Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/21 (Final Company d.o.o. Tomislavgra i M. M.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2068/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2068/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Final Company“ d.o.o. Tomislavgrad i Miron Mioč, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Final Company“ d.o.o. Tomislavgrad i Miron Mioč protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 Ps 032266 19 Pž 2 od 31. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Final Company d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjemu tekstu: prvoapelant) i Miron Mioč (u daljnjemu tekstu: drugoapelant) iz Tomislavgrada, koje zastupa Odvjetnički ured „Tomislav Bevanda i Damir Barbarić“ iz Širokoga Brijega, podnijeli su 10. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 032266 19 Pž 2 od 31. ožujka 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) od 30. svibnja 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja – protuženika („MM-Šujica“ d.o.o. Tomislavgrad – u stečaju), kojim je tražio da se naloži apelantima da solidarno isplate na ime troškova bruto plaće ravnatelja (tj. drugoapelanta) za određeno vremensko razdoblje određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je tužitelj-protutuženik da plati prvoapelantu na ime pričinjene materijalne štete određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Konačno, obvezan je tužitelj-protutuženik da apelantima isplati troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.

3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 31. ožujka 2021. godine priziv tužitelja-protutuženika je uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena tako da se odbija protutužbeni zahtjev prvoapelanta, kojim je tražio da mu tužitelj-protutuženik na ime pričinjene materijalne štete isplati određeni iznos. Nadalje, preinačena je prvostupanjska odluka glede troškova postupka, na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (umjesto da tužitelj-protutuženik isplati apelantima troškove postupka u određenome iznosu).

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz prvostupanjska spisa proistječe da je rješenjem Općinskoga suda od 23. lipnja 2014. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom tužitelja-protutuženika. Kantonalni je sud istakao da je obavještenjem od 23. lipnja 2014. godine stečajni upravitelj tužitelja-protutuženika pozvao zakonskoga zastupnika prvoapelanta da odmah bez odlaganja oslobodi imovinu stečajnoga dužnika od svih stvari i ljudi koje pripadaju prvoapelantu, jer je prema ugovor o najmu nepokretne i pokretne imovine od 1. srpnja 2011. godine tužitelj-protutuženik kao najmodavac iznajmio svu nepokretnu i pokretnu imovinu prvoapelantu kao najmoprimcu, za određeni mjesečni iznos. Kantonalni je sud istakao da su nakon otvaranja stečajnoga postupka nad imovinom tužitelja-protutuženika nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnoga postupka, koje utječu na status stečajnoga dužnika, jer otvaranjem stečajnoga postupka stečajni dužnik prestaje da upravlja svojim poslovima i imovinom. Kantonalni je sud istakao da sva prava stečajnoga dužnika prelaze na stečajnoga upravitelja, a da stečajni dužnik ne smije poduzimati pravne radnje vezane za raspolaganje svojom imovinom, te da svaka osoba koja ima određene obveze prema stečajnome dužniku, mora poslije otvaranja stečajnoga postupka svoje obveze ispuniti stečajnome upravitelju. Kantonalni je sud istakao da prvoapelant smatra da mu je pričinjena šteta, jer su mu prestale aktivnosti i to zabranom i sprječavanjem pristupa djelatnicima proizvodnom pogonu tužitelja-protutuženika (povodom obavještenja od 23. lipnja 2014. godine). Kantonalni je sud istakao da je čl. 155. Zakona o obligacionom odnosima propisano da je šteta umanjenje sredstava, odnosno nečije imovine i sprječavanje njezina povećanja. Kantonalni je sud istakao da u okolnostima konkretnoga slučaja prvoapelant nije dokazao ni temelj ni visinu potraživanja, tj. da je štetnim radnjama tužitelja-protutuženika pričinjena šteta, niti u čemu se ista sastoji. Kantonalni je sud istakao da kako je nakon nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnoga postupka stečajni upravitelj obavijestio prvoapelanta o raskidu ugovora o najmu pokretne i nepokretne imovine, da je isti dužan odmah bez odlaganja osloboditi imovinu stečajnoga dužnika od svih stvari i ljudi koje pripadaju prvoapelantu, te da o tomu pravovremeno izvijesti stečajnoga upravitelja, kako bi se osigurao termin i drugi uvjeti za navedene aktivnosti, to prvoapelantu ne pripada pravo na naknadu štete koju potražuje. Kantonalni je sud istakao da je, stoga, iz provedenih dokaza prvostupanjski sud pogrešno izveo zaključak da prvoapelantu pripada pravo na naknadu štete, uslijed čega je došlo do proizvoljne primjene materijalnoga prava. Kantonalni je sud istakao da je odluka o troškovima postupka donesena sukladno čl. 397. st. 2. Zakona o parničnome postupku, pa je imajući u vidu neuspjeh tužitelja-protutuženika i apelanata u svim fazama ovoga postupka, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju kako su dokazali da je radnjama stečajnoga upravitelja počinjena izravna materijalna šteta prvoapelantu, jer je prvoapelant nasilno odstranjen iz pogona kojega je držao u zakupu, i na taj način je prvoapelant onemogućen da koristeći svoje gospodarske resurse temeljem ugovora o zakupu. Nadalje, apelanti navode kako Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisuje samo otkaz i istek vremena zakupa, ali ne i mogućnost raskida ugovora o zakupu, o kojem je u konkretnome slučaju prvoapelantu obaviješten od strane stečajnoga upravitelja tužitelja-protutuženika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jasno obrazložio da prvoapelantu ne pripada naknada štete koju potražuje, u situaciji kada apelant nije dokazao da šteta pričinjena, niti u čemu se ista sastoji. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/21 (Final Company d.o.o. Tomislavgra… | Sudska praksa | Aktio