Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-535/20 (R. S.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Testament
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 535/20, rješavajući apelaciju Radivoja Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 057160 19 Rev od 12. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 057160 18 Gž od 14.

novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radivoje Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glavičica, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 057160 19 Rev od 12. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 057160 18 Gž od 14. novembra 2018. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane odredbom člana 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda, odnosno kako uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje, od apelanta je 24. februara 2020. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 3. marta 2020. godine dostavio traženu dopunu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Bosiljke Stevanović i Zorice Stevanović (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 10. marta 2021. godine i 16. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. juna 2021. godine, a tužiteljice 25. juna 2021. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 057160 18 Gž od 14. novembra 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljica, te je utvrđeno da novčana sredstva u iznosu od 48.869,23 KM na dan 29. novembra 2016. godine, koja se nalaze kod Bobar banke a.d. Bijeljina u stečaju, na žiro-računu preciziranom u presudi, na ime pokojne Rajke Mičić, ne predstavljaju naknadno pronađenu imovinu pokojne Rajke Mičić koja se može raspraviti po zakonu (stav 1). Utvrđeno je da je novčanim sredstvima iz prethodnog stava pokojna Rajka Mičić raspolagala testamentom i označena novčana sredstva su već raspravljena pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju koje je donio Osnovni sud pod brojem 80 0 O 048519 13 O od 14. juna 2013. godine i ona potiču od stare devizne štednje s devizne knjižice PBS Sarajevo, Osnovna banka Zvornik, broj preciziran u presudi (stav 2). Presudom je utvrđeno da novčana sredstva u iznosu od 50,000.00 KM koja se na dan 13. januara 2017. godine nalaze kod UniCredit banke a.d. Banja Luka na računu ukupnih preostalih obaveza za isplatu osiguranih depozita Bobar banke a.d. Bijeljina u stečaju, i to na ime deponenta Bobar banke a.d. Bijeljina u stečaju u korist Rajke Mičić i koja se nalaze na spisku neisplaćenih deponenata sa iznosom od 50,000.00 KM za isplatu, u cijelosti potiču sa žiro-računa koji se vodi kod Bobar banke a.d. Bijeljina u stečaju, broj preciziran u stavu 1 presude, a na ime Rajke Mičić i da u cijelosti predstavljaju svojinu tužiteljice Zorice Stevanović kao nasljednice Rajke Mičić (stav 3). Presudom su obavezani apelant i još pet poimenično navedenih tuženih da tužiteljicama naknade troškove postupka precizirane u presudi (stav 4).

6. U obrazloženju je navedeno da je u postupku na osnovu preciziranih dokaza utvrđeno kako slijedi: da je u predmetu Osnovnog suda broj 80 0 0 048519 13 O vođen ostavinski postupak iza Rajke Mičić-Savić, rođene Lukić (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), koja je umrla 20. juna 2007. godine, u kom postupku je proglašen testament od 5. septembra 1989. godine koji je sačinila ta ostaviteljica, a kojim je novčana devizna sredstva koja se nalaze na štednoj knjižici kod Privredne banke Sarajevo, Filijala Zvornik, tadašnjeg naziva PBS – Glavna filijala Zvornik broj 15-50-20-000488-8 ostavila u nasljeđe svojoj sestričini Zorici Stevanović, a novčana sredstva koja ima kod Investbanke Beograd PJ Tuzla ekspozitura Zvornik broj 1104-38-00073-9 ostavila svojoj sestri Bosiljki Stevanović. Navedeni testament je proglašen 28. marta 2008. godine i poimenično navedeni nasljednici, uključujući i apelanta, izjavili su da ne osporavaju pomenuti testament, a nasljednica Bosiljka Stevanović se prihvatila testamentarnog nasljeđa. Utvrđeno je da se u istom ostavinskom postupku pojavio spor po obimu zaostavštine jer su ostali nasljednici tvrdili da predmet ostavinske mase iza ostaviteljice čini 1/4 stana u Bijeljini koji se vodi na njenom mužu – apelantu, 1/4 putničkog automobila marke ,,Citroen“, dvije štedne knjižice, i to jedna u banci u Bijeljini, a druga u banci u Njemačkoj, te da je u vezi s tim vođen spor u predmetu Osnovnog suda broj 80 0 P 004375 08 P u kojem je donesena pravosnažna presuda od 2. novembra 2010. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca koji su tražili da sud utvrdi da je ostaviteljica s apelantom stekla imovinu koja čini bračnu stečevinu preciziranu u presudi i da je njen udio u sticanju te imovine ¼. Utvrđeno je i da je nakon okončanja ovog parničnog postupka nastavljen ostavinski postupak u predmetu broj 80 0 O 048519 13 O u kojem je 14. juna 2013. godine doneseno rješenje o nasljeđivanju, po kome su po testamentu tužiteljice naslijedile imovinu ostaviteljice, i to kako je to navedeno u testamentu.

7. Utvrđeno je da je apelant podneskom od 22. maja 2013. godine obavijestio Osnovni sud da je pronađena dodatna imovina iza ostaviteljice, a koja se nalazi na računu u ,Bobar banci, kojim nije raspolagano testamentom, te je apelant predložio da se donese dopunsko rješenje o nasljeđivanju, zbog čega je u ostavinskom postupku došlo do spora između parničnih stranaka u pogledu činjenice da li navedena novčana sredstva u Bobar banci predstavljaju novopronađenu imovinu ili imovinu kojom je ostaviteljica već raspolagala predmetnim testamentom i da li je ta imovina već raspravljena navedenim pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju. Zbog navedenog je rješenjem u predmetu Osnovnog suda broj 80 0 O 048519- 13 O 2 od 25. marta 2014. godine prekinut postupak u toj pravnoj stvari i na parnicu su upućene tužiteljice da tužbom protiv zakonskih nasljednika, uključujući i apelanta, dokažu da iznos od 104.491,00 KM koji se nalazi kod ,Bobar banke na tekućem računu, koji glasi na ime ostaviteljice, ne čini imovinu ostaviteljice koja se može raspraviti po zakonu, nego je to iznos kojim je ostaviteljica već raspolagala testamentom, pa su tužiteljice i podnijele predmetnu tužbu.

8. Osnovni sud je obrazložio da što se tiče činjenice da li su predmetna novčana sredstva bila predmet proglašenog testamenta koji je sačinila ostaviteljica i koja su već raspravljena navedenim pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju od 14. juna 2013. godine, taj sud je iz nalaza poimenično navedenog vještaka ekonomske struke utvrdio da je izvršena verifikacija stare devizne štednje na ime ostaviteljice po osnovu dvije štedne knjižice broj preciziran u presudi (PBS – OB Bijeljina) u iznosu od 5.303,23 KM i drugoj štednoj knjižici broj preciziran u presudi (PBS – OB Zvornik) u iznosu od 93.504,98 KM i da neverifikovana štednja sa pripisanim kamatama do 30. juna 1998. godine preuzeta od banaka po prvoj štednoj knjižici iznosi 5.569,15 DM, a po drugoj štednoj knjižici 100.454,89 KM. Iz tog nalaza je, kako je obrazložio Osnovni sud, utvrđeno i da je s navedenog računa Privredne banke Sarajevo, OB Bijeljina, na žiro-račun Bobar banke a.d. Bijeljina uplaćen iznos od 4.303,23 KM, a po navedenom računu Privredne banke Sarajevo, OB Zvornik, na navedeni račun Bobar banke uplaćen je iznos od 92.504,98 KM, što ukupno po obje te knjižice iznosi 96.808,21 KM, te da je na oba navedena iznosa obračunata i kamata u iznosu od 6.655,55 KM, što sa navedenim ukupnim iznosom po oba računa sa navedene dvije štedne knjižice čini ukupan iznos od 103.463,55 KM, koliko se vodilo na žiro-računu Bobar banke preciziranom u izreci presude na ostaviteljicinom imenu, te da prema dopisu APIF-a od 5. januara 2017. godine proizlazi da je ostaviteljica imala samo jednu štednu knjižicu, i to preciziranu, i da je ta sredstva naslijedila tužiteljica Zorica Stevanović. Osnovni sud je istakao da je iz ovih činjenica zaključio da ova sredstva potiču od stare devizne štednje koja je bila predmet navedenog testamenta i da minimalna razlika u pomenutim iznosima je uvećanje koje se odnosi na kamatu na štednju. Osnovni sud je obrazložio da suprotno navedenom ne prihvata apelantov iskaz koji je suprotan materijalnim dokazima i njegovim navodima datim tokom istog parničnog postupka i tokom postupka raspravljanja zaostavštine iza ostaviteljice jer je apelant tvrdio da je on zajedno sa ostaviteljicom kao suprugom imao zajednički račun u Bobar banci i da su gotovinski zajedno uplaćivali novac na taj račun, a što je suprotno provedenim materijalnim dokazima. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da predmetna novčana sredstva preciznije navedena u stavu 1 izreke presude ne predstavljaju naknadno pronađenu imovinu jer ista sredstva potiču sa navedenog računa PBS Sarajevo, Osnovna banka Bijeljina.

9. Protiv navedene presude apelant, ostali tuženi i tužiteljice su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 057160 18 Gž 2 od 14. novembra 2018. godine žalbu apelanta i ostalih tuženih usvojio i preinačio prvostepenu presudu u pogledu glavne stvari tako da je u tom dijelu u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica iz st. 1, 2 i 3 prvostepene presude. Presudom je odbijena žalba tužiteljica, dok su žalbe apelanta i ostalih tuženih usvojene i u dijelu odluke o troškovima tako da je taj dio odluke preinačen i obavezane tužiteljice da im naknade troškove postupka precizirane u presudi. Tužiteljice su obavezane i da apelantu naknade troškove žalbenog postupku precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje te istaknuto da je prema mišljenju tog suda prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da u pogledu činjenica koje su odlučne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a tiču se toga da li je ostaviteljica opozvala predmetni testament kojim je raspolagala deviznom štednjom s predmetne devizne knjižice, kao i u pogledu toga da je za presuđenje ovdje bitno sa kog računa potiču predmetna novčana sredstva. Okružni sud je naveo da prema članu 105 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 22/73, 22/75, 38/78 – prečišćeni tekst 7/80 i 15/80) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu člana 171 st. 1 i 2 Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09), svako kasnije raspolaganje zavještaoca određenom stvari koju je bio nekome zavještao ima za posljedicu opozivanja zavještanja te stvari. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Okružnog suda, ostaviteljica je prema testamentu koji je sačinila 5. septembra 1989. godine, a koji testament je proglašen na ročištu 28. marta 2008. godine, spornim novčanim sredstvima raspolagala u korist tužiteljice Zorice Stevanović, ali je ista ostaviteljica za života raspolagala predmetnom starom deviznom štednjom sa navedene štedne knjižice tako što je od Ministarstva finansija Republike Srpske za navedena sredstva kupila obveznice i kod Bobar banke lično otvorila račun, a obavezala Ministarstvo da novac dobijen od njenih prodatih obveznica uplati na njen račun koji je preciziran u stavu 1 izreke prvostepene presude.

10. Prema obrazloženju tog suda, u vrijeme otvaranja nasljeđa nakon smrti ostaviteljice i proglašenja testamenta na predmetnoj štednoj knjižici nije bilo nikakvih sredstava jer iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da je sa te knjižice vršena isplata u iznosima preciziranim u presudi na račun kod Razvojne banke, tako da je na tom računu ostao iznos od 92.504,98 KM koji je isknjižen kao obveznice i za isknjiženi iznos su emitovane obveznice 28. februara 2008. godine nakon smrti ostaviteljice, pa je na račun ostaviteljice kod Bobar banke a.d. izvršena isplata sredstava u ukupnom iznosu od 103.463,55 KM. Prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje na prigovore tuženih u pogledu ovih ključnih činjenica da je ostaviteljica za života raspolagala predmetnim novčanim sredstvima sa navedene štedne knjižice i da na toj štednoj knjižici nije bilo nikakvih sredstava u vrijeme njene smrti, odnosno proglašenja testamenta. Okružni sud je istakao da smatra da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su ovi prigovori osnovani i da je dokazano da je ostaviteljica u smislu navedenog člana 105 Zakona o nasljeđivanju raspolagala novcem koji je zavještala tužiteljici Zorici Stevanović, te da novac koji se nalazi u Bobar banci a.d. predstavlja naknadno pronađenu imovinu koja se treba raspraviti po zakonu i da se ne može prihvatiti da je o tim novčanim sredstvima raspravljeno navedenim pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju od 14. juna 2013. godine. Okružni sud je naveo da je njegovo mišljenje da činjenica da li ta sredstva kod Bobar banke potiču od sredstava stare devizne štednje sa knjižice PBS Sarajevo, Osnovna banka Zvornik, nije bitna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari jer ta sredstva koja su nastala na osnovu kasnijeg raspolaganja ostaviteljice ne predstavljaju sredstva kojima se raspolagalo predmetnim testamentom. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljica kojim je odlučeno st. 1 i 2 izreke prvostepene odluke neosnovan. Okružni sud je naveo da se isto odnosi i na novčana sredstva iz stava 3 izreke prvostepene odluke jer sredstva kod UniCredit banke, koja su od ukupnih preostalih obaveza za isplatu osiguranih depozita Bobar banke a.d. Bijeljina u stečaju ne predstavljaju sredstva kojim se raspolagalo predmetnim testamentom, pa je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

11. Protiv navedene presude tužiteljice su izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 057160 19 Rev od 12. novembra 2019. godine reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu na način da se žalbe apelanta i ostalih tuženih odbijaju i Presuda Osnovnog suda broj 80 0 P 057160 16 P2 od 7. aprila 2017. godine potvrđuje. Presudom su obavezani apelant i ostali tuženi da tužiteljicama naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da se osnovano u reviziji navodi da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nepravilan zaključak drugostepenog suda da je ostaviteljica za života raspolagala novčanim sredstvima koja je testamentom ostavila u nasljeđe tužiteljicama. Prema obrazloženju tog suda, verifikacija stare devizne štednje nije raspolaganje tom štednjom već zakonom propisan postupak koji je svaki imalac stare devizne štednje morao pokrenuti kako bi sačuvao tu štednju, odnosno to je nužan postupak koji se sprovodi po sili zakona, bez obzira na volju imaoca štednje. Shodno tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 105 Zakona o nasljeđivanju prema kojoj se kasnije raspolaganje imovinom smatra opozivom testamenta koji je ranije sačinjen. Verifikacijom stare devizne štednje, kako je obrazloženo, ostaviteljica nije opozvala testament kojim je raspolagala tom štednjom, niti je verifikovana stara devizna štednja nova imovina koja se razlikuje od one koja je postojala prije verifikacije. Sredstva stare devizne štednje su samo nakon izvršene verifikacije sa štedne knjižice prebačena na novi račun, koji je ostaviteljica otvorila u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje. Shodno tim odredbama, prema obrazloženju Vrhovnog suda, verifikacija stare devizne štednje nije raspolaganje tom štednjom (otuđenje, odnosno prenošenje na drugo lice), već se radi o nužnom zakonom propisanom postupku koji ima svrhu registraciju svih imalaca ove štednje i njihovih potraživanja po tom osnovu, a stara devizna štednja i nakon verifikacije ostaje imovina imaoca te štednje. Kako je obrazloženo, ostaviteljica je imala obavezu da izvrši verifikaciju svoje stare devizne štednje, a obaveze države prema njoj u pogledu navedene štednje su se izmirile putem obveznica na način da su u određenim vremenskim razmacima po dospijeću obveznica na naplatu na njen novootvoreni račun uplaćivana sredstva.

12. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ostaviteljica prije smrti nije potrošila staru deviznu štednju, niti je otuđila, već je ta štednja samo sa njenih deviznih štednih knjižica prenesena na novi bankovni račun koji je ona otvorila 12. decembra 2006. godine. Iz podataka Centralnog registra hartija od vrijednosti proizlazi da je ostaviteljica, kako je obrazloženo, posjedovala kupone stare devizne štednje u ukupnom iznosu od 103.463,55 KM, od čega se na glavnicu odnosi 96.808 KM, a na kamatu 6.655,55 KM. Kako je, prema obrazloženju tog suda, navedeni iznos Ministarstvo finansija prebacilo na račun ostaviteljice kod Bobar banke, to je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je ostaviteljica taj iznos lično uplatila na račun kod navedene banke i da je to čin raspolaganja starom deviznom štednjom. Vrhovni sud je istakao da je predmet ove parnice utvrđenje da li sredstva položena kod Bobar banke predstavljaju naknadno pronađenu imovinu ostaviteljice, a ne utvrđenje da je ostaviteljica opozvala svoj testament iz 1989. godine, pa se drugostepeni sud bez potrebe bavio činjenicama koje nisu predmet spora, gubeći iz vida da je navedeni testament proglašen na ostavinskoj raspravi održanoj 2008. godine i da ga tom prilikom niko od zakonskih nasljednika (apelant i ostali tuženi u ovoj parnici) nije osporio, niti je tvrdio da je ostaviteljica naknadnim raspolaganjem predmetom zavještanja opozvala testament. Prema mišljenju tog suda, ni davanjem punomoći apelantu za podizanje novca sa bankovnog računa ostaviteljica nije opozvala testament kojim je raspolagala tim novcem. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da sredstva koja se nalaze na računu kod Bobar banke (a dio kojih je prebačen na račun kod Unicredit banke nakon otvaranja stečaja Bobar banke) nisu naknadno pronađena imovina budući da potiču od stare devizne štednje koju je ostaviteljica testamentom zavještala tužiteljici Zorici Stevanović. Kako je obrazložio taj sud, u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju znalo se da je ostaviteljica prije smrti izvršila verifikaciju stare devizne štednje koju je testamentom ostavila u nasljeđe Zorici Stevanović i da su ta sredstva položena na račun kod Bobar banke, pa nisu ispunjene pretpostavke da se ponovo raspravlja zaostavština ostaviteljice u smislu člana 240 stav 1 Zakona o nasljeđivanju. Prema mišljenju tog suda činjenice utvrđene u konkretnom slučaju nesumnjivo upućuju na zaključak da je u momentu smrti ostaviteljica imala staru deviznu štednju koju za života nije potrošila niti prenijela na drugo lice, već je verifikovala, pa ta štednja, koja je samo prebačena sa jednog računa na drugi, čini njenu zaostavštinu koja je bila predmet testamentarnog nasljeđivanja i koja je raspravljena u pravosnažno okončanom ostavinskom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Vrhovnog suda i Osnovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da je u postupku verifikacije i izmirenja po osnovu devizne štednje prestala da postoji zaostavština koja je bila predmet testamentarnog raspolaganja, te da se ne može stavljati znak jednakosti između predmeta testamenta i imovine na računima navedenih banaka zbog čega je jasno da je došlo do raspolaganja predmetom zaostavštine jer je ostaviteljica pretvorila svoje novčano potraživanje u novo imovinsko pravo kojim je mogla slobodno raspolagati, zbog čega su novčana sredstva koja se nalaze na računu Bobar banke novopronađena imovina. Apelant navodi da je kao suprug ostaviteljice sa njom otvorio navedeni račun i za koji mu je ostaviteljica dala isključivo ovlašćenje za raspolaganje. Navodi i da je preuzeo sve obaveze koje se tiču sahrane i izradu pomena i spomena za ostaviteljicu, te da zbog trajanja bračne zajednice ima pravo na navedena novčana sredstava s obzirom na to da je predmet testamenta prestao postojati. Apelant smatra da je na ovakav način ostaviteljica napravila izričiti opoziv testamenta i jasno i nedvosmisleno iskazala volju da sredstvima raspolažu samo ona i apelant.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je nesporno da stara devizna štednja nije novopronađeni novčani iznos, već se u vrijeme sačinjavanja testamenta nalazila na računu kod jedne banke, a nakon zakonom propisane verifikacije prebačena je na račun druge banke i nije nestala. Navedeno je i da je nesporno da je ostaviteljica nakon stupanja u brak sa apelantom mogla promijeniti testament, ali ona to nije učinila, zbog čega taj sud smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

15. Tužiteljice su navele da je notorna neistina da je apelant imao ovlašćenje da raspolaže sredstvima sa devizne knjižice jer je sam apelant na ročištu 2013. godine izjavio da je za štednju saznao tek tada jer je pokušao da podigne taj novac i nije mu dozvoljeno. Navedeno je i da verifikacija stare devizne štednje ne predstavlja njeno trošenje, već je to zakonom propisani postupak kako bi se štednja sačuvala. Smatraju da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) u relevantne odredbe glase: Član 5.

(Opći principi) Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu s odredbama ovog Zakona i provedbenim propisima entiteta i Distrikta mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku.

Član 6.

(Verifikacija potraživanja) (1)Verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identificiraju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registriraju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju a ne redefiniraju i ne raskidaju postojeća prava. (2) Nakon završetka verifikacije, potražilac dobiva potvrdu o verifikaciji koja identificira potražioca i verificira iznos računa stare devizne štednje.

(3) Potvrda iz stava (2) ovog člana predstavlja osnovu za izmirenje potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koje propisuju entiteti i Distrikt, a uključuje i sljedeće:

a) svaki pojedinačni račun i verificirani iznos;

b) identitet vlasnika;

c) izjavu o odustajanju od tužbe nakon što potražilac primi gotovinsku isplatu;

d) naziv banke i broj računa na koji će biti izvršena gotovinska isplata i isplate po osnovu emitiranih obveznica iz člana 18. ovog Zakona (4) Ako potražilac raspolaže s više računa, svi računi pojedinačno se verificiraju i iznosi sabiraju radi izračunavanja gotovinskih isplata i iznosa obveznica koje se emitiraju prema ovom Zakonu. Svaki pojedinačni potražilac dobiva samo jednu potvrdu o verifikaciji.

(5) Verifikacija stanja deviznog uloga za svakog štedišu izvršit će se kumulativno za položenu štednju u jednoj ili više banaka koje su imale sjedište na teritoriji entiteta i Distrikta.

17. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 22/73, 22/75, 38/78 – prečišćeni tekst, 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 105.

Svako kasnije raspolaganje zavještaoca određenom stvari koju je bio nekome zavještao ima za posljedicu opozivanje zavještanja te stvari.

18. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09) relevantne odredbe glase:

Član 171.

(1) Nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspraviće se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Na zavještanja, ugovore o doživotnom izdržavanju i ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života, koji su sačinjeni do dana stupanja na snagu ovog zakona, primijeniće se propisi koji su važili u vrijeme njihovog sačinjavanja.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. 1. i 2.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 057160 19 Rev od 12. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u vezi sa testamentarnim nasljeđivanjem, dakle predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje testamentarnog raspolaganja ostaviteljice i navodno novopronađene imovine, dakle da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je njima proizvoljno primijenjeno pravo te proizvoljno utvrđene činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava ili proizvoljnog utvrđivanja činjenica.

31. Ustavni sud, u vezi s apelantovim navodima, zapaža da iz osporenih presuda jasno proizlazi da je prvostepeni sud proveo sve dokaze potrebne za potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, te dao obrazloženje svoje presude, a što je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj presudi, koju apelant takođe osporava. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na odredbe čl. 5 i 6 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje iz kojih se jasno vidi da verifikacija stare devizne štednje ne predstavlja raspolaganje njome, već se radi isključivo o zakonskoj obavezi prijavljivanja postojanja takve štednje i njenoj identifikaciji, kao i identifikaciji potražioca/imaoca te štednje, a kako su to i obrazložili Osnovni sud i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da zbog navedenog nema ništa što bi ukazivalo da su Osnovni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo kada su zaključili da ostaviteljica nije raspolagala štednim novčanim iznosom mimo testamenta, niti da je testament opozvala jer je izvršila verifikaciju štednje, te da iz tog razloga navedeni novčani iznos ne predstavlja novopronađenu imovinu ostaviteljice, već da se radi o imovini koja je već raspravljena u ostavinskom postupku budući da je bila predmet testamentarnog raspolaganja. Ustavni sud smatra da apelantove tvrdnje da je on kao suprug preuzeo na sebe organizaciju pomena i troškove sahrane ostaviteljice nemaju uticaj na predmet konkretnog postupka jer te apelantove radnje nisu vezane za pitanje nasljeđivanja ostaviteljice. Ustavni sud podsjeća da su stranke u parničnom postupku, shodno odredbama čl. 7 i 8 Zakona o parničnom postupku, dužne dokazati svoje tvrdnje, te da iz osporenih presuda jasno proizlazi da apelant nije dokazao da je imao odobrenje za raspolaganje s navedenom starom deviznom štednjom ostaviteljice, niti da se radi o novčanom iznosu koji je bio položen na zajednički bankovni račun apelanta i ostaviteljice, a kako su to i utvrdili redovni sudovi čije presude apelant osporava. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su obrazloženja Osnovnog suda i Vrhovnog suda po ovim pitanjima jasna i argumentovana i da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili da su proizvoljno utvrdili činjenice. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za proizvoljnu primjenu prava i proizvoljno utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Osnovni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo i proizvoljno utvrdili činjenice kada su zaključili da verifikacija stare devizne štednje ne predstavlja raspolaganje njome, niti odricanje ostaviteljice od testamenta s obzirom na to da je verifikacija zakonska obaveza kojom se vrši identifikacija stare devizne štednje i njenog imaoca, zbog čega navedeni iznos stare devizne štednje ne predstavlja novopronađenu imovinu ostaviteljice, kada se pitanje snošenja troškova pomena i sahrane ostaviteljice ne može vezivati za pitanje nasljedstva, kao i kada apelant nije dokazao da je imao saglasnost ostaviteljice za raspolaganje navedenim novčanim iznosom, niti da je imao zajednički bankovni račun sa ostaviteljicom na kojem je taj iznos bio položen.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-535/20 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio