Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-377/20 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Državno vlasništvo
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Pasivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-377/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 377/20, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 045233 19 Gž od 12. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 045233 18 P od 17. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa općinski pravobranilac Vesna Ajanović, kao zakonski zastupnik, podnijela je 29. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 045233 19 Gž od 12. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 045233 18 P od 17. maja 2019. godine.

2. Podneskom od 20. maja 2020. godine predmetnoj apelaciji se pridružila Bosna i Hercegovina, kao zainteresirana strana u postupku.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Fatime Bešić, Anela Čizmića, Azre Neimarlije, Almire Hadžić, Rahime Gadžun i Fadile Silajdžić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 19. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 23. i 26. aprila 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način

6. Tužitelji su 3. avugusta 2018. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv apelantice radi utvrđenja njihovog vlasništva na temelju dosjelošću na k.č. broj 497/51, njiva „Tokve“ , površine 2. 360 m2 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) i upisa u zemljišne knjige. Iz zk. izvoda broj 326 k.o. Vrtlište proizlazi da se predmetna nekretnina vodi kao državno vlasništvo 1/1, bez tereta. (Upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršen je na osnovu naredbe Zemaljske vlade BiH 13. januara 1921. godine, a 19. marta 2009. godine upis u navedeni zk. izvršen je preuzimanjem stanja iz zk. ul. broj 52 k.o. Vrtlište.)

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 36 0 P 045233 18 P od 17. maja 2019. godine utvrdio da su tužitelji na temelju dosjelosti stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, što je apelantica dužna da trpi da se tužitelji na osnovu presude u zemljišnim knjigama uknjiže kao suvlasnici, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Apelantica je u odgovoru na tužbu istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer se predmetna nekretnina vodi kao državno vlasništvo na kojoj apelantica, kao jedinica lokalne samouprave, nema pravo raspolaganja, već to pravo ima država, što proizlazi i iz Zakona o poljoprivrednom zemljištu, ali i iz drugih zakona i prakse Ustavnog suda. Još je istaknuto da se vođenjem ovakvog postupka protiv vlasnika vrši povreda prava na pristup sudu vlasniku nekretnina a to je BiH, koju zastupa Pravobranilaštvo BiH.

9. Odlučujući o prigovoru nedostataka pasivne legitimacije na strani apelantice, Općinski sud je zaključio da je neosnovan iz razloga što se pasivna legitimacija temelji na podacima iz zk. izvoda broj 326 k.o. Vrtlište u kojem je upisano državno vlasništvo 1/1, tip vlasništvo, a iz navedenog zk. Izvoda ne proizlazi da je BiH upisana u vlasničkom listu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je i sama apelantica priznala pasivnu legitimaciju navodeći da su tužitelji, kao i njihovi prednici, mogli općinskom organu uprave podnijeti zahtjev za raspravljanje imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u društvenom vlasništvu, pa ako je apelantica nadležna za raspravljanje uzurpacije, to je samim tim pasivno legitimirana i u konkretnom slučaju, a ne država BiH ili FBiH. Općinski sud je naveo da je činjenica da je bivše društveno vlasništvo u entitetima postalo državnim vlasništvom ne znači da se radi o vlasništvu BiH, jer je društveno vlasništvo pripadalo i dodjeljivano mnogim subjektima. Potom se Općinski sud pozvao na odredbu člana 4. stav 2. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu („Službeni list SRBiH“ broj 28/77), koji je važio u vrijeme kada je nadležni organ bio dužan da u skladu sa članom 1. istog zakona u zemljišnoj knjizi upiše, pored društvenog vlasništva, i nosioca prava raspolaganja općinu na čijem se području nekretnina nalazi. Stavom 3. tog člana propisano je da će se uknjiženje, u smislu prethodnog stava, provesti na prijedlog općine, čime se potvrđuje da u odnosu na tu nekretninu drugo društveno pravno lice nema pravo raspolaganja. Kako u konkretnom slučaju upis glasi na društveno, a sada državno vlasništvo bez označavanja nosioca prava raspolaganja, a apelantica nije postupila u skladu sa članom 4. stav 3. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu, to u smislu stava 2. člana 4. citiranog zakona, nosilac prava na raspolaganja je apelantica na čijem se području nekretnina nalazi, pa je prema tome, pasivna legitimacija na strani apelantice. Općinski sud se u vezi sa takvim obrazloženjem pozvao na stav Kantonalnog suda iz Presude broj 36 0 P 043819 18 Gž od 19. marta 2019. godine.

10. Nakon ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su tužitelji dokazali da su stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem dosjelosti, odnosno dokazali su posjed, kao i zakonom određeno vrijeme savjesnog posjeda od 20 godina, koje se računa od 10. oktobra 1995. godine, kada je na snagu stupio Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. Općinski sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe Zakona o stvarnim pravima i to čl. 58., 315. i 326 koje je citirao i primijenio u konkretnom slučaju (o čemu se Općinski sud detaljno izjasnio na str. 4 do 6 obrazloženja presude).

11. Odlučujući o žalbi apelantice Kantonalni sud je Presudom broj 36 0 P 045233 19 Gž od 12. decembra 2019. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi sa žalbenim prigovorima apelantice da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu na kojem pravo vlasništva ima država BiH, Kantonalni sud se pozvao na odredu člana 365. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano u kojim slučajevima poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije, kao posebni dijelovi zgrade u društvenom/državnom vlasništvu ne mogu biti predmet prenosa, otuđivanja, zamjene, kao i drugih oblika raspolaganja, pri tome taksativno navodeći osnove pribavljanja u društveno/državno vlasništvo. Uvidom u zk. izvod utvrđeno je da je državno vlasništvo upisano na osnovu naredbe Zemaljske vlade za BiH od 13. januara 1921. godine, dakle ni po jednom od osnova taksativno navedenih u odredbi člana 365. Zakona o stvarnim pravima. Shodno tome, neosnovano je pozivanje apelantice na odredbu člana 98. Zakona o poljoprivrednom zemljištu jer citirana odredba regulira raspolaganje poljoprivrednim zemljištem, te s tim u vezi ako je FBiH polagala određena prava na predmetnoj nekretnini, i ona je bila dužna pokrenuti postupak za upis prava na njoj, u skladu sa članom 361. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, a što iz stanja spisa ne proizlazi jer i sada upis glasi na državno vlasništvo.

12. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a dato obrazloženje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelantice na Rješenje Kantonalnog suda i odluke Ustavnog suda br. AP- 799/17 i AP-3317/17, jer se one ne odnose na predmetnu nekretninu, nego na izgrađeno građevinsko zemljište, pa se stoga ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica se poziva na kršenje ustavnih prava, i to člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. U iscrpnim navodima apelacije apelantica ističe da je tokom cijelog postupka isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njenoj strani, koji je od redovnih sudova ispitan uz obrazloženje koje se temelji na proizvoljnoj primjeni prava pri čemu nije primijenjen član 98. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Redovni sudovi su proizvoljno utvrdili da je apelantica pasivno legitimirana i da je priznala pasivnu legitimaciju pri čemu su sudovi zanemarili prigovor apelantice da je Zakon o uzurpaciji stavljen van snage 2013. godine stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima, od kada se računaju rokovi za stjecanje vlasništva, a ne od 10. oktobra 1995. godine, kako to pogrešno utvrđuju sudovi stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list. RBiH“ broj 37/95). Apelantica ističe da ona nije „država“, niti je predmetna nekurentna njena imovina jer općina nema vlasništvo n poljoprivrednimo zemljištu, niti pravo raspolaganja kako su to pogrešno zaključili redovni sudovi, a što proizlazi iz Sporazuma o sukcesiji kojim je regulirano pitanje državne imovine SFRJ, pa shodno tome je jasno da je u konkretnom slučaju pasivno legitimirana mogla biti samo BiH, a ne općina. Apelantica smatra da su se redovni sudovi proizvoljno pozvali na Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva jer su zanemarili da se citirani zakon u članu 1. poziva na sredstva mjesnih zajednica, ali ne i općina, osim što je predviđeno donošenje posebnog zakona koji će urediti pitanje ovlaštenja i obaveza po osnovu vlasništva iz člana 1. tog zakona. Zatim, redovni sudovi se proizvoljno pozivaju na odredbe Zakona o uknjiženju nekretnina u državnoj vlasništvu iz 1977. godine zanemarujući činjenicu da je taj zakon prestao da važi 1998. godine stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, te je 2003. godina stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama prestala primjena tog zakona, a potom je izričito po članu 371. Zakona o stvarnim pravima prestala primjena tog zakona. Niti jedan od uvjeta za uknjižbu apelantice na predmetnoj nekretnini nije ispunjen jer ne postoji osnov za uknjižbu a u praksi redovnih sudova i Ustavnog suda je utvrđeno da se općina ne može upisati kao vlasnik nekretnine u državnoj vlasništvu bez pravnog osnova (AP-799/17 i AP-3317/17). Apelantica se poziva i na odredbe Zakona o zemljišnim knjigama (čl. 2, 41. i 43), odredbe Zakona o stvarnim pravima (čl. 17., 22, 363, 371.), te na Zakon o poljoprivrednom zemljištu (član 98) na kojima temelji tvrdnje o osnovanosti navoda apelacije. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelanticinih ustavnih prava na koja se pozvala, da se osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U dopisu zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine kao osnov za pridruživanje apelaciji navodi se da se u konkretnom slučaju radi o imovini na kojoj se Bosna i Hercegovina upisala kao vlasnik predmetnih nekretnina, pri čemu je Bosni i Hercegovine uskraćeno učešće u predmetnom postupku. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine naglašava da redovni sudovi nisu obratili pažnju na činjenicu upisa prava vlasništva u korist države, te da su potpuno pogrešno i proizvoljno primijenili procesna pravila u odnosu na pitanje pasivne legitimacije stranke i pored istaknutog prigovora. Pri tome redovni sudovi uopće nisu imali u vidu odredbu člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Sporazum o pitanju sukcesije bivše SFRJ, kao ni odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, te Zakona o poljoprivrednom zemljištu FBiH, kojima je regulirano pitanje državne imovine, a koje odredbe Bosnu i Hercegovinu čine pasivno legitimiranom za učešće u predmetnoj pravnoj stvari.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud i Općinski sud se sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o poljoprivrednom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" broj 52/09) u relevantnom dijelu glasi:

I. OPĆE ODREDBE

Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuju se: definicije, osnovni principi i upravljanje, zaštita, korištenje, uređenje, raspolaganje, evidencije, nadzor nad provođenjem ovog Zakona, krivične odredbe, prijelazne i završne odredbe, kao i ostala značajna pitanja koja se odnose na poljoprivredno zemljište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

VII. RASPOLAGANJE POLJOPRIVREDNIM ZEMLJIŠTEM

Član 98.

Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država osim onog koje se vraća ranijim vlasnicima prema posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države obavezno se osigurava zaštita i unapređenje privredno-ekonomskih, ekoloških i drugih interesa države i njenih građana.

Odluka iz stava 2. ovog člana nije upravni akt.

Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim Zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast.

Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stava 2. ovog člana smatra se ništavnim.

17. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/09, 86/07, 14/10, 5/12 i 58/19) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

VI - RASPOLAGANjE POLjOPRIVREDNIM ZEMLjIŠTEM

Član 53.

(1) Poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike upisano u javnim evidencijama kao opštenarodna imovina, bez upisanog prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja, društvena, odnosno državna vlasništvo sa pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u korist preduzeća koja su bila predmet privatizacije ili je upisano kao posjed tih preduzeća, stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, postaje vlasništvo i posjed Republike.

(2) Poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike upisano u javnim evidencijama kao opštenarodna imovina, bez upisanog prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja, društvena, odnosno državna vlasništvo sa pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja ili kao posjed bivših društveno-pravnih lica sa sjedištem van teritorije Republike, stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, postaje vlasništvo i posjed Republike.

(3) Organ uprave nadležan za vođenje javnih evidencija o nepokretnostima upisuje pravo svojine i posjeda na nepokretnostima iz st. 1. i 2. ovog člana na zahtjev Pravobranilaštva Republike Srpske.

(4) Na nepokretnostima iz st. 1. i 2. ovog člana za koje ne postoji vlasnička evidencija, a upisane su kao posjed bivših društveno-pravnih lica ili su upisane u katastar kao posjed fizičkih ili pravnih lica bez valjanog pravnog osnova, utvrđuje se pravo svojine i posjeda u korist Republike.

(5) Na zahtjev Pravobranilaštva Republike Srpske, organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o utvrđivanju prava iz stava 4. ovog člana.

18. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

O VLASNIŠTVU

Član 17.

Sadržaj prava vlasništva (1) Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.

(2) Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 22. stav (1) Posebno o vlasništvu osoba javnog prava (1) Pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno preduzeće, ustanove i dr.) koje su nosioci prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici.

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58.

Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja. Član 363. st. (1), (2), (5) i (6) Raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (1) Nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave mogu raspolagati nadležna tijela tih jedinica samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ova se odredba izričito odnosi i na raspolaganje zasnivanjem prava građenja kojim se opterećuju navedene nekretnine.

(2) Propis o postupku javnog konkursa iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar pravde u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ovim propisom federalni ministar pravde naročito urediti uvjete konkursa, način raspisivanja, rok trajanja konkursa, obavezne elemente koje on treba da sadrži, kao i način formiranja tržišne cijene kao početne cijene, a na osnovu mišljenja sudskog vještaka odgovarajuće struke.

(5) Odredbe stava 1. ovog člana ne odnose se na pravne poslove koje međusobno sklapaju država, entiteti i jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da je na te pravne poslove saglasnost dao nadležni pravobranilac obiju ugovornih strana i da je osigurano da takvim pravnim poslom nije narušen interes pojedine ugovorne strane kao ni opći interes njenih građana.

(6) Pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama ovoga člana ništavi su.

Član 365.

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori (1) Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj/državnoj vlasništvu ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu:

1) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ("Službeni list DFJ", broj: 64/45, "Službeni list FNRJ", br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i ("Službeni list SRBiH", broj: 41/67);

2) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH ("Službeni list NRBiH", br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i ("Službeni list SRBiH", broj: 41/67);

3) Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama "Službeni list FNRJ", broj: 23/53 i "Službeni list SFRJ", broj: 10/65);

4) Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača ("Službeni list DFJ", broj: 36/45 i 52/45 i "Službeni list FNRJ", br. 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49);

5) Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća ("Službeni list FNRJ", br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53);

6) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);

7) Osnovnog zakona o eksproprijaciji ("Službeni list FNRJ", broj: 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine;

8) Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima ("Službeni list FNRJ", br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);

9) Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ", br. 63/46 i 105/46);

10) Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ", br. 43/65, 67/65 i 17/69);

11) Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama ("Službeni list SFRJ", br. 23/79, i 26/86);

12) Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj: 40/45);

13) Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj: 61/46);

14) Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj: 43/59).

(2) Zabrana iz stava 1. ovog člana ne djeluje ako je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona.

Član 371. stav (1) tač. 6) i 11) Prestanak važenja zakona (1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:

6) Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj vlasništvu ("Službeni list SR BiH" broj: 28/77), 11) Zakon o uzurpacijama ("Službeni list SR BiH" broj 6/78),

19. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) glasi: Član 2. st. (1) i (5) Određivanje pojmova (1) Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet.

(5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuvjetno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.

Član 41. stav (1) Zainteresovane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.

Član 45.

Upis u zemljišnu knjigu (1) Upis u zemljišnu knjigu vrši se na osnovu rješenja o upisu.

(2) Rang upisa se ravna prema redoslijedu upisa, ukoliko nije upisan neki drugi redoslijed ranga u zemljišnoj knjizi.

20. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ br. 10/01 i 8/09 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ratifikuje se Sporazum o pitanjima sukcesije potpisan u Beču, 29. juna 2001.

godine na engleskom jeziku, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PS BiH broj 56/01 od 24. oktobra 2001.

godine.

Član 2.

Tekst Sporazuma glasi:

[…] Aneks A Pokretna i nepokretna državna imovina Član 1.

(1) Da bi se postiglo pravično rješenje, pokretna i nepokretna državna imovina federacije konstituisane kao bivša SFRJ ("državna imovina") će se prenijeti na države nasljednice u skladu sa odredbama sljedećih članova ovog aneksa.

[…] Član 2.

(1) Nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. […]

21. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

22. Zakon o pretvorbi društvene svojine („Službeni list Republike BiH“ broj 33/94) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona Republika Bosna i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Republika) postaje nosilac prava svojine na imovini u društvenoj vlasništvu na kojoj pravo raspolaganja nema Federacija Bosne i Hercegovine i to:

1. prirodnim bogatstvima i dobrima u općoj upotrebi;

2. društvenom kapitalu iskazanom u bilansima stanja pravnim lica na dan 31.

decembra 1991. godine;

3. sredstvima na kojima pravo korišćenja i upravljanja imaju: mjesne zajednice, društvene organizacije, udruženja građana i političke organizacije, izuzev sredstava koje su te zajednice i organizacije pribavile iz drugih izvora osim budžeta, sredstava za finansiranje zajedničkih potreba, donacija društvenih pravnih lica i samodoprinosa građana;

4. nekretninama koje su izgrađene ili po drugom osnovu stečene iz sredstava budžeta, sredstava za finansiranje zajedničkih potreba te sredstva samodoprinosa građana i donacija bez obzira da li se kod društvenog pravnog lica kao korisnika vode ili ne vode u poslovnim knjigama, odnosno da li su upisane u zemljišne knjige. Član 4.

Ovlašćenja i obaveze po osnovu svojine iz člana 1. ovog zakona za organe Republike, okruga-kantona i općina uredit će se posebnim zakonom.

Do donošenja zakona iz stava 1. ovog člana ovlašćenja i obaveze po osnovu svojine iz člana 1. ovog zakona vrše nadležni organi u skladu sa važećim propisima.

23. Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini ("Službeni list SRBiH" broj 28/77) glasi:

Član 1.

U zemljišnim knjigama uknjižiće se nekretnine u društvenoj vlasništvu i prava koja pojedina društvena pravna lica imaju na te nekretnine (u daljem tekstu: pravo raspolaganja), uz istovremeno naznačenje nosioca tog prava (u daljem tekstu: nosilac prava raspolaganja), osim ako se radi o nekretninama u opštoj upotrebi.

Svaka promjena nosioca prava raspolaganja nekretninama u društvenoj vlasništvu mora se upisati u zemljišnu knjigu.

Nekretnine, u smislu ovog zakona, su zemljišta i zgrade.

Član 2.

Kao nosioci prava raspolaganja nekretninama u društvenoj vlasništvu mogu se uknjižiti drustveno-političke zajednice, mjesne zajednice, organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke organizacije, zakonom određene društvene organizacije i druge samoupravne organizacije i zajednice koje su stekle to pravo na takve nekretnine.

Kao nosilac prava raspolaganja nekretninama u društvenoj vlasništvu koje koriste vojne jedinice i ustanove uknjižiće se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu.

Član 4.

Uknjiženje prava raspolaganja na nekretnine u društvenoj vlasništvu izvršiće se na osnovu ovjerenog ugovora kad je zakonom određeno da se to pravo može takvim ugovorom prenijeti, na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa kojom se utvrđuje ovo pravo u korist određenog društvenog pravnog lica, kao i na osnovu samoupravnog sporazuma.

Ako se iz isprave na osnovu koje se uknjižuje nekretnina u društvenoj svojim ne može utvrditi ko je nosilac prava raspolaganja, uknjižiće se kao nosilac prava raspolaganja opština na čijem se području ta nekretnina nalazi.

Uknjiženje u smislu prethodnog stava izvršiće se na prijedlog skupštine u kome se potvrđuje da na odnosnu nekretninu drugo društveno pravno lice nema prava raspolaganja.

24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

XI - STRANKE I NJIHOVI ZAKONSKI ZASTUPNICI

Član 291. stav (1) (1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.

25. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-O.U.S. i 107/19) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

I Prelazne odredbe Član 324.

1. Pretvaranje društvene svojine Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj vlasništvu, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala vlasništvo drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

U članu 324. stav 2. briše se.

(3) Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj vlasništvu iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava.

(4) Pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj vlasništvu, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale vlasništvo drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.

Član 325.

Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj vlasništvu, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Član 325a.

Pretvaranje u pravo svojine Republike Srpske Upis nosioca prava na nepokretnostima upisanim u javnim evidencijama kao društvena ili državna vlasništvo iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. Zakona, čiji su zahtjevi za pretvaranje tih prava u pravo svojine rješenjem nadležnog organa uprave pravosnažno odbijeni brisaće se, a upis društvene, odnosno državne i opštenarodne imovine pretvoriće se u pravo svojine Republike Srpske.

Član 326.

Rješenje o pretvaranju u pravo svojine (1) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. ovog zakona, po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.

Stav 2. briše se.

(3) Uknjižba se provodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.

Član 329.

Brisanje starih hipoteka Sudovi po službenoj dužnosti brišu hipoteke upisane u javnu evidenciju prije prijenosa opterećene nepokretnosti u državnu svojinu.

VI.Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 045233 19 Gž od 12. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 29. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum 30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ključni prigovor koji apelantica ističe tiče se prigovora nedostatka pasivne legitimacije na njenoj strani koji su redovni sudovi odbili. Prema mišljenju apelantice, redovni sudovi su to učinili uz proizvoljnu primjenu prava i bez uvažavanja relevantnog zakonskog okvira koji regulira pitanje državne imovine.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o zemljištu koje u naravi čini „njivu“, koje se u zk. izvodu u B vlasničkom listu vodi kao državno vlasništvo 1/1. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, kao zainteresirana strana u konkretnom slučaju, potvrdilo je navode iz apelacije tvrdnjama da se radi o imovini Bosne i Hercegovine na kojoj apelantica nema konstituirano nikakvo pravo, pa samim tim ni pasivnu legitimaciju u konkretnom slučaju 35. U vezi sa prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu nedostatka pasivne legitimacije na strani apelantice, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. Ustavni sud podsjeća da stvarna legitimacija (legitimatio ad causam) predstavlja pitanje materijalnog prava koje označava materijalnopravnu vezu koja postoji između tužitelja, odnosno tuženog u odnosu na predmet. Tuženi je pasivno legitimiran ukoliko prema njemu, a ne prema nekom drugom treba da bude usmjeren tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju Općinski sud je neosnovanost istaknutog prigovora o nedostatku pasivne legitimaciju apelantice utemeljio na odredbama Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva i Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu utvrđujući da iz razloga što upis glasi na državno vlasništvo, bez preciziranja nosioca prava raspolaganja, a apelantica nije postupila u skladu sa članom 4. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu, nosilac prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini je apelantica. Navedeno obrazloženje je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud, koji se pozvao i na odredbu člana 365. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano u kojim slučajevima poljoprivredna i druga zemljišta u društvenoj/državnoj imovini ne mogu biti predmet prenosa, otuđivanja i drugih oblika vlasništva uz taksativno navođenje osnova za takvo pribavljanje. Kantonalni sud je uvidom u zk. izvod (upis u zk. izvad je izvršen 13. januara 1921. godine na osnovu n,aredbe Zemaljske vlade za BiH) utvrdio da upis nije izvršen ni po jednom osnovu propisanom članom 365. Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pozivanje na član 98. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ocijenio neosnovanim, jer citirana odredba regulira raspolaganje poljoprivrednim zemljištem, pa ukoliko je FBiH polagala određena prava na predmetnoj nekretnini, FBiH je bila dužna pokrenuti postupak za upis prava na njoj, u skladu sa članom 361. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, a što nije učinjeno. Redovni sudovi su osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljili na odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima. 38. U vezi sa datim obrazloženjem redovnih sudova sa kojim se apelantica očito ne slaže, Ustavni sud zapaža da je u svojoj novijoj praksi razmatrao predmete koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu sjeicanja prava vlasništva na društvenom/državnom zemljištu (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3292/19 od 12. januara 2021. godine i AP-2081/19 od 15. januara 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Citiranim odlukama odbačene su kao (prima facie) neosnovane apelacije Općine Kakanj i Općine Breza (koje su tokom postupka također tvrdile da nisu pasivno legitimirane) jer u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo ništa što bi ukazalo da apelacioni navodi pokreću ustavna pitanja apelanata, odnosno ništa što ukazuje da su apelanti imali "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Shodno ukazanoj praksi i činjenici da u obrazloženjima redovnih sudova nije uočena proizvoljnost u kontekstu primjene prava, Ustavni sud ne vidi razlog da u okolnostima konkretnog slučaja od zauzete prakse odstupi, niti apelacioni prigovori mogu utjecati na drugačije odlučenje.

39. Štaviše, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi ispitivao ustavnost odredaba Zakona o stvarnim pravima RS (čl. 324, 325, 325a, 326. i 329, vidi relevantne propise i Ustavni sud, Odluka broj U-4/20 od 26. marta 2021. godine, objavljena u „Službenom glasniku“, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da su osporene odredbe u skladu sa čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u citiranom predmetu ispitivao da li se osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima odnose na državnu imovinu koju definira Zakon o zabrani raspolaganja.

40. Ustavni sud se u citiranom predmetu pozvao na Odluku broj U-1/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-1/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je objašnjeno šta se smatra državnom imovinom, te je nakon analize osporenih odredaba u kontekstu relevantnog zakonskog okvira došao do zaključka da se iz Zakona o zabrani raspolaganja, niti iz stavova Ustavnog suda iz Odluke broj U-1/11, ali ni iz sveukupne situacije kakva postoji ne može tvrditi da je sva „državna imovina“ neophodno imovina države BiH, odnosno ranije SFRJ ili SRBiH u smislu Zakona o zabrani raspolaganja. Shodno takvom zaključku, Ustavni sud je, odgovarajući na postavljeno pitanje (da li se sporne odredbe Zakona o stvarnim pravima odnose na državnu imovinu koja je predmet Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kao i da li se odnose na državnu imovinu iz Odluke Ustavnog suda broj U-1/11), ocijenio da osporene odredbe ne reguliraju pitanje imovine na koju se odnosi zabrana raspolaganja i da u tom smislu nisu suprotne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine (op.cit., U-4/20 tač. 53 i 54) 41. Uzimajući u obzir obrazloženja redovnih sudova i dosadašnju praksu Ustavnog suda na koju je u ovoj odluci ukazano, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne uočava ništa što bi opravdalo brojne prigovore apelantice koje je Ustavni sud prilikom odlučenja imao u vidu.

42. U vezi sa prigovorima koje je tokom apelacionog postupka iznijela Bosna i Hercegovina tražeći da se uključi u predmetni postupak, Ustavni sud konstatira da, s obzirom na prethodno izneseno, oni ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju.

43. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno ustavno pravo apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu 44. Imajući u vidu da apelantica kršenje prava na imovinu vezuje za proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud iz istog razloga smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak 45. Slijedeći svlastitu praksu iz predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno ustavno pravo apelantice na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovnih sudovi prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani apelantice obrazložili i utemeljili na odredbama Zakona o stvarnim pravima u čijoj primjeni nije uočena proizvoljnost, niti je proizvoljnost uočena u obrazloženju o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-377/20 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio