Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-972/20 („SBERBANK“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-972/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 972/20, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Sberbank a.d. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 I 011080 19 Gž 3 od 6.
decembra 2019. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Sberbank a.d. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 I 011080 19 Gž 3 od 6. decembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 I 011080 13 I 2 od 3. aprila 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 I 011080 19 Gž 3 od 6. decembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 I 011080 13 I 2 od 3. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Zorice Stupar, Mladena Zorića i Zorana Vukojevića (u daljnjem tekstu: izvršenici) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenici (Mladen Zorić i Zoran Vukojević) su u periodu od 30. juna do 16. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok izvršenik Zorica Stupar u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Volksbank a.d Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) je 22. februara 2012. godine, na osnovu vjerodostojne isprave – trasirane mjenice bez protesta izdate od izvršenika kao trasanta, odnosno trasata/akceptanta, Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika.
6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 76 0 I 011080 12 I od 10. maja 2012. godine dozvolio predloženo izvršenje na nepokretnostima izvršenika i istovremeno na pokretnim stvarima izvršenika.
7. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Osnovni sud je donio zaključak od 24. avgusta 2012. godine kojim je odgođeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 10. maja 2012. godine, te je određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. vRješenjem Okružnog suda od 6. septembra 2013. godine uvažena je apelantova žalba, zaključak Osnovnog suda od 24. augusta 2012. godine ukinut i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio rješenje od 5. decembra 2013. godine kojim je odbijen kao neosnovan prigovor izvršenika, slijedom čega je rješenje o izvršenju od 10. maja 2012. godine u cijelosti održano na snazi.
9. Protiv navedenog rješenja izvršenici su izjavili žalbu 18. decembra 2013. godine.
10. Apelant je podneskom Osnovnom sudu od 30. aprila 2015. godine djelimično povukao prijedlog za izvršenje u pogledu određenih nekretnina.
11. Nakon toga Okružni sud je 18. maja 2015. godine vratio predmetni spis Osnovnom sudu radi postupanja po apelantovom podnesku o djelimičnom povlačenju prijedloga na određenoj nekretnini.
12. Osnovni sud je rješenjem od 19. maja 2015. godine djelimično obustavio izvršenje samo na određenim nepokretnostima (u skladu sa apelantovim prijedlogom), te istovremeno odredio da se izvršenje u preostalom dijelu nastavlja, te je naloženo brisanje zabilježbe rješenja o izvršenju na navedenoj nepokretnosti u zemljišnoknjižnim evidencijama, nakon čega je predmetni spis dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja po žalbi.
13. Okružni sud je rješenjem od 9. oktobra 2015. godine odbio žalbu izvršenika i potvrdio rješenje prvostepenog suda od 5. decembra 2013. godine.
14. Zaključkom Osnovnog suda od 23. marta 2017. godine zakazano je prvo ročište za prodaju nepokretnosti izvršenika putem usmenog javnog nadmetanja za 4. maj 2017. godine. Nakon što nije uspjela prva prodaja nekretnina (jer nije pristupio nijedan kupac), Osnovni sud je održao drugu prodaju 31. avgusta 2017. godine na kojoj su predmetne nepokretnosti koje su predmet prodaje prodate apelantu kao jedinom i najpovoljnijem ponuđaču.
15. Osnovni sud je 26. septembra 2017. godine donio rješenje o dosudi nekretnina.
16. Nakon toga Osnovni sud je 28. februara 2018. godine donio rješenje o djelimičnom namirenju.
17. Odlučujući o žalbi izvršenika protiv rješenja o djelimičnom namirenju, Osnovni sud je donio rješenje od 6. juna 2018. godine kojim je žalbu odbacio kao neblagovremenu.
18. Zaključkom Osnovnog suda od 3. jula 2018. godine sud je konstatovao da se izvršenje određeno na nepokretnostima izvršenika smatra sprovedenim, te je istovremeno pozvan apelant da se izjasni da li predlaže nastavak izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika.
19. Apelant je podneskom od 26. jula 2018. godine predložio da sud nastavi izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, nakon čega je sudski izvršilac prema zapisnicima od 10. i 15. oktobra 2018. godine konstatovao da kod izvršenika nisu nađene pokretne stvari koje mogu biti predmet zapljene o čemu je apelant uredno obaviješten zaključkom suda od 18. oktobra 2018. godine, te istovremeno pozvan da u zakonskom roku od tri mjeseca predloži ponovno sprovođenje zapljene uz upozorenje na posljedice iz člana 125 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
20. Apelant je podneskom od 21. januara 2019. godine predložio ponovnu zapljenu uz prijedlog za utvrđivanje dužnikove imovine, nakon čega je sudski izvršilac, prema zapisnicima o nesprovođenju pljenidbe od 28. marta i 1. aprila 2019. godine, konstatovao da kod izvršenika u ponovnom pokušaju zapljene nisu nađene pokretne stvari koje bi mogle biti predmet pljenidbe.
21. Rješenjem Osnovnog suda broj 76 0 I 011080 13 I 2 od 3. aprila 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za utvrđivanje dužnikove imovine, te je istovremeno obustavljeno izvršenje dozvoljeno rješenjem od 10. maja 2012. godine.
22. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 76 0 I 011080 19 Gž 3 od 6. decembra 2019. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
23. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, te da je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju od 10. maja 2012. godine odredio izvršenje na nepokretnostima i pokretnim stvarima izvršenika. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nakon sprovedenog postupka izvršenja na predloženim nepokretnostima 3. jula 2018. godine sud donio zaključak kojim se izvršenje na nepokretnostima smatra sprovedenim, te je apelant pozvan da se izjasni o nastavku izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika. Okružni sud je naveo da je apelant podneskom od 26. jula 2018. godine predložio nastavak izvršnog postupka sprovođenjem izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika, te je nakon obavijesti suda o bezuspješnom prvom pokušaju zapljene pokretnih stvari izvršenik podneskom od 21. januara 2019. godine predložio sudu ponovnu zapljenu pokretnih stvari izvršenika i ujedno stavio prijedlog da sud shodno članu 37 stav 2 ZIP-a naloži Poreskoj upravi RS, Centralnom registru hartija od vrijednosti a.d. Banja Luka, kao i poslovnim bankama (ukupno 27 nabrojanih) da dostave sudu podatke kojima raspolažu radi utvrđivanja dužnikove imovine. Okružni sud je istaknuo da je prvostepenim rješenjem apelantov prijedlog za dostavljanje traženih podataka sud odbio, a postupak izvršenja obustavio s pozivom na odredbe člana 37 stav 1 i člana 125 stav 3 ZIP-a. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 37 ZIP-a propisano da tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke. U tom smislu Okružni sud je pojasnio da bi sud usvojio prijedlog tražioca izvršenja za utvrđivanje izvršenikove imovine, potrebno je da se radi o prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi i da je tražilac izvršenja učinio vjerovatnim da nije bio u mogućnosti da pribavi podatke o imovini izvršenika. Slijedom navedenog, ZIP uslovljava primjenu navedenog člana, te samo u situaciji da je izvršni postupak pokrenut na osnovu izvršne isprave i da se tražilac izvršenja obraćao nadležnom organu, te da nije dobio tražene podatke, postoji obaveza suda da sprovede postupak koji je propisan odredbom člana 37 ZIP-a i utvrdi dužnikovu imovinu u skladu sa zahtjevom tražioca izvršenja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, suprotno apelantovom stajalištu, stav 2 člana 37 ZIP, kojim je propisano da se ovakav zahtjev može istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo, ne može se posmatrati odvojeno od stava 1 koji se odnosi samo na izvršnu ispravu, te se iz te odredbe ne može crpiti pravo tražioca izvršenja da na osnovu vjerodostojne isprave traži utvrđivanje dužnikove imovine. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu vjerodostojne isprave, Okružni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi da prvostepeni sud udovolji apelantovom prijedlogu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da u konkretnom slučaju pobijane odluke, prije svega,, nisu dale jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumente na osnovu kojih su donesene, odnosno stavovi izneseni u tim odlukama nisu adekvatno i precizno obrazloženi, te obiluju kontradiktornostima i proizvoljnom primjenom prava čime se išlo direktno na njegovu štetu. U tom smislu ističe da sud, osim poziva na odredbe člana 37 st. 1 i 2 ZIP-a, nigdje ne obrazlaže zašto je njegov prijedlog za utvrđivanje izvršenikove imovine neosnovan. Naglašava da je postupak utvrđivanja dužnikove imovine propisan članom 37 ZIP-a. Smatra da su u pobijanim rješenjima nepravilno primijenjene odredbe ZIP-a i nepravilno je ograničenje iz stava 1 člana 37 primijenjeno i uz pravo iz stava 2 istog člana, te da je upitna ovakva restriktivna primjena ograničenja iz člana 37 stav 1 ZIP-a, odnosno da sud odbije prijedlog samo zato što je prijedlog bio podnesen na temelju vjerodostojne isprave.
26. Osim toga, apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, čije izvršenje je dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 10. maja 2012. godine, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
27. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, te smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja se poziva u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Osnovni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, istaknuvši da je predmetni izvršni postupak pravosnažno okončan, te da je postupao u skladu sa odredbama ZIP-a, u vezi sa Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u pogledu trajanja postupka i propisanih rokova za preduzimanje svih radnji.
29. Izvršenici (Mladen Zorić i Zoran Vukojević) su naveli da nisu osnovani apelacioni navodi vezani za nedostatke u obrazloženju osporenih akata s obzirom da je očigledno da se apelant pogrešno pozvao na citirane zakonske odredbe, te je sud kako u prvostepenoj, tako i u drugostepenoj odluci samo to i obrazložio. Osim toga, podnošenje zahtjeva sudu radi utvrđivanja dužnikove imovine nije dopušteno jer je izvršni postupak pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave, a ne na osnovu izvršne isprave. V.Relevantni propisi
30. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 5. stav 1.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 37. st. 1. i 2.
(1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica odnosno upravnih i drugih organa i organizacija, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
(2) Ovakav zahtjev se može istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.
Bezuspješan pokušaj zapljene Član 125. stav (3) (3) Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2. ovog člana ne predloži ponovno sprovođenje zapljene, ili ako se ni pri ponovnoj zapljeni ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 76 0 I 011080 19 Gž 3 od 6. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 23. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu vjerodostojne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).
a) U odnosu na osporene odluke
39. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
41. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenim rješenjem Okružnog suda, obustavljeno izvršenje dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 10. maja 2012. godine pri čemu su se redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka pozvali na relevantne odredbe člana 37 i člana 125 stav 3 ZIP-a. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je u konkretnom slučaju apelant prijedlog za izvršenje podnio na osnovu vjerodostojne isprave. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u obrazloženju osporenog rješenja, zaključio da nisu ispunjeni uslovi da prvostepeni sud udovolji apelantovom prijedlogu za nastavak izvršnog postupka sprovođenjem izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao na odredbu člana 37 stav 1 ZIP-a kojom je propisano da „tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju, zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke“. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto je obustavljen predmetni izvršni postupak, te da je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2416/15 (kojom je obuhvaćena apelacija broj AP-347/16) od 28. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Naime, u rješenju osporenom apelacijom broj AP-347/16 Okružni sud u Istočnom Sarajevu je, između ostalog, istakao „da je izvršenje u konkretnom slučaju određeno na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave u smislu odredbe člana 29 Zakona o izvršnom postupku, te kako se postupanje suda u primjeni odredbe člana 37 navedenog zakona prije svega temelji na izvršnoj ispravi, a ne na vjerodostojnoj ispravi, to je suprotno žalbenim navodima apelanta pravilan zaključak prvostepenog suda kojim je odbio zahtjev apelanta za utvrđivanje dužnikove imovine, odnosno pravilno je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 37 stav 1 Zakona o izvršnom postupku“. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio „da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata“. Dovodeći navedenu praksu u vezu sa obrazloženjem Okružnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
42. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu procesnog prava na njegovu štetu. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih rješenja sa odredbama propisa na koje su se Osnovni i Okružni sud pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
43. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud primjećuje da je predmetni izvršni postupak započeo 22. februara 2012. godine podnošenjem prijedloga za izvršenje od apelantovog pravnog prednika, te da je okončan rješenjem Okružnog suda od 6. decembra 2019. godine. Dakle, relevantni period trajanja predmetnog postupka koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi sedam godina i devet mjeseci.
Analiza dužine trajanja izvršnog postupka
45. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode (član 5 ZIP-a). U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
46. Analizirajući ponašanje Osnovnog i Okružnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju 10. maja 2012. godine, tri mjeseca nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, nakon čega je odlučujući o prigovoru izvršenika, nakon tri mjeseca, donio zaključak od 24. avgusta 2012. godine kojim je odgođeno izvršenje, te je određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, nakon jedne godine, donio rješenje od 6. septembra 2013. godine kojim je uvažena apelantova žalba, zaključak Osnovnog suda od 24. avgusta 2012. godine ukinut i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, da bi u ponovnom postupku Osnovni sud, nakon tri mjeseca, donio rješenje od 5. decembra 2013. godine kojim je odbijen kao neosnovan prigovor izvršenika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su izvršenici protiv navedenog rješenja izjavili žalbu 18. decembra 2013. godine o kojoj Okružni sud nije odlučio (u periodu od jedne godine i četiri mjeseca) sve do 30. aprila 2015. godine, kada je apelant Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je povukao prijedlog za izvršenje u pogledu određenih nekretnina, nakon čega je Okružni sud 18. maja 2015. godine vratio predmetni spis Osnovnom sudu radi postupanja po apelantovom podnesku o djelimičnom povlačenju prijedloga na određenoj nekretnini. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud donio rješenje nakon jednog dana (19. maja 2015. godine) kojim je djelimično obustavio izvršenje samo na određenim nepokretnostima, te istovremeno odredio da se izvršenje u preostalom dijelu nastavlja, dok je Okružnom sudu trebalo pet mjeseci da odluči o žalbi izvršenika (9. oktobra 2015. godine), kada je donio rješenje kojim je odbio žalbu izvršenika i potvrdio rješenje prvostepenog suda od 5. decembra 2013. godine. Ustavni sud zapaža da je u daljnjem toku postupka Osnovni sud nakon jedne godine i pet mjeseci (23. marta 2017. godine) zaključkom zakazao prvo ročište za prodaju nepokretnosti izvršenika putem usmenog javnog nadmetanja za 4. maj 2017. godine, a zatim, nakon što prva nije uspjela, nakon tri mjeseca, i drugu prodaju 31. avgusta 2017. godine na kojoj su predmetne nepokretnosti prodane apelantu, nakon čega je Osnovni sud u narednih nekoliko mjeseci donio rješenje o dosudi tih nekretnina apelantu (26. septembra 2017. godine), kao i rješenje o djelimičnom namirenju (28. februara 2018. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o žalbi izvršenika protiv rješenja o djelimičnom namirenju, donio rješenje nakon četiri mjeseca (6. juna 2018. godine) kojim je žalbu odbacio kao neblagovremenu, dok je nakon mjesec dana (3. jula 2018. godine) donio zaključak kojim je konstatovao da se izvršenje određeno na nepokretnostima izvršenika smatra sprovedenim, te je istovremeno pozvan apelant da se izjasni da li predlaže nastavak izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika. Ustavni sud zapaža da je apelant postupio po nalogu suda u roku od nekoliko dana, te 26. jula 2018. godine predložio da sud nastavi izvršenje na pokretnim stvarima, nakon čega je sudski izvršilac, prema zapisnicima održanim nakon tri mjeseca (10. i 15. oktobra 2018. godine), konstatovao da kod izvršenika nisu nađene pokretne stvari koje mogu biti predmet zapljene. Ustavni sud zapaža da je apelant ponovo postupio po nalogu suda, te 21. januara 2019. godine predložio ponovnu zapljenu uz prijedlog za utvrđivanje dužnikove imovine, nakon čega je sudski izvršilac, prema zapisnicima o nesprovođenju pljenidbe održanim nakon tri mjeseca (28. marta i 1. aprila 2019. godine), konstatovao da kod izvršenika u ponovnom pokušaju zapljene nisu nađene pokretne stvari koje bi mogle biti predmet pljenidbe. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon nekoliko dana (3. aprila 2019. godine) donio rješenje kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za utvrđivanje dužnikove imovine, a koje rješenje je u žalbenom postupku potvrdio Okružni sud rješenjem koje je donio nakon osam mjeseci (6. decembra 2019. godine).
47. Analizirajući, sa druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Iz navedenog proizilazi da se dužina predmetnog izvršnog postupka koji je zakonom propisan kao hitan, a koji je trajao sedam godina i devet mjeseci, u cijelosti može staviti na teret Osnovnom i Okružnom sudu, za šta nisu dali opravdanje koje bi moglo uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud nalazi da Osnovni sud i Okružni sud nisu, u skladu sa svojim pozitivnim obavezama, djelotvorno i ekonomično preduzimali raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, te da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
48. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju apelant kao pravno lice nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4870/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
49. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena procesnog prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je izvršni postupak povodom apelantovog prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, koji je okončan obustavom postupka, trajao sedam godina i devet mjeseci iako se izvršni postupak smatra postupkom hitne prirode, pri čemu se dužina postupka u cijelosti može staviti na teret Osnovnom i Okružnom sudu koji su propustili da djelotvorno kontrolišu postupak.
51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava na štetu apelanta, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić