Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3644/19 (GP „ŽGP“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 23. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3644/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3644/19, rješavajući apelaciju GPŽGP d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija GPŽGP d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 023285 18 Pž 2 od 24. juna 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 023285 17 Ps 2 od 25. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. GPŽGP d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Martin Raguž, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 60 0 Ps 023285 18 Pž 2 od 24. juna 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 60 0 Ps 023285 17 Ps 2 od 25. jula 2018. godine. Apelant je 6. septembra 2021. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog suda, ŽGP-GP „Beograd“ Beograd, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: tužilac), AD ŽGP „Doboj“ Doboj i ŽGP „Zenica“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 3. do 5. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši sud, Okružni sud, tužilac i prvotuženi su u periodu od 8. do 22. marta 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. Također, na traženje Ustavnog suda Okružni sud je 30. novembra 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda u Makarskoj (Republika Hrvatska) broj IP-960/09 od 12. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-604/12 od 12. septembra 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca i tuženih kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa određenim dijelovima na nekretnini – zgradi hotela „Bonaca“ i pripadajućem zemljištu, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac i tuženi upišu sa svojim suvlasničkim i suposjedničkim dijelovima u javnim evidencijama, te da im izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva, ili će u protivnom nju zamijeniti ova presuda. Presudom je, također, odbijen tužbeni zahtjev tužioca i tuženih da se obaveže apelant da im isplati određene novčane iznose na ime naknade štete u vidu izgubljene dobiti i na ime troškova postupka, te su tužilac i tuženi obavezani apelantu nadoknaditi troškove postupka.
6. Pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 582048 16 Ps od 23. novembra 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja na k.č. broj 1699/4 – hotel i dvorište, određene površine, upisane u zk. ulošku 808 k.o. Makarska – Makar od zemljišnoknjižnog prednika Željezničkog građevinskog preduzeća broj 12 Sarajevo (u daljnjem tekstu: Željezničko preduzeće) sa uknjiženim pravom korištenja, na način bliže opisan u izreci presude, što su tuženi Federacija Bosne i Hercegovine i Kantonalna agencija za privatizaciju Sarajevo dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži u svojstvu vlasnika navedene nekretnine. Presudom je, također, apelant obavezan da snosi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
Postupak okončan osporenim odlukama
7. Tužilac je 12. aprila 2016. godine podnio Okružnom sudu tužbu protiv tuženih i apelanta radi utvrđivanja pravnog sljedništva na imovini Željezničkog preduzeća.
8. Okružni sud je presudom od 30. novembra 2016. godine odbio tužbeni zahtjev tužioca, ali je, postupajući po žalbi tužioca i prvotuženog, Viši sud rješenjem od 27. juna 2017. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.
9. U toku ponovnog postupka tužilac je uredio svoj tužbeni zahtjev na način da je tražio da se utvrdi da je pravni sljednik Željezničkog preduzeća, a tuženi su podnijeli protivtužbe kojim su tražili da se utvrdi da su, također, pravni sljednici Željezničkog preduzeća.
10. U toku postupka tužilac je priznao protivtužbene zahtjeve tuženih, a tuženi su priznali međusobno protivtužbene zahtjeve, kao i tužbeni zahtjev tužioca.
11. U ponovnom postupku Presudom Okružnog suda broj 60 0 Ps 023285 17 Ps 2 od 25. jula 2018. godine utvrđeno je da je tužilac pravni sljednik Željezničkog preduzeća sa vlasničko-osnivačkim – upravljačkim pravima u Željezničkom preduzeću od 1/4 ili 25%, što su tuženi i apelant dužni priznati, a u protivnom će pravno sljednička prava tužioca zamijeniti ova presuda. Presudom je dalje utvrđeno da je prvotuženi pravni sljednik Željezničkog preduzeća sa vlasničko-osnivačkim - upravljačkim pravima u Željezničkom preduzeću od 1/4 ili 25%, što su protivtuženi dužni priznati, a u protivnom će pravnosljednička prava prvotuženog zamijeniti ova presuda. Također je utvrđeno da je drugotuženi pravni sljednik Željezničkog preduzeća sa vlasničko-osnivačkim-upravljačkim pravima u Željezničkom preduzeću od 1/4 ili 25%, što su protivtuženi dužni priznati, a u protivnom će pravnosljednička prava drugotuženog zamijeniti ova presuda. Presudom je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, a tužilac, prvotuženi i apelant da drugotuženom naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok su odbijeni zahtjevi tužioca i drugotuženog za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odbio kao neosnovan apelantov prigovor presuđene stvari. S tim u vezi, ukazao je da apelant nije dokazao ni subjektivni, ni objektivni identitet postavljenog tužbenog zahtjeva iz ove tužbe sa pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Makarskoj broj IP-960/09 od 12. decembra 2011. godine (koja je priznata rješenjem Okružnog suda u Doboju od 24. februara 2015. godine) i Presude Općinskog suda u Makarskoj broj 5-P-877/08 od 17. marta 2010. godine (koja je priznata rješenjem Okružnog suda u Doboju od 19. februara 2015. godine), jer su tužbeni zahtjevi u obje presude imali za predmet utvrđenje vlasništva na kompletnoj imovini, što se ne može identifikovati kao identični zahtjev ni po tužbi, ni po protivtužbenim zahtjevima. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, jer se u situaciji kada se radi o jedinstvenim suparničarima, sve stranke iz tog pravnog odnosa trebaju naći u ulozi tužioca ili tuženog. S tim u vezi, ukazao je da je tužilac preuzeo ulogu tužioca, a ostali subjekti kao organizacione jedinice su označeni kao tuženi i imaju legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, jer imaju pravni interes za utvrđivanje pravnog odnosa koji je nastao u povodu pravnog prednika parničnih stranaka koje su ga činile kao organizacione jedinice. Dalje je ukazao na određene dokumente iz kojih je vidljivo da je pravni sljednik Željezničkog preduzeća postala GRO ŽGP sa svojim članicama, odnosno OOUR-ima. Istaknuo je da samim tim što su tužilac i tuženi dokazali da su nastali od tih OOUR-a imaju aktivni i pasivni legitimitet za utvrđivanje pravnog sljedništva po postavljenom tužbenom zahtjevu. Također, Okružni sud je ukazao da je drugotuženi učesnik u postupku, da se na njega odnosi postavljeni tužbeni zahtjev, jer je obuhvaćen njime, a istovremeno je u navedenom postupku i sam podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom kojim se, također, traži samo utvrđenje pravnog sljedništva. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor koji se odnosi na neurednost protivtužbi i zahtjev da se odbace kao nedozvoljene, imajući u vidu odredbu člana 74. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, ukazao je da su protivtužbe tuženih podnesene na pripremnom ročištu, da su obuhvaćene stranke iz navedene parnice, te da protivtužbeni zahtjev ide ka utvrđenju pravnog odnosa koji predstavlja pravno sljedništvo.
13. Okružni sud je naveo da je u ovom postupku jedino apelant osporavao kako tužbeni, tako i protivtužbene zahtjeve, smatrajući da je upravo on pravni sljednik Željezničkog preduzeća, te da je to utvrđeno pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Makarskoj broj 5-P-877/08 od 17. marta 2010. godine. Ocjenjujući sadržinu navedene presude, Okružni sud je zaključio da se ne može zaključiti da je njenim petitom utvrđeno ko je pravni sljednik Željezničkog preduzeća, jer to nije ni bio predmet tužbenog zahtjeva, niti se sud o tome u pomenutoj presudi izjašnjavao, osim da postoji još jedna parnica koja je u toku u vrijeme donošenja navedene odluke, ali to, također, nije od utjecaja na apelantovu tvrdnju. S tim u vezi, obrazložio je da samo obrazloženje navedene presude ne može biti pravni osnov za utvrđenje pravnog sljedništva na način da je tom presudom sud, odlučujući o pitanju pasivne legitimacije, utvrdio da postoji pravni slijed apelanta sa Željezničkim preduzećem. Istaknuo je da predmet navedene parnice nije bilo utvrđenje pravnog slijeda, već utvrđenje prava na nekretninama u k.o. Makarska Makar, tako da ocjena iznesena u obrazloženju odluke ne može biti ni presuđena stvar, ni utvrđeno pravo za apelanta koji sebe tituliše kao pravnog sljednika navedenog subjekta, zbog čega i ne stoji tvrdnja iznesena tokom postupka u tom pravcu kao osnov osporavanja postavljenih tužbenih zahtjeva.
14. Okružni sud je naveo da je uvidom u rješenje Okružnog privrednog suda u Tuzli od 11. augusta 1955. godine vidljivo da je u Registar preduzeća i radnji tog suda upisan poslovni subjekt, i to poslovna jedinica pod nazivom Željezničko preduzeće – XVIII dionica za građenje Doboj sa sjedištem u Doboju, što je jedini zvanični dokument iz kojeg se vidi postojanje pravnog prednika parničnih stranaka upisom u sudski registar. Dalje je naveo da svi ostali dokazi koji su provedeni na posredan način ukazuju na postojanje tog subjekta, njegovu transformaciju i prestanak usljed nastanka novih oblika koji su daljim upisima u sudskom registru nastavili subjektivitet. Istaknuo je da je problem utvrđenja pravnog sljedništva dobrim dijelom otežan i činjenicom da ne postoji dokumentacija koja je, po izjavi apelanta, uništena u periodu ratnih dešavanja, zbog čega se i pribjeglo ovom načinu utvrđenja na osnovu raspoloživih materijalnih isprava koje su provedene čitanjem u dokaznom postupku. Također je istaknuo da slijedom upisa u sudski registar, koji čine rješenja nadležnih sudova, samo su upisi drugih subjekata pod drugim nazivima, i to 1974. godine egzistira Radna organizacija Željezničko građevinsko preduzeće Sarajevo, a 1976. godine vidljiv je upis subjekta pod nazivom Građevinska radna organizacija ŽGP Sarajevo u okviru kojih posluju organizacione jedinice osnovne organizacije udruženog rada. Okružni sud je ukazao da ni u jednom upisu ne postoji veza između Željezničkog preduzeća sa novonastalim subjektima, ali se posredno može izvući zaključak ko su subjekti od kojih nastaje navedeni oblik prema rješenju iz 1974. godine gdje je vidljivo da je predmet upisa u sudski registar konstituisanje radne organizacije sa šest osnovnih organizacija udruženog rada sa solidarnom odgovornošću, i to OOUR Gradnja Beograd, OOUR Gradnja Kolašin, OOUR Gradnja Sarajevo, OOUR Gradnja Zenica, OOUR Gradnja Doboj i OOUR Remont Sarajevo. S tim u vezi, ukazao je da je daljim pravnim transformacijama došlo do nastanka subjekta pod nazivom ŽGP Holding - društvo sa ograničenom odgovornošću za građevinarstvo sa p. o. Sarajevo rješenjem od 5. novembra 1991. godine, a nastalo promjenom statusa SGP ŽGP Sarajevo koje je upisano u Registarskom ulošku broj 1-1791 od 8. februara 1990. godine, tako da je u svemu drugom ostao raniji upis u pogledu organizacionih jedinica.
15. Okružni sud je naveo da je uvidom u rješenje o registraciji, te uvjerenje Osnovnog suda u Doboju od 25. marta 2004. godine i uvjerenje Općinskog suda u Zenici od 6. jula 2007. godine vidljivo da tuženi egzistiraju kao posebni pravni subjekti i da nije došlo do promjena kroz sudski registar u vezi sa spajanjem organizacione jedinice u Beogradu, Doboju i Zenici, jer su nastale da egzistiraju i kao posebni pravni subjekti, dok su organizacione jedinice pod nazivom „Remont“ i „Kolašin“ izgubile svoj subjektivitet upisom koji je izvršio Viši sud u Sarajevu 1993. godine, jer se navedeni organizacioni dijelovi više ne pojavljuju kroz sudski registar nakon izvršenog spajanja ŽGP Holding Sarajevo, ŽGP GP Sarajevo, ŽGP GP Doboj, ŽGP GP Zenica, ŽGP GP Kolašin i ŽGP RP Remont. Također je ukazao da pravni subjektivitet ŽGP GP Doboj, ŽGP Zenica Zenica i ŽGP Sarajevo ostvaruju kroz upise u sudskom registru kao pojedinačni subjekti, a isto tako i ŽGP GP Beograd, što je vidljivo iz uvjerenja Trgovinskog suda u Beogradu od 31. maja 2002. godine. Po mišljenju Okružnog suda, sve pravne transformacije nastale nakon 1992. godine ne mogu utjecati na pravni subjektivitet parničnih stranaka, jer je vidljivo da su oni upisani u sudski registar kao samostalni subjekti i da nisu bili učesnici pravnih transformacija u tom periodu.
16. Okružni sud je naveo da je evidentno da odlukom o spajanju u jedinstveno preduzeće ŽGP Holding Sarajevo iz 1992. godine nastaje Građevinsko preduzeće ŽGP Sarajevo u kojem organizacionom dijelu nema ŽGP Beograd, što ukazuje da je on samostalni subjekt koji se nije udružio u navedeno složeno društvo. Okružni sud je ukazao da drugotuženi dokazuje svoj subjektivitet zapisnikom o predaji arhivske građe između ŽGP Zenica i GP ŽGP Sarajevo od 12. decembra 1997. godine, kao i diobnim bilansom zajedničke imovine između zajedničkog preduzeća i njegovih organizacionih dijelova, kao i kasnijim upisima, te aktuelnim izvodom iz sudskog registra da je drugotuženi samostalan subjekt koji je nastao odvajanjem iz GP ŽGP Sarajevo. Okružni sud je naveo da je odlukom o osnivanju novog gradilišta iz 1966. godine formirana organizaciona jedinica u Beogradu od Željezničkog građevinskog preduzeća, što je potvrđeno uvjerenjem Trgovinskog suda u Beogradu od 31. maja 2002. godine, da je 1974. godine u Okružnom privrednog sudu u Sarajevu kao registarskom sudu upisano Željezničko građevinsko preduzeće u Sarajevu, Osnovna organizacija udruženog rada - Gradnja „Beograd“ Beograd, koja je daljim upisima mijenjala naziv da bi 1994. godine promijenila naziv u ŽGP Građevinsko preduzeće Beograd, kao samostalni subjekat pod kojim nazivom posluje i danas. Po mišljenju Okružnog suda, navedeno sa ostalim provedenim dokazima ukazuje da su navedeni subjekti, odnosno parnične stranke kao prednici Željezničkog preduzeća bili organizacione jedinice prilikom osnivanja radne organizacije po rješenju Registarskog suda iz 1974. godine.
17. Okružni sud je opisao dokument koji je izdat u vidu obrasca OD-1, te ukazao da navedeno ukazuje na činjenicu da je OOUR „Gradnja“ Doboj bio organizacioni dio Željezničkog građevinskog preduzeća Sarajevo iz čega se može i izvući pravni slijed u odnosu na prednika od kojih je nastao današnji subjekat upisa. Okružni sud je dalje detaljno naveo podatke iz matične evidencije o osiguranicima za pojedine radnike, te zaključio da se može dovesti u pravnu vezu prvotuženi sa Željezničkim preduzećem i po matičnoj evidenciji zaposlenih, odnosno pravni slijed organizacione jedinice kao dijela Željezničkog preduzeća koja kasnije mijenja naziv i postaje drugotuženi. Okružni sud je ocijenio da sve navedeno predstavlja zvanična dokumenta koja su izdata u periodu prije nastanka upisa iz 1974. godine, kada se formira radna organizacija, a koji se odnosi na period postojanja Željezničkog preduzeća koje je očigledno nastankom radne organizacije sa svojim organizacionim jedinicama prestalo da postoji pod ranijim nazivom. Istaknuo je da je slijedom toga i bilo moguće ovim posrednim dokazima dokazati da su organizacione jedinice tog preduzeća, ustvari, bile i organizacione jedinice radne organizacije pod nazivom Građevinsko željezničko preduzeće Sarajevo koje je kasnijim transformacijama mijenjalo oblik i naziv. Istaknuo je da je radna organizacija kao oblik predstavljala suštinski samo službu za zajedničke poslove, a OOUR-i su bili nosioci prava i obaveza, kao subjekti koji su samostalno egzistirali i samim tim bili nosioci prava u tom složenom obliku, a njegovim prestankom su imali pravo da odlučuju o daljoj sudbini svog statusa i imovine.
18. Okružni sud je naveo da su tužbeni i protivtužbeni zahtjevi identični u svom postavljenom zahtjevu, a da se zasnivaju i na materijalnim dokazima koji su provedeni tokom glavne rasprave. Stoga je Okružni sud u pogledu osnovanosti protivtužbenih zahtjeva zaključio na isti način kao i o tužbenom zahtjevu u pogledu osnovanosti, pa i u dijelu koji se odnosi na obim pravnog sljedništva koji se odnosi na organizacione jedinice. Istaknuo je da apelant na navedenu okolnost nije pružio adekvatne dokaze, pa je slijedom toga Okružni sud, u smislu odredbe člana 126. ZPP, i odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja.
19. U pogledu ostalih dokaza koji se odnose na posjed i vlasništvo nekretnina, imovine iz bilansa stanja nakon 1993. godine postupka privatizacije državnog kapitala kod apelanta, Okružni sud je ukazao da nisu bili predmet ocjene, imajući u vidu da sud po postavljenim zahtjevima nije utvrđivao pravo na imovini, jer ona nije ni bila predmet tužbenog zahtjeva, već samo utvrđenje pravnog sljedništva po osnovu pripadništva organizacionom predniku. Okružni sud je naveo da nije bilo od utjecaja u ovoj parnici apelantovo pozivanje na privatizaciju državnog kapitala, na činjenicu da je u posjedu imovine za koju smatra da mu pripada, kao ni dokazi o vlasništvu na imovini u k.o. Makarska Makar. S tim u vezi, obrazložio je da predmet tužbenog zahtjeva nije bila imovina ni prednika, ni pravnih sljednika, već utvrđenje pravnog slijeda, pa samim tim ni diobni bilans iz 1999. godine nije bio od utjecaja na donošenje odluke zbog razloga koji su već obrazloženi, a odnose se na obim postavljenog tužbenog i protivtužbenih zahtjeva. Okružni sud je naveo da se nije upuštao u nastanak pravne forme, niti u ostvarivanje prava na imovini tih pravnih formi. S tim u vezi, ukazao je da se nije upuštao ni u postupak doprivatizacije, ni postupak i posljedice nakon donošenja rješenja Kantonalne agencije za privatizaciju, koja je na osnovu programa privatizacije početnog bilansa apelanta donijela rješenje, jer predmet ovog postupka nije bilo utvrđivanje tih činjenica, niti bi sud o njima mogao da raspravlja, tako da sve navode u pogledu osporavanja provedenih postupaka, odnosno priznavanja njihovih pravnih posljedica, te navoda vezanih za imovinu sud nije ni smatrao da ima osnova da razmatra i donosi odluku, jer to i nije bilo u predmetu tužbenog zahtjeva.
20. Presudom Višeg suda broj 60 0 Ps 023285 18 Pž 2 od 24. juna 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom utvrđujućem i obavezujućem dijelu, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
21. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor presuđene stvari, kao i prigovore nedostatka aktivne i pasivne legitimacije za šta je dao jasno i detaljno obrazloženje, jer se pozvao na odredbe materijalnog prava. Po mišljenju Višeg suda, provedeni dokazi potvrđuju da tuženi egzistiraju kao posebni pravni subjekti i da nije došlo do promjena kroz sudski registar u vezi sa spajanjem organizacione jedinice u Beogradu, Doboju i Zenici, jer su one nastavile da egzistiraju kao posebni pravni subjekti. Također je ukazao da pravni subjektivitet GPŽGP „Doboj“, ŽGP „Zenica“ Zenica i ŽGP „Sarajevo“ ostvaruju kroz upise u sudskom registru kao pojedinačni subjekti, a isto tako i ŽGP „Beograd“. Stoga, po mišljenju Višeg suda, prvostepeni sud je pravilno zaključuje da sve pravne transformacije nastale nakon 1992. godine ne mogu utjecati na pravni subjektivitet parničnih stranaka, jer su upisani u sudski registar kao samostalni subjekti i da nisu bili učesnici pravnih transformacija u tom periodu. Viši sud je ocijenio da prvostepeni sud pravilno nije ocijenio dokaze koji se odnose na posjed i vlasništvo nekretnina, te imovine iz bilanse stanja nakon 1993. godine i postupka privatizacije kod apelanta. Po mišljenju Višeg suda, u konkretnom slučaju nije bilo osnova za Aneks „G“ Sporazuma o sukcesiji s obzirom na to da se tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjevi odnose na utvrđivanje pravnog sljedništva, a ne na utvrđivanje prava na imovini u odnosu na tužioca, čije je sjedište van teritorije Bosne i Hercegovine. Viši sud je, također, ocijenio bez utjecaja apelantovo pozivanje na privatizaciju državnog kapitala, posjed sporne imovine i dokaz o vlasništvu na imovini u k.o. Makarska – Makar. S tim u vezi, ukazao je da predmet tužbenog zahtjeva, kao i protivtužbenih zahtjeva nije bila imovina ni prednika, ni pravnih sljednika, već utvrđenje pravnog slijeda, pa prvostepeni sud pravilno zaključuje da ni diobni bilans iz 1999. godine nije od utjecaja na donošenje odluke, a sve shodno postavljenim zahtjevima. Po mišljenju Višeg suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio sve apelantove prigovore, što je jasno vidljivo iz razloga datih u obrazloženju prvostepene presude, pa je uvjerenje ovog suda o neosnovanosti žalbenih prigovora zasnovano na valjanim razlozima, koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju u kojem su detaljno raspravljena sva pitanja činjenične i pravne naravi. Kako sve činjenice proizlaze iz izvedenih dokaza i imaju uporište u odredbama procesnog i materijalnog prava, Viši sud je ocijenio neosnovanom apelantovu žalbu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nedostatku obrazloženja u pogledu ključnih pitanja, te objektivnoj pristrasnosti redovnih sudova. U pogledu prava na imovinu, apelant posebno ističe da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da tužbeni zahtjev protiv apelanta nije usmjeren na stjecaneu imovine, jer udio u preduzeću jeste imovina, te daje upravljačka prava, prava na podjelu dobiti i dr.
23. Apelant navodi da su osporene presude kontradiktorne sa provedenim dokazima, te da Viši sud nije naveo niti ocijenio apelantove ključne prigovore. S tim u vezi, ukazuje na ključne prigovore koje je isticao u toku postupka (drugotuženi ne može biti stranka u ovom postupku, tuženi nisu mogli podnijeti protivtužbu protiv apelanta kao trećetuženog u smislu člana 74. ZPP, nego samo protiv tužioca, nedostatak aktivne legitimacije na strani tužioca i tuženih, prigovor presuđene stvari). Apelant tvrdi da tužilac i tuženi predmetnim postupkom nastoje ostvariti suvlasništvo nad apelantovom imovinom (hotel „Bonaca“ u Makarskoj) iako su takvi zahtjevi odbijeni pravosnažnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj i apelant posjeduje pravosnažnu presudu Općinskog suda u Sarajevu kojom se potvrđuje njegovo vlasništvo na predmetnim nekretninama. Po apelantovom mišljenju, odlučna činjenica o pravnom sljedništvu Željezničkog preduzeća je pravomoćno utvrđena navedenim presudama i priloženom dokumentacijom, pa je prigovor res iudicata osnovan. Apelant opširno opisuje razloge zbog kojih smatra da tužilac i tuženi nisu suvlasnici predmetnih nekretnina u Makarskoj, niti sljednici Željezničkog preduzeća, te da je on sljednik Željezničkog preduzeća i vlasnik predmetnih nekretnina. Također, ističe da se postavlja pitanje pravnog interesa tužioca i tuženih da utvrđuju samo pravno sljedništvo ako im motiv nije bila sporna imovina u Makarskoj. U pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužioca i tuženih (kao protivtužilaca), apelant ukazuje da je u toku postupka isticao da tužilac i tuženi nisu pružili niti jedan valjan materijalni dokaz da je ijedan od njih pravni sljednik Željezničkog preduzeća, niti su naveli kada je to preduzeće prestalo postojati. S tim u vezi, smatra apsurdnom njihovu tvrdnju da su sljednici pravne osobe koja je u samoupravnim transformacijama prestala postojati prije 1978. godine, kada je apelant dobio potrebne dozvole na svoje ime za izgradnju predmetne nekretnine u Makarskoj.
24. U dopuni apelacije od 6. septembra 2021. godine apelant je dostavio kopiju Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 582048 16 Ps od 23. novembra 2016. godine (vidi tačku 6. Odluke) i informaciju Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo broj 21-04/6-15-709-61 od 3. juna 2020. godine (u kojoj je navedeno da vrijednost predmetne nekretnina u Makarskoj nije isknjižena, odnosno unesena u pasivni podbilans, nego da je obuhvaćena privatizacijom (aktivni podbilans početnog bilansa stanja) državnog kapitala u apelantu, kako je to navedeno u informaciji od 4. novembra 2009. godine), te naveo da priloženi dokumenti potvrđuju u cijelosti navode i razloge iznesene u apelaciji koji pobijaju pogrešna utvrđenja u osporenoj presudi.
25. U pogledu apelantove dopune apelacije od 6. septembra 2021. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetne dopune apelacije, a kojom se pri tome osporava isključivo osporena presuda Višeg suda, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. S obzirom na to da je, kako je već rečeno, apelantovom zastupniku osporena presuda uručena 23. jula 2019. godine, a dopuna apelacije podnesena 6. septembra 2021. godine bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) i članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 96/17 od 10. januara 2019. godine, tačka 23, i Odluka o dopustivosti broj AP 4566/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 23, dostupne na www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu Presudu Višeg suda broj 60 0 Ps 023285 18 Pž 2 od 24. juna 2019. godine, te da ne može biti predmet razmatranja.
II.Odgovor na apelaciju
26. Viši sud navodi da je u osporenoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje, te da smatra neosnovanim apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu.
27. Okružni sud navodi da nije povrijedio procesna prava stranaka, da je omogućio izvođenje dokaza a da je odluku zasnovao na dokazima provedenim na glavnoj raspravi. Također, ističe da je odluku detaljno obrazložio, pozivajući se na propise na osnovu kojih je zasnovao odluku. Okružni sud ističe da predmetne odluke sudova u Republici Hrvatskoj ne mogu predstavljati valjan razlog za prigovor presuđene stvari jer se ne odnose na utvrđivanje pravnog sljedništva između parničnih stranaka. Ističe i da apelantovi navodi nemaju uporišta u materijalnim propisima, niti dokazima koji su provedeni u toku postupka.
28. Tužilac smatra da su redovni sudovi na pravilan i zakonit način donijeli svoje odluke, te pravilno primijenili materijalno pravo. Ističe da apelantu nisu uskraćena bilo kakva prava tokom postupka.
29. Prvotuženi navodi da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali u skladu sa važećim materijalnim i procesnim propisima, te predlaže da se apelacija odbaci/odbije. V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 67. stav 1. tačka 4) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
4) da je stvar pravosnažno presuđena;
Član 74. st. 1. i 3.
Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.
Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu shodno se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 196. stav 2.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
Član 366.
Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg suda broj 60 0 Ps 023285 18 Pž 2 od 24. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 23. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 19. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđivanje pravnog sljedništva, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3275/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nedostatku obrazloženja u pogledu ključnih pitanja, te objektivnoj pristrasnosti redovnih sudova.
40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
42. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, na prijedlog apelanta i ostalih parničnih stranaka, izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza - dokumentacije. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Pri tome je Okružni sud detaljno obrazložio razloge zbog koji je prihvatio rješenje Okružnog privrednog suda u Tuzli od 11. augusta 1955. godine kao jedini zvanični dokument iz kojeg se vidi postojanje pravnog prednika parničnih stranaka upisom u sudski registar, kao i razloge zbog kojih ostali dokazi koji su provedeni na posredan način ukazuju na postojanje Željezničkog preduzeća, njegovu transformaciju i prestanak usljed nastanka novih oblika koji su daljim upisima u sudskom registru nastavili subjektivitet. Osim toga, nesporno je da su redovni sudovi ocijenili i dokaze koje je predložio apelant i dali obrazloženje zašto ti dokazi ne mogu voditi drugačijem zaključku, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su u postupku nesporno ocijenjeni svi dokazi koji su izvedeni u toku postupku, te je data ocjena dokaza koja se ne doima proizvoljnom, nego u skladu sa izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama.
43. Nakon što je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca i protivtužbene zahtjeve tuženih i utvrdio da su tužilac i tuženi pravni sljednici Željezničkog preduzeća sa vlasničko-osnivačkim – upravljačkim pravima u Željezničkom preduzeću od po 1/4 ili 25%. Navedenu odluku Okružnog suda je potvrdio Viši sud u žalbenom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, u suštini, utvrdili da su organizacione jedinice Željezničkog preduzeća bile i organizacione jedinice radne organizacije pod nazivom Građevinsko željezničko preduzeće Sarajevo, koje je kasnijim transformacijama mijenjalo oblik i naziv, te da su tužilac i tuženi dokazali da su nastali od tih organizacionih jedinica. Osim toga, Viši sud je ukazao i da provedeni dokazi potvrđuju da tuženi egzistiraju kao posebni pravni subjekti i da nije došlo do promjena kroz sudski registar u vezi sa spajanjem organizacione jedinice u Beogradu, Doboju i Zenici, jer su one nastavile da egzistiraju kao posebni pravni subjekti. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovima navodima, ocijenili njegove prigovore koji se odnose na aktivnu i pasivnu legitimaciju, presuđenu stvar i učešće drugotuženog u postupku o čemu su dali opširna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim, već u skladu sa relevantnim odredbama ZPP. U pogledu apelantovih navoda kojima se ukazuje da tužilac i tuženi predmetnim postupkom nastoje ostvariti suvlasništvo nad apelantovom imovinom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ocijenili i odbili kao neosnovane te navode, postupajući u skladu sa članom 2. ZPP i obavezom suda da odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
44. U pogledu apelacionih navoda o objektivnoj pristrasnosti redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već da se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim ovog paušalnog navoda, nije obrazložio ove navode, niti je ponudio dokaze koji bi ukazivali na objektivnu pristrasnost redovnih sudova, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bili pristrasni. S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te smatra da su ti navodi neosnovani.
45.majući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju ovih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da su tužilac i tuženi pravni sljednici Željezničkog preduzeća sa vlasničko-osnivačkim
– upravljačkim pravima u Željezničkom preduzeću od po 1/4 ili 25%, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, predsjednik Mato Tadić i sutkinja Valerija Galić su dali izjave o neslaganju sa odlukom većine.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić