Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-478/20 (K. S.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-478/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 478/20, rješavajući apelaciju Kristine Stoini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kristine Stoini podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 234811 19 Rev od 13. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kristina Stoini (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 6. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 234811 19 Rev od 13. novembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i S. D. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili 30. juna i 2. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je odlučujući po tužbi tužitelja protiv apelantice kao tužene radi utvrđivanja i podjele bračne tekovine vsp. 40.000,00 KM, donio Presudu broj 71 0 P 234811 16 P od 6. augusta 2018. godine. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu stečene imovine u braku sa apelanticom suvlasnik sa dijelom od ½ na jednosobnom stanu u Banjaluci (preciziran u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da apelantica trpi i prizna da se tužitelj na osnovu ove presude upiše kao suvlasnik predmetnog stana, dok je obavezan tužitelj da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.670,00 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao kako je nakon provedenih dokaza (izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušani svjedoci i parnične stranke) utvrdio da su parnične stranke bile u braku od 16. augusta 1997. godine do 30. augusta 2016. godine (kada je postala pravosnažna presuda o razvodu braka), kao i da su tokom trajanja braka stekli zajedničko dijete koje je povjereno na zaštitu i vaspitanje apelantici uz obavezu tužitelja da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta. Dalje, utvrđeno je da je majka apelantice nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u punomoći od 28. oktobra 2002. godine ovlastila apelanticu da može u njeno ime i za njenu korist preduzeti sve potrebne procesno pravne radnje i aktivnosti vezano za otkup predmetnog stana, kao i da može izvršiti ovjeru ugovora, dok se u izjavi od 29. oktobra 2002. godine saglasila da predmetni stan otkupi njena kćerka (apelantica) kao član porodičnog domaćinstva. Apelantica je 5. marta 2003. godine zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana (uz otkupnu cijenu od 5.886,70 KM), te je u navedenom ugovoru između ostalog navedeno da je prilikom otkupa predmetnog stana korišten popust za tužitelja (popust 8% i 36% koji je tužitelj ostvario po osnovu radnog staža od osam godina i učešća u oružanim akcijama 36 mjeseci kao borac 3. kategorije), kao i da je apelantica upisana kao vlasnik predmetnog stana po osnovu otkupa. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je predmetni stan otkupljen 2003. godine, dok je sporno da li predmetni stan predstavlja njihovu zajedničku imovinu ili je on posebna imovina apelantice, te koliki je eventualno udio tužitelja u predmetnom stanu. Dalje, Osnovni sud je citirao odredbe čl. 270. stav 5., 272. stav 1. i 273. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), te je istakao da je apelantica kao kći nositelja stanarskog prava uz majčinu pismenu saglasnost otkupila predmetni stan i postala njegov vlasnik, da je predmetni stan opterećen hipotekom i da se otkupna cijena stana plaća još uvijek u ratama. Istaknuto je da predmetni stan nije pribavljen u toku trajanja bračne zajednice stranaka i da ne predstavlja bračnu tekovinu apelantice i tužitelja, kao i da apelantica nikada nije bila nositelj stanarskog prava, niti zakupac predmetnog stana da bi tužitelj, kao njen bračni drug, mogao ući u krug lica koja bi imala pravo otkupa stana pod uslovima utvrđenim zakonom. Naime, predmetni stan je otkupila apelantica kao član užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz saglasnost i želju nositelja stanarskog prava (apelanticine majke) da to pravo ostvari samo apelantica. Navedeno proizlazi i iz saglasnih iskaza saslušanih svjedoka i apelantice, dok je tužitelj u svom iskazu naveo da ga je majka apelantice istjerala iz predmetnog stana, kao i da je bilo nemoguće živjeti u predmetnom stanu kada je majka apelantice bila tu. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je otkupna cijena predmetnog stana plaćena tokom trajanja braka stranaka i da je ostvaren popust, te je istaknuo da otkupna cijena stana u slučaju spora između stranaka predstavlja obligacionopravni karakter, budući da je isplaćivana u toku trajanja bračne zajednice, te da je tužitelj može potraživati u posebnoj parnici. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio u skladu sa odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i uspjeha stranaka u parnici.

7. Odlučujući o žalbi tužitelja Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 234811 19 Gž od 22. maja 2019. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično stanje i ukazao na sadržaj odredbi čl. 269. i 270. st. 1. i 5. PZ, te je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da predmetni stan ne predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka, odnosno,da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev tužitelja. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod tužitelja da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu s obzirom da je on otkupljen tokom trajanja bračne zajednice parničnih stranaka. Naime, predmetni stan je otkupljen od jednog bračnog partnera (kao člana užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava) za vrijeme trajanja bračne zajednice, dok je majka apelantice (kao nositelj stanarskog prava) svoju saglasnost za otkup stana dala apelantici sa ciljem da svoju kćerku i unuku obezbijedi na način da imaju svoj stan. Dakle, pravilno je prvostepeni sud zaključio da predmetni stan ne predstavlja bračnu tekovinu parničnih stranaka i da je otkupna cijena predmetnog stana obligacionopravnog karaktera koju tužitelj može potraživati u posebnoj parnici. Također, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge za odluku o troškovima postupka, odnosno da je ona u ovom dijelu zakonita s obzirom da je donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZPP i važećom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 234811 19 Rev od 13. novembra 2019. godine usvojio reviziju tužitelja i preinačio nižestepene presude na način što je utvrdio da je tužitelj po osnovu sticanja u braku sa apelanticom stekao pravo suvlasništva sa dijelom od ½ na predmetnom stanu, što je apelantica dužna da trpi i prizna da se tužitelj na osnovu te presude upiše kao suvlasnik predmetnog stana, te je obavezana apelantica da tužitelju naknadi troškove cijelog postupka u iznosu od 5.779,00 KM.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvo konstatirao da je tužitelj podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te je naveo da odgovor na reviziju nije podnesen. Zatim je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova uz konstataciju da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne, te je ukazao na odredbe PZ (čl. 269. i 270) kojima je propisan režim zajedničke i posebne imovine supružnika, šta predstavlja posebnu imovinu, odnosno šta čini zajedničku imovinu bračnih drugova. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bila majka apelantice koja se saglasila da predmetni stan otkupi njena kćerka – apelantica, u skladu sa odredbom člana 10. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) koji je u vrijeme otkupa predmetnog stana bio na snazi. Također, nesporno je utvrđeno da je apelantica 5. marta 2003. godine zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana za otkupnu cijenu od 5.886,70 KM, kao i da je u listi za obračun otkupne cijene stana (koja je sastavni dio ugovora o otkupu) navedeno da je tužitelj lice koje je ostvarilo lični popust 8% po osnovu radnog staža od osam godina i 36% po osnovu učešća u oružanim akcijama 36 mjeseci kao borac 3. kategorije.

10. Međutim, činjenica da je apelantica stan otkupila kao član porodičnog domaćinstva njene majke koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, sama za sebe ne znači da ova imovina predstavlja posebnu imovinu apelantice i da ne ulazi u režim zajedničke imovine supružnika, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, parnične stranke su bile u braku od 1997. do 2016. godine (brak razveden presudom Osnovnog suda od 25. jula 2016. godine), odnosno u vrijeme otkupa predmetnog stana egzistirala je faktička zajednica braka između parničnih stranaka i da je u to vrijeme bilo moguće sticanje imovine u braku. Također, iz ugovora o otkupu predmetnog stana proizlazi da apelantica nije imala ličnih popusta koji bi uticali na otkupnu cijenu stana, te da se ostvareni popusti od 8% i 36% odnose na popust po osnovu radnog staža tužitelja i njegovog učešća u oružanim akcijama. Navedeni popusti su uticali na otkupnu cijenu predmetnog stana jer je utvrđena vrijednost predmetnog stana iznosila 16.000,00 KM, dok je korigovana za popuste ta vrijednost iznosila 5.886,70 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da s,e prema odredbi člana 26. ZPDS, kupcu stana priznaje i popust na osnovu ostvarenog radnog staža bračnog druga, te popust po osnovu učešća u oružanim akcijama člana njegovog porodičnog domaćinstva u skladu sa propisima o pravima boraca (član 28. ZPDS). S obzirom da se apelantica saglasila da svoje pravo na otkup predmetnog stana realizuje tako što će koristiti popuste tužitelja kao svog supruga i člana porodičnog domaćinstva, te da je na taj način predmetni stan i otkupljen, proizlazi da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije učestvovao u otkupu predmetnog stana. Ovo iz razloga što se ostvareni popusti (koji se mogu novčano izraziti) predstavljaju učešće tužitelja u otkupu predmetnog stana, jer su oni uticali na to da je otkupna cijena stana u odnosu na utvrđenu vrijednost stana bila manja za više od ½. Vrhovni sud je zaključio da je apelantica na osnovu ugovora o otkupu stana stekla pravo svojine na predmetnom stanu i postala njegov vlasnik sa 1/1 dijela, da je tužitelj učestvovao u sticanju te imovine koja je stečena u toku bračne zajednice, te da je pravilno bilo zaključiti da je predmetni stan zajednička imovina supružnika stečena radom i da svakom od supružnika pripada po ½ zajedničke imovine, shodno odredbi čl. 270. stav 5. i 272. stav 1. PZ. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se revizijom osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima cijelog postupka donio pozivajući se na odredbe člana 397. stav 2. ZPP a u vezi sa čl. 386. stav 1. i

387. ZPP, uspjehom stranaka i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava apelantica je u apelaciji, između ostalog, navela tok predmetnog postupka u kojem je donesena osporena odluka, te je ukazala na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica je navela da je, na osnovu provedenih dokaza, dokazala da predmetni stan ne predstavlja zajednički stečenu bračnu imovinu (nje i tužitelja), te je ukazala način na koji je njena majka stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu (nakon smrti njenog oca koji je stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao po osnovu rada). Dalje, apelantica je navela da je njena majka bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da je svoje pravo na otkup stana prenijela na nju kao člana porodičnog domaćinstva, dok tužitelj nije bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava (apelanticine majke) u vrijeme kada joj je preneseno pravo otkupa predmetnog stana. Apelantica je istakla da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom osnovu sticanja vlasništva na predmetnom stanu (otkup stana po osnovu stečenog stanarskog prava), kao i da navedeni način sticanja vlasništva na predmetnom stanu predstavlja imovinu koju je u toku bračne zajednice stekla po nekom drugom zakonskom osnovu, odnosno da predmetni stan predstavlja njenu posebnu imovinu u skladu sa odredbom člana 270. stav 7. PZ. Također, apelantica smatra pogrešnim zaključak Vrhovnog suda da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu imovinu nje i tužitelja „i to isključivo i samo iz razloga što se apelantica prilikom otkupa stana saglasila da svoje pravo na otkup stana realizuje tako što će koristiti popuste tužioca“. Naime, apelantica ističe da je predmetni stan otkupila kao član užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava (njene majke), uz suglasnost i želju nositelja stanarskog prava da pravo na otkup predmetnog stana ostvari samo ona, te smatra da je otkupna cijena stana ima obligacionopravni karakter i da je tužitelj može ostvarivati u posebnoj parnici.

II.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji. Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

13. Tužitelj je u svom odgovoru naveo da su neosnovani navodi apelantice da on nije bio član porodičnog domaćinstva u vrijeme otkupa predmetnog stana s obzirom da je u listi za obračun otkupne cijene stana (koja je sastavni dio ugovora o otkupu stana) navedeno da predmetni stan koristi nositelj stanarskog prava (apelanticina majka) sa tri člana, kao i da je neosnovan navod apelantice o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 270. i 272. PZ od Vrhovnog suda. Tužitelj je istakao da je posebno nelogično poistovjećivanje stanarskog prava i vlasništva na stanu (s obzirom da se radi o dvije apsolutno različite kategorije), te ukazuje na navod apelantice da je njena majka kao nositelj stanarskog prava imala stečeno imovinsko pravo otkupa predmetnog stana i da je to pravo mogla prenijeti na nekog od članova porodičnog domaćinstva.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

15. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 –

OUS RS)

IMOVINSKI ODNOSI

1. Imovina bračnih supružnika Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270. (st. 1., 5. i 7.)

(1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(7)Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.(stav 1.)

(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273.(stav 1.)

(1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

16. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 - prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS broj 72/07 - Prpečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

PPravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.

Član 26.

Kupcu se priznaje lični popust u visini od 1% za svaku navršenu godinu radnog staža lica koje otkupljuje stan i njegovog bračnog druga, a najviše do 60%.

Popust iz stava 1. ovog člana računa se kupcu i na ime doprinosa za stambenu izgradnju umrlog bračnog druga, ako kupac nije zaključio novi brak.

Član 28.

Ako je kupac stana borac od I do V kategorije, u skladu sa propisima o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Republike Srpske, ima pravo na dodatno umanjenje otkupne cijene stana od 1%, borac VI ili VII kategorije 0,75% za svaki mjesec angažovanja, a lice koje otkupljuje stan koje je bilo raspoređeno na radnu obavezu ili je u toku rasporeda otišlo na porodiljsko odsustvo 0,5% za svaki mjesec angažovanja.

Borci NOR-a imaju pravo na dodatno umanjenje otkupne cijene stana u visini utvrđenoj za borce od I do V kategorije iz stava 1. ovog člana.

Pravo na dodatno umanjenje otkupne cijene stana od 0,5% za svaki mjesec angažovanja imaju ostali borci iz člana 2. stav 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca.

Popusti iz st. 1, 2. i 3. ovog člana priznaju se kupcu stana i po osnovu angažovanja članova njegovog porodičnog domaćinstva, uključujući i člana koji je u međuvremenu umro.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 234811 19 Rev od 13. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantice je primio 30. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio radi utvrđenja i podjele bračne tekovine, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Vezano za navode apelantice o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi ,Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

27. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, na temelju ovlaštenja sadržanog u članu 250. stav 1. ZPP, uvažio reviziju tužitelja i preinačio nižestepene presude tako da je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zašto je usvojena revizija tužitelja, odnosno zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je dao iscrpne razloge zašto su neosnovani razlozi i odlučenja nižestepenih sudova.

28. U vezi s prednjim, Ustavni su zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelantice, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje u suštini među parničnim strankama i nije sporno, u konačnici preinačio nižestepene presude tako da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelantice, jasno i argumentirano obrazložio da je u konkretnom slučaju majka apelantice, kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, dala saglasnost da apelantica otkupi predmetni stan, ali da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu apelantice. Pri tome Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe PZ i ZPDS i izveo zaključak da činjenica da je apelantica otkupila predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava (njene majke) ne znači da ta imovina predstavlja posebnu imovinu apelantice, posebno imajući u vidu činjenicu da je predmetni stan otkupljen u vrijeme trajanja braka između stranaka. Također, Vrhovni sud je istakao da je, suprotno zaključku nižestepenih sudova, apelantica prilikom otkupa predmetnog stana koristila popuste tužitelja (koji su uticali na otkupnu cijenu stana) i koji predstavljaju učešće tužitelja u otkupu predmetnog stana, odnosno da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu stranaka. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe PZ i ZPDS, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

31. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje na relevantne odredbe PZ i ZPDS a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

33. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-478/20 (K. S.) | Sudska praksa | Aktio