove u pogledu svih relevantnih činjenice koje su bile od odlučnog značaja za utvrđenje kako identiteta stradalog djeteta-oštećenog tako i uzroka i vrste povreda koje su konstatirane na zapisnike od navedenog vještaka. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na pažljiv način i s dužnom pažnjom raspravili sva pitanja i kontradiktornosti koja se imaju dovesti u vezu s ekshumacijom i obdukcijom tijela djeteta-oštećenog, odnosno zapisnicima (dokazi T-22 i T-24) koje je u vezi s tim sačinio vještak patolog dr. Zoran Stanković. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini se proizvoljnim stav redovnih sudova da su ekshumacija i obdukcija izvršene na istom tijelu, te da se u konkretnom slučaju radi o vjerodostojnim i pouzdanim dokumentima, odnosno da se nije radilo o nezakonitim dokazima, kako to apelantica tvrdi.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelacijom negira i da je apelantica počinila predmetno krivično djelo, osporavajući pritom zaključke redovnih sudova da je prije svega bila pripadnik označenog diverzantskog odreda u inkriminirano vrijeme, a potom i da je izvršila ubistvo stradalog djeteta-oštećenog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na okolnost apelanticinog prisustva u inkriminirano vrijeme i njene pripadnosti označenom odredu (nexus) izveo mnogobrojne subjektivne i materijalne dokaze na osnovu kojih su navedene činjenice utvrđene, a koja utvrđenja se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. S druge strane, kada je u pitanju utvrđenje samog učinioca predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ova činjenica, u suštini, utvrđena na osnovu posrednih dokaza – indicija, tj. izjava svjedoka koji su prenijeli svoja saznanja u vezi s inkriminiranim događajima budući da Sud BiH nije poklonio vjeru zaštićenom svjedoku S1 koji je na suđenju izjavio da je očevidac ubistva djeteta-oštećenog. Prema apelanticinom mišljenju, u konkretnom slučaju radi se o indicijama, a ne o pravno relevantnim činjenicama utvrđenim zakonitim dokazima. U pogledu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, problematiziranje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog krivičnog djela u okolnostima konkretnog slučaja, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće i pitanje povrede načela in dubio pro reo, na čije kršenje je upravo ukazala i apelantica u predmetnoj apelaciji. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza koje je predlagalo Tužilaštvo BiH i apelanticina odbrana. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Sud BiH stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka, u kontekstu utvrđenja vezanih za svjedočenje vještaka dr. Zorana Stankovića, izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Pri tome nije izostala ocjena pojedinih razlika nekih okolnosti za koje je utvrđeno da nisu od značaja za pravilno utvrđivanje i kao takve ne bi mogle dovesti do drugačije odluke suda u pogledu apelanticine izvršilačke uloge u ubistvu stradalog djeteta-oštećenog. Pritom, Ustavni sud ima u vidu da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da se utvrđenje počinioca predmetnog krivičnog djela u najvećoj mjeri „bazira“ na iskazu svjedoka M. T. koji je poznavao apelanticu. Upravo su, prepoznavajući značajnost vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka, redovni sudovi stavili naglasak na potrebu da se kredibilitet navedenog svjedoka i vjerodostojnost njegovog iskaza cijene s posebnom pažnjom u svjetlu ostalih izvedenih dokaza, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja izvedenih dokaza sagledanih u cjelini. Također, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu apelacionog vijeća iz obrazloženja osporene drugostepene presude da saslušanjem svjedoka M. T. nije povrijeđeno apelanticino pravo na odbranu u kontekstu njenog prava da se brani šutnjom budući da se u slučaju navedenog svjedoka nije radilo o ovlaštenom službenom licu koje je učestvovalo u provođenju istrage, a u kojoj situaciji se neophodnim ukazuje upozoravanje osumnjičenog, tj. apelantice s pravom na odbranu šutnjom i zaštitom od samoinkriminacije. Konačno, kada su u pitanju navodi apelacije kojima se problematizira zakonitost ostalih označenih dokaza pribavljenih u fazi istrage (zapisnici o saslušanju ratnih zarobljenika), Ustavni sud zapaža da apelantica osim paušalnih navoda apelacije da su ti dokazi proistekli kršenjem ljudskih prava nije dostavila nijedan dokaz u prilog navedenoj tvrdnji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da navedeni dokazi nisu imali posebnog značaja za donošenje konačne odluke o apelanticinoj krivnji, odnosno da ti dokazi nesumnjivo nisu imali posebnu dokaznu vrijednost za prvostepeno vijeće prilikom donošenja zaključka o odlučnim činjenicama.

45. Nadalje, apelantica navodi da je u konkretnom slučaju prekoračena optužba. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se subjektivni i objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na lice i djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. O prekoračenju optužbe radi se, dakle, samo onda kada se presuda odnosi na drugo lice ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, odnosno kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženik proglašen krivim za onu djelatnost koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Međutim, u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da je upravo apelantica lice koje je osumnjičeno/optuženo za počinjenje predmetnog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je i osuđena, a koje joj je, između ostalog (izmijenjenom) optužnicom stavljeno na teret. Iz tih razloga se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim stav apelacionog vijeća da izmijenjena optužnica nije izlazila iz okvira prvobitne, potvrđene optužnice budući da se obje odnose na isti događaj iz prošlosti koji je predmet ovog postupka, i to u njegovim bitnim dijelovima, kao i o nastaloj identičnoj posljedici. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju prvostepene presude da izvršene korekcije suda u odnosu na činjenični opis iz optužnice nisu utjecale na identitet optužnice i presude kako u obimu tako i u sadržaju budući da činjeničnom intervencijom suda nije doveden u pitanje sam inkriminirani događaj, niti se radi o odlučnoj činjenici kojom bi bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelanticinoj odbrani omogućeno da u daljnjem toku postupka izvodi svoje dokaze u tom pravcu, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelanticin navod da je u predmetnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.a) Evropske konvencije.

46. Također, apelantica ukazuje i na kršenje prava na odbranu zbog neblagovremenog „objelodanjivanja“ dokaza odbrani u kontekstu dostavljanja odbrani obdukcionog zapisnika (T-24 dokaz). Naime, Ustavni sud smatra da se ovo pravno pitanje svojom suštinom ima sagledati u svjetlu obaveze osiguranja odgovarajućeg vremena za pripremu apelanticine odbrane u smislu garancija člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije, koji se općenito odnosi na pitanje mogućnosti i vremena. Ova odredba podrazumijeva da, sadržajno gledajući, aktivnosti odbrane koje se preduzimaju u ime optuženog mogu obuhvaćati sve ono što je „potrebno“ za pripremu suđenja. Dalje, optuženom se mora omogućiti organiziranje odbrane na odgovarajući način i bez ograničenja u pogledu mogućnosti iznošenja svih bitnih argumenata odbrane pred raspravnim sudom, te da na taj način utječe na ishod postupka (vidi Evropski sud, Gregačević protiv Hrvatske, broj aplikacije 58331/09, presuda od 10. jula 2012. godine, stav 51). Pritom, pitanje odgovarajućeg vremena i mogućnosti datih optuženom mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud, Iglin protiv Ukrajine, broj aplikacije 39908/05, presuda od 12. januara 2012. godine, stav 65. i Galstyan protiv Armenije, broj aplikacije 26986/03, presuda od 15. novembra 2007. godine, stav 84). Isto tako, tok suđenja ne može se u potpunosti isplanirati unaprijed, te ono može otkriti neke elemente koji se do tada nisu javili i koji zahtijevaju dodatnu pripremu stranaka. Prema praksi Evropskog suda, odbrani mora biti odobreno dodatno vrijeme nakon određenih događaja u postupku kako bi ona mogla prilagoditi svoje stajalište, pripremiti zahtjev, uložiti žalbu itd. (vidi Evropski sud, Miminoshvili protiv Rusije, broj aplikacije 20197/03, presuda od 28. juna 2011. godine, stav 141). Takvi „događaji“ mogu biti npr. novi dokazi koje predlaže ovlašteni tužilac (vidi G. B. protiv Francuske, broj aplikacije 44069/98, presuda od 2. oktobra 2001. godine, st. 60– 62). Ako se odbrani ne otkriju materijalni dokazi koji sadrže elemente koji bi optuženom omogućili oslobađanje od optužbe ili smanjenje kazne, to može predstavljati uskraćivanje mogućnosti potrebnih za pripremu odbrane i time povredu prava garantiranih članom 6. stav 3.b) Evropske konvencije (vidi Natunen protiv Finske, broj aplikacije 21022/04, presuda od 31. marta 2009. godine, stav 43). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, prije svega, zapaža da dokaz T-24 (obdukcioni nalaz) nije sadržavao elemente koji bi apelantici omogućili oslobađanje od optužbe budući da se radilo o dokazu optužbe na osnovu kojeg je, između ostalih dokaza, utvrđena ispunjenost jednog od općih elemenata predmetnog krivičnog djela. Zatim, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je ovaj dokaz dostavljen odbrani istog dana kada je i održano ročište na kojem je saslušan vještak dr. Zoran Stanković, kojom prilikom je uslijed tog novog „događaja“ Sud BiH ostavio mogućnost odbrani da se odloži unakrsno ispitivanje, a koju mogućnost apelanticina odbrana nije iskoristila. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se od optuženika očekuje da zatraži prekid ili odgodu rasprave ako uoči kako mu raspoloživo vrijeme nije dovoljno (vidi Evropski sud, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. aplikacija 7819/77 i 7878/77, presuda od 28. juna 1984. godine, stav 98. i Craxi protiv Italije (br. 1), broj aplikacije 34896/97, presuda od 5. decembra 2002. godine, stav 72). Kako u okolnostima konkretnog predmeta apelanticina odbrana nije insistirala za dodatno vrijeme za unakrsno ispitivanje vještaka dr. Zorana Stankovića (koji je sačinio navedeni obdukcioni zapisnik) i koji je unakrsno ispitan od apelanticine odbrane na relevantne okolnosti sadržane u navedenom zapisniku, prema mišljenju Ustavnog sud,a nema proizvoljnosti u zaključku apelacionog vijeća iz obrazloženja osporene drugostepene odluke da je apelanticina odbrana ipak uspjela pripremiti se i adekvatno iznijeti svoju odbranu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelanticina odbrana imala dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno, tj. neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv apelantice i pripreme njene odbrane i prilagođavanja svog stajališta u kontekstu izvedenog dokaza – obdukcionog zapisnika T-24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neosnovanim apelanticine tvrdnje u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.b) Evropske konvencije.

47. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelantica problematizirala i pitanje poštovanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Premda pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu, Ustavni sud ističe da neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Verdú Verdú protiv Španije, broj aplikacije 43432/02, presuda od 15. februara 2007. godine, st. 23–29). U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je utvrđenje apelanticine krivične odgovornosti u konkretnom slučaju zasnovano na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom i (pretežnom dijelu) javnom pretresu u pogledu kojeg je apelantici, tj. njenoj odbrani bila data mogućnost da osporava sve izvedene dokaze. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelanticinoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno i da predlaže svoje svjedoke. U svjetlu navedenog zaključka se, između ostalog, neosnovanim ukazuje i apelacioni navod u odnosu na provođenje dokaza replike (u vezi sa saslušanjem svjedoka M. T.) budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je odbrani prvobitno određeni rok za dostavljanje tog dokaza dodatno produžen, a da odbrana ni nakon dodatno produženog roka nije imala niti jedan konkretan dokazni prijedlog. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim stav apelacionog vijeća iz osporene drugostepene presude da apelanticina odbrana na navedeni način nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH, tj. da su sve strane u postupku imale jednake procesne mogućnosti s ciljem dokazivanja teza koje zastupaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica suštinski nije bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na „optužbu“ i da joj je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

48. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da je apelantica upravo lice koje je počinilo inkriminirane radnje koje su joj stavljene na teret i za koje je u konačnici proglašena krivom za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) KZSFRJ. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, prije svega, u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelanticinoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelantica i njena braniteljica pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka i dokaza datih tokom predmetnog suđenja. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelanticine krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Pritom, Ustavni sud smatra da apelanticino korištenje prava da se brani šutnjom ni u kojem slučaju nije dovedeno u pitanje načinom na koji je proveden dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari. Dakle, redovni sudovi su jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je van razumne sumnje utvrđeno kako stradavanje – ubistvo djeteta-oštećenog te način i sredstvo tog ubistva tako i zaključak da je to ubistvo počinila upravo apelantica, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na ova pitanja pokrenuta predmetnom apelacijom, a koja su prethodno, između ostalog, bila predmet rasprave na obje sudske instance, Ustavnom sudu se ne čine proizvoljnima budući da su zasnovana na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelantica ne spori u apelaciji) proizlazi da je odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući, između ostalog, i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelanticini prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelanticinih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se osporava način na koji je apelaciono vijeće odlučilo o krivičnopravnoj sankciji izrečenoj apelantici, tj. kazni zatvora u trajanju od 13 godina budući da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u okolnostima konkretnog predmeta primijenjena odredba člana 300. ZKPBiH, a imajući u vidu da je u tom smislu apelaciono vijeće ponudilo jasna i logična obrazloženja (vidi tačka 21. ove odluke). Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Sud BiH, a potom i apelaciono vijeće načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

50. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanticu u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud zapaža da je apelantica u svjetlu garancija navedenog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije dovela u pitanje i izjave Milorada Dodika i Željke Cvijanović kao najviših javnih dužnosnika entiteta Republika Srpska, a koje su objavljene na internetskoj stranici Alternativne televizije za vrijeme trajanja predmetnog krivičnog postupka 14. augusta 2018. godine i 8. maja 2019. godine i koje se imaju dovesti u vezu s ishodom postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari. Zbog specifičnosti predmetne situacije, Ustavni sud nije smatrao neophodnim sagledavati ovaj apelacioni navod izdvojeno i u svjetlu kriterija dopustivosti apelacije u ovom dijelu (protek roka) budući da se radi o pravnom pitanju koje je po svojoj naravi i suštini u uzročno-posljedičnoj vezi s osporenim odlukama protiv kojih je predmetna apelacija i (blagovremeno) podnesena. Osim toga, apelantica je u prilogu apelacije dostavila i mnogobrojne isprintane materijale iz medija u kojima su pojedina označena (treća) lica davala izjave u vezi s predmetnim krivičnim postupkom i apelanticinom krivičnom odgovornošću. Također, apelantica je dostavila i CD, u koji je Ustavni sud izvršio uvid, a na kojem se nalaze dva videoisječka sa NTV Arena i TV K3, ali koji ne sadrže izjave navedena dva javna zvaničnika. Budući da apelantica, osim navedena dva javna zvaničnika, nije konkretno u navodima apelacije osporila i konkretizirala ostala lica i medije u svjetlu kršenja principa presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud se neće baviti ispitivanjem navedenog sadržaja.

51. Vraćajući se na sporne izjave označena dva zvaničnika, Ustavni sud uvidom u sadržaj prvog navedenog linka na internetskoj stranici Alternativne televizije zapaža da je 14. augusta 2018. godine u 12:53 sati objavljen tekst pod naslovom „Dodik: Predsjednik ima obavezu po Ustavu da stane u odbranu svakog građanina“ u kojem je, između ostalog, navedeno slijedeće: „Iskreno žalimo svaku žrtvu i saosjećamo sa njihovim porodicama, ali se moramo zapitati, žali li iko srpske žrtve? Žali li iko dječaka S. S. od 12 godina kojeg je mučila, zaklala i masakrirala E. V., a koji se vratio u svoje dvorište samo da uzme svog psa, svog ljubimca? Koji se vratio u svoje dvorište i zauvijek tu i ostao. Moramo da se zapitamo, poštuje li iko bol srpskih majki? Ili je bol srpskih majki manji i nevažniji od bola 'Majki Srebrenice'? Nikada na ova pitanja Srbi nisu dobili odgovore, niti očekujemo da ćemo ih ikada i dobiti, rekao je Dodik.“ S druge strane, uvidom u sadržaj drugog navedenog linka, Ustavni sud primjećuje da je na internetskoj stranici Alternativne televizije 8. maja 2019. godine u 20:39 sati obavljen tekst pod naslovom „Sramna presuda za ubistvo dječaka“ u kojem tekstu je citirana izjave Željke Cvijanović u kojoj je ona izjavila: „Mislim da je to sramna presuda da neko ko je zaklao dijete dobije deset godina zatvora. Ljudi su presuđivani na puno veće kazne za djela koja ne djeluju tako zastrašujuće kao što je to, izjavila je Cvijanovićeva novinarima u sjedištu Republike Srpske u Istočnom Sarajevu. Sud BiH izrekao je danas prvostepenu presudu kojom je E. V. osuđena na 10 godina zatvora za svirepo ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka S. S. 1992. godine kod Zvornika, dok je optužbe oslobođen njen nadređeni Sakib Halilović kao komandant Diverzantskog voda Komande združenih jedinica Liplje, Kamenica, takozvane Armije BiH.“ Dakle, nesporno je, prema ocjeni Ustavnog suda, da su obje sporne izjave date u vezi s krivičnim postupkom koji je vođen protiv apelantice za predmetno krivično djelo ubistva djeteta-oštećenog, te da je izjava Milorada Dodika objavljena nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, a prije donošenja osporene prvostepene presude, a izjava Željke Cvijanović na dan kada je donesena osporena prvostepena presuda. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, sporne izjave se svojim sadržajem imaju dovesti u vezu s pitanjem načina na koji su redovni sudovi donijeli (osporene) odluke u predmetnoj pravnoj stvari kako u pogledu utvrđenja apelanticine krivice tako i izrečene krivičnopravne sankcije kao dva aspekta pojma „krivične optužbe“ u svom autonomnom konvencijskom smislu. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su „krivičnu optužbu“ u konkretnom slučaju protiv apelantice utvrdile profesionalne sudije, koje su zbog profesionalnog obrazovanja i iskustva manje podložne bilo kakvim vanjskim utjecajima, uključujući i medijsku kampanju protiv apelantice objavljivanjem spornih izjava. Štoviše, uzimajući u obzir obrazloženja osporenih odluka koje su donijeli redovni sudovi na dvije instance, u spisu predmeta nema dokaza koji bi ukazali da su sudovi (sudije) bili pod utjecajem bilo kojeg od dva navedena teksta. S obzirom na navedeno, a kako prethodno Ustavni sud nije našao proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo u odnosu na „krivičnu optužbu“ protiv apelantice, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, smatra da sporne izjave nisu ugrozile garancije iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i dovele apelanticu u nepovoljniji položaj u odnosu na činjeničnopravna utvrđenja iz osporenih odluka. Imajući u vidu navedeno, a sagledavajući sporne izjave u svjetlu cjelokupnosti predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o kršenju presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

52. Pritom, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila u konvencijskom smislu ograničena i dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da joj je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelanticine odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu načina na koji je dokazni postupak proveden u ovoj krivičnopravnoj stvari ili da je procjena domaćih sudova u ocjeni dokaza bila proizvoljna.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelanticine krivičnopravne odgovornosti (uključujući i konačnu odluku o krivičnopravnoj sankciji), apelantici nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i

d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava apelanticine odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelantica počinila inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) KZSFRJ, koje joj je (izmijenjenom) optužnicom stavljeno na teret. Isto tako, nema proizvoljnosti ni u načinu na koji je apelaciono vijeće preinačilo osporenu prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji, osuđujući apelanticu na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina za predmetno krivično djelo. Pritom, nema ni kršenja načela presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije uslijed spornih izjava Milorada Dodika i Željke Cvijanović, koje je Alternativna televizija objavila na svojoj internetskoj stranici u vrijeme dok je trajao krivični postupak protiv apelantice. Također, Ustavni sud smatra da je apelanticina odbrana imala jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže i pobija dokaze, pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužbe. Konačno, apelantica je imala i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelanticinu štetu, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku budući da su tokom krivičnog postupka protiv apelantice poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-465/20 (E.V.) | Sudska praksa | Aktio