Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-62/20 (J.Š.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Troškovi postupka
- Aktivna legitimacija
- Nekretnina
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-62/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 62/20, rješavajući apelaciju J. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 021242 18 Rev od 12. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 021242 17 Gž 2 od 12. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 8. januara 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 021242 18 Rev od 12. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 021242 17 Gž 2 od 12. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužene Federacije BiH, Kanton 10, Livno, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, Uprava za šume sa sjedištem u Livnu, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno (u daljnjem tekstu: tužena), da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 12. do 19. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 021242 16 P 2 od 11. oktobra 2017. godine obavezana je tužena da isplati apelantu na ime naknade materijalne štete iznos od 33.602,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav I izreke), te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.209,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude 11. oktobra 2017. godine pa do isplate (stav II izreke).
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je 11. oktobra 2011.godine pred notarom, kao notarski obrađena isprava, zaključen ugovor o prodaji nekretnina između J. Ć. kao prodavatelja i apelanta kao kupca, u kojem je na nekretninama, koje su predmet ugovora o prodaji, prodavatelj bio upisan sa dijelom 1/1 u PL broj 74 k.o. Crni Vrh. Među navedenim prodatim, odnosno kupljenim nekretninama je i sporna k. p. broj 1752 „Trnov do“ šuma IV klase, površine od 31.254 m . Članom 7. ugovora određeno je da su prodavatelj i kupac saglasni da se na osnovu ugovora u zemljišnim knjigama, kada se za to steknu uvjeti, i u katastarskom operatu, uknjiži apelant, kupac, kao vlasnik i posjednik. Članom 9. ugovora u tački 2. određeno je plaćanje poreza na promet nekretnina kao preduvjeta za uknjižbu. Porez je plaćen 4. novembra 2011. godine. Istog dana na osnovu kupoprodajnog ugovora apelant je upisan kao posjednik kupljenih nekretnina, dok nije mogao biti upisan u zemljišne knjige jer Općina Glamoč, prema navodima vještaka geometra, nema gruntovnicu (Zemljišnoknjižni ured). Nakon zaključenog ugovora apelant je obilaskom terena uočio da je izvršena sječa stabala na kupljenoj parceli „Trnov do“, pa je od Uprave za inspekcijske poslove Livno zatražio provođenje uviđaja. Radnici Policijske uprave Glamoč su 10. i 11. novembra 2011. godine obavili uviđaj, te konstatirali da je posječeno 117 stabala, da su na panjevima nađeni znakovi čekića crvene boje HBŽ5 i HBŽ3. U postupku je također utvrđeno da vlasnik šume, ni prethodni-prodavatelj, niti apelant-kupac, nisu podnosili zahtjev za sječu šume, koja se može odobriti samo vlasniku koji pribavi i podnese dokaze o pravu vlasništva (član 6. Uredbe o šumama koju je donijela Vlada Federacije BiH 23. decembra 2009. godine). Utvrđeno je da je ovlašteni radnik tužene izvršio doznaku, a nakon toga je izvršena sječa stabala u augustu 2011. godine.
7. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja i iskaza apelanta i svjedoka da su nekretnine predate u posjed apelantu u junu 2011. godine i da je isplaćen dio cijene, Općinski sud je zaključio da je faktičkom predajom u posjed nekretnina i isplatom dijela cijene, prodaja izvršena u junu 2011. godine, prije izvršene sječe šume i da je apelant kao vlasnik kupljenih nekretnina i posječene šume, koja kad je posječena predstavlja pokretnu stvar na kojoj se vlasništvo prenosi prostom predajom u posjed, aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za naknadu štete prouzrokovane nezakonitim radom organa tužene, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 021242 17 Gž 2 od 12. marta 2018. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev cijelosti odbijen, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM.
9. Kantonalni sud je na činjenično stanje koje je utvrđeno pred prvostepenim sudom izveo drugačiji pravni zaključak da apelant u vrijeme sječe stabala, tokom augusta 2011. godine nije bio vlasnik nekretnine, predmetne šume, pa tako ni posječenih stabala, nego je oštećenik vlasnik nekretnine u vrijeme nastanka štete, prodavatelj J. Ć., pa shodno tome i aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za naknadu štete.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 021242 18 Rev od 12. novembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.
11. Vrhovni sud je također ocijenio da apelant nije oštećenik, pa samim tim nije aktivno legitimiran u predmetnoj parnici za naknadu štete, jer u vrijeme sječe stabala nije stekao pravo vlasništva na nekretninama koje je pribavio po pravnom osnovu i na zakonit način 11. oktobra 2011. godine.
12. Vrhovni sud je istakao da se pravo vlasništva pravnim poslom, prema odredbi člana 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, na nekretnini stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. Promet nekretnina se ne vrši faktičkim stanjem, predajom u posjed nekretnine i cijene, kako je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno zaključio prvostepeni sud. Radi se o formalnom pravnom poslu koji se zaključuje na način propisan Zakonom o notarima Federacije BiH kojim su u članu 73. određeni pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava, u koje spadaju i poslovi čiji je predmet prenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, na koji način je zaključen i predmetni ugovor o kupoprodaji od 11. oktobra 2011. godine. U situaciji kada apelant zbog nepostojanja zemljišnih knjiga nije stekao pravo vlasništva na kupljenim nekretninama, zaključenim ugovorom u zakonom propisanoj formi stekao je pravni osnov za podnošenje tužbe za naknadu štete iz pretpostavljenog prava vlasništva kao oštećenik, ali samo nakon zaključenog ugovora, pa to pravo nije imao u vrijeme nastanka štete za koju traži naknadu.
13. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je apelantovu reviziju ocijenio neosnovanom. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek.
15. Navodi da su mu Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedili pravo na pravično suđenje kada su odbili njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan, zaključivši da on nije bio aktivno legitimiran na podizanje tužbe „jer je tek naknadno postao vlasnik predmetne nekretnine“. Ističe da prema Zakonu o zemljišnim knjigama i Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima drvni asortiman – šume ne predstavljaju nekretnine u smislu zakona, već je to samo zemljište, tako da je na posječenom drvnom asortimanu apelant postao vlasnik faktičkom predajom u posjed u junu 2011. godine. Dakle, faktičkom kupovinom, u junu 2011. godine, apelant je kupio i šumu na predmetnoj nekretnini, zbog koje je parcela i kupljena, a šuma kada je posječena predstavlja pokretnu stvar na kojoj se vlasništvo prenosi prostom predajom u posjed. Faktička kupovina i predaja u posjed je bila dovoljna da apelant postane vlasnik šume, odnosno drvne mase koja se može posjeći na toj nekretnini, koja je i posječena, a po kojem osnovu on potražuje naknadu štete od tužene. Iz toga proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe apelant bio isključivi posjednik predmetne nekretnine, a time i drvne mase na njoj, te je kao takav jedini i bio aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za naknadu štete, a nikako nije mogao biti aktivno legitimiran J. Ć. (prodavatelj), jer on u vrijeme podnošenja tužbe nije bio vlasnik drvne mase na predmetnoj nekretnini.
16. Apelant dalje ističe da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 386. i 395. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je njegovo obavezivanje da snosi troškove zastupanja suprotne strane, koju je zastupalo Kantonalno javno pravobranilaštvo, dovelo do neproporcionalnog ograničenja njegovog prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te ukazuje na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.
17. Osim toga, apelant smatra da je sve navedeno dovelo i do povrede prava na imovinu jer osporene presude proizvode takve učinke prema kojima je apelant definitivno lišen mogućnosti da nesmetano, u granicama relevantnog zakona i pravnog poretka, uživa u svojoj imovini, kao i zaštiti prava na tu imovinu.
18. Konačno, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer, iako je imao na raspolaganju pravne lijekove, oni nisu bili djelotvorni u smislu člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja za zaključak o pravilnosti drugostepene presude. II.Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni i Kantonalni sud, te tužena naveli su da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav 1.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
Član 48. stav 1.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
21. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 386. stav 1.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.
Član 395.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 021242 18 Rev od 12. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda sadrže jasna i argumentirana obrazloženja zašto apelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj parnici za naknadu štete, pa je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev.
33. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev utvrdivši da je faktičkom predajom u posjed nekretnina i isplatom dijela cijene, prodaja izvršena u junu 2011. godine, prije izvršene sječe šume i da je apelant kao vlasnik kupljenih nekretnina i posječene šume, koja kad je posječena predstavlja pokretnu stvar na kojoj se vlasništvo prenosi prostom predajom u posjed, aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za naknadu štete prouzrokovane nezakonitim radom organa tužene. Ustavni sud dalje zapaža da su, nasuprot tome, Kantonalni i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prema kojim se pravo vlasništva pravnim poslom stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ocijenili da se promet nekretnina ne vrši faktičkim stanjem, predajom u posjed nekretnine i cijene, kako je, prema ocjeni Kantonalnog i Vrhovnog suda, pogrešno zaključio prvostepeni sud, već da se radi o formalnom pravnom poslu koji u skladu sa članom 73. Zakona o notarima FBiH za svoju pravnu valjanost zahtijeva notarsku obradu isprava, na koji način je zaključen i predmetni ugovor o kupoprodaji od 11. oktobra 2011. godine. U situaciji kada apelant zbog nepostojanja zemljišnih knjiga nije stekao pravo vlasništva na kupljenim nekretninama, on je, kako je istakao Vrhovni sud, zaključenim ugovorom u zakonom propisanoj formi stekao pravni osnov za podnošenje tužbe za naknadu štete iz pretpostavljenog prava vlasništva kao oštećenik, ali samo nakon zaključenog ugovora, a to pravo nije imao u vrijeme nastanka štete (august 2011. godine) za koju traži naknadu. Ustavni sud zapaža da nekretninu, pored zemljišta, predstavljaju i prirodni plodovi (trava, bilje, drveće i prirodno rastinje) sve dok nisu odvojeni. U konkretnom slučaju, u vrijeme faktičke predaje predmetne parcele apelantu u posjed, drveće koje je raslo na toj parceli nije bilo posječeno, pa se nije moglo smatrati drvnom masom da bi apelant mogao steći pravo vlasništva na toj drvnoj masi, kao pokretnoj stvari, odvojenoj od zemljišta, pa su neosnovani apelantovi navodi da je faktičkom kupovinom, u junu 2011. godine, apelant kupio i šumu na predmetnoj nekretnini kao pokretnu stvar, na kojoj se vlasništvo prenosi prostom predajom u posjed.
34. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu, pa samim tim nema uvjeta da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu naprijed navedenih stavova, zamijeni dato tumačenje Kantonalnog i Vrhovnog suda u osporenim presudama.
35. Apelant dalje navodi da je odluka o troškovima donesena proizvoljnom primjenom odredbi čl. 386. i 395. ZPP i da je njegovo obavezivanje da snosi troškove zastupanja suprotne strane, koju je zastupalo Kantonalno javno pravobranilaštvo, dovelo do neproporcionalnog ograničenja njegovog prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, ZPP-a.
36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu s odredbama ZPP kojima je regulirano pitanje naknade strankama koje u postupcima zastupa pravobranilaštvo. Ustavni sud podsjeća da se u Odluci broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, tač. 40–73; dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba), ispitujući ustavnost odredbi entitetskih zakona o parničnom postupku kojima je na gotovo identičan način, kao u konkretnom slučaju, riješeno pitanje naknada parničnih troškova strankama koje u postupku zastupaju nadležna pravobranilaštva i u kontekstu gotovo identičnih prigovora, zaključio da su odredba člana 395. stav
1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo i odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti s odredbama čl. I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ispitao da li sporne odredbe krše pravo na pristup sudu u vezi s pravom na pravično suđenje utvrdivši, nakon detaljne analize, da se spornim odredbama ne narušavaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (op. cit. U 16/18, tač. 63–70). Nadalje, Ustavni sud također podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Evropskog suda na koju se i apelant pozvao u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud se poziva na relevantni dio iz citirane odluke: „Evropski sud je naveo da obaveza plaćanja troškova (vidi Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka“ (op. cit. U 16/18, tačka 69).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu o odluku o troškovima postupka kojom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove zastupanja Kantonalnog javnog pravobranilaštva.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, razmotrio njegove revizione navode, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova revizija odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za odluku, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi reviziju protiv osporene drugostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić