Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1220/20 (I. L.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Krivični postupak
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
  • Istraga
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Član 2. EK – pravo na život - općenito
  • Pozitivna obaveza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1220/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1220/20, rješavajući apelaciju Ivice Leutara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ivice Leutara.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedjelotvornosti istrage u predmetu koji je vodilo Kantonalno tužiteljstvo Kantona Sarajevo, a koji je preuzeo i istragu još vodi Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine u predmetu pod brojem T 20 0 KTNT 0014502 17.

Nalaže se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine da poduzme sve potrebne mjere s ciljem poštovanja garancija predviđenih člankom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ivici Leutaru u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 6.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu Ivici Leutaru plati i zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Leutar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac“ iz Mostara, podnio je 30. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedjelotvornosti istrage povodom slučaja eksplozije bombe u kojem je ranjen apelantov otac, a kasnije od posljedica i preminuo.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju (23. lipnja 2021. godine i 29. lipnja 2021. godine).

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Dana 16. ožujka 1999. godine apelantov otac je ranjen od eksplozije bombe koja je podmetnuta u njegovom automobilu, od čijih posljedica je preminuo 12 dana kasnije u bolnici.

5. Prema tada važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku FBiH, članak 153. stavak 1), za istragu je bio nadležan istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, odnosno po mjesnoj nadležnosti bili su nadležni Kantonalni sud u Sarajevu i Kantonalno tužiteljstvo Sarajevo.

6. Zahtjev za provođenje istrage protiv šest osumnjičenih podnijelo je Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu zbog kaznenog djela iz članka 146. stavak 3) u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a sve u svezi sa člankom 23. KZBiH, a rješenje o provođenju istrage u ovom predmetu 25. rujna 2000. godine, pod brojem Ki-78/00, donio je tadašnji istražni sudac čije je ime navedeno u apelaciji (ove informacije je naveo apelant bez dostave dokumentacije u svezi s tim, međutim, s obzirom na to da te informacije nisu osporene, Ustavni sud nema razloga da sumnja u navedeno).

7. Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu je 9. ožujka 2001. godine, pod brojem KT-111/00, Kantonalnom sudu u Sarajevu podnijelo optužnicu protiv šest osoba zbog kaznenog djela terorizma iz članka 146. stavak 3) u svezi sa stavkom 1) tada važećeg KZFBiH, a sve u svezi sa člankom 23. tada važećeg KZFBiH.

8. Kantonalni sud u Sarajevu donio je Presudu broj K-28/01 od 12. studenog 2002. godine, kojom je šestoricu optuženih, na temelju članka 345. točka 3) tada važećeg Zakona o kaznenom postupku Federacije BIH, oslobodio optužbe da su na način opisan u presudi izazvali aktiviranje eksplozivne naprave od čijeg je djelovanja apelantov otac zadobio teške tjelesne povrede, od kojih je podlegao, a čime bi počinili kazneno djelo terorizma iz članka 146. stavak 3. u svezi sa stavkom

1. KZFBiH, u svezi sa člankom 23. KZFBiH (koji je tada bio na snazi).

9. Presuda je potvrđena od Vrhovnog suda Federacije BiH (presuda nije dostavljena, dostavljen je apelantov podnesak kojim traži da mu Vrhovni sud dostavi drugostupanjsku presudu, ali ova činjenica nije sporna).

10. Apelant u apelaciji ističe da je iz medija saznao da se pred Kantonalnim tužiteljstvom u Sarajevu ponovno vodi istraga.

11. Prema stanju predmeta, dostavljenoj dokumentaciji i navodima apelacije, Kantonalno tužiteljstvo je provodilo istragu do 2017. godine kada je predmet preuzelo Tužiteljstvo BiH.

12. Apelant se obratio Tužiteljstvu BiH, te je tražio informacije o tome vodi li se istraga pred Tužiteljstvom BiH, pred kojim tužiteljstvom je do sada vođena istraga i od kojih agencija za provođenje zakona, koje agencije za provođenje zakona sada sudjeluju u njoj, pod nadzorom kojih tužitelja i kojih tužiteljstava je vršena dosadašnja istraga, koji tužitelj provodi istragu, koje su mjere i radnje poduzimane u dosadašnjem tijeku istrage, može li se obitelj nadati skorom okončanju istrage.

13. Tužiteljstvo BiH je aktom broj A-I-29/20 od 5. veljače 2020. godine apelanta obavijestilo sljedeće:

„Povodom Vašeg dopisa zaprimljenog u Tužiteljstvu – Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine dana 27. siječnja 2020. godine, obavještavamo Vas da je u Tužiteljstvu BiH krivični predmet broj T20 0 KTNT 0014502 17 formiran nakon što je spise tog predmeta dostavilo Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu, a koje je do tada postupalo po istom. Radi se o obimnom i složenom predmetu u kojem potrebne istražne radnje kao i druge mjere i aktivnosti Tužiteljstvo BiH provodi u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH („Sl. glasnik BiH“ broj: 03/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05,48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 65/18). Stranke i drugi učesnici u postupku obavještavaju se u skladu sa odredbama istog Zakona.“

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant ukazuje na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da se (u momentu podnošenja apelacije) istraga vodi 21 godinu, čime su povrijeđena njegova prava. Apelant u apelaciji navodi da je o nadležnostima tužiteljstava i vođenju istrage saznavao iz medija, a da se ni 21 godinu nakon događaja ne zna počinitelj kaznenog djela. Apelant „zahtjeva osvrt na provođenje istrage koja se vodila kod Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu“. Apelant akcentira da Kantonalno tužiteljstvo Sarajevo i agencije koje su radile na ovoj istrazi nisu poduzeli dovoljne mjere u rasvjetljavanju slučaja, te da su tijekom istrage urađeni mnogobrojni propusti. Apelant u apelaciji navodi da se, s obzirom na vrijeme ubojstva, političke okolnosti i prilike, u istragu smrti njegovog oca bespotrebno upleli broj akteri, počevši od međunarodnih pa preko domaćih aktera, do aktera proizašlih iz obavještajnih struktura BiH i međunarodne zajednice. Apelant posebno napominje i da su tijekom istrage, koja je prethodila podizanju optužnice protiv šest osumnjičenih (pravomoćno oslobođenih), kojima se sudilo za ubojstvo njegovog oca počinjeni brojni propusti i nedostaci, te da je istraga išla u potpuno pogrešnom smjeru. Apelant ukazuje na naročito ozbiljne nedostatke u svezi s isplaćivanjem javno raspisane nagrade za informaciju koja je trebala dovesti do otkrivanja odgovornih za ubojstvo njegovog oca, kao što ukazuje i na očito insinuiranje zaštićenog svjedoka, ali i na njegovo davanje lažnog iskaza. Apelant navodi, njemu nikada razjašnjenu činjenicu, da su se među prvima na mjestu ubojstva pojavili agenti tadašnje Agencije za istrage i dokumentaciju RBiH (AID), odnosno obavještajne službe RBiH koji su, prema njemu dostupnim informacijama, bili zaduženi za praćenje njegovog oca. Također, apelant ukazuje da mu je otac bio štićena osoba, te je Federacija BiH bila dužna da ga zaštiti. Apelant smatra da su mediji imali bolji uvid u istragu nego obitelj oštećenog (pri tome ukazujući na ulogu oštećenog koji je potpuno marginaliziran prema odredbama ZKP-a koje su na snazi), te ističe da su pisanja medija nanijela dodatne duševne boli njemu i članovima njegove obitelji, kao i da je prilikom svake godišnjice smrti putem medija pozivao institucije na procesuiranje odgovornih. Apelant ukazuje na relevantne odredbe Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine i navodi praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud). Apelant se pozvao i na Deklaraciju temeljnih pravnih načela za žrtve kaznenih djela i zlouporabe moći.

II.Odgovor na apelaciju

15. Kantonalno tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju navodi da obitelj oštećenog Joze Leutara ima pravo na satisfakciju u pogledu okončanja predmetnog postupka konačnom tužiteljskom ili sudskom odlukom, ali smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da postupanjem Kantonalnog tužiteljstva u predmetnom spisu nisu povrijeđena njegova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom iz razloga jer je to tužiteljstvo nakon saznanja za predmetni događaj odmah i temeljito provelo neovisan postupak s ciljem nastojanja da se otkriju sve činjenice vezane za predmetni događaj, te je poduzelo sve nužne mjere kako bi se osigurali dokazi do kojih se objektivno moglo doći. Dalje ukazuje na činjenicu da je 14. srpnja 2017. godine Kantonalno tužiteljstvo dostavilo kompletan spis na nadležnost i daljnje postupanje Tužiteljstvu BiH jer je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu iz nadležnosti Tužiteljstva BiH. Kantonalno tužiteljstvo je 16. rujna 2011. godine Tužiteljstvu BiH dostavilo kompletne spise KT- 111/00 i KTA 2022/2002 vezano za ubojstvo zamjenika ministra Joze Leutara radi upoznavanja i eventualnog preuzimanja, a sve vezano za dogovor tada glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH i tada glavne kantonalne tužiteljice Kantonalnog tužiteljstva održanog 1. lipnja 2011. godine. Dana 12. siječnja 2015. godine zamjenik glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH donosi naredbu da neće preuzeti nadležnost za provođenje istrage, te ponovno dostavlja kompletan spis na nadležnost ovom tužiteljstvu. U razdoblju od 25. veljače 2015. godine pa sve do ustupanja spisa na nadležnost Tužiteljstvu BiH (14. srpnja 2017. godine), tada postupajući tužitelj je provodio kontinuirane radnje s timom istražitelja Državne agencije za istrage i zaštitu, a sve s ciljem provođenja radnji dokazivanja, a u pravcu rasvjetljavanja i procesuiranja počinitelja predmetnog kaznenog djela i utvrđivanja kaznene odgovornosti, te efikasnijeg postupanja po ovom predmetu.

16. Tužiteljstvo BiH u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neutemeljena u odnosu na postupanje Tužiteljstva BiH. U odgovoru je navedeno da se apelant „u svojoj apelaciji protiv odluka Kantonalnog tužiteljstva [naveden broj] i Kantonalnog suda u Sarajevu br. K-28/01 od 12. studenog 2002. godine“ poziva na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je postupanje ovih institucija rezultiralo donošenjem oslobađajuće presude, te kada kasnije postupanje Kantonalnog tužiteljstva nije rezultiralo razjašnjenjem kaznenog događaja. Tužiteljstvo smatra da s obzirom na to da se predmet od 2017. godine nalazi u Tužiteljstvu BiH ne može davati odgovore na način poduzimanja radnji dokazivanja od tadašnjeg suca za istrage Kantonalnog suda u Sarajevu i postupajućeg tužitelja Kantonalnog tužiteljstva. Imajući u vidu zaštitu integriteta istrage koju vodi Tužiteljstvo BiH protiv za sada NN počinitelja zbog kaznenog djela terorizam iz članka 201. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom 29. istog zakona, Tužiteljstvo BiH je obavijestilo Ustavni sud da „aktivno poduzima radnje dokazivanja saslušanja velikog broja svjedoka (oko 200 svjedoka) od kojih se neki nalaze izvan Bosne i Hercegovine, te je iz tog razloga uputilo zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnom organu Kraljevine Nizozemske. Također, od Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo i nadležne policijske agencije na razini BiH je zatražena sva raspoloživa dokumentacija koja je prethodno pribavljena, kao i sva relevantna saznanja do kojih su došli u svom radu.“ Dakle, kod ovakvog stanja stvari, Tužiteljstvo BiH smatra da aktivno poduzima radnje dokazivanja koje zahtijevaju standardi djelotvorne istrage. Tužiteljstvo BiH je također ukazalo na stav Europskog suda u presudi Tomašić i drugi protiv Hrvatske.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka OUSBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 216.

Naredba o provođenju istrage (1) Tužitelj nalaže provođenje istrage ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo.

(2) O provođenju istrage donosi se nalog koji sadrži: podatke o počinitelju kaznenog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. U nalogu će Tužitelj navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba poduzeti.

(3) Tužitelj donosi nalog o neprovođenju istrage ako je iz prijave i pratećih spisa očito da prijavljeno djelo nije kazneno djelo, ako ne postoje osnove sumnje da je prijavljena osoba počinila kazneno djelo, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon.

(4) O neprovođenju istrage i o razlozima neprovođenja, Tužitelj će obavijestiti oštećenika i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećenik i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu uredu Tužitelja u roku od osam dana.

Članak 217.

Provođenje istrage (1) Tijekom provođenja istrage Tužitelj može poduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenika, oštećenika i svjedoka, očevid i rekonstrukciju događaja, posebne mjere radi osiguranja svjedoka i podataka te nalaganje potrebnih vještačenja.

(2) O poduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik sukladno ovom Zakonu.

(3) Ako se osumnjičenik nalazi u pritvoru, nalog za dovođenje radi ispitivanja izdaje Tužitelj i o tome izvješćuje suca za prethodni postupak.

Članak 224.

Obustava istrage (1) Tužitelj će nalogom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi:

a) da djelo koje je počinio osumnjičenik nije kazneno djelo,

b) postojanje okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost osumnjičenika, osim u slučaju iz članka 206. ovoga zakona,

c) da nema dovoljno dokaza o tome da je osumnjičenik počinio kazneno djelo,

d) da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje druge smetnje koje isključuju kazneni progon,

e) postoje druge okolnosti za obustavu istrage iz članka 225. stavka (5), odnosno članka 226. stavka (3) ovoga Zakona..

(2) O obustavi istrage, kao i o razlozima za obustavu istrage, Tužitelj će u pisanom obliku izvijestiti oštećenika, koji ima prava predviđena člankom 216.

ovoga zakona, kao i osumnjičenika ako je ispitan i osobu koja je prijavila kazneno djelo.

(3) Tužitelj, u slučajevima iz stavka (1) točke c) i točke e) ovoga članka, može ponovno otvoriti istragu ako se dobiju nove činjenice i okolnosti koje ukazuju na postojanje osnova sumnje da je osumnjičenik počinio kazneno djelo.

Članak 225.

Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kada smatra da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne okonča u roku od šest mjeseci od donošenja naloga o provođenju istrage, potrebne će mjere radi okončanja istrage poduzeti kolegij Tužiteljstva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičenik nije bio ispitan.

Napomena: citiran član 225. koji je bio na snazi ranije ( prije donošenja Odluke Ustavnog suda U-5/16 i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama ZKP, objavljenog u „Službenom glasniku BiH“, broj 65/18, a koji se primjenjuje u skladu sa članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik BiH“, broj 65/18) u predmetima u kojima je donesena naredba o provođenju istrage do stupanja na snagu zakona iz 2018.

godine.

Sada važeći članak 225.

(Okončanje istrage) (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage bit će zabilježeno u spisu.

(2) Ako se istraga ne okonča u roku od šest mjeseci od donošenja naloga o provođenju istrage, tužitelj će obavijestiti glavnog tužitelja o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužitelj odredit će u roku od 30 dana novi rok za okončanje istrage, koji ne može biti dulji od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti dulji od jedne godine za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, te naložiti poduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage.

(3) Ako istragu nije bilo moguće okončati u roku iz stavka (2) ovoga članka, tužitelj će u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužitelja, osumnjičenika i oštećenika o razlozima zbog kojih istraga nije okončana.

(4) Osumnjičenik i oštećenik u roku od 15 dana od dana dostave obavijesti iz stavka (3) ovoga članka mogu podnijeti pritužbu glavnom tužitelju zbog trajanja postupka. Ako glavni tužitelj utvrdi da je pritužba osnovana, u roku od 30 dana odredit će novi rok u kojem se, ako postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, a koji ne može biti dulji od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti dulji od jedne godine za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, te naložiti poduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage, o čemu će obavijestiti podnositelja pritužbe u roku od 15 dana.

(5) Ako istraga ne bude okončana u roku iz stavka (4) ovoga članka, a postoje procesne pretpostavke, smatrat će se da je istraga obustavljena, o čemu tužitelj donosi naredbu i u roku od 15 dana o tome obavještava glavnog tužitelja, osumnjičenika i oštećenika.

(6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičenik nije bio ispitan.

* Određuje se način izvršenja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/16 od 1. lipnja 2017. godine tako što će se, dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne izvrši ovu odluku, odredbe članka 84. st. 2., 3. i 4, članka 117. točka d), članka 118. stavak 3., članka 225. stavak 2. i članka 226. stavak 1.

Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br.

3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) primjenjivati u skladu s navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Europskog suda za ljudska prava.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da apelant pokreće pitanje (ne)djelotvornosti istrage. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatira da apelant predmetnom apelacijom, zapravo, ne osporava meritornu odluku – presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, koja bi, u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, pa se postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije.

21. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

22. S obzirom na to, Ustavni sud, slijedeći svoju dosadašnju praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja u kontekstu kršenja prava koja su zaštićena člankom II/3.(a) i (b) Ustava Bosne i Hercegovine, smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 862/10 od 16. svibnja 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant ukazuje na povredu prava na život i efikasan pravni lijek zbog (kako apelant navodi) nedjelotvornosti istrage povodom događaja u kojem je njegov otac teško ranjen, od čijih posljedica je i preminuo.

25. Članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

3. Katalog prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

a) Pravo na život.

26. Članak 2. stavak 1. Europske konvencije glasi:

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za kazneno djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

[…]

27. Dakle, apelant je podnio apelaciju u kojoj se žali na nedjelotvornost istrage, odnosno da 21 godinu nakon događaja (u momentu podnošenja apelacije) nadležna tužiteljstva nisu donijela tužiteljsku odluku i da je istraga u tijeku. S druge strane, nadležna tužiteljstva, i to Kantonalno tužiteljstvo i Tužiteljstvo BiH, smatraju da apelantova prava nisu povrijeđena. Opća načela

28. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, ukazujući na praksu Europskog suda, utvrdio da članak 2. predstavlja jednu od temeljnih odredaba Europske konvencije. U njemu su sadržane temeljne vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Europske konvencije kao instrumenta zaštite pojedinačnih ljudskih bića zahtijevaju da se članak 2. tumači i primjenjuje tako da njegove zaštitne mjere budu praktične i učinkovite (vidi predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, odlomak 109., ESLJP 2002-IV.).

29. Obveza zaštite prava na život iz članka 2. Europske konvencije, u svezi s općom obvezom države iz članka 1. Europske konvencije da „osigura svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode određene Konvencijom“, također podrazumijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni primjenom sile (vidi predmet Armani da Silva protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 5878/08, odlomak 230, 30. ožujka 2016.).

30. Država stoga mora osigurati, svim sredstvima koja su joj na raspolaganju – pravnima ili drugima – da se zakonodavni i administrativni okvir uspostavljen radi zaštite prava na život pravilno provodi, a da se sva kršenja tog prava suzbijaju i kažnjavaju (vidi predmet Armani da Silva, gore citiran, odlomak 230).

31. Kako bi bila „učinkovita”, odnosno „djelotvorna“, kako se taj izraz treba tumačiti u kontekstu članka 2. Europske konvencije, istraga najprije mora biti odgovarajuća. To znači da mora biti sposobna dovesti do utvrđivanja činjenica, zaključka je li uporabljena sila bila opravdana ili ne u tim okolnostima, te do utvrđivanja identiteta i – ako je to primjereno – kažnjavanja odgovornih. To nije obveza rezultata, već sredstava. Vlasti moraju poduzeti sve razumne korake koje mogu kako bi pribavile dokaze o incidentu, uključujući, inter alia, svjedočenja očevidaca, forenzičke dokaze i, ako je to primjenjivo, autopsiju koja dovodi do potpune i točne evidencije ozljede i objektivne analize kliničkih nalaza, uključujući i uzroka smrti. Nadalje, tamo gdje je službenik države koristio silu, istraga također mora biti učinkovita u smislu da je sposobna dovesti do utvrđivanja je li uporabljena sila u tim okolnostima bila opravdana ili ne. Svaki nedostatak istrage koji umanjuje mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili odgovorne osobe riskira neispunjavanje te norme (vidi gore citirani predmet Armani da Silva, odlomak 233).

32. Zaključci istrage posebno se moraju temeljiti na iscrpnoj, objektivnoj i nepristranoj analizi svih odgovarajućih elemenata. Propust u slijeđenju očitog pravca istrage u znatnoj mjeri potkopava sposobnost istrage da utvrdi činjenice slučaja i da utvrdi identitet odgovornih. Unatoč tome, priroda i stupanj ispitivanja koji udovoljavaju najnižem pragu učinkovitosti istrage ovise o okolnostima pojedinog slučaja. Priroda i stupanj ispitivanja moraju se procijeniti na temelju svih relevantnih činjenica i s obzirom na praktičnu stvarnost istrage. U slučaju kada je sumnjiva smrt uzrokovana djelovanjem službenika države, odgovarajuće domaće vlasti moraju primijeniti posebno strogo ispitivanje u proizlazećoj istrazi (vidi predmet Armani da Silva, gore citiran, odlomak 234).

33. Zahtjev hitnosti i razumne djelotvornosti podrazumijeva se u ovome kontekstu (vidi predmete Yaşa protiv Turske, 2. rujna 1998., odlomci 102–104., Izvješća 1998-VI; i Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, odlomci 106–107., ESLJP 2003-III). Mora se prihvatiti da mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji (vidi gore citirani predmet Armani da Silva, odlomak 237). Međutim, kada su se događaji odvili u dalekoj prošlosti, moguće je da se zbog proteka vremena razina hitnosti smanjila; neodgodivost poduzimanja potrebnih istražnih radnji u razdoblju nakon događaja vjerojatno više neće postojati (vidi predmet Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, odlomci 79–81., 27. studenog 2007.). Standard hitnosti u takvim povijesnim predmetima uvelike se razlikuje od standarda koji se primjenjuje na nedavne događaje u kojima je vrijeme često od presudne važnosti za očuvanje ključnih dokaza na mjestu zločina i za ispitivanje svjedoka dok su njihova sjećanja još uvijek svježa i detaljna (vidi predmet Emin i drugi protiv Cipra, br. 59623/08 i dr., (odl.) 3. travnja 2012; i Gürtekin i drugi protiv Cipra, br. 60441/13, 68206/13 i 68667/13, odlomak 21., 11. ožujka 2014.; vidi i predmet Palić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, odlomak 70, 15. veljače 2011. u svezi sa složenim situacijama nakon sukoba).

Primjena navedenih načela na konkretan slučaj

34. Ustavni sud, dakle, primjećuje da se događaj povodom kojeg je istraga pokrenuta desio u ožujku 1999. godine. Apelantovom ocu, koji je u to vrijeme obnašao funkciju zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, eksplodirao je automobil i od posljedica ranjavanja je kasnije preminuo. Kantonalno tužiteljstvo je podiglo optužnicu protiv šest osoba, a sud (Kantonalni sud, a presuda je potvrđena i od Vrhovnog suda) donio je oslobađajuću presudu. Nakon toga, Kantonalno tužiteljstvo ponovno vodi istragu, koju zatim preuzima (preuzima predmet) Tužiteljstvo BiH i 22 godine i šest mjeseci nakon događaja, prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, istraga je u tijeku.

35. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iako apelant na određeni način ukazuje i na neovisnost istrage (jer problematizira prisustvo agenata Agencije za istrage i dokumentaciju na licu mjesta, kao i uključenost domaćih i stranih agencija), suština navoda odnosi se na to da istraga nije bila djelotvorna, odnosno da su počinjeni brojni propusti, zbog čega je istraga otišla u pogrešnom smjeru i da je posljedica toga da još nisu pronađeni počinitelji. Suprotno apelantu, Kantonalno tužiteljstvo smatra da nije bilo propusta, da je ovo tužiteljstvo odmah po saznanju za događaj odmah i temeljito provelo postupak s ciljem otkrivanja činjenica vezanih za događaj i preuzelo sve potrebne mjere kako bi osigurali propise. Ustavni sud ovdje primjećuje da je istraga koju je vodilo Kantonalno tužiteljstvo rezultirala podizanjem optužnice protiv šest osoba (godinu i pol dana od događaja), te nakon toga oslobađajućom presudom u odnosu na ove osobe. Apelant ničim ne problematizira presudu koju je donio redovni sud (vidi Enerildiz protiv Turske, predstavka br. 48939/99, presuda od 30. studenog 2004. godine, točke 91–96.). Nakon toga, Kantonalno tužiteljstvo „ponovno vodi istragu“. Pri tome, Kantonalno tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju niti jednom riječju nije navelo kako je i zašto ponovilo istragu, odnosno kako je opet došlo do faze istrage, niti je na bilo koji način pokušalo uvjeriti Ustavni sud u djelotvornost istrage.

36. Ustavni sud primjećuje da je predmet od Kantonalnog tužiteljstva preuzelo Tužiteljstvo BiH. Opet, ukazujući na pravo oštećenih (obitelji, konkretno apelanta kao sina) da saznaju istinu o sudbini člana obitelji, Ustavni sud mora da primijeti, a što je Kantonalno tužiteljstvo istaknulo u odgovoru, određena „previranja“ oko nadležnosti tužiteljstva, dogovore (dostavljanje spisa 2011. godine), te odbijanje Tužiteljstva BiH da preuzme predmet (2015. godine), što se ipak desilo14. srpnja 2017. godine (vidi točku 15. ove odluke). Ustavni sud nema bilo kakve dileme da je sama činjenica „dogovora“ ili odbijanja da se istraga preuzme s jednog na drugo tužiteljstvo također morala utjecati na sam tijek istrage, te njezinu djelotvornost. Kada je Tužiteljstvo BiH (ipak konačno) preuzelo predmet 2017. godine (svjesni nesporno svih okolnosti, koliko istraga već traje) apelanta je obavijestilo o opsežnosti i složenosti predmeta u kojem provodi istražne radnje, a u odgovoru Ustavnom sudu je navelo da „aktivno poduzima radnje dokazivanja saslušanja svjedoka“, i to četiri godine godina nakon što je predmet preuzelo.

37. Dakle, Ustavni sud može konstatirati da istraga povodom događaja u kojem je ranjen apelantov otac, od čijih povreda je kasnije podlegao, koju su oba tužiteljstva nadležna za vođenje istrage kvalificirali kao kazneno djelo terorizma još uvijek ni 22 godine i šest mjeseci poslije nije završena. Prije svega, Ustavni sud, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog predmeta (kazneno djelo koje je u pitanju, opsežnost, složenost) ne može da nađe opravdanje za trajanje istrage u ovom razdoblju, koja je još u tijeku. Što se tiče same djelotvornosti istrage, Kantonalno tužiteljstvo nije dalo opravdanje za istragu u trajanju od 18 godina, posebno da opravda njezinu „djelotvornost“ konkretnim poduzetim radnjama. S druge strane, u 21. godini, od godine u kojoj se događaj desio, sada nadležno Tužiteljstvo BiH navodi da je predmet složen i opsežan, odnosno (22 godine od događaja) da postoji veliki broj svjedoka koje treba saslušati od kojih neki žive u inozemstvu. Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi apsolutno neprihvatljivi i nedovoljni da opravdaju tako dugo trajanje istrage, te ni Tužiteljstvo BiH (uz uvažavanje tajnosti istrage) nije dalo nikakve argumente kako bi opravdali djelotvornost istrage, odnosno garancija iz članka 2. Europske konvencije, te postupanje nadležnog/ih tužiteljstva/va.

38. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, bez potrebe daljnjih razmatranja apelantovih navoda, Ustavni sud nalazi da je apelantu povrijeđeno pravo iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije.

39. Ustavni sud napominje da je istraga još u tijeku i da je predmet trenutno pred Tužiteljstvom BiH. U apelantovom najboljem interesu je da otkrije istinu, ukoliko je to moguće, o događaju u kojem je njegov otac ranjen, te kasnije podlegao, kao što je u interesu države za ispoštuje proceduralnu obvezu nametnutu člankom 2. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud nalazi za potrebno da Tužiteljstvu BiH kao nadležnom za istragu naloži da poduzme sve potrebne mjere s ciljem poštovanja garancija predviđenih člankom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 2. Europske konvencije.

40. Imajući u vidu zaključak u pogledu povrede članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno proceduralnog aspekta članka 2. Europske konvencije, Ustavni sud ne nalazi potrebnim da ispituje navod u svezi s pravom na efikasni pravni lijek.

Kompenzacija

41. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na život, Ustavni sud, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu potrebno dodijeliti novčanu naknadu kao satisfakciju za nematerijalnu štetu koja mu je uzrokovana povredom navedenog prava budući da šteta koju je pretrpio apelant „ne može biti nadoknađena pukim utvrđivanjem povrede“ (mutatis mutandis, presuda M. i drugi protiv Hrvatske, zahtjev br. 50175/12 od 2. svibnja 2017. godine, stavak 100.). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sadržaj navedene odredbe Pravila prema kojoj Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu (stavak 1.), pri čemu se novčana naknada određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda (mutatis mutandis, Europski sud, Sašo Gorgiev protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, aplikacija broj 49382/06 od 12. travnja 2012. godine, Jularić protiv Hrvatske od 20. siječnja 2011. godine, Byşar Ayhan i ostali protiv Turske, aplikacija broj 42329/11 i druge, presuda od 18. svibnja 2021. godine). Imajući u vidu konkretne okolnosti iz kojih proizlazi da javna vlast nije postupila u skladu sa zahtjevom koji nameću standardi članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije u istraživanju i eventualnom otkrivanju počinitelja kaznenog djela na štetu apelantovog oca, Ustavni sud je odlučio da apelantu za utvrđenu povredu prava na život odredi naknadu u iznosu od 6.000,00 KM (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1045/04 od 17. studenog 2005. godine, Odluka broj AP 547/15 od 7. rujna 2017. godine, Odluka broj AP 1057/19 od 25. lipnja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

42. Dalje, Ustavni sud je odlučio da navedeni iznos apelantu isplati Vlada Kantona Sarajevo, nalazeći da je za nedjelotvornost istrage u pretežnom dijelu zaslužno Kantonalno tužiteljstvo. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati i zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

43. Odluka Ustavnog suda u ovom dijelu predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije zbog propusta javne vlasti da postupi u skladu sa zahtjevom ažurnosti i razumne učinkovitosti, odnosno djelotvornosti u provođenju istrage povodom događaja u kojem je apelantov otac povrijeđen, od čijih je povreda kasnije podlegao.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić