Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-641/20 (Đ. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-641/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 641/20, rješavajući apelaciju Đemahudina Mahalbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đemahudina Mahalbašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 009862 19 Kž 2 od 14. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 009862 19 K 2 od 20. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đemahudin Mahalbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" d.o.o. Travnik, podnio je 17. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 009862 19 Kž 2 od 14. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 009862 19 K2 od 20. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Novi Travnik i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Kantonalni sud donio je Presudu broj 06 0 K 009862 19 K2 od 20. maja 2019. godine kojom je apelanta ( i A.J.) proglasio krivima da su na način opisan u presudi (apelant silovao S.H. i psihički i fizički zlostavljao zatvorene civile, odnosno nečovječno postupao prema njima) kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba počinili (apelant pod tačkom II tač. a) i b)) krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci i obavezan da oštećenoj S.H. naknadi štetu u iznosu od 16.537,50 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva oštećena upućena na parnicu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo tok postupka, dokaze koji su provedeni, te je na strani 8. istakao da je, ocjenjujući sve dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), te u smislu načela o slobodnoj ocjeni dokaza (član 16. ZKP) donio odluku o čemu je dao sljedeće razloge:

6. Na strani 8. presude Kantonalni sud je ukazao na postojanje oružanog sukoba (što i nije bilo sporno) između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u inkriminisanom periodu u centralnoj Bosni (uz pozivanje na član 4. Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u daljnjem tekstu: MKSJ i prihvatanju činjenica utvrđenih u navedenim predmetima MKSJ). Dalje, Kantonalni sud je naveo da je posebnu pažnju usmjerio na utvrđivanje činjenica da mora postojati veza između djela - radnji i ponašanja optuženika i oružanog sukoba na tom području, ali da se ne traži uzročno - posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja djela, već se traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost optuženog da počini djelo poduzimajući radnje koje imaju obilježje krivičnog djela, njegovu odluku da djelo počini, način počinjenja ili cilj s kojim je počinjen i ovaj uvjet je ispunjen ako je djelo počinjeno kao podrška ili je utjecalo na optuženog da olako, bez posebnog razloga, donese odluke o izvršenju djela. Tužilaštvo je izvršilo izmjenu činjeničnog opisa optužnog akta kojim je optuženima stavljeno na teret da su kaznena djela počinili kao bivši pripadnici vojnih postrojbi, što je odbrana apelanta smatrala suvišnim navoditi, jer im se na teret više ne stavlja da su krivična djela počinili kao pripadnici vojnih formacija. Kantonalni sud je, prihvaćajući sve dokaze koji su prethodno izvedeni, prihvatio i dokaze koji se odnose na vojnu pripadnost optuženih (pripadnici HOS-a, odnosno HVO), ali u kritično vrijeme (mart-april 1994. godine) apelant nije bio pripadnik niti jedne vojne formacije, i radilo se o bivšem pripadniku vojne formacije, što ne znači da optuženici nisu mogli počiniti ratni zločin. Kako je istakao Kantonalni sud, ovakav zaključak se temelji i na odredbi člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ koja posebno ne propisuje svojstvo učinioca ovog krivičnog djela, već mogućeg učinitelja kaznenog djela na način „ko kršeći pravila", što znači da ovo djelo može izvršiti neodređeni krug lica. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su optuženi bili svjesni postojanja ratnih dejstava i oružanog sukoba. Nadalje, Kantonalni sud ističe da je Tužilaštvo uspjelo dokazati dovoljnu vezu između krivičnih djela za koja se optuženi terete i postojanja oružanog sukoba. Obrane su stavile primjedbu da optuženi nisu mogli aktivno djelovati kao pripadnici vojnih postrojbi za vrijeme dok su bili u vojnom zatvoru na Kaoniku. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je zatvor Kaonik (i prije rata bio zatvor) pretvoren u vojni zatvor (upućivane osobe koje nisu poštovale komande HVO ili HOS-a) i istovremeno neka vrsta logora u kojem su zatvarani zarobljeni civili Bošnjaci (a upravo zbog navedenog je oštećena i zatvorena, i to kao jedina ženska osoba sa svojom svekrvom). Također je nesporna činjenica da su optuženici, i to apelant koji „je boravio u zatvoru“ bili svjesni činjenice da je u toku oružani sukob, svakodnevno su dovođene zarobljene osobe i bili su svjesni činjenice da je i oštećena zarobljena. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da za dokazivanje veze nije neophodno da je krivično djelo vojne prirode, pa stoga (bez obzira na činjenicu što je apelant bio povremeno aktivan), on nikada ne bi došao u situaciju da sa oštećenom kontaktira, da zajedno čiste i pospremaju, da se nisu u isto vrijeme upravo zbog postojanja oružanog sukoba nalazili zatvoreni na istom mjestu. Na ovaj način sud je utvrdio kao dokazanu odlučnu činjenicu da je djelo počinjeno protiv određene žrtve upravo zbog tog sukoba, jer za utvrđivanje veze između oružanog sukoba i radnji optuženika ne traži se posebna uzročno-posljedična veza, ali se traži da je postojanje oružanog sukoba u određenoj mjeri utjecalo na sposobnost izvršitelja da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način izvršenja zločina. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, optuženici su bili svjesni činjenice da postoji oružani sukob i činjenice da se u vojnom zatvoru u kojem su se i sami našli nalaze civili, osobe bošnjačke nacionalnosti koje su zarobljene. Konačno, nesporno je da su optuženi kao bivši pripadnici HVO radnje koje im se stavljaju na teret počinili prema zatvorenicima bošnjačke nacionalnosti.

7. U nastavku se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 142. KZSFRJ, koju je citirao, kao i na Ženevsku konvenciju o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (čl. 3. i 27), ukazao na definiciju silovanja, te je na strani 13. navedeno da je apelantu po tački II presude tačka a) stavljeno na teret da je silovao oštećenu. Dalje je naveden iskaz oštećene (oštećena dala iskaz putem video-linka, direktno i unakrsno ispitana) u odnosu na događaje navedene u presudi, da je puštena kući iz zatvora Kaonika, te kasnije odlazak u Zenicu ( „Medika“-gdje su odlazile žene koje su bile silovane-organizacija koja pruža pomoć ženama žrtvama rata), opisala je apelanta i prepoznala ga u sudnici ( i A.J.), čijem iskazu su optuženi prigovarali. Dalje, Kantonalni sud navodi izjave svjedoka (jednog od zatvorenih Bošnjaka, očevica događaja u odnosu na silovanje oštećene od A.J., pod tačkom I presude, tačka a)), zatim, M.P., koja je radila kao psiholog terapeut u „Medici“ sa oštećenom, koja je prijavila silovanje od čuvara i još jednog čovjeka ( itd. strana 15), navedeno je izjašnjenje vještaka specijaliste neuropsihijatra, te svjedoka koji su svjedočili o stanju u zatvoru-logoru Kaonik, pozivajući se na član 296. stav 2. ZKP na strani 19.

8. Kantonalni sud je zaključio da su optuženi, što proizlazi iz izvedenih dokaza i njihove ocjene, poduzeli prema zaštićenoj osobi radnje izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Kantonalni sud je naveo da je oštećena dala svoj iskaz putem video-linka, detaljno opisujući događaj, te joj je sud poklonio vjeru, uputio na praksu MKSJ (Pravilo 96. Pravilnika o postupku i dokazima - nije potrebno dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve u slučajevima seksualnog delikta), te je ukazao na logične zaključe zašto je oštećena drugačije iskazivala na glavnom pretresu (strana 21 i dalje) i objasnio razlike u iskazima (koje nisu takvog karaktera da dovode u sumnju iskaz oštećene), druge dokaze kojim je poklonio ili djelomično poklonio vjeru, odbranu koju je iznosio apelant (da se oštećenoj udvarao itd., strana 23.) koju je ocijenio da je usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti (što je pojasnio, strana 24).

9. U nastavku presude Kantonalni sud je obrazložio kako je utvrdio da je pod tačkom II. presude, tačka b) apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva nečovječnim postupanjem prema civilima Bošnjacima, koje je tukao i nanosio im povrede. I u ovom dijelu presuda se bavila razlogom boravka apelanta u zatvoru, prigovorom odbrane o nedostatku veze između oružanog sukoba i krivičnog djela, o nepostojanju razloga da ponizi oštećenu „koja pripada istoj nacionalnoj grupaciji“, o čemu se Kantonalni sud detaljno izjasnio (str. 29-32), te je izveo zaključak da se apelant svrstao na hrvatsku stranu (od dvije strane u sukobu), da je imao drugačiji položaj od ostalih zarobljenika, te je utvrdio sve potrebne elemente koje obilježava nečovječno postupanje i postupanje koje je suprotno čl. 3. stav 1. tačka a) i 13. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata koje je poduzeo apelant prema zatvorenim bošnjačkim civilima.

10. Kantonalni sud je zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, svjesno i voljno, te odlučio o vrsti i visini kazne o čemu je dao razloge (str. 33-34).

11. Vrhovni sud donio je Presudu broj 06 0 K 009862 19 Kž 2 od 14. novembra 2019. godine kojom je povodom žalbe apelanta preinačena prvostepena presuda u odluci o uračunavanju pritvora, tako da je apelantu u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

12. Vrhovni sud je, između ostalog, u obrazloženju presude naveo da je apelant u žalbi naveo da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP jer je presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima, a koju povredu odbrana vidi u tome što boravak apelanta u zatvoru Kaonik nije precizno određen, a navodi da je imao slobodu kretanja, dijelio hranu zarobljenicima, te obavljao poslove za upravnika ostali su samo na nivou konstatacije. Vrhovni sud je ove navode ocijenio neosnovanim. Kako je naveo Vrhovni sud, izreka pobijane presude je potpuna i razumljiva, a žalbeni navodi da je izreka presude protivrječna sama sebi i razlozima presude nisu konkretizovani, pa o tim navodima taj sud nije ni odlučivao. Kada je u pitanju boravak apelanta u zatvoru, u izreci je navedeno da je on kao bivši pripadnik HOS-a i HVO boravio u zatvoru Kaonik i imao slobodu kretanja, dijelio hranu zarobljenicima, te obavljao poslove za upravnika zatvora i išao na liniju sa pripadnicima HVO kao ispomoć. Dakle, iz navedene konstatacije u izreci presude proizlazi da je apelant boravio u zatvoru, ali ne kao pritvorenik ili zatvorenik, da je imao slobodu kretanja, da je spavao u dijelu zgrade gdje je smješten upravnik zatvora, a u obrazloženju presude na strani 9. je navedeno da u inkriminisanom periodu, tj. mart-juni 1994. godine nije bio pripadnik niti jedne vojne formacije i da se radilo o bivšem pripadniku HVO, ali je prvostepeni sud zaključio da to ne znači da nije mogao počiniti krivično djelo ratni zločin.

13. Dalje je Vrhovni sud naveo da u žalbi apelant navodi da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, ne navodeći koja, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se radi o povredi iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 331.a) stav 4. ZKP, koja se ogleda u tome što nije postupljeno po uputama iz Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 K 009862 17 Kž od 19. decembra 2018. godine, jer je po stavu branioca u ponovljenom postupku „poseban odnos“ koji je imao apelant u zatvoru morao biti opisan u izreci presude u skladu sa uputama u navedenom rješenju.

14. Kako je naveo Vrhovni sud, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani jer je u pobijanoj presudi upravo postupljeno po uputama iz navedenog rješenja tog suda. Naime, u skladu sa tim uputama, u izreci pobijane presude je navedeno u čemu se sastoji privilegovani položaj apelanta u zatvoru (imao slobodu kretanja, dijelio hranu zarobljenicima, obavljao poslove za upravnika zatvora i išao na liniju sa pripadnicima HVO kao ispomoć), što je obrazloženo u pobijanoj presudi na strani 30, tako da navedeni žalbeni prigovori nisu tačni.

15. Dalje je ukazano na zaključak prvostepenog suda da su A.J. i apelant počinili predmetno krivično djelo (u odnosu na silovanje S.H.) na opisan način i to apelant (strana 7. drugostepene presude) uz prinudu iskoristivši položaj, nemoć i strah S.H. zatvorenika u zatvoru , a što su odbrane ( i A.J. i apelanta) osporavale. Konkretno, odbrana apelanta je navodila da nije dokazano da je apelant izvršio silovanje oštećene S.H. u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude, jer po stavu branioca, nije logično prihvatiti iskonstruisanu tvrdnju da su se nakon prvog silovanja i preduzetih sigurnosnih mjera u zatvoru u odnosu na oštećenu (izmještena u sigurnu prostoriju, protiv stražara pokrenut disciplinski postupak u koji je uključen i istražitelj) dogodila još tri silovanja, koja u takvim okolnostima nisu ni prijavljena. Osim toga, apelant je negirao postojanje nexusa između oružanog sukoba i radnji apelanta jer apelant nije imao status vojnika, a eventualni odlazak na front ne može se dovesti u vezu sa događajem u zatvoru. Osim navedenog, pri osporavanju da su optuženi silovali oštećenu odbrane su u žalbama navele da je prvostepeni sud pobijanu presudu zasnovao na iskazu oštećene kao svjedoka čiji kredibilitet je doveden u pitanje (različite izjave na glavnom pretresu i u istrazi), kao i u Centru za zaštitu žena žrtava seksualnog nasilja „Medika” u Zenici, zbog čega se njenom iskazu ne može vjerovati.

16. Vrhovni sud je našao da ovi žalbeni prigovori optuženih nisu osnovani, opet ukazujući ( strana 7 drugostepene presude) kako apelant nije bio u inkriminisanom periodu pripadnik oružanih formacija HVO, niti neke druge formacije, ali je dokazano da je za vrijeme boravaka u zatvoru Kaonik imao slobodu kretanja, dijelio hranu zatvorenicima, obavljao poslove za upravnika zatvora i išao na liniju sa pripadnicima HVO kao ispomoć. Takođe, na strani 8. razmatrajući prigovore odbrane, Vrhovni sud navodi da je apelant boravio u zatvoru (kao pripadnik HVO u Zenici bacio je bombu i zbog toga je priveden u taj zatvor). Odbrane nisu osporavale da su optuženi bili svjesni činjenice da je u toku oružani sukob, da su u zatvor dovođene zarobljene osobe, bili su svjesni činjenice da je i oštećena zarobljena i da su jedine ženske osobe ona i svekrva. Kako je istakao Vrhovni sud, prvostepeni sud je našao da je krivično djelo počinjeno protiv oštećene upravo zbog tog sukoba jer za utvrđivanje veze između oružanog sukoba i radnji optuženih ne traži se posebna uzročnoposljedična veza, ali se traži da je postojanje oružanog sukoba u određenoj mjeri utjecalo na sposobnost optuženih da počine zločin, njihovu odluku da ga počine i na način izvršenja zločina. Dakle, optuženi su bili svjesni činjenice da postoji oružani sukob, te da se u vojnom zatvoru nalaze i civili, koji su zarobljeni i koji su bošnjačke nacionalnosti.

17. Vrhovni sud dalje u nastavku presude ukazuje da su o (samo za žalbe odbrane) spornim pitanjima u pobijanoj presudi na osnovu provedenih dokaza (kako subjektivne, tako i materijalne prirode) na pravilan način izvedeni pouzdani činjenični zaključci, što dalje detaljno obrazlaže ukazujući na iskaz oštećene, koja je jedina bila prisutna radnjama optuženih, ali što ne umanjuje dokaznu građu njenog iskaza (pri tome se sud pozvao na stav MKSJ), ukazujući kako je oštećena opisala hronologiju, vrijeme i mjesto događaja, njena osjećanja (strah i poniženje), što je sud doveo u vezu sa iskazima drugih svjedoka. Dalje, na strani 11 drugostepene presude je navedeno da su nepotkrijepljeni navodi odbrana da je oštećena prijavila silovanje da bi išla u inostranstvo i dobila status civilne žrtve rata, što sud dovodi u vezu sa svjedočenjem svjedoka (M.P.) koja je izjavila da se oštećena javila u Centar za pomoć silovanim ženama, te je ovaj svjedok, kao psiholog terapeut, odmah uočila simptome koje imaju silovane žene, a vještak specijalista neuropsihijatar je izjavila da je oštećena doživjela teške forme psihološke i kombinovane (seksualne) torture. Vrhovni sud je našao neosnovanim da je oštećena izvršila lažno prijavljivanje silovanja o čemu je dao jasno obrazloženje ( strana 12).

18. U nastavku drugostepene presude su dati razlozi zašto sud nije prihvatio apelantove žalbene navode u odnosu na tačku II presude, tačka b), zašto je potvrdio odluku o kazni i drugo, kako je naveo u presudi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U suštini, apelant iznosi u apelaciji tvrdnju da je sud uzeo kao dokazanu činjenicu postojanje veze između oružanog sukoba i krivičnog djela i da nije postupljeno po ranijem rješenju Vrhovnog suda donijetom u istom predmetu protiv apelanta. Sud nije uzeo u obzir činjenicu da apelant u zatvoru Kaonik nije mogao djelovati kao vojnik. Apelant ističe da je sud izvršio pogrešnu ocjenu dokaza u ovom dijelu i pogrešno primijenio odredbe Ženevske konvencije, ukazujući na stav MKSJ u predmetu Zlatka Aleksovskog, te ukazujući da se međunarodno pravo primjenjuje samo na ona krivična djela koja su povezana sa vođenjem neprijateljstava. Dakle, apelant problematizira svoju ulogu u ratnom periodu u kojem su bili zarobljeni i civili, odnosno ukazuje da je mimo svoje volje i on boravio u Kaoniku, gdje je imao radne zadatke od uprave zatvora. Apelant problematizira i zaključak suda da je odlazio kao ispomoć pripadnicima HVO, čime ga je sud svrstao na jednu zaraćenu stranu, opet dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da je HVO apelanta lišilo slobode, te problematizira „ispomoć“. Takođe, apelant problematizira iskaz oštećene S.H., te način na koji su sudovi ocijenili dokaze, ukazujući da je „odbrana bezuspješno iznosila argumente“ (u odnosu na navode odbrane da oštećena nije iznijela pritužbe o silovanju Crvenom križu i drugima). Dalje, apelant je naveo da su odredbe Ženevske konvencije široko i neprecizno tumačene, da sudovi nisu utvrdili postojanje oružanog sukoba, te problematizira način primjene Ženevskih konvencija, a kojim pitanjem se sudovi uopšte nisu bavili. Apelant navodi da nije imao nikakvu vlast u zatvoru Kaonik. Apelant se pozvao i na zaključak Ustavnog suda u predmetu broj AP-1123/11, te je tražio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu prava apelanta u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

II.Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Kako navodi Vrhovni sud, iz apelacije se vidi da apelant pobija činjenične navode i primjenu materijalnog prava u presudi Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. S obzirom da su činjenice na kojima se zasniva presuda Vrhovnog suda i materijalni propisi na koje se poziva navedeni u toj presudi, suvišno bi bilo obrazlaganje ovog dijela apelacije. Vrhovni sud smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanta.

21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, te je navedeno da Kantonalni sud u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje odluke, a u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi razlozi kojim se sud rukovodio prilikom odlučivanja o krivičnoj odgovornosti apelanta, te smatra da nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva i prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

22. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da su neosnovani navodi iz apelacije i da su sudovi postupali u skladu sa zakonskim propisima.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

24. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 142 Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2020. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost i povredu prava na pravično suđenje. Apelant osporava presude kojima je odlučeno u krivičnom predmetu protiv apelanta, pa će Ustavni sud ispitati samo navode u vezi sa pravom na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

32. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

34. U suštini, apelantovi navodi bi se mogli svesti na navode o tome kako su ocijenjeni dokazi od suda i zbog toga kako je utvrđeno činjenično stanje i primijenjen materijalni propis, da odluka nije obrazložena, te da mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti.

35. U vezi s ovim dijelom navoda apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

36. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i apelantove tvrdnje da osporene presude na sadrže obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi obrazložio postojanje oružanog sukoba između Armije BiH i HVO na području centralne Bosne, a koja činjenica nije ni bila sporna u postupku. Takođe, sud je utvrdio da su oštećena lica (oštećena S.H., kao i oštećena lica iz tačke II. b)) bila zatvorena i zarobljena u zatvoru-logoru upravo zbog oružanog sukoba. Prvostepeni sud je posebnu pažnju usmjerio na utvrđivanje činjenica da mora postojati veza između djela, radnji, ponašanja optuženika i oružanog sukoba, ali kako je naveo sud, ne traži se uzročno-posljedična veza, već se traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost optuženog da počini krivično djelo poduzimajući radnje koje imaju obilježje krivičnog djela, njegovu odluku da to počini, način počinjenja, cilja s kojim je počinjen i ovaj uslov je ispunjen ako je djelo počinjeno kao podrška ili je utjecalo na optuženog da olako, bez posebnog razloga, donese odluke o izvršenju djela. U odnosu na apelanta, sud je jasno naveo da u kritično vrijeme nije bio pripadnik niti jedne vojne formacije, da se radilo o bivšem pripadniku HVO, koji je bio svjestan postojanja oružanog sukoba. Međutim, prema mišljenju suda, Tužilaštvo je dokazalo vezu između krivičnih djela i oružanog sukoba iako je odbrana isticala da optuženi (konkretno apelant) nisu mogli djelovati kao pripadnici vojnih postrojbi u zatvoru u Kaoniku. Kantonalni sud je ukazao da se radilo o zatvoru i u mirnodopsko vrijeme, kojem je u toku oružanog sukoba promijenjena namjena (logor u kojem su zatvarani civili bošnjačke nacionalnosti), te je u tim okolnostima i oštećena smještena u zatvor. Kantonalni sud je ukazao da za dokazivanje veze nije neophodno da je krivično djelo vojne prirode, te je zaključio da optuženi (A.J. i apelant) ne bi došli u situaciju da sa oštećenom kontaktiraju da u isto vrijeme (vrijeme oružanog sukoba) nisu bili zatvoreni na istom mjestu. Dakle, sud je utvrdio da je krivično djelo učinjeno protiv određene žrtve upravo zbog tog sukoba, jer se za utvrđivanje veze između oružanog sukoba i radnji ne traži uzročno-posljedična veza, ali se traži da je postojanje oružanog sukoba utjecalo na sposobnost izvršitelja da počini zločin, njegovu odluku da ga počini i način izvršenja. Kantonalni sud je zaključio da su optuženi bili svjesni činjenice da postoji oružani sukob i da su u zatvoru zarobljeni civili, osobe bošnjačke nacionalnosti, te da su radnje počinili optuženi kao bivši pripadnici HVO. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 142. KZSFRJ, koju je i citirao, kao i na Ženevsku konvenciju o zaštiti civilnog stanovništva, odredbe čl. 3. i 27. stav 2. (odnosno član 13., u odnosu na tačku II presude, tačka b)).

38. Ukazujući na iskaz oštećene, te iskaze drugih svjedoka i nalaz vještaka, te dovodeći u vezu sa oružanim sukobom, statusom oštećene i drugo, kako je decidirano navedeno u presudi, sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo, kako je navedeno u presudi. Pri tome, ukazujući na praksu MKSJ, Kantonalni sud je istakao da je oštećena dala svoj iskaz na glavnom pretresu putem video-linka, te opisala događaj, pa je razlike u iskazu Kantonalni sud ispitao i dao pojašnjenje za navedeno, ukazujući da kolizije nisu takvog karaktera da dovode u sumnju iskaz.

39. Vrhovni sud je ispitao apelantove žalbene navode (identične navodima iz apelacije) o statusu apelanta u zatvoru (strana 5), kao i tezu odbrane da nije silovao oštećenu, te je odbrana dovodila u pitanje kredibilitet svjedočenja oštećene (strana 6) o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio podržavajući zaključke prvostepenog suda, ukazujući da su o tim (spornim samo za odbranu) pitanjima na osnovu provedenih dokaza (subjektivne i materijalne prirode) na pravilan način izvedeni pouzdani zaključci, te je ukazao (opet) na princip slobodne ocjene dokaza, iskaz oštećene koji je dala na glavnom pretresu (direktno, unakrsno i dodatno ispitana), koji je doveden u vezu sa iskazima drugih svjedoka, što je sve detaljno obrazloženo i u drugostepenoj presudi. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatke u pogledu činjeničnog stanja, odnosno u vezi sa pravnim utvrđenjima koja se odnose na postojanje krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Takođe, u odnosu na pojedinačnu inkriminaciju iz tačke II presude tačka a) (na koju apelant ukazuje u apelaciji) kojom se bavio redovni sud dati su jasni odgovori kako je došao do zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, što apelant nije uspio ni u redovnom toku postupka, kao ni navodima iz apelacije dovesti u pitanje. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli zašto su poklonili vjeru iskazu oštećene u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

40. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred redovnim sudovima proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je redovni sud za takav stav dao jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelantovim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti načelo in dubio pro reo, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminisane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) koje mu je stavljeno na teret.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-641/20 (Đ. M.) | Sudska praksa | Aktio