Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-974/20 (S. K.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-974/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 974/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Silvana Klammer, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela Silvana Klammer protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 K 024662 19 Kvlz od 19. decembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 K 024662 19 Kž od 8. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 K 024662 16 K od 11. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Silvana Klammer (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijela je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 K 024662 19 Kvlz od 19. decembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 K 024662 19 Kž od 8. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 K 024662 16 K od 11. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 29. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore u periodu od 10. do 26. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 K 024662 16 K od 11. oktobra 2018. godine apelantkinja je proglašena krivom da je na način, u vrijeme i u mjestu opisanom u izreci presude učinila krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje joj je izrečena uslovna osuda, kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 60 dana, a istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelantkinja u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom proglašen je krivim i drugooptuženi N. J. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410 stav 1 KZRS za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 120 dana, a istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko drugooptuženi u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Drugooptuženom je izrečena i mjera bezbjednosti – zabrana upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca računajući od dana pravosnažnosti presude.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnicu broj T13 O KT 0029218 15 od 28. jula 2016. godine protiv apelantkinje i drugooptuženog zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS u odnosu na apelantkinju, odnosno krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410 stav 1 KZRS u odnosu na drugooptuženog. Međutim, Osnovni sud je naveo da je, prije potvrđivanja optužnice, dostavljena precizirana optužnica Okružnog tužilaštva broj T13 O KT 0029218 15 od 4. avgusta 2016. godine u kojoj je izmijenjen blanketni propis koji se u dispozitivu navodi, dok ostali činjenični i pravni navodi optužnice nisu mijenjani, kao ni pravna kvalifikacija predmetnih krivičnih djela. Osnovni sud je naveo da je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu 4. avgusta 2016. godine, apelantkinja i drugooptuženi su se na ročištu o izjašnjenju o krivici izjasnili da nisu krivi za izvršenje krivičnog djela koje im je optužnicom stavljeno na teret, a nakon čega je zakazan glavni pretres. Osnovni sud je, dalje, naveo da je glavni pretres održan 30. maja 2018. godine, te nastavljen 27. avgusta i 8. oktobra 2018. godine, te da je tužilac na početku glavnog pretresa ostao pri činjeničnim i pravnim navodima iz optužnice od 4. avgusta 2016. godine, kao i pri prijedlogu za provođenje dokaza koji su navedeni u toj optužnici. Osnovni sud je, dalje, naveo da je tužilac na pretresu od 8. oktobra 2018. godine, na osnovu člana 290 (sud je omaškom naveo član 29 umjesto člana 290) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) izvršio izmjenu optužnice od 4. avgusta 2016. godine tako što je u činjeničnom dijelu izmijenio blanketni propis, odnosno precizirao odredbe Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS) koje su u štetnom događaju prekršili apelantkinja i drugooptuženi, dok pravnu kvalifikaciju nije mijenjao, kao ni ostale činjenične navode iz optužnice. Osnovni sud je naveo da je dozvolio ovakvu izmjenu – preciziranje optužnice, kao i da odbrana apelantkinje i drugooptuženog nije zahtijevala dodatno vrijeme za izjašnjenje po „preciziranoj optužnici“, te je i u pogledu „izmijenjene optužnice“ negirana krivica apelantkinje i drugooptuženog.
7. U pogledu inkriminisanog događaja, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je predmetnog dana apelantkinja upravljala vozilom tako što je na raskrsnici lokalnog puta, koji vodi iz mjesta Devetine (a kojim putem se do nailaska na raskrsnicu kretala), skretala ulijevu stranu u smjeru Klašnica, dok je drugooptuženi upravljao vozilom magistralnim putem u pravcu Prnjavora iz Klašnica, pod dejstvom određene količine alkohola u krvi, te brzinom koja je veća od ograničenja. Nadalje je nesporno da se dogodila saobraćajna nezgoda tako što je na sredini kolovoza, na raskrsnici navedenog lokalnog i magistralnog puta, došlo do kontakta vozila apelantkinje i drugooptuženog uslijed čega su drugooptuženi i suvozač u njegovom vozilu D. S. (u daljnjem tekstu: oštećeni) zadobili teške tjelesne povrede, dok je apelantkinja zadobila laku tjelesnu povredu. Osnovni sud je naveo da je između apelantkinje i drugooptuženog sporno ko je kriv za predmetnu saobraćajnu nezgodu, te da apelantkinjina odbrana tvrdi da apelantkinja nije kriva jer se nije uključivala na put s pravom prvenstva, pa nije imala obavezu propuštanja vozila koja su se kretala magistralnim putem, navodeći da je drugooptuženi skrivio saobraćajnu nezgodu uslijed neprilagođene brzine i uticaja alkohola. S druge strane, dokazi optužbe su usmjereni na dokazivanje krivice i apelantkinje i drugooptuženog, i to u odnosu na apelantkinju da je kao učesnik u javnom saobraćaju postupila suprotno odredbi člana 36 stav (1) ZOBS-a.
8. Osnovni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 295 stav 2 ZKPRS, u vezi sa članom 15 (sud je omaškom naveo član 13 umjesto člana 15) ZKPRS, pažljivom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi (detaljno navedeni na stranicama 3 i 4 presude) došao do zaključka da rezultati cjelokupnog dokaznog postupka daju pouzdan osnov za utvrđenje da su apelantkinja i drugooptuženi učinili krivična djela koja im se potvrđenom optužnicom, odnosno optužnicom koja je precizirana 8. oktobra 2018. godine na glavnom pretresu u dijelu oznake prekršenog blanketnog propisa stavljaju na teret.
9. Osnovni sud je naveo da je optužba predložila izvođenje dokaza saslušanjem vještaka odgovarajuće struke s ciljem dokazivanja protivpravnosti postupanja apelantkinje i drugooptuženog u vezi sa štetnim događajem. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaz vještakinje V. B., specijaliste opšte medicine, koja je utvrdila da apelantkinja u momentu nastanka štetnog događaja nije bila pod uticajem alkohola, dok je drugooptuženi bio pod uticajem alkohola u stanju srednjeg stadija pijanstva. Osnovni sud je, dalje, naveo da je provedeno vještačenje po vještacima saobraćajne struke kako bi se utvrdio uzrok nastanka saobraćajne nezgode, i to po vještaku M. R., predloženom od optužbe, i vještacima V. S. i R. D., predloženim od odbrane apelantkinje i drugooptuženog. Osnovni sud je naveo da je vještak M. R. potvrdio da je prilikom izrade nalaza i mišljenja na raspolaganju imao kompletan spis, te da je utvrdio da je do saobraćajne nezgode došlo zbog propusta oba učesnika. Naime, vještak M. R. je utvrdio da se apelantkinja vozilom uključivala sa sporednog puta na put s pravom prvenstva, te da je bila dužna da se uvjeri da tu radnju može izvršiti bezbjedno, ne ugrožavajući kretanje vozila koja se kreću putem s pravom prvenstva, pa je zaključio da je apelantkinjin propust u direktnoj vezi s nastankom saobraćajne nezgode jer do nezgode ne bi ni došlo da je ona odustala od te radnje i propustila sva vozila koja su se kretala magistralnim putem. Nadalje, vještak M. R. je utvrdio da se propust drugooptuženog ogleda u brzini kretanja vozila kojim je upravljao, kao i u činjenici započinjanja radnje prelaska vozila na lijevu saobraćajnu traku, a da se prethodno nije uvjerio da radnju može izvršiti bez ugrožavanja ostalih učesnika u saobraćaju. Osnovni sud je naveo da je iskazu vještaka M. R. u potpunosti poklonio vjeru s obzirom na to da je vještak u konkretnom slučaju na objektivan i nepristrasan način iznio svoje stručno mišljenje o okolnostima nastanka štetnog događaja, pri čemu njegov nalaz nije suštinski drugačiji, niti suprotan nalazu i mišljenju vještaka odbrane budući da su svi istovjetni u pravno relevantnom dijelu – da se drugooptuženi magistralnim putem kretao brzinom većom od 80 km/h, što su utvrdila tri saobraćajna vještaka, da se apelantkinja na magistralni put uključivala s raskrsnice iz pravca lokalnog puta, te da je uslijed naleta vozila drugooptuženog na vozilo apelantkinje došlo do saobraćajne nezgode budući da je drugooptuženi pokušao s lijeve strane vozilom zaobići prepreku na kolovozu – apelantkinjino vozilo. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da nalaz i mišljenje te iskaz vještaka V. S., angažovanog od apelantkinjine odbrane, nije prihvatio u dijelu tumačenja da se u odnosu na apelantkinju trebalo primijeniti pravilo desne strane. Naime, Osnovni sud je naveo da je u tom dijelu nalaz kontradiktoran nalazu i iskazu vještaka M. R., te odredbama člana 36 stav (1) i člana 49 stav (2) ZOBS-a, koje obavezuju apelantkinju da kao učesnik u javnom saobraćaju prilikom skretanja na raskrsnici ulijevo propusti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, na raskrsnici zadržava pravac svog kretanja, odnosno obavezuju učesnika u saobraćaju da radnju uključenja na put može preduzeti samo ako se prethodno uvjeri da takvu radnju može učiniti bezbjedno po ostale učesnike u saobraćaju.
10. S obzirom na to da su nalazi vještaka suprotni u dijelu koji se odnosi na tumačenje materijalnog propisa – ZOBS-a, Osnovni sud je naveo da je, nezavisno od tumačenja vještaka o načinu primjene odredbi ZOBS-a, na objektivne činjenice primijenio važeći materijalni propis s ciljem utvrđenja da li u nesporno preduzetim i dokazanim radnjama apelantkinje i drugooptuženog ima protivpravnosti i suprotnosti u odnosu na materijalni propis, te da li su njihovi propusti u uzročno-posljedičnoj vezi s određenim posljedicama. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je cijeneći sadržaj dokaznog supstrata optužbe koji u cjelini stvara ubjedljivu sliku uzroka i posljedica štetnog događaj i primjenom odredbi člana 36 stav (1) i člana 49 stav (2) ZOBS-a utvrdio da je apelantkinja iz nehata (svjesni nehat) učinila predmetno krivično djelo s obzirom na to da je bila svjesna da se uključuje na magistralni put s lokalnog puta, te, iako je na određenoj udaljenosti uočila nailazak vozila drugooptuženog, odlučila je ipak preduzeti radnju skretanja ulijevo i uključenja na magistralni put jer je olako držala da zabranjena posljedica (saobraćajna nezgoda) neće nastupiti, odnosno da će je moći spriječiti dovršavanjem započete radnje. Osnovni sud je naveo da ne smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti pravilo desne strane budući da se drugooptuženi kretao magistralnim putem, te je tokom vožnje zadržao pravac kretanja bez namjere skretanja, za razliku od apelantkinje koja je iz pravca lokalnog puta promijenila smjer kretanja i imala namjeru da se uključi na magistralni put. Naime, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja mogla odustajanjem ili odlaganjem skretanja ulijevo sačekati prolazak vozila kojim je upravljao drugooptuženi i tako izbjeći saobraćajnu nezgodu, ali to nije učinila (što potvrđuje iskaz oštećenog, drugooptuženog i svjedoka N. O.). S druge strane, drugooptuženi je odlučio voziti pod dejstvom alkohola, većom brzinom od dozvoljene, te je preduzeo radnju izmicanja ulijevo, uslijed čega je došlo do nastanka saobraćajne nezgode. Osnovni sud je zaključio da je riječ o podijeljenoj odgovornosti učesnika u nastanku štetnog događaja, pri čemu je odgovornost drugooptuženog veća jer je vozio pod uticajem alkohola, većom brzinom i nije se pridržavao obaveze kretanja desnom kolovoznom trakom.
11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je cijenio činjenicu da su svi saslušani svjedoci, drugooptuženi, pa i vještaci saobraćajne struke, ukazali na činjenicu postojanja stuba vertikalnog saobraćajnog znaka na predmetnoj raskrsnici iz pravca Devetine prema magistralnom putu, iako taj „znak“ nije imao dio table s upozorenjem obaveznog zaustavljanja ili opasnosti. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je prilikom skretanja ulijevo na toj raskrsnici učesnik u saobraćaju morao postupiti s posebnom pažnjom i radnju skretanja preduzeti na ranije opisan način, te da u tom smislu postojanje znaka stop u svakom slučaju ne bi bilo od uticaja na odluku suda, već bi samo potvrdilo apelantkinjinu obavezu da propusti sva vozila koja joj nailaze s lijeve strane, kakvu je obavezu sud ionako utvrdio.
12. Imajući u vidu sve izneseno, Osnovni sud je naveo da je van svake sumnje utvrdio da su apelantkinja i drugooptuženi učinili predmetna krivična djela cijeneći izjave oštećenog, drugooptuženog, svjedoka te vještaka, kao i materijalne dokaze koji su priloženi u spis i koji kao takvi nisu protivrječni jedni drugima, nego stvaraju uvjerljivu sliku samog kritičnog događaja.
13. Presudom Okružnog suda broj 78 0 K 024662 19 Kž od 8. maja 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantkinje i drugooptuženog i potvrđena je prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelantkinja neosnovano prigovara da su pred prvostepenim sudom egzistirale dvije optužnice, te da iz tih razloga nije pravilno poučena o svojim pravima. Okružni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnicu 28. jula 2016. godine, a da je u uvodu prvostepene presude navedeno da je prvostepeni sud odlučivao o optužnici od 4. avgusta 2016. godine. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 247 ZKPRS propisano da tužilac može povući optužnicu bez prethodnog odobrenja suda do njenog potvrđivanja, te da je takva situacija bila i u konkretnom predmetu. Naime, Okružni sud je naveo da je tužilac, nakon što je uočio određene greške u izreci prve optužnice, reagovao prije njenog potvrđivanja i dostavio drugu optužnicu pod istim brojem, po kojoj optužnici je i vođen prvostepeni postupak, a činjenični opis u osnovi obje optužnice je neizmijenjen i odnosi se na (predmetnu) saobraćajnu nezgodu. Okružni sud je naveo da je apelantkinja bila upoznata sa odredbama ZKPRS koje se odnose na optuženo lice jer se u Kps fazi nesumnjivo izjasnila na navode optužnice od 4. avgusta 2016. godine, a data su joj upozorenja kao optuženoj i u fazi vođenja glavnog pretresa.
15. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze, u skladu s odredbama člana 295 stav 2 ZKPRS, te da je izveo pravilan zaključak kada je apelantkinju i drugooptuženog proglasio krivim za predmetnu saobraćajnu nezgodu. Okružni sud je naveo da je za takav zaključak prvostepena presuda dala detaljne i argumentovane razloge, opredjeljujući se za nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke M. R., te da je dala razloge zbog čega se prihvata taj nalaz, a zbog čega nije moguće prihvatiti nalaze vještaka V. S. i D. R., a koje razloge kao valjane u cijelosti prihvata i taj sud i apelantkinju upućuje na njih. Okružni sud je naveo da su u nalazu i mišljenju vještaka M. R. detaljno opisani propusti oba učesnika u saobraćajnoj nezgodi, na osnovu kojih je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o postojanju odgovornosti oba učesnika. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantkinja neosnovano tvrdi da se u konkretnom predmetu trebalo primijeniti pravilo desne strane i na toj činjenici zasniva tvrdnju da je isključivi krivac za nastanak predmetne saobraćajne nezgode drugooptuženi. Okružni sud je naveo da je tačno da nijednom izričitom odredbom ZOBS-a nije propisano da je u konkretnoj situaciji magistralni put put s pravom prvenstva. Međutim, imajući u vidu da se apelantkinja na magistralni put uključivala s lokalnog, sporednog puta, Okružni sud je naveo da je sudska praksa u brojnim odlukama zauzela stav da je u takvoj situaciji učesnik u saobraćaju (koji se uključuje na magistralni put s lokalnog puta) u obavezi da zaustavi vozilo i uvjeri se da radnju uključivanja na magistralni put može preduzeti bezbjedno po sebe i druge učesnike u saobraćaju. Okružni sud je naveo da je upravo na tim činjenicama baziran i nalaz vještaka M. R., a suprotan stav zauzima vještak V. S. i zastupa tezu da je u konkretnoj situaciji bilo mjesta primjeni pravila desne strane, iako je na osnovu brojnih dokaza, a što ni apelantkinjina odbrana ne spori, utvrđeno da se apelantkinja uključivala sa sporednog puta na magistralni put.
16. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno potpuno i pravilno, a da žalbe samo paušalno osporavaju činjenična utvrđenja i svaka iz svog ugla posmatranja analizira predmetnu saobraćajnu nezgodu i izvlači zaključke koji pogoduju njihovim branjenicima. Prema tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetna saobraćajna nezgoda rezultat kršenja odredaba ZOBS-a, i to u odnosu na apelantkinju odredbe člana 36 stav 1 ZOBS-a, te da su apelantkinja i drugooptuženi učinili krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS (apelantkinja), odnosno krivično djelo iz člana 410 stav 1 KZRS (drugooptuženi).
17. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 K 024662 19 Kvlz od 19. decembra 2019. godine apelantkinjin zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen kao neosnovan.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantkinja povredu prava na odbranu zasniva na tvrdnji da je tužilac u toku postupka tri puta mijenjao optužnicu tako da egzistiraju tri optužnice, ali da je sud odluku mogao donijeti isključivo na osnovu konačno izmijenjene optužnice (od 8. oktobra 2018. godine), zbog čega se u uvodnom dijelu prvostepene presude nije mogao pozivati na drugu optužnicu. Imajući u vidu izneseno, apelantkinja smatra da presuda nije donesena po konačno izmijenjenoj optužnici, a što je rezultiralo povredom prava na odbranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio da je tužilac, prema odredbi člana 247 stav 1 ZKPRS, iskoristio svoje pravo i prije potvrđivanja optužnice povukao optužnicu bez prethodnog odobrenja suda, te je podigao novu (drugu) optužnicu, koju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje, a u pogledu koje se apelantkinja izjasnila da nije kriva. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužilac na glavnom pretresu 8. oktobra 2018. godine, u smislu odredbe člana 290 ZKPRS, izmijenio optužnicu. Vrhovni sud je naveo da zakon ne postavlja ograničenja u pogledu broja mogućih izmjena, niti nužno pretpostavlja da je izmjeni optužnice prethodila izmjena sadržaja provedenih dokaza, ili pojavljivanje novih dokaza koji ukazuju na potrebu mijenjanja optužnice, nego se ta izmjena može zasnivati i na novoj tužiočevoj subjektivnoj ocjeni izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da izmjena optužnice na glavnom pretresu od 8. oktobra 2018. godine predstavlja jedinstvenu cjelinu s ranije potvrđenom optužnicom koja je navedena u uvodnom dijelu presude jer se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice, a između ranije optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost objektivnog identiteta optužnice, analogno članu 294 stav 1 ZKPRS. Dakle, Vrhovni sud je naveo da nema mjesta apelantkinjinoj tvrdnji da joj je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu jer se u uvodnom dijelu presude pozvao na ranije potvrđenu optužnicu, a u obrazloženju presude konstatovao da je tužilac na pretresu od 8. oktobra 2018. godine izvršio izmjenu optužnice tako što je u činjeničnom dijelu optužnice izmijenio blanketnu normu, odnosno precizirao odredbe ZOBS-a koje je u štetnom događaju prekršila apelantkinja.
19. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je zahtjevom za zaštitu zakonitosti kao osnov pobijanja pravosnažne presude označena i povreda Krivičnog zakona, bez preciziranja oblika te povrede, ali da iz obrazloženja proizlazi da se radi o povredi iz člana 312 stav 1 tačka a) ZKPRS – da djelo za koje je apelantkinja osuđena nije krivično djelo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja opširnom analizom dokaza podvrgava kritici pravilnost i potpunost činjeničnog stanja, vrši ocjenu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, dovodi ih u vezu sa saobraćajnom situacijom i izvodi zaključak da se ponašala u skladu s odredbama člana 49 stav (1) ZOBS-a, kojim je propisano prvenstvo prolaza vozila na osnovu pravila desne strane. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja kroz kritiku opravdanosti primjene odredbe člana 36 stav 1 ZOBS-a želi doći do toga da u njenim radnjama nema elemenata bića krivičnog djela za koje je osuđena. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je kršenje blanketne norme (član 36 stav (1) ZOBS-a) od apelantkinje u uzročnoj vezi s nastankom saobraćajne nezgode, te da iz prvostepene presude nesumnjivo proizlazi da se radnja izvršenja djela koja se apelantkinji stavlja na teret manifestuje u preduzimanju radnje skretanja ulijevo preduzete na način da se (apelantkinja) prethodno nije uvjerila da tu radnju može bezbjedno izvršiti – uključiti se na magistralni put, a što predstavlja kršenje pomenute blanketne norme. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da podneseni zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan jer povrede (krivičnog) zakona i povreda prava na odbranu, na koje se poziva apelantkinja, nisu učinjene. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je presuda Osnovnog suda donijeta na osnovu optužnice od 4. avgusta 2016. godine, kako je navedeno u uvodu te presude, iako je „konačna optužnica u predmetu“ optužnica od 8. oktobra 2018. godine i samo na osnovu nje je mogla biti donijeta presuda. Apelantkinja navodi da joj optužnica od 4. avgusta 2016. godine nije uručena prije izjašnjenja o krivici, da se na ročištu za izjašnjenje o krivici izjasnila na optužnicu od 28. jula 2016. godine, a da joj je optužnica od 4. avgusta 2016. godine uručena tek na ročištu za glavni pretres od 4. decembra 2017. godine. Apelantkinja ističe da ove navode potvrđuje zapisnik s ročišta održanog 4. decembra 2017. godine (zapisnik nije dostavljen uz apelaciju). Apelantkinja, dalje, navodi da se izjasnila na konačno izmijenjenu optužnicu, da je završna riječ odbrane data nakon konačno izmijenjene optužnice i da je u postupku iznosila odbranu na konačno izmijenjenu optužnicu. Takođe, apelantkinja navodi da je izmjenom optužnice, u pogledu odredbi ZOBS-a koje joj se stavljaju na teret, promijenjen i osnov inkriminacije, odnosno da joj je na teret stavljeno drugo krivično djelo. S obzirom na to da sudovi nisu donijeli presudu na osnovu konačno izmijenjene optužnice, nego na osnovu optužnice na koju se apelantkinja nije izjasnila, ona ističe da joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Nadalje, apelantkinja osporava utvrđenje sudova da put na koji se uključivala predstavlja magistralni put s pravom prvenstva, te ističe da odredbama ZOBS-a to nije propisano. U vezi s tim, apelantkinja ističe da su sudovi na činjenični opis predmetne saobraćajne nezgode primijenili pogrešne odredbe ZOBS-a, te navodi da je u konkretnoj situaciji ona imala pravo prvenstva prolaza s obzirom na to da na raskrsnici nije bilo saobraćajnog znaka i primjenjivalo se pravilo desne strane. Apelantkinja navodi da su sudovi svoju odluku zasnovali na sudskoj praksi u pogledu tvrdnje da magistralni put predstavlja put s pravom prvenstva, a da ona nije dužna poznavati sudsku praksu, nego zakonske propise. Osim toga, apelantkinja prigovara na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke M. R., smatra da je nepotpun, nejasan i kontradiktoran. Apelantkinja ističe da su u postupku provedena tri vještačenja po vještacima saobraćajne struke koji su dali različitu ocjenu iste situacije, te navodi da je sud bio u obavezi da obrazloži zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M. R., kao i da obrazloži zbog čega nije prihvatio nalaz vještaka V. S. kojeg je ona angažovala. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je jedino vještak V. S. uradio potpun, tačan i jasan nalaz i mišljenje i da je njegov nalaz trebalo da bude prihvaćen.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da argumenti iz apelacije dovode u pitanje primjenu blanketnih propisa i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, ali nije precizirano na koji način je došlo do povrede prava. Imajući u vidu da je pravilnost ocjene izvedenih dokaza diskreciono pravo suda, a prilikom davanja obrazloženja nije bilo proizvoljnosti i obrazloženje odgovara standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je naveo da se apelacijom pokušavaju osporiti činjenična utvrđenja redovnih sudova, da je taj sud u drugostepenoj presudi dao razloge zbog kojih je odbio apelantkinjinu žalbu, te da u cijelosti ostaje pri tim navodima. Okružni sud je naveo da smatra da apelantkinji nisu povrijeđena navedena prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Osnovni sud je istakao da je u pogledu apelantkinjinih navoda koji se odnose na potvrđenu optužnicu iz Kps faze već pisao izjašnjenje apelantkinjinom braniocu (izjašnjenje od 7. decembra 2017. godine), te da nijedan apelantkinjin navod koji se odnosi na Kps fazu nije osnovan, kako je detaljno navedeno u izjašnjenju koje je dostavljeno uz odgovor na apelaciju. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su tačni apelantkinjini navodi da je tužilac uredio optužnicu na glavnom pretresu, što su stranke prihvatile, a prvostepenom presudom je utvrđena apelantkinjina krivica za predmetno krivično djelo na način kako je određeno uređenom optužnicom od 8. oktobra 2018. godine. U pogledu ostalih navoda, Osnovni sud je istakao da ih neće obrazlagati jer se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje na osnovu kojeg je donesena presuda. Osnovni sud je naveo da apelacija nije osnovana, da je apelantkinji pružena mogućnost da koristi sva svoja prava, a posebno joj nije uskraćeno pravo na odbranu po optužnici koja je potvrđena i po kojoj je vođen krivični postupak. U izjašnjenju od 7. decembra 2017. godine, koje je dostavljeno uz odgovor na apelaciju i na koje se Osnovni sud pozvao, detaljno je navedena hronologija procesnih radnji koje je taj sud preduzimao u Kps fazi, te je, između ostalog, istaknuto da je 17. novembra 2016. godine održano ročište na koje je pristupila apelantkinja sa svojim braniocem, te da je apelantkinja na ročištu potvrdila da je primila optužnicu od 4. avgusta 2016. godine i izjasnila se da nije kriva po predmetnoj optužnici. Dalje, istaknuto je da je apelantkinjin branilac u dva navrata podneskom tražio kopiranje dokaza iz krivičnog postupka po optužnici od 4. avgusta 2016. godine, uvid u spis je vršio 3. oktobra i 17. novembra 2016. godine, te je prisustvovao na dva ročišta (održana 27. septembra i 17. novembra 2016. godine) koja su se vodila po optužnici od 4. avgusta 2016. godine, kako je i navedeno u zapisnicima, tako da su neosnovani navodi apelantkinjinog branioca, koje je iznio tek na glavnom pretresu, da nije zaprimio optužnicu od 4. avgusta 2016. godine jer se iz spisa tako nešto nije moglo utvrditi.
24. Republičko tužilaštvo je istaklo da su navodi iz apelacije neosnovani, da apelantkinja osporava utvrđeno činjenično stanje, a da su sudovi svoje odluke donijeli na osnovu slobodne ocjene dokaza, zbog čega nema povrede prava na koja apelantkinja ukazuje.
25. Okružno tužilaštvo je navelo da apelantkinja, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, a koje prigovore je isticala i u žalbi na prvostepenu presudu i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, na koje su odgovorili Okružni sud i Vrhovni sud. Takođe, Okružno tužilaštvo je navelo da apelantkinji nije povrijeđeno ni pravo na odbranu jer je tužilac na glavnom pretresu disponirao optužnicom u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, a apelantkinji je data mogućnost da pripremi odbranu u skladu s izmijenjenom optužnicom i da se izjasnio o njoj, kao i da predloži dokaze kojima će pobijati navode izmijenjene optužnice. Imajući u vidu izneseno, Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 410. stav (1) i (2) (1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Povlačenje optužnice Član 247. stav (1) (1) Tužilac može povući optužnicu bez prethodnog odobrenja suda, do njenog potvrđivanja. Nakon potvrđivanja optužnice pa do početka glavnog pretresa, tužilac može povući optužnicu obrazloženim prijedlogom, samo uz odobrenje sudije za prethodno saslušanje, i to iz važnih razloga. Izmjena optužnice Član 290.
Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Vezanost presude za optužbu Član 294. stav (1) (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
28. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 36. stav (1) (1) Vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i sl.) smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja.
Član 49. st. (1) i (2) (1) Na raskrsnici ili u susretu s drugim vozilom vozač je dužan propustiti vozilo koje dolazi s njegove desne strane, osim ako saobraćajnim znakom na putu nije drugačije određeno.
(2) Vozač vozila koje na raskrsnici skreće ulijevo dužan je propustiti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, na raskrsnici zadržava pravac svog kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim saobraćajnim znakom nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 K 024662 19 Kvlz od 19. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 21. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
36. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantkinje, te da stoga apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
37. Apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Takođe, apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepena presuda donesena na osnovu optužnice „koja nije konačna u predmetnom postupku“, nego po optužnici od 4. avgusta 2016. godine, a koja apelantkinji nije dostavljena prije izjašnjenja o krivici i na koju se apelantkinja nije izjasnila.
38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
40. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
41. Razmatrajući apelantkinjine navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja identične prigovore isticala u žalbi na prvostepenu presudu, odnosno u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, o čemu su se drugostepeni i Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza budući da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je taj sud sve provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da su za predmetnu saobraćajnu nezgodu odgovorni i apelantkinja i drugooptuženi, te da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud odluku o podijeljenoj odgovornosti zasnovao na izjavama oštećenog, drugooptuženog, svjedoka, te vještaka, kao i na provedenim materijalnim dokazima. U pogledu prihvatanja nalaza, mišljenja i iskaza vještaka M. R., Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud nalaz ovog vještaka prihvatio uz obrazloženje da je vještak na objektivan i nepristrasan način iznio svoje stručno mišljenje o okolnostima nastanka štetnog događaja, pri čemu njegov nalaz nije suštinski drugačiji, niti suprotan nalazu i mišljenju vještaka odbrane s obzirom na to da su svi istovjetni u pravno relevantnom dijelu, a razlikuju se u dijelu koji se odnosi na tumačenje ZOBS-a. Ustavni sud, dalje, nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud obrazložio zbog čega nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane V. S. u pogledu tumačenja primjene materijalnog propisa na konkretnu situaciju, dok ga je prihvatio u pogledu utvrđenih činjenica predmetnog događaja. Ustavni sud uočava da iz presude Okružnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze i izveo pravilan zaključak o podijeljenoj odgovornosti apelantkinje i drugooptuženog, kao i da je prvostepena presuda dala detaljne i argumentovane razloge zbog čega se opredijelila za nalaz i mišljenje vještaka M. R., kao i da je dala razloge zbog čega nije bilo moguće prihvatiti nalaze vještaka V. S. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu.
42. Nadalje, u vezi s apelantkinjinim navodima u odnosu na primjenu odredaba ZOBS-a, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud obrazložio da je na objektivno utvrđene činjenice o okolnostima nastanka štetnog događaja primijenio pravno relevantne odredbe ZOBS-a, te da je obrazložio zbog čega se u odnosu na apelantkinjino postupanje nije moglo primijeniti pravilo desne strane, nego su primijenjene odredbe člana 36 stav (1) ZOBS-a koje su apelantkinju obavezivale na posebnu vrstu postupanja prilikom uključenja na magistralni put, a koje radnje apelantkinja nije preduzela. Ustavni sud uočava da su apelantkinjini navodi bili predmet dodatne analize Okružnog i Vrhovnog suda, koji su saglasni da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetna saobraćajna nezgoda rezultat kršenja odredaba ZOBS-a, i to u odnosu na apelantkinju odredbe člana 36 stav 1 ZOBS-a. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 36 stav (1) ZOBS-a propisano da vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu, između ostalog, skretanje udesno ili ulijevo, smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantkinjine navode neosnovanim.
43. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačke a) i b) Evropske konvencije garantuju da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, te da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33–34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantkinjine navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3 tačke
a) i b) razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.
44. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepena presuda donesena na osnovu optužnice „koja nije konačna u predmetnom postupku“, nego po optužnici od 4. avgusta 2016. godine, a koja apelantkinji nije dostavljena prije izjašnjenja o krivici i na koju se apelantkinja nije izjasnila budući da joj je uručena tek na ročištu za glavni pretres od 4. decembra 2017. godine, što potvrđuje zapisnik s ročišta održanog 4. decembra 2017. godine (zapisnik nije dostavljen uz apelaciju).
45. Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je tužilac prvobitno dostavljenu optužnicu povukao prije potvrđivanja, da je nakon toga dostavio optužnicu od 4. avgusta 2016. godine, koja je potvrđena od sudije za prethodno saslušanje, da su se apelantkinja i drugooptuženi na ročištu o izjašnjenju o krivici izjasnili da nisu krivi za izvršenje krivičnog djela koje im je optužnicom stavljeno na teret, da je glavni pretres održan 30. maja 2018. godine, te nastavljen 27. avgusta i 8. oktobra 2018. godine, na kojem je tužilac, u smislu odredbe člana 290 ZKPRS, izmijenio optužnicu od 4. avgusta 2016. godine (u činjeničnom dijelu izmijenio blanketni propis, odnosno precizirao odredbe ZOBS-a koje su prekršene, dok pravnu kvalifikaciju nije mijenjao, kao niti ostale činjenične navode iz optužnice). Takođe iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud dozvolio ovakvu izmjenu – preciziranje optužnice, kao i da odbrana apelantkinje i drugooptuženog nije zahtijevala dodatno vrijeme za izjašnjenje po preciziranoj optužnici, te je i u pogledu izmijenjene optužnice negirana krivica apelantkinje i drugooptuženog. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 290 ZKPRS, između ostalog, propisano da tužilac može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici i da se u tom slučaju ne vrši potvrđivanje optužnice. Takođe, Ustavni sud uočava da iz presude Vrhovnog suda slijedi da izmjena optužnice na glavnom pretresu predstavlja jedinstvenu cjelinu s ranije potvrđenom optužnicom koja je navedena u uvodnom dijelu (prvostepene) presude jer se ne vrši potvrđivanje izmjenjene optužnice budući da, u skladu sa odredbama člana 294 stav 1 ZKPRS, između ranije optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost objektivnog identiteta optužnice tako da nisu osnovane apelantkinjine tvrdnje da joj je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu. Osim toga, Ustavni sud uočava da iz odgovora Osnovnog suda slijedi da je 17. novembra 2016. godine održano ročište na koje je pristupila apelantkinja sa svojim braniocem, te da je apelantkinja na ročištu potvrdila da je primila optužnicu od 4. avgusta 2016. godine i izjasnila se da nije kriva po predmetnoj optužnici. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinjini navodi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje iz stava 3 tačke a) i b) u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.
46. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ostali navodi
47. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o povredi navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, utvrđenih činjenica i primjene relevantnih odredbi ZOBS-a, odnosno kada apelantkinjini navodi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačke a) i b) Evropske konvencije.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić