Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1387/20 („Promex“ d.o.o. TV Zvornik)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Isplata duga
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1387/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1387/20, rješavajući apelaciju „Promex“ d.o.o. TV Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Promex“ d.o.o. TV Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 026325 19 Rev od 15. januara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 026325 19 Pž 2 od 18.
aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 026325 18 Ps 2 od 19. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Promex“ d.o.o. TV Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 10. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 026325 19 Rev od 15. januara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 026325 19 Pž 2 od 18. aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 026325 18 Ps 2 od 19. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i advokata Radivoja Lazarevića, koji je zastupao „Duo Lujić“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 21. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i advokat tužitelja dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. maja do 4. juna 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodna napomena
5. Apelant, kao investitor i tužitelj, kao izvođač su 5. avgusta 2009. godine zaključili ugovor o građenju, čiji je predmet bio izvođenje grubih građevinskih radova (betoniranje temelja, podrumskih zidova, stubova, serklaža i greda, ploča svih etaža, zidanje zidova svih etaža i izrada krovne konstrukcije bez pokrivačkih i limarskih radova) od materijala apelanta, na stambeno-poslovnom objektu u Zvorniku, a prema projektnoj dokumentaciji, u skladu sa tehničkim propisima, normativima i standardima važećim za izgradnju objekta te vrste.
Osporeni postupak
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 026325 18 Ps 2 od 19. novembra 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 39.265,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Istom presudom odbijen je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 70.240,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i potraživanje troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Također, odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužitelj na ime naknade štete isplati iznos od 197.230,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka (sve detaljno navedeno u izreci presude).
7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je ukazao koji su materijalni dokazi izvedeni tokom postupka (detaljno pobrojano na str. 3 i 4 presude), uključujući čitanje iskaza zakonskih zastupnika tužitelja (D. L.) i apelanta (V. T.), zatim, svjedoka R. L., N. B., V. M., M. P., L. T., A. T. i M. J., kao i pismenih nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka ekonomske i građevinske struke. Osim toga, istakao je da su ponovo saslušani zakonski zastupnik apelanta V. T. i svjedok V. M., kao i da je provedeno dopunsko vještačenje vještaka ekonomske i građevinske struke. Okružni privredni sud je ukazao šta proizlazi iz sadržaja izvedenih dokaza (detaljno navedeno na str. 4-16 presude). Nadalje, istakao je da je odbio apelantov prijedlog da se u predmetnoj pravnoj stvari ponovo provede građevinsko vještačenje drugog vještaka građevinske struke, ocjenjujući da za to nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 155. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a imajući u vidu da je vještak građevinske struke izradio osnovni nalaz i mišljenje, te na zahtjev apelantove strane i dopunski nalaz i mišljenje, da je u predmetnoj pravnoj stvari saslušan, te da će sud cjelokupno vještačenje ocijeniti kao jedan od dokaza provedenih u predmetnoj pravnoj stvari kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima.
8. Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 7. stav 1., člana 123. stav 1., čl. 126. i 8. ZPP, te je istakao da je ocjenom izvedenih dokaza, kako svakog dokaza posebno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, imajući u vidu i navode stranaka, odlučio kao u izreci presude. Okružni privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su apelant i tužitelj zaključili pismeni ugovor o građenju, kao i da su bili u poslovnom odnosu (član 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Dalje, naveo je da je predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant na ime duga za izvršene radove isplati određeni novčani iznos, kao i protivtužbeni zahtjev apelanta da mu tužitelj na ime naknade štete zbog neurednog izvršenja ugovorenih obaveza isplati određeni novčani iznos. U odnosu na plaćanje cijene za izvedene radove, Okružni privredni sud je ukazao na činjenice utvrđene vještačenjem vještaka ekonomske struke (detaljno navedeno na str. 18 i 19 presude), pri čemu je istakao da je u odnosu na ugovorenu vrijednost radova (295.819,52 KM) apelant tužitelju izmirio ukupan iznos od 256.554,16 KM, tako da je ostala obaveza plaćanja ugovorene cijene radova u iznosu od 39.265,36 KM. Nadalje, naveo je da kompenzaciono zatvaranje obaveza po ugovoru o građenju u iznosu od 186.314,16 KM nije osporila nijedna strana u postupku, ali da tome treba dodati i cesione pravne poslove, u prilog čemu je kao dokaz priložen jedan ugovor o cesiji od 27. decembra 2010. godine čije su strane ugovornice bili apelant, kao cedent-ustupilac, tužitelj, kao cesionar-primalac i A. T., kupac stana u stambeno-poslovnom objektu, kao cezus-dužnik, prema kojem ugovoru je kupac stana izmirivao svoju obavezu plaćanja cijene stana tužitelju, čime je izmirivao obavezu prema apelantu, a apelant prema tužitelju. Okružni privredni sud je istakao da je vještak utvrdio da su bila ukupno četiri takva ugovora o cesiji, osnovom čega je tužitelj primio iznos od 70.240,00 KM i to evidentirao u analitičkoj knjigovodstvenoj dokumentaciji u 2010. i 2011. godini. Dalje, naveo je da su i zakonski zastupnik apelanta V. T. i svjedok R. L. potvrdili postojanje sporazuma o plaćanju ugovorene cijene radova i kroz stanove, tako što bi kupci cijenu umjesto apelantu uplaćivali tužitelju. Također, naveo je da su i svjedoci M. P., L. T., A. T. i M. J. potvrdili da su cijenu iz predugovora zaključenih sa apelantom platili tužitelju.
9. Okružni privredni sud je istakao da je bilo pokušaja da se međusobne obaveze po ugovoru o građenju sravne u vidu određenih pismenih protokola, ali da navedeni protokoli nisu potpisani niti ovjereni od parničnih stranaka, zbog čega nemaju značaj za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. Dalje, istakao je da je slijedom navedenog djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te obavezao apelanta, koji do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da je u cijelosti izmirio svoju ugovornu obavezu plaćanja ugovorene cijene radova, da tužitelju plati neplaćeni iznos, dok je ostatak utuženog potraživanja tužitelja odbijen, a primjenom odredbe člana 630. stav 1. ZOO.
10. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Okružni privredni sud je ukazao na odredbe člana 262. stav 2., člana 266. stav 1. i člana 376. stav 3. ZOO, te je naveo da je tužitelj prigovorio osnovanosti potraživanja naknade štete, kao i da je istakao prigovor zastare. Nadalje, ukazao je da je, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, apelant platio zakupninu kupcima stanova koji se nisu u ugovorenom roku uselili u stanove u iznosu od 83.600,00 KM (prema dokazima koje apelant posjeduje u svojim poslovnim knjigama za 10 lica), dok za navedeni vid štete potražuje iznos od 152.100,00 KM za 39 stanova, pri čemu o tome nije izveo dokaz. Nadalje, naveo je da je apelant sa tužiteljem ugovorio izvođenje samo grubih građevinskih radova, dok prema izvještaju Komisije za tehnički pregled stambeno-poslovnog objekta od 6. aprila 2015. godine, koja je na uvid imala investiciono-tehničku dokumentaciju za izgradnju objekta, upotrebna dozvola za predmetni stambeno-poslovni objekat nije izdata, jer objekat nije u potpunosti završen, odnosno jer nedostaje lift, riješen sistem grijanja i riješena kotlarnica u podrumu, a što nije u vezi sa ugovorenim poslovima koje je tužitelj trebao izvesti. Pri tome, Okružni privredni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da upotrebna dozvola od nadležnog organa nije dobivena jer mu tužitelj nije dostavio potrebnu dokumentaciju i odgovarajuće ateste, kako bi mogao izvršiti tehnički prijem zgrade, odnosno od nadležnog organa pribaviti upotrebnu dozvolu, a budući da za takve navode apelant nije izveo validan i vjerodostojan dokaz. Slijedom navedenog, istakao je da nije osnovano apelantovo potraživanje naknade štete prema tužitelju u iznosu od 152.100,00 KM na ime plaćene zakupnine.
11. Okružni privredni sud je istakao da apelant nijednim izvedenim dokazom nije dokazao osnovanost, niti visinu potraživanja štete u iznosu od 4.600,00 KM na ime utrošenog materijala i 2.500,00 KM na ime ponovnog čišćenja zemljišta, a u vezi sa rušenjem potpornog zida izgrađenog na zemljištu. Dalje, naveo je da je samo apelantov zakonski zastupnik V. T. u svom iskazu spomenuo nestručno i nekvalitetno izvođenje radova na jednom potpornom zidu za obezbjeđenje zgrade, ali da je, također, naveo da u vezi sa tim zidom parnične stranke nisu imale nikakav poseban dogovor, već da je on smatrao da će to biti uzeto u obzir kod konačnog obračuna. Pri tome zaključio je da apelant od tužitelja neosnovano potražuje štetu u navedenim iznosima, zbog nepostojanja ugovorne obaveze.
12. Okružni privredni sud je dalje naveo da apelant neosnovano potražuje i naknadu štete u iznosu od 18.830,73 KM, koju vidi u tome što tužitelj nije ispoštovao obaveze iz ugovora o građenju, jer za izvršene radove (u vrijednosti od 110.769,00 KM) nikada nije ispostavio fakturu čime je apelantu nanio štetu u navedenom iznosu ulaznog PDV koji bi bio odbitna stavka apelantu. S tim u vezi, istakao je da je vještačenjem vještaka ekonomske struke utvrđeno da je tužitelj apelantu ispostavio fakturu koju je apelant odbio primiti i koju nije knjižio u svojim poslovnim knjigama, zbog čega nije ni stekao pogodnost, odnosno pravo da PDV umanjuje svoju obavezu (odbitni PDV).
13. U konačnici, Okružni privredni sud je istakao da apelant smatra da mu je tužitelj nanio štetu u iznosu od 19.200,00 KM, i to tako što je pomicanjem lifta u zgradi smanjio prodajni prostor garsonijera. Nadalje, istakao je da je vještačenjem vještaka građevinske struke nesporno utvrđeno da je konačan poslovno-stambeni objekat izgrađen prema projektu izvedenog stanja, koji je odstupio od projekta za koji je dobivena dozvola za građenje, te da je nesporno da je izrada projekta bila obaveza apelanta kao investitora. Osim toga, istakao je da je prema navedenom nalazu i prema iskazu svjedoka N. B. građevinski dnevnik potpisan bez ikakvih primjedbi. Okružni privredni sud je naveo da je naručilac dužan pregledati završeni građevinski objekat, odnosno izvedene radove čim je to prema redovnom toku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijestiti izvođača (član 641. u vezi sa čl. 614.-621. ZOO). Nadalje, naveo je da se pregled vrši u postupku primopredaje kada naručilac mora prigovoriti izvođaču za sve vidljive nedostatke i istaći zahtjev za njihovo uklanjanje o čemu se sastavlja zapisnik. Okružni privredni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema dokaza da je sačinjen zapisnik o primopredaji radova izvršenih od tužitelja po predmetnom ugovoru. Dalje, naveo je da je nesporno riječ samo o grubim građevinskim radovima, koje je prema obavještenju tužitelja od 29. marta 2011. godine, upućenom urbanističko-građevinskoj inspekciji Opštine Zvornik, tužitelj završio 19. marta 2011. godine, dok je apelant protivtužbu za naknadu štete podnio 28. januara 2016. godine, slijedom čega je osnovan prigovor zastare za naknadu štete, jer je protekao trogodišnji rok od završetka ugovorenih radova od tužitelja.
14. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 026325 19 Pž od 18. aprila 2019. godine uvažena je žalba tužitelja, te je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 70.240,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog i drugostepenog postupka u određenim novčanim iznosima. Istom presudom odbijena je apelantova žalba, te je potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev. Također, odbijen je apelantov zahtjev za troškove sastava žalbe, kao i zahtjev tužitelja za troškove sastava odgovora na žalbu.
15. U obrazloženju presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da se u žalbi tužitelja osnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je u kompenzacionom plaćanju iznosa od 186.314,16 KM uračunato i plaćanje putem cesija u iznosu od 70.240,00 KM, jer to ne proizlazi iz rezultata ekonomskog vještačenja. Nadalje, naveo je da je takav zaključak suprotan dopunskom nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je utvrdio da je tužitelj od trećih lica putem ugovora o cesiji naplatio ukupno 70.240.00 KM i da je taj iznos ušao u ukupno međusobno naplaćen iznos. Pri tome istakao je da je vještak obrazložio i prikazao analitičke kartice iz kojih je vidljivo da su prikazane uplate po cesijama u 2009., 2010. i 2011. godini. Dalje, naveo je da je tužitelj novčanim iznosom od 70.240,00 KM ,,zatvorio“ fakture koje je ispostavio apelantu. S tim u vezi, Viši privredni su je istakao da su uplate trećih lica po osnovu četiri ugovora o cesiji ušle u ukupno međusobno plaćen iznos od 186.314,16 KM, zbog čega je pogrešan suprotan zaključak prvostepenog suda. Viši privredni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je dokazao da je dio svoje obaveze po osnovu ugovora o gradnji isplatio ustupanjem četiri stana (u ukupnom iznosu od 117.000,00 KM) i da okolnost što tužitelj nije naplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu za četiri stana ne može ići na štetu apelanta. S tim u vezi, istakao je da iz sadržaja ugovora o cesiji proizlazi da je cijena po jednom stanu 25.800,00 KM, ali da su kupci dužni odmah uplatiti 70% od cijene, tj. iznos od 18.060,00 KM po jednom ugovoru, a koji iznos je i uplaćen tužitelju. Nadalje, naveo je da ostatak cijene od 7.740,00 KM po stanu nije isplaćen tužitelju, jer je ugovoreno da će kupac uplatiti 70% od ugovorene cijene odmah po potpisu predugovora, a ostatak po završetku radova. Osim toga, Viši privredni sud je istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka (kupaca stanova) L. T., A. T. i M. J. proizlazi da su sa apelantom zaključili predugovor o kupovini stanova, a da su 70% cijene isplatili tužitelju, dok ostatak nije isplaćen jer stan nije završen. U konačnici, zaključio je da se kod takvih iskaza svjedoka, pisanog ugovora o cesiji i predugovora može zaključiti da tužitelj nije ugovorna strana i da je potraživanja koja je apelant imao prema kupcima prenio na tužitelja, i to samo u iznosu od 70% kupoprodajne cijene, dok ostatak od 30% cijene nije prenesen cesijom na tužitelja. Viši privredni sud je zaključio da je iz navedenih razloga uvažio žalbu tužitelja i na osnovu člana 229. tač. 2. i 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu.
16. Odlučujući o žalbi apelanta, Viši privredni sud je naveo da nezavršeni radovi nisu predmet ugovora o građenju, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da su neosnovani navodi apelanta da upotrebna dozvola nije dobivena jer mu tužitelj nije dostavio potrebnu dokumentaciju i odgovarajuće ateste kako bi mogao završiti tehnički prijem zgrade i pribaviti upotrebnu dozvolu. S obzirom da na strani tužitelja nema odgovornosti za nepribavljanje upotrebne dozvole za izgrađeni objekat, Viši privredni sud je istakao da je pravilno odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 152.100,00 KM.
17. Nadalje, naveo je da je neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje iznos od 7.100,00 KM, pri čemu je istakao da ne postoji ugovorna obaveza na strani tužitelja, kao i da je pravilno zaključeno da parnične stranke u pogledu potpornog zida nisu imale nikakav poseban dogovor. Dalje, istakao je da se bez obzira na okolnost da je apelant na ime poreske fakture firmi „Keso promet“ d.o.o. Zvornik isplatio iznos naveden u toj fakturi, ne može uzeti kao dokazana činjenica da je tužitelj odgovoran za rušenje potpornog zida, te da je apelant imao troškove u vezi sa čišćenjem odrona, utovara i odvoza zemlje. Budući da apelant nije dokazao da je tužitelj odgovoran za štetu po osnovu nestručno urađenog zida, Viši privredni sud je istakao da je pravilno odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta i za taj vid štete.
18. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete u iznosu od 18.830,73 KM, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije stekao pravo da porezom na dodatnu vrijednost umanjuje svoju obavezu po osnovu PDV, budući da nije htio knjižiti u poslovnim evidencijama fakturu od 23. marta 2017. godine, a koja ima pokriće u radovima koje je tužitelj izveo. Viši privredni sud je istakao i da je vještak finansijske struke na glavnoj raspravi odgovorio na pitanje stranaka vezano za ispostavljanje predmetne fakture, te razloge iz kojih apelant ne bi mogao koristiti pogodnosti ulaznog PDV u navedenom iznosu. Nadalje, naveo je da je vještak pojasnio da iz dokumentacije proizlazi da su poslovni događaji bili u 2009., 2010. i 2011. godini i da sporna faktura, koja je ispostavljena 12. aprila 2017. godine, nije mogla biti uključena u obračun PDV kao odbitna stavka, jer je ispostavljena poslije pet godina od poslovnog događaja. Pri tome Viši privredni sud je zaključio da je pravilno odbijen i protivtužbeni zahtjev za ovaj vid štete.
19. U pogledu protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 19.200,00 KM, Viši privredni sud je istakao da je prihvatio utvrđenja prvostepenog suda koja se zasnivaju na pravilnoj ocjeni nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Imajući u vidu da je tužitelj izveo sve ugovorene radove prema projektu legalizacije i da izvođač radova nije odgovoran za izradu projekta kojeg je naručio investitor, Viši privredni sud je istakao da je pravilno utvrđeno da tužitelj nije odgovoran za štetu koju apelant zahtijeva zbog smanjenja prodajnog prostora za 16 m . Dalje, zaključio je da tužitelj nije samoinicijativno izmicao okno lifta na štetu prodajnog prostora, nego je to rađeno na osnovu projekta izvedenog stanja koji je odstupio od osnovnog projekta za koji je dobivena dozvola za građenje.
20. Viši privredni sud je istakao da nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostepeni sud neosnovano odbio zahtjev apelanta za izuzeće vještaka građevinske struke, s obzirom da je vještak, osim osnovnog nalaza, sačinio i dopunjeni nalaz, te da je dva puta obrazlagao nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi, kao i da je odgovorio na sva postavljena pitanja parničnih stranaka. S tim u vezi, istakao je da se nisu stekli uslovi da se traži novo vještačenje, budući da je apelant imao mogućnost da postavi vještaku sva bitna pitanja koja se tiču predmeta vještačenja.
21. U pogledu prigovora zastarjelosti, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je protekao trogodišnji rok zastarjelosti koji se računa od dana završetka ugovorenih radova od tužitelja, te da su potraživanja apelanta prema tužitelju zastarjela imajući u vidu odredbu člana 376. ZOO. Nadalje, ukazao je na sadržaj odredbe člana 374. ZOO, te je istakao da se apelantovo potraživanje temelji na naknadi štete nastale povredom ugovora, te da je to potraživanje zastarjelo jer je protekao trogodišnji rok zastarjelosti, zbog čega je i po tom zakonskom osnovu protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Viši privredni sud je naglasio da treba imati u vidu da izvođač odgovara za nedostatke u izradi građevine, te je ukazao na sadržaj odredbe člana
645. ZOO. U konačnici, zaključio je da investitor mora održati polugodišnji rok reklamacije iz člana 645. stav 1. ZOO da bi zatim po stavu 2. istog člana, u roku od godinu dana, računajući od učinjene reklamacije, mogao putem suda ostvarivati pravo po osnovu odgovornosti za nedostatke u izradi građevine.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 026325 19 Rev od 15. januara 2020. godine odbijena je apelantova revizija, dok je dopuna apelantove revizije odbačena. Osim toga, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je uplatama po cesijama iznos od 70.240,00 KM ušao u ukupno naplaćeni iznos od 186.314,16 KM, te da je ostao neplaćen iznos koji tužitelj traži tužbenim zahtjevom. Dalje, naveo je da su neosnovani revizioni prigovori apelanta da drugostepeni sud nije dao razloge za svoj zaključak da je potraživanje koje je apelant imao prema kupcima stanova prenio na tužitelja, i to u iznosu od 70 % kupoprodajne cijene, dok ostatak od 30% cijene nije prenesen cesijom na tužitelja. Vrhovni sud je ukazao na to šta proizlazi iz sadržaja predugovora od 27. decembra 2010. godine, zaključenog između apelanta i A. T., koji predstavlja ugovor u korist trećeg i za koji važi pravilo iz odredbe člana 149. ZOO. S tim u vezi, zaključio je da prema predugovoru tužitelj nije ovlašten da zahtijeva izvršenje obaveze i da od kupaca traži isplatu preostalog iznosa kupoprodajne cijene, kako pogrešno apelant smatra, a što potvrđuje i činjenica da je istog dana kada je zaključen predugovor, zaključen i ugovor o cesiji između tužitelja, apelanta i A. T., kojim apelant prenosi na tužitelja potraživanje u iznosu od 18.060,00 KM (a ne cjelokupan iznos kupoprodajne cijene), koje ima po osnovu prodaje stana A. T. Dalje, ukazao je i na to šta proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pri čemu je istakao da je pravilno drugostepeni sud sudio kada je preinačio prvostepenu presudu u ovom dijelu.
24. Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da j, pored ustupanja dijela potraživanja od prodaje četiri stana, tužitelju ustupio i jedan stan na V spratu. Dalje, istakao je da je svjedok V. M. potvrdio da su se parnične stranke dogovarale oko načina plaćanja kompenzacijom, prodajom četiri stana i još dva stana, ali da nikada nije usaglašena visina duga, mada su u tu svrhu bili pripremljeni protokoli, kao i da ne zna da li je stan na V spratu „završen“. Vrhovni sud je istakao da takav iskaz ne potvrđuje da je apelant ustupio tužitelju još jedan stan, niti je o tome u toku postupka apelant pružio dokaze.
25. Vrhovni sud je naveo da se revizijom ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka nižestepenih sudova da na strani tužitelja nema odgovornosti za nepribavljanje upotrebne dozvole za izgrađeni objekat, jer upotrebna dozvola nije izdata iz razloga što objekat nije završen u potpunosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na iskaz svjedoka N. B., zapisnik Komisije za tehnički pregled od 9. aprila 2015. godine, kao i na izjašnjenje vještaka građevinske struke. Nadalje, istakao je da je pribavljanje projekta radova (kao i njegove eventualne izmjene), koji predstavlja dio tehničke dokumentacije koja se prilaže uz zahtjev za odobrenje za građenje, obaveza apelanta, kao investitora, a ne tužitelja, shodno odredbi člana 90. stav 1. tačka b) Zakona o uređenju prostora, koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio na snazi, kao i u smislu odredbe člana 81. stav 1. tačka v) važećeg Zakona o uređenju prostora i građenju. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužitelj izveo radove mimo projekta, pa da je to bio razlog nepribavljanja upotrebne dozvole, jer u toku gradnje nije ni stavljao prigovore takve vrste, pa ni putem nadzornog organa koga je imenovao, zbog čega nema odgovornosti tužitelja za nepribavljanje upotrebne dozvole za izgrađeni stambeni objekat. Nadalje, naveo je da je iz navedenih razloga pravilno odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta da mu tužitelj na ime naknade štete isplati iznos od 152.100,00 KM koji se odnosi na plaćanje kupcima 39 stanova mjesečnog iznosa po 150,00 KM na ime zakupnine.
26. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizioni prigovori koji se odnose na odbijajući dio odluke o protivtužbenom zahtjevu po ostalim vidovima naknade štete, a koji su isticani i u žalbi. Nadalje, naveo je da je drugostepeni sud o tim prigovorima dao detaljno i pravilno obrazloženje i naveo razloge neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva za svaki traženi vid naknade štete, a koji se revizionim prigovorima ne dovode u pitanje. Vrhovni sud je istakao da je protivtužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što je nastupila zastarjelost u smislu odredbe člana 376. stav 3. u vezi sa odredbom člana 374. ZOO.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Nadalje, smatra da je provedenim dokazima dokazao da je dio svoje obaveze po ugovoru o građenju isplatio ustupanjem predmetnih stanova, kao i da to što tužitelj još uvijek nije naplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu predmetnih stanova ne može ići na štetu apelanta. Apelant tvrdi i da je svoju obavezu prema tužitelju „preplatio“ za 45.000,00 KM, time što je tužitelju ustupio i stan na V spratu, a što je potvrdio i zajednički svjedok V. M. Dalje, naveo je da sudovi ne daju ni ocjenu dokaza iz kojih proizlazi da je vlasnik tužitelja preduzimao mnogobrojne radnje koje su imale cilj nanijeti štetu apelantu. Također, naveo je da se sudovi nisu izjasnili ni o tvrdnjama da tužitelj nije ispunio svoje obaveze propisane članom 6. ugovora o građenju, jer nikada nije dostavio neophodnu dokumentaciju za tehnički prijem izgrađenog objekta. Apelant tvrdi i da je neosnovano utvrđeno da je protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan, jer je došlo do zastare potraživanja. Nadalje, čak i kada bi se prihvatio navedeni stav, apelant postavlja pitanje šta je sa štetom koju trpi unazad tri godine od dana postavljenog protivtužbenog zahtjeva. Apelant navodi da je tek 2017. godine saznao kolika su stvarna potraživanja tužitelja prema njemu. Osim toga, tvrdi da je sud izveo pogrešne zaključke ocjenjujući dokaze koje je apelant proveo radi dokazivanja visine protivtužbenog zahtjeva, pri čemu ukazuje na iskaz vještaka ekonomske struke, sadržaj poreske fakture „Keso promet“ d.o.o. Zvornik, odnosno priloga uz nju, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Apelant dalje ističe da je neobjašnjiv stav sudova da je tužitelj izveo sve radove prema projektu izvedenog stanja. Također, apelant navodi da je tokom postupka jasno ukazao zbog čega je osnovan njegov zahtjev za izuzeće vještaka građevinske struke, te da su sudovi, odbijajući zahtjev za određivanje drugog vještaka, počinili povredu odredaba postupka.
II.Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju odluke od 15. januara 2020. godine, te da ne stoje navodi apelanta o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Nadalje, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Viši privredni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelacije u kojima se ističe da su povrijeđene odredbe člana 6. Evropske konvencije. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije.
30. Okružni privredni sud je naveo da je u prvostepenom postupku proveo dokaze predložene od obje stranke u postupku, da je ocijenio dokaze i to kako svaki dokaz posebno, tako i u međusobnoj vezi. Nadalje, naveo je da su pravilnost i zakonitost prvostepene presude bili predmetom ocjene viših instanci sudovanja u postupcima po pravnim lijekovima parničnih stranaka. U konačnici, Okružni privredni sud je naveo da se, slijedom navedenog, može zaključiti da nema povrede prava na pravično suđenje.
31. Advokat tužitelja je u opširnom odgovoru na apelaciju, pored ostalog, naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da apelant pokušava manipulisati dokazima. Nadalje, naveo je da dokazi na koje se apelant pozvao ne idu u korist apelantu i da iz njih proizlazi upravo suprotno od onoga što tvrdi apelacija. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbaci kao nedozvoljena, a alternativno da se odbije kao očigledno neosnovana.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) glasi:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 155.
Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.
Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
33. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav (2) (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.
Obim naknade Član 266. stav (1) (1) Poverilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vreme zaključenja ugovora morao predvideti kao moguće posledice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.
(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
UGOVOR O GRAĐENJU
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 630. stav (1) (1) Ugovor o građenju je ugovor o delu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cenu.
Dužnost obaveštavanja i gubitak prava Član 645.
(1) Naručilac ili drugi sticalac dužan je o nedostacima obavestiti izvođača i projektanta u roku od šest meseci od kad je nedostatak ustanovio, inače gubi pravo da se pozove na njega.
(2) Pravo naručioca ili drugog sticaoca prema izvođaču, odnosno projektantu po osnovu njihove odgovornosti za nedostatke prestaje za godinu dana računajući od dana kad je naručilac, odnosno sticalac obavestio projektanta odnosno izvođača o nedostatku.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 026325 19 Rev od 15. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ocjenjujući blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 13. februara 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda Okružni privredni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom punomoćniku (Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da dostavnica o uručenju presude Vrhovnog suda od 15. januara 2020. godine nije pristigla u spis predmeta). Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 13. februara 2020. godine, jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 10. aprila 2020. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Vrhovnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno utvrđene činjenice i proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te da je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos, kao i da je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi saslušanih svjedoka, zatim iskazi, te nalazi i mišljenja vještaka, kao i materijalna dokumentacija), te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da su apelant, kao investitor i tužitelj, kao izvođač zaključili ugovor o građenju, da je apelant tužitelju jedan dio duga isplatio kompenzacijom, ali da mu nije isplatio cjelokupan iznos ugovorene cijene radova. Nadalje, ističe da je apelant obavezan da tužitelju, pored iznosa od 39.265,36 KM (prema prvostepenoj presudi) isplati i iznos od 70.240,00 KM. Pri tome, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka drugostepenog i revizionog suda, da je apelant potraživanja koja je imao prema kupcima četiri stana u stambeno-poslovnom objektu prenio na tužitelja na temelju ugovora o cesiji u iznosu od 70% ugovorene cijene, kao i da naplaćeni iznos od 70.240,00 KM po osnovu navedenih ugovora o cesiji ulazi u ukupno međusobno naplaćeni iznos od 186.314,16 KM. U odnosu na navode apelanta da je tužitelju ustupio i stan na V spratu, Ustavni sud zapaža da je istovjetan navod bio predmet razmatranja Vrhovnog suda u redovnom postupku. Naime, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda slijedi da apelant nije dokazao da je, pored ustupanja dijela potraživanja od prodaje četiri stana, tužitelju ustupio i jedan stan na V spratu, a da se navedeno ne može zaključiti ni iz iskaza svjedoka V. M. (detaljnije navedeno u tački 24. ove odluke). Osim toga, u odnosu na navode apelanta da su redovni sudovi počinili povredu odredaba postupka odbijajući njegov zahtjev za određivanje drugog vještaka građevinske struke, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto nije prihvaćen apelantov prijedlog za ponovo provođenje građevinskog vještačenje drugog vještaka građevinske struke, odnosno za izuzeće vještaka građevinske struke (detaljnije navedeno u tač. 7. i 20. ove odluke).
45. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužitelj na ime naknade štete zbog neurednog izvršenja ugovorenih obaveza isplati određeni novčani iznos, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno i jasno obrazložili zbog čega smatraju da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, i to u odnosu na svaki traženi vid naknade štete (sve detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke), nalazeći, pored ostalog, da je protivtužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što je nastupila zastarjelost u smislu odredbe člana 376. stav (3) u vezi sa odredbom člana 374. ZOO.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić