Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-546/20 (S. B.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Aktivna legitimacija
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-546/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 546/20, rješavajući apelaciju Sejmena Bećirevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sejmena Bećirevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 037066 19 Gž od 16. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 037066 18 P od 29. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sejmen Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 037066 19 Gž od 16. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 037066 18 P od 29. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. maja 2021. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Esada Muminovića iz Goražda, kao pravnog zastupnika M. Š., K. Š. i T. Š. (u daljnjem tekstu: tužitelji) u postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su u periodu od 26. maja do 3. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 037066 18 P od 29. oktobra 2019. godine utvrđeno je da su tužitelji po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na određenim nekretninama (bliže označenim u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), pa je naloženo ZK uredu Općinskog suda da izvrši brisanje apelantovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužitelja, te je obavezan apelant da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da su tužitelji u tužbi naveli da je predmetnu nekretninu niz godina koristio njihov prednik N. Š. i da je bile upisana kao njegov posjed u katastarskom operatu. Nadalje je istakao da su tužitelji naveli da je 15. avgusta 2012. godine prednik tužitelja sa tužiteljima zaključio ugovor o poklonu nekretnina, kojim je sve svoje nekretnine poklonio tužiteljima, tako da je Općinski sud u Sarajevu donio rješenje da se neće raspravljati zaostavština iza N. Š., nakon čije smrti su (14. februara 2013. godine) tužitelji nastavili da koriste „nekretnine“, a nisu primijetili da predmetna nekretnina nije upisana kao njihovo vlasništvo, odnosno da nije bila predmet navedenog ugovora o poklonu. Naime, kada su tužitelji 2017. godine pokušali da zamijene dotrajalu ogradu, apelant im je to zabranio govoreći da je predmetna nekretnina njegova.

7. U vezi s tim, tužitelji su ukazali da je nakon provedenog aerofotogrametrijskog snimanja i izlaganja podataka na nekretninama tokom 2002. godine vršeno izlaganje podataka i utvrđivanja prava na nekretninama, gdje je bez prisustva tužitelja i njihovog prednika izvršen upis prava vlasništva u korist apelanta na predmetnoj nekretnini, koju tužitelji i dalje koriste. Zatim je Općinski sud ukazao da je apelant u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev, odnosno da je istakao da je koristio predmetnu nekretninu niz godina, tj. od kada je zaključio ugovor o poklonu na osnovu kojeg se upisao kao vlasnik predmetne nekretnine.

8. Općinski sud je nadalje naveo koji su dokazi provedeni u toku postupka i šta iz njih proizlazi (bliže navedeno u obrazloženju presude), između ostalog, da je N. Š. umro 14. februara 2013. godine, te da je Općinski sud u Sarajevu 25. juna 2014. godine donio rješenje kojim je odlučeno da se zaostavština iza umrlog N. Š. neće raspravljati s obzirom da je prema izjavi lica pozvanih na naslijeđe, ostavilac raspolagao svojom imovinom ugovorom o poklonu, te da ne posjeduje drugu imovinu. Nadalje je naveo da su tužitelji u tužbi istakli zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva osnovom dosjelosti na predmetnoj nekretnini, a da je apelant osporavao posjed na predmetnoj nekretnini kako tužiteljima, tako i predniku tužitelja N. Š. Zatim je istakao da je na tužiteljima teret dokazivanja spornih i relevantnih činjenica iz st. 1. i 2. člana 58. Zakona o stvarnim pravima, koje se odnose na posjed predmetne nekretnine, zakonitost i svjesnost posjeda, te vrijeme posjedovanja. S tim u vezi je istakao da je u postupku vještačenja (u predmetnom parničnom postupku) utvrđeno da je predmetna nekretnina zemljišnoknjižno vlasništvo apelanta na temelju podataka preuzetih 10. maja 2005. godine iz katastra nekretnina. Zatim je istakao da je iz zapisnika o toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na „nekretnine“ od 28. novembra 2002. godine vidljivo da je u postupku izlaganja učestvovao apelant sa nekretninama iz određenog popisnog lista (bliže opisanog u obrazloženju presude) koje je, kako je to navedeno u zapisniku, apelant stekao na osnovu ugovora o poklonu kojeg je zaključio 19. maja 1998. godine sa svojim ocem (a kojim ugovorom o poklonu je apelantov otac njemu i bratu poklonio određene nekretnine, sve bliže opisano u obrazloženju presude). Takođe je ukazao da je istog dana kada je sačinjen zapisnik o izlaganju nekretnina, sačinjena i sadržina navedenog popisnog lista, koju pored ostalih nekretnina čini i predmetna nekretnina. Općinski sud je naglasio da se iz izloženih dokaza ne može zaključiti temeljem koje dokumentacije i pravnog osnova je u navedeni popisni list nekretnina upisana i predmetna nekretnina, tim prije što je prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove do 18. februara 2002. godine (do predaje dokumentacije katastra Federalnoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove), bila upisana kao posjed prednika tužitelja N. Š. Takođe je istakao da se ni iz zapisnika o toku izlaganja na javni uvid ne može zaključiti da je predmetna nekretnina bila predmet navedenog ugovora o poklonu, koji je apelant naveo kao osnov sticanja prava vlasništva, niti da je u postupku izlaganja predmetne nekretnine učestvovao prednik tužitelja N. Š., prema podacima katastra raniji posjednik predmetne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da predloženim i provedenim dokazima nije na nesumnjiv način utvrđen zakonski osnov sticanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini od apelanta. Predmetna nekretnina, a na temelju provedenih dokaza, do 18. februara 2002. godine, u katastru se vodila kao posjed prednika tužitelja, što je utvrđeno vještačenjem u predmetnom parničnom postupku.

9. Imajući u vidu činjenicu da je prednik tužitelja bio posjednik predmetne nekretnine prema stanju katastra, te nedostatka dokaza na okolnost zakonskog osnova sticanja prava vlasništva na strani apelanta, Općinski sud je istakao da je poklonio punu vjeru iskazu tužitelja M. Š., te iskazu svjedoka Š. R. (prvi komšija prednika tužitelja i apelanta, odnosno sada parničnih stranaka u mjestu gdje se nalazi predmetna nekretnina) o posjedu na predmetnoj nekretnini od prednika tužitelja, a nije prihvatio iskaz apelanta, te svjedoka E. B. i Z. M. (brat i rođak apelanta) na okolnost utvrđivanja činjenice faktičke vlasti apelanta na predmetnoj nekretnini.

10. Općinski sud je naglasio da je prednik tužitelja bio posjednik predmetne nekretnine, da je umro 14. februara 2013. godine, a da je sa tužiteljima zaključio ugovor o poklonu sve svoje imovine 15. avgusta 2012. godine (kojim ugovorom nije obuhvaćena predmetna nekretnina). Zatim je naglasio da su tužitelji svoje navode da predmetnu nekretninu koriste, odnosno da su u njenom posjedu nakon smrti njihovog prednika, dokazali iskazom tužitelja M. Š. i svjedoka Š. R.., te da je i svjedok Z. M. u svom iskazu naveo da je „tužitelja“ vidio da ograđuje predmetno zemljište. Pored toga je ukazao da ni apelant nije sporio da su tužitelji započeli ograđivanje predmetne nekretnine zamjenom postojeće ograde (koju ogradu je apelant uklonio osporavajući tužiteljima pravo vlasništva, a time i posjeda predmetne nekretnine).

11. Općinski sud je ukazao da s obzirom da su tužitelji naveli da predmetnu nekretninu drže od smrti N. Š. (tj. od 14. februara 2013. godine), za kojeg su istakli da im je srodnik-amidža, očigledno je da od smrti imenovanog kao prethodnog posjednika nije proteklo 10 godina. Međutim, kako se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje je predmetnu nekretninu držao njihov prethodnik kao zakonit i savjesni samostalni posjednik (a utvrđeno je da je predmetna nekretnina bila u posjedu N. Š. u periodu dužem od 20 godina, imajući u vidu podatke Republičke geodetske uprave, iskaz tužitelja, iskaz svjedoka Š. R., kao i podatke iz ugovora o poklonu), tužitelji su dokazali savjesnost posjeda u trajanju od 20 godina iz kojih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 037066 19 Gž od 16. decembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelant navodima žalbe dovodio u pitanje pravilnost utvrđene činjenice da su tužitelji presumptivni nasljednici iza umrlog N. Š., te da im je N.Š. amidža. U vezi s tim je istakao da, iako tužitelji nisu izvodili dokaze na navedenu okolnost izvodima iz matične knjige rođenih, prvostepeni sud je tu činjenicu pravilno utvrdio kada je naveo i obrazlagao ugovor o poklonu kojeg je N. Š. zaključio sa tužiteljima i kojim im je poklonio svoju imovinu, a o kojoj činjenici se izjašnjavao i sam tužitelj M. Š. (koji je u svom iskazu isticao da je N. Š. njegov amidža, kojeg su on i braća naslijedili) i svjedok Š. R. (koji je u svom iskazu istakao, između ostalog, da predmetnu parcelu niko nije koristio osim N. Š., a poslije njega njegovi bratići ), koji je tužitelje označio kao bratiće prednika tužitelja (N. Š.). Nadalje je istakao da je Općinski sud kao dokaz za utvrđivanje navedene činjenice naveo i rješenje Općinskog suda u Sarajevu, koje su kao dokaz uz tužbu naveli i predložili tužitelji, ali ga nisu izveli i sud ga nije pobrojao u provedenim dokazima, pa nije bilo mjesta da se to navodi i analizira. Međutim, ta manjkavost uz navedene dokaze ne umanjuje vrijednost izvedenog zaključka o srodniku tužitelja, odnosno da je N. Š. amidža tužitelja.

14. Takođe je istakao da je neosnovan i apelantov navod kojim se dovodi u pitanje posjed tužitelja, jer su se o tome izjašnjavali i tužitelj M. Š. i svjedok Š. R., koji su istakli da su poslije N. Š. tužitelji nastavili korištenje predmetne nekretnine, da su je ogradili a apelant ogradu porušio, dakle, bili su u posjedu sporne nekretnine. Naime, svi tužitelji su bili u posjedu predmetne nekretnine, pa je neprihvatljiv navod apelantove žalbe vezano za sticanje prava vlasništva dosjelošću od suposjednika.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant je istakao, između ostalog, da Kantonalni sud nije ispravio kršenja ljudskih prava koja je uzrokovao niži sud, te je i sam uzrokovao kršenje prava na efikasan pravni lijek, jer nije, u principu, ni razmotrio žalbene navode apelanta, a kamoli njihovo odbijanje obrazložio. Nadalje je istakao, da je u konkretnom slučaju apsolutno paušalno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, tužitelji koji su pravni interes za podnošenje tužbe opravdali navodima da im je umrli N. Š. srodnik, u postupku nisu izveli niti jedan dokaz na navode da im je N. Š. amidža, da je sud donio rješenje da se ne raspravlja zaostavština iza N. Š., niti su izveli dokaz da su presumptivni nasljednici iza umrlog N. Š., odnosno da su oni jedina lica koja su pozvana na naslijeđe. Nadalje je naveo kako je drugostepeni sud obrazložio iz kojih dokaza je utvrđeno da su tužitelji srodnici umrlog N. Š. Ugovor o poklonu nekretnina dobročini je pravni posao i ne može biti dokaz srodstva, pogotovo kada se u ugovoru ne navodi bilo koji vid srodstva. Takođe je istakao da su redovni sudovi navedenu činjenicu pogrešno utvrdili proizvoljnom primjenom člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te tužiteljima pogrešno dali aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju. Takođe je istakao da je arbitrarno primijenjen član 58. Zakona o stvarnim pravima, jer je u postupku dokazana činjenica da su prednik apelanta i apelant, nakon smrti prednika apelanta, predmetnu nekretninu koristili, pa kako se odlučuje o sticanju prava vlasništva dosjelošću, onda po ovom osnovu nedostaje uslov samostalnog posjeda, jer zakon za sticanje prava vlasništva dosjelošću ne poznaje suposjed, već isključivo samostalni posjed.

II.Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelacioni navodi, jer osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja se u apelaciji pozvao. Takođe je istakao da su razlozi koji su navedeni u presudi jasni i obrazloženi, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je istakao da je odluka tog suda utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, da je donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te da istom odlukom nisu povrijeđena prava apelanta na koja se pozvao u apelaciji. Stoga je predložio da se predmetna apelacija odbije.

19. Tužitelji su istakli, u suštini, da je apelacija neosnovana, pa su predložili da se kao takva odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13 i 32/19 - OUS FBiH) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. 1., 2., 3. i 4.

Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom djelu glasi:

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 P 037066 19 Gž od 16. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 12. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

29. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka proistekla iz parnice koju su tužitelji pokrenuli protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju tužitelji svojim tužbenim zahtjevom tražili, između ostalog, da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je prvostepeni sud usvojio njihov tužbeni zahtjev, a da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant u svojoj apelaciju prvenstveno ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, ističući, u suštini, kako tužitelji nisu dokazali da je umrli N. Š. njihov srodnik, pa da nisu imali ni aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju zbog čega su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 123. ZPP. Ustavni sud podsjeća da odredbe navedenog člana propisuju obavezu stranke u parničnom postupku da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (stav 1), ali i daju diskreciono pravo sudu da na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku (stav 2). S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je apelant u svojoj žalbi isticao iste žalbene prigovore, a koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom donošenja odluke o žalbi, te da je jasno obrazložio zašto je pravilan zaključak prvostepenog suda o srodniku tužitelja, odnosno zašto apelantovi prigovori ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (pogledaj tačku 13. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje je dao Kantonalni sud u osporenoj presudi.

32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenoj presudi, koju je kao pravilnu potvrdio Kantonalni sud, jasno i detaljno obrazložio da na osnovu predloženih i provedenih dokaza nije utvrdio zakonski osnov sticanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini od apelanta, odnosno zašto nije prihvatio iskaz apelanta i svjedoka koje je on predložio na okolnost utvrđivanja činjenice faktičke vlasti apelanta na predmetnoj nekretnini (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su tužitelji dokazali savjesnost posjeda na predmetnoj nekretnini u trajanju od 20 godina (računajući i vrijeme za koje je predmetnu nekretninu držao njihov prethodnik kao zakonit i savjesni samostalni posjednik), shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima (vidi tač. 10., 11. i 14. ove odluke). Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima propisano pod kojim uslovima se može steći pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću, odnosno kakav posjed treba biti, koji vremenski period mora proći, kao i da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici (vidi tačku 20. ove odluke). Imajući u vidu navedenu odredbu Zakona o stvarnim pravima, kao i obrazloženje koje su dali Općinski i Kantonalni sud u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju navedenih sudova.

33. Vezano za apelacione navode da Kantonalni sud nije ocijenio sve apelantove navode iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesen žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Dakle, Općinski i Kantonalni sud su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih presuda Općinskog i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-546/20 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio